Nakon dugog spremanja i pripremanja, skupljanja i sortiranja stvari koje nama, a i našim bližnjima više ne trebaju i samo zauzimaju životni prostor i podrum u koji se nije moglo više ni prstom, a kamoli nogom kročiti, odlučili smo se otići na sajam i rasprodati ih. Za neke sajmove smo već prije čuli, a kad smo se bacili na internetsku potragu, ostali smo iznenađeni količinom i vrstama sajmova u Beču, premda smo već naučili da je ovdje kultura sajmova neka vrsta tradicije, koja vrlo živo i uspješno preživljava.
Odlučili smo se za sajam nedaleko naše kuće, za koji se ne treba unaprijed prijaviti, već se samo dođe, plati ulaz i mjesto i to priličnih 18 Eura i ako se dovoljno rano dođe, može se birati pozicija. Mene je prijateljica, koja je često tamo, upozorila da su ljudi već u 6 sati ujutro tamo sa stvarima, jer se zauzimaju bolja mjesta, ma što god to značilo, tako da smo mi poznati spavači stigli oko 7 i zapravo imali ludu sreću naći još koje slobodno mjesto. Ali zato više nismo uspjeli piknuti stol na koji bi poslagali stvari, jer su već svi bili trazgrabljeni. To me malo iznenadilo, jer sam mislila da je u tu skupu placovinu uključen i stol, ali očito to spada u čuđenje malog Ivice, koji se prvi puta nađe u nekom novom okruženju. Tako smo na naša dva sklopiva stolca, koja smo ponijeli za sjedenje, poslagali i povješali stvari, dok smo veće stvari, kao npr. krevetić za putovanje, dječju hodalicu, ljuljačku poslagali na pod, a ostale stvari po autu... I tu već vjerujem da se hrvatskom čitaču takozvanog srednjeg, a kamoli višeg građanskog sloja, stvara neugoda, jer to može podsjetiti na Hrelić i zapravo i ima nešto od te atmosfere, ali o tome ću više kasnije.
Susjedi s lijeve i desne strane su bili preprodavači, Cigani - ili navodno politički korektnije - Romi, a nasuprot nas je bio jedan sakupljač umjetnina, koji se isto time bavi. Poraj njega je bila jedna mlada obitelj koja je došla rasprodati uglavnom dječje stvari, a s njima je bio i njihov mali sin, koji nam je uveseljavao atmosferu. A ona je stvarno zanimljiva, ponajviše zbog ljudi. Tako se može vidjeti puno stranaca, koji si pokušavaju malo popraviti financisjki budžet, do domaćih koji vole kupovati što jeftinije, makar si mogu priuštiti i skuplji prostor za kupovinu, mladih parova koji se ne žele zatrpati nepotrebnim dječjim stvarima, pa se sve preraslo i nepotrebno prodaje i kupuje ono što je aktualno, pa sve do umjetnosti sklonih lovaca na vrijednosti koje, oni koji ih prodaju, nisu uvijek svjesni.
Cijene rabljenih stvari ovdje dosta padaju, ali ljudi ih svejedno prodaju i vesele se svakom Euru, koji s količinom prodanih stvari stvara lijepu svotu, a vrijednost svakog centa se ne omalovažava. I to je nešto što se usađuje djeci od malena, premda se radi o socijalnoj zemlji gdje ljudi uglavnom žive pristojno.
Što se tiče higijene stvari, to je naravno stvar ukusa i ja osobno ovdje ne bih kupovala cipele ili donji veš ili tako nešto. Ali sve drugo što se može oprati, čistiti u čistionici ili dezinficirati, ne predstavlja mi problem, premda sam prilično osjetljiva na čistoću. I zapravo ne vidim neku veliku razliku od igračke koju kupim ili dobijemo (često nezapakiranu) iz dućana, obično iz neke daleke azijske zemlje, koja je prošla tolike ruke i razne nečiste prostore, da je obavezno operem. Posebno je to jednostavno sa dječjim stvarima od plastike.
Ima zanimljivih nepisanih pravila u koje doba godine je najbolje doći na sajam, po kojem vremenu, na kakvo mjesto stati... u koja su nas nesebično uputili redom svi dobronamjerni prekaljeni sajmoštarci.
I sami smo se uvjerili kako se nakit, ukrasi i cipele dobro prodaju, čak smo uspjeli prodati i jedan stari mobitel. Stvari koje su nam najviše prostora zauzimale kao dječji putni krevetić, stolac za bicikl i ljuljačka, brzo su otišle i to je već bio razlog za naše zadovoljstvo.
Zanimljivo je kako na sajmu vladaju neki psihološko-sociološki principi. Pa ljudi zastaju, gledaju i raspituju se uglavnom onda kada netko već stoji i kupuje kod vas. Ako nikoga tko se zaustavio nema, onda uglavnom nitko i ne zastaje.
Sve u svemu, zanimljivo i pozitivno iskustvo, koje nas je učvrstilo u namjeri da na jesen odemo na dječji sajam, gdje djeca (starija od šest godina) u pratnji roditelja sami prodaju svoje stvari i skupljaju tako novce za nešto što si žele kupiti. Jako me zanima kako će to biti doživljeno od naše djevojčice i spremna sam već da se dogodi nešto slično kao jednoj pozanici, koja je isto tako dijete otpremila na sajam, a ono je vrlo jeftino prodalo knjigice, koje je mama par mjeseci ranije brižno kupovala, pa je za sve prodane literarne uratke odlučilo kupiti ogromnog plišanog medu. Hm, ali to je već druga tema poštivanja dječijih prioriteta i usađivanja vlastitih pojmova vrijednosti djetetu.
Nego, ono što me uvijek ostavi zbunjenom je činjenica kako se u domaji, unatoč općenito nižem standardu i manje socijalnoj državi, stvari manje cijene, više gube na uporabnoj vrijednosti i puno se više kupuju nove stvari i zadnji modeli bez obzira radi li se o novom autu, mobitelu, odjeći, igračkama. Tako sam primjerice prošli vikend bila u Podravini i susjeda, čiji je muž trenutno u zatvoru i jedva preživljava s dvoje djece, samo čeka da mi dođemo i obasipa nas bombonijerma, nekim igračkama, poklonima za djevojčicu. I kaže mi kako je čula od moje mame da dolazimo i njezina mala je odmah rekla kako nisu ništa kupili za djevojčicu i na proštenju isti dan joj je odmah kupila narukvicu. To me zna izluditi, jer se osjećam blesavo zato što sam iz Austrije (slika bogatih gastića ne izumire lako na selu) donijela samo bombone ili neke kekse za njih, ili odjeću koju više ne nosim. Znam da ljudi jedva preživljavaju, kuća im se raspada doslovce, ali to se mora, to je red. I poanta je kupiti nešto novo. Ne nacrtati neki crtež, doći se jednostavno pozdraviti i poigrati, zapravo se uopće ne poznajemo dobro i ne pričamo puno, samo se izmjenjuju pokloni, njihovivrijedniji i naši manje vrijedni. I ne bi me uopće čudilo da se priča kako radimo vani, a tak smo škrti. I zapravo to i je poanta, ako nemaš potrebu za tim pretjerivanjem, onda si u očima većine Hrvata pravi škrtac.
Ili nedavno na Hrvatskoj televiziji gledam neki par koji nije vjenčan, pa imaju sada problem s ovim nesretnim zakonom o umjetnoj oplodnji. I priča čovjek kako se oni primjerice nisu službano vjenčali, jer nisu htjeli potrošiti puno novaca za svadbu, radije su te novce ostavili za dijete... I ja gledam i ne vjerujem. Da je rekao kako ne vjeruju u formalni dio institucionalizacije braka ili nešto slično, ok... ali svadba mora biti takva da puno košta. Sjetim se odmah naše svadbe, koja je stvarno minimalno koštala. I nije mi jasno zašto je ljudima (ako se žele službeno vjenčati) problem otiči s kumovima i to obaviti. Priznajem da možda ne razumijem neke stvari, pa ako ih netko razumije ili gleda iz nekog drugog ugla, molim da mi ih pokuša objasniti.
Da ne pričam o kreditima i minusima, dok se s druge strane nosi odjeća s markom i stalno zatrpava djecu s novim igračkama. Ako svoje dijete i pokušate odgojiti malo drukčije odmah će vam početi stizati argumenti kako je onda dijete izdvojeno iz društva, jer svi u razredu imaju nove mobitele, a samo vaš jadnik eto nema... I nije čak uvijek niti stvar u tome možete li sve djetetu priuštiti, već po meni, da li je dobro za dijete čak i ako ste dobrostojeći, da mu se sve priušti i da ne osjeti vrijednost stvari i sam se potrudi doći do njih. Ali za to treba odgoj, primjer i društvena hrabrost.
Još jedna činjenica mi je upala u oči, kada je Savršeni primjetio koliko su neke stvari, posebno odjeća i obuća danas precijenjeni, a dobit nepravedno raspodijeljena. Ne sjećam se više točno omjera, ali negdje je pročitao da je dobit od Nike tenisica (uzimam ih samo kao jedan od puno primjera) raspodijeljena tako da oko 30% cijene plaćamo za ime, 30, pa i više postotaka uzimaju distributeri, a nekih manje od 10 % otpada na materijal i radnu snagu. I zapravo ispada da je tržišna vrijednost proizvoda mnogostruko precijenjana. Ali to je tako, i tu se navodno ništa ne može. Jer se, premda manje nego prije, stvari ipak prodaju. Pa se ja onako utopistički pitam, što bi se dogodilo da se ljudi jednostavno ujedine i dogovore da više ne kupuju takve proizvode. Da npr. štrajkaju, kao što hrvatski seljaci štrajkaju protiv niske otkupne cijene pšenice. Samo bi se sada štrajkalo protiv previsokih cijena za nešto, za što se čovjek mora krvavo naraditi. Protiv države se može štrajkati, ali protiv takvih korporacija, očito teško. Jer ako malo okrenemo logiku, u vremenu kada se (navodno) svi odriču nečega, zašto usmjeriti svoje nezadovoljtsvo samo prema nekima. Zašto ne primjerice prema bankama, koje se unatoč krizi ne odriču svojih kamata tj dobiti? Itd.
OK možda sam zabrijala malo daleko, pa se vraćam na razinu pojedinca i odgoja, kad već čitavo društvo teško možemo mijenjati (makar, kad bi se svaki pojedinac osvjestio i bio dosljedan u tom pogledu, i sustav bi se možda lagano mijenjao). Sve u svemu, dok god pristanemo biti dio sustava i ne pobunimo se u vlastitoj kući, ne vjerujem da će se išta promijeniti. Dobila sam i od svojih u domaji odmah komentare u vezi sajmova i razmjene stvari... sve tipa: "Joj, to je baš super, samo toga kod nas nema" ili "Kad bi barem to i kod nas postojalo"... I oni koji me poznaju znaju da se stvarno klonim pametovanja o tome kako je to ovdje, pa zašto i mi to ne možemo, ali stvarno u ovom konkretnom primjeru ne vidim u čemu je problem napraviti doma (pogotovo ako imate kuću i malo više mjesta u dvorištu) neki sajam i obavijestiti susjede ili ne znam ljude u župi (ako ste vjernik) ili razglasiti po kvartu. Jest da to zahtjeva posao, i puno je jednostavnije stvari pobacati u smeće i naravno svačije je pravo to učiniti. Znam i da si prijatelji poklanjaju dalje stvari, ili daju u neke humanitarne organizacije.Znam da plavi oglasnik postoji, kako to funkcionira s prodajom primjerice rabljenih dječjih stvari, ne znam. U vrijeme Interneta, vjerujem da postoje razne varijante kako čovjek može prodati svoje nepotrebne stvari u dobrom stanju nekome tko si realno ne može priuštiti novo. I zapravo nije poanta u tome da ljudi ne daju stvari dalje, nego u pretjerivanju koje vidim posvuda, od mojih roditelja koji imaju (pre)male penzije, a kupuju i nakuhavaju nepotrebno puno hrane, koje uvijek ostaje i ponekad se mora i baciti, do raznih drugih primjera. Priznajem da se dijelom možda radi i o mentalitetu u kojem se primjerice rad manje cijeni od robe. Jer ovdje će opet Esterajheri kupovati robu vrlo jeftino po sniženjima, ali će onda bez problema dati za neku uslugu ili odlazak u restoran opet cifru koja bi u domaji izazvala čuđenje. To je sad već stvar izbora i prioriteta onih koji si mogu priuštiti i jedno i drugo.
Ona glavna poanta koju želim izreći je da teško razumijem kada ljudi žive izvan realnih mogućnosti i kupuju si (pre)skupe i nepotrebne stvari koje si mogu priuštiti samo još većim zaduživanjima. Tu uopće ne mislim na one ljude koji se na žalost zadužuju samo zato da bi preživjeli, pa moraju i hranu i sve ostalo kupovati ulazeći u minus. Vjerujem da takvi gledaju na svaku kunu i da ne kupuju skupu (ne nužno i kvalitetniju) odjeću s markicama.
Zanima me hoće li ova kriza prisiliti ljude da promijene malo navike, ili će ih samo još više uvući u minuse i kredite, dok se od najnovijeg modela mobitela za svoje dijete neće odustati, da mu se druga djeca u razredu ne bi rugala.
Zanima me ponajprije što o ovoj temi misle oni koji u domaji žive, ali naravno i sva druga mišljenja.
UPDATE:
Evo, odradili smo i naš prvi dječji sajam. Bilo je zanimljivo, djevojčica je sjajno to odradila i svašta naučila, prije svega da novac ne pada s neba i da uopće nije jednostavno doći do nega prodavajući stvari za koje se ponekad olako izvade novci pri kupnji, bez puno razmišljanja.
Naravno da je nakon skupljenog utrška i sama otišla u obilazak i kupial si jedan mali radio (rasprava između nje i malog prvačića o prednostima radija i cijenkanje je bila prava mala predstava) i dvije video-kazete s crtićima. Htjela je skoro sav zarađeni novac dati za nekog velikog medu, ali je na kraju njezina pragmatičnost i moja kuknjava urodila plodom. U svakom slučaju, financijski se ne moža govoriti o nekoj isplativost (ako se uračuna čitavo prije podne stajanja i pripreme), ali pedagoški je imalo i te kako smisla. Od tada još više promišlja i računa svaki puta kada si od vlastitog džeparca hoće kupiti nešto za svoj gušt. Savršeni je pvro dobio manji napadaj kad je vidio na što je na sajmu potrošilal zarađene novce (sličan radio već ima, a jedna video kazeta je prilično izlizana) , ali nakon moje psihoterapije i podsjećanja da se radi o petogodišnjem djetetu, polako se pomirio sa financijskom neisplativošću akcije i činjenicom da odgoj ima i svoju cijenu.
|
