Danas obilježavamo Majčin Dan. Premda sam i sama nekad zbunjena sa ovakvim danima koje posebno posvećujemo nekome, jer se pitam što nam njihovo obilježavanje želi reći, činjenica je da oni pokreću nešto. Bilo to pozitivno ili negativno. Naime, dok sam malo razmišljala što bih mogla reći danas ovdje vama, na ovaj dan, napravila sam malu anketu kod nekoliko starijih žena, da vidim što kod njih pobuđuje spomen na Majčin Dan. Moram priznati da sam pomalo očekivala neke već svima nama poznate obrasce, koji nas uvijek iznova dirnu pri spomen na majke. Kao što su toplina, sigurnost, brižnost, povjerenje, prisutnost bez obzira na naše ponašanje...zapravo neka bezuvjetna ljubav koju često kasnije u životu tražimo kod drugih ljudi, a koja se kod majki nekako podrazumijeva, čak i onda kada nije stvarno prisutna. I pretpostavljala sam kako su ta sva moguća sjećanja razlog za ponovno sretno dozivanje dana kada su ti, danas već stari ljudi, imali još svoje žive majke kraj sebe.
Možda na neke takva sjećanja i djeluju tako, ali kod mojih nekoliko ispitanica, to nije bio slučaj. Prva reakcija je kod svih bila gotovo ista: uzdah, žalost, bolna sjećanja i nerado obilježavanje toga dana. Probala sam doznati zašto je tome tako. Ukratko i sažimajući sve odgovore zajedno, radi se o tome da im majke strašno nedostaju, da ih i sada kao stare žene jednako tako trebaju. A kada sam probala nekako podsjetiti da su i one same majke i bake, bio je to još jedan razlog za bol. Jer one više nisu majke, pa ni bake koje se brinu, koje mogu nešto napraviti za svoju djecu i unuke. One su sada u poziciji da drugi za njih rade rade i nakon čitavog života u kojem su svoje ispunjenje pronalazile brinući i ispraćajući svoju djecu, pa zatim unuke, ta promjena uloga im nekako nije bliska. Naravno, doći će njihovi na taj dan po njih, odvesti ih na ručak ili u prirodu, ali onda se vraćaju u svoje sobe po Domovima umirovljenika i njihovo majčinstvo ostaje u području brige i razmišljanja o djeci i unucima, ali ona dimenzija majčinstva na koju su navikli, nepovratno odlazi. Od sudionica prelaze u ulogu promatračica. Osim u sjećanjima. Koja svatko proživljava na svoj način....
Ja se ponekad sasvim nenadano sjetim neke slike ili osjećaja iz djetinjstva, vezanog uz svoju majku. I premda se ne sjećam točno je li mi pjevala neku uspavanku, znam jako dobro kako djeluje pjesmica na moju djevojčicu koju sam joj pjevala još dok je bila u mom trbuhu. Ide otprilike ovako... (pjevam kratko pjesmicu na glazbu "Spavaj Kato, spavaj zlato" s izmjenjenim riječima za moju djevojčicu).
Pjesmicu joj pjevam i danas, a nekada me i sama moli da joj pjevam kada ne može zaspati, ili ju nešto muči. Ona ju je znala smiriti i kada je bila sasvim mala beba, a taj fenomen prepoznavanja te moje pjesmice je za nas danas sam po sebi razumljiv. Premda je zapravo čudesan. Pomalo bajkovit.
A kad već spominjem bajke, koje jako volim i rado ih čitam i pričam, ne mogu ne primijetiti kako su u onim klasičnim bajkama koje svi poznajemo, maćehe često zle žene koje nemaju osjećaj za svoju novu djecu, već ih iskorištavaju, omalovažavaju i preziru. Dok često svoju rođenu djecu obožavaju. Možda će neki takvu polarizaciju osjećaja pripisati prenaglašenom rječniku i slikama bajki koje uvijek imaju jasnu pouku. I možda smo skloni mišljenju da danas u našoj zapadnoj civilizaciji takve slike maćeha nekako ne pristaju našem svijetu. Istina, borimo se za prava djece, ne smijemo ih više ni po turu udariti da nas ne proglase lošim majkama, a da na spominjem trend posvajanja djece poznatih zvijezda, koji u sebi nosi svu ljepotu današnje slike majčinstva, koja se može realizirati uz dovoljno slave, utjecaja i novaca. Daleko je to sve od slike maćeha u starim bajkama. Ali je li baš tako? Ja poznajem ljude koji su za svoju djecu zaista spremni učiniti sve, žrtvovati se do kraja...dok za neko drugo dijete ili bližnjega, koje nije njihovo po rođenju ili prihvaćanju, slično kao i maćehe u bajci, mogu prezirati. Nemaju možda takvu moć, niti prava, ali srce im je za druge djelomično ili potpuno zatvoreno. Ili druge doživljavaju samo ako ona na neki način koriste njihovom vlastitom djetetu. Nije li to isto neka vrsta ljudskih maćeha? I ako tako gledamo, nije li onda možda primjerenije govoriti o majčinskim osjećajima, nego o majčinstvu. Jer nije svako majčinstvo automatski dobro, kao što i neke žene koje nemaju djecu mogu imati razvijene majčinske osjećaje, ponekad i jače od samih majki.
Ali od naših ovozemaljskih majki, strožih ili blažih, sa ili bez majčinskih osjećaja podsjećam na jednu kojoj je u katoličkoj Crkvi posvećen ovaj mjesec svibanj. I koju mi vjernici smatramo majkom svih nas. Premda je Marija, Isusova majka bila sasvim (ne)obična djevojka poput mnogih, ona svojom spremnošću da prihvati Božji plan nadilazi zemaljske pojmove majčinstva. Svoju brigu o Isusu zajedno je dijelila sa, premalo spominjanim Josipom (koji je jednako tako spremno preslikao Božju sliku očinskog prihvaćanja na zemlji). Od samog poroda u mučnim okolnostima, od Isusovog nestanka u Hramu, pa kasnije sa drugim ženama prateći ga na njegovom putu sve do križa i na kraju Ukrsnuća. I premda Isusove riječi: "Tko je moja majka i tko su moja braća?" pogotovo majkama, mogu zvučati jako nezahvalno, one zapravo govore nešto jako važno. Isus ne ostaje na razini ovozemaljskih shvaćanja. Proširuje te pojmove na sve ljude.I njegove treće riječi na križu izgovorene Mariji i apostolu Ivanu: "Ženo, evo ti sina!" i "Sine, evo ti majke!" su još jedna potvrda da majčinstvo i sinovstvo ne ostaje na razini tjelesne stvarnosti i da ju je ljubavlju u stanju nadići, zapravo ispuniti do kraja.
Naravno da smo često ograničeni našim ovozemaljskim uvjetovanostima i da ih zapravo nadilazimo samo ljubavlju. Pitam se je li ona naša svakodnevna ali ništa manje jaka ljubav, ipak uglavnom upućena samo našim najbližima ili najdražima, odraz vlastitog iskustva odnosa majka-dijete, koje svi više-manje imamo. Ili nas povremeno dotakne ova Marijina slika majčinstva kao majke svih ljudi i Isusova slika sinovstva i bratstva među svim ljudima?
Ono što želim sebi i svima onima koji žele doživjeti majčinstvo kao princip ljubavi prema svim ljudima, je upravo taj Marijin, Josipov i Isusov univerzalan doživljaj Božje ljubavi. I naravno želim vam svima što ljepši i ljubavlju ispunjen Majčin Dan.
UPDATE:
Ovo je moj govor koji trebam održati u nedjelju u jednoj instituciji. Publika je dobno različita, premda prevladava starija populacija. Gotovo svi su vjernici rimokatoličke Crkve
Molim za komentare i sugestije. Hvala!
|
