31.10.2008., petak
Dobri duh Casper
Skupilo se puno toga kod mene, ali na žalost nemam baš slobodnog vremena, a tako će biti negdje do Božića. Ali čim nađem malo vremena, javljam se...
Povezala bih akciju naše blogerice lipe mare u kojoj ću i ja sudjelovati i onoga što smo jučer i danas proživjeli u našem mikro-kozmosu (oni koji me čitaju znaju da su meni omiljene sinteze - pogotovo ako su teško spojive na prvi pogled).
Razmišljam već neko vrijeme intenzivno o tome što bi se na jednom blogu o ne-nasilju i toleranciji moglo pisati, da teme budu zanimljive i da imaju neki učinak.
I uvijek mi svaki pokušaj da se ubacim u bilo koji smjer, sve vraća na kolosjek obitelji i odgoja djece. I znam da nisam otkrila toplu vodu, ali se ne mogu oteti dojmu da nam se tako jasna činjenica često zamagljuje svakodnevnim iskušenjima koja nas često vraćaju u školu za pačiće male gdje se uvijek iznova ponavlja isto gradivo.
I evo vam našeg konkretnog primjera: Djevojčica je neki dan došla iz vrtića i obavijestila nas kako u petak (danas) imaju Halloween-party i trebaju doći umaskirani u neku vješticu, zlu vilu i sl.
Meni i Savršenom se u tjednu nakon famoznog fotografa - koji dolazi barem jednom godišnje, odere nas za katastrofu od fotki, koje se ne mogu izabrati pojedinačno, nego u nekim paketima, a sve se to mora lijepo slati poštom - lagano smračilo od još jednog mora se događaja.
Koliko god nam je jasno da se djeca trebaju socijalizirati u društvu, pokušavamo učiti djevojčicu i da se ne povodi uvijek za svima pod svaku cijenu i da razmišlja i svojom malom glavom, kao što to lijepo čini dok se s nama satima prepire oko nečega za što je uvjerena da je u pravu.
Halloween je nešto što ne želimo usaditi svom djetetu kao neki naš običaj, jer nije dio naše kulture, osim marketinški, i ne vidimo neki dublji smisao ili poveznicu s njime. Kad me pita što je Noć vještica, mogu joj objasniti ono što pročitam, ali radije ću ju podjsetiti na Sve svete (Sisvete) ili Dan mrtvih, nešto što je u našoj katoličkoj tradiciji.
I sad krene ona vječna dilema. Izdvojiti dijete iz grupe i tako ju obilježiti iz sredine koja joj puno znači i gdje provodi veliki dio svog vremena, ili se prilagoditi većini i prešutno pristati na sve trendove i pojave, zbog osjećaja da bismo u suprotnom naštetili svom djetetu, jer ipak je važno da se uklopi i bude zadovoljna u svojoj sredini?
I to pitanje mi se zarpavo čini ključno u odgoju djece i vjerujem da jako puno primjera koji završavaju nasiljem među maloljetnicima ili drogom ili nečim trećim leže baš u toj povodljivosti roditelja, nedosljednosti i nekomuniciranju s djecom, ali i okolinom.
Jer dok sam odgajateljici iz druge grupe u vrtiću, pokušala objasniti zašto nam taj fotograf nikako ne leži, ona me u čudu gledala i rekla: "Pa to svi tako rade, a vi obadvoje radite, pa nije vam valjda problem to platiti? Ja sam samohrana majka, pa se ne bunim." Odmah mi je bilo jasno da ne razumije o čemu pričam. Nije mi žao dati novce za nešto što smatram smislenim i kvalitetnim, ali radi se o masovnoj histeriji i zarađivanju na djeci i to još k tome s poluproizvodom. O.K. žena je iz naših krajeva možda je to dio mentaliteta, ako se i nema novaca, za svoju djecu ću izdvojiti zadnji novčić, kupiti zadnji model mobitela, jer dijete to mora imati. Zašto to dijete sve mora imati, meni do dan danas nije jasno i voljela bih da mi netko od onih koji tako razmišljaju, to objasni.
I da se vratim famoznom slavlju u vrtiću. Dakle, najbolja prijateljica od djevojčice joj se već pohvalila kako će joj mama kupiti haljinicu i sve potrebno što jedna mala zla vila mora imati.
Kako su austrijske mame malo dalje poodmakle u komociji, to se kupuje. Mogu odmah zamisliti mame (zapravo bake) u domaji kako nekoliko popodneva ili većinu noći provode s mašinom ili s iglom i koncem u ruci. I naravno, lijepo je za dijete nešto raditi, samo pitam se u ovom konkretnom slučaju, kakvu poruku dajemo djeci u vezi tog Halloweena? Ako prešutimo da je to običaj iz jedne daleke zemlje i prihvatimo sva pravila igre, to postaje i naš običaj, ili?
Neki će reći, ne treba dijete optrećivati time, neka se maskira, pa će mu se kasnije objasniti. To me dosta podsjeća na puno toga što se djeci prešućuje ili im se ostavlja slobodna volja, pa sasvim mala djeca sama odlučuju žele li vjerovati npr. u Boga ili u nešto drugo. Nisam uopće protiv različitosti uvjerenja, ali mislim da djecu treba odgajati u uvjerenju koje i sami kao roditelji imamo. Ako ne vjerujemo u Boga, ne treba mu ostavljati na izbor neka samo odluči, jer to onda nije odgoj, čak niti odgoj u slobodi, jer dijete nije oslobođeno one temeljne odluke koju još nije sposobno samo donijeti. A roditelji nisu autentični u toj priči.
I tako mi razbijajući glavu pitamo djevojčicu što će to biti,a ona nama počne opet o haljinicama i opremi i sl. a mi doma nemamo ništa takvo prikladno i ne želimo kupovati neke plastikanjerske kostime, koji će se jednom godišnje obući za Noć vještica.
I kažemo mi njoj da ako već imaju takvu proslavu s takvim bićima, kako onda tu nema mjesta za neke vile (makar i zle) nego za malog duha i to onog dobrog-Caspera.
Kako smo samo u svojoj dosljednosti bili dosljedni!
Ipak je veliki uspjeh bio što smo joj misli odvratili od njezine male šminka-prijateljice koja će doći obučena u vilu.
I sjetim se ja kako imamo doma jednu staru plahtu koju ćemo staviti na nju, napraviti otvor za oči i nos, i neka bude mali dobri duh.
I tata zvani Mr. Perfect je do kasno u noć izrađivao taj projektić - zvan dosljedni roditelj na djelu. Ja sam se nakon idejnog dijela mudro distancirala od izrade i otišla u zemlju snova.
Dotle je on našao sliku Caspera, povećao ju i isprintao na prozirnoj foliji, izrezao i zaljepio na mjesto na plahti gdje smo izmjerili da joj paše za visinu glave.
I ujutro ju je probudio s malim Casperom na sebi. Prvo se oduševila, stavila plahtu na sebe i došla me preplašiti, da bi se za koju minutu sjetila kako će njezine prijateljice biti obučene u vile i princeze, a ona je neki smješni duh???
Savršenog je skoro oduzelo, nije mogao vjerovati, pokušao joj je objasniti kako je umjesto redovite masaže prije spavanja, dio noći proveo izrađujući malog Caspera, a ona brije o svojim fifica-prijateljicama? (tako ih zove Savršeni).
Pa je dijete pragmatično zaključilo kako će ponijeti krila i čarobni štapić zajedno sa Casperom i po potrebi se presvući. Onda je Savršeni suzdržavajući bijes zbog vražjih marketinških običaja, rekao apsolutno nepedagoški (uz svu moju naknadnu podršku) kako neće nositi nikakva vražja krila i štapiće i ako slave Noć vještica neka onda bude nešto što ima veze s time, a mali duh najbolje odgovara uz takvu feštu.
Pretpostavljam da bi nam ovdje mnogi stručnjaci, psiholozi i razna društva za zaštitu... malih vila... i sl. jako zamjerili, i da bi se ovdje trebao tražiti neki savjet onih super-dadilja, pa bi se trebao naći neki interdisciplinarni tim koji bi savjetovao što bi se moglo napraviti da se dijete ne povrijedi (povrijeđeni roditelj je O.K. jer on je već veliki i zna se nositi s time, neka ga malo biće slobodno gazi) i da na kraju sve bude... onako kako dijete želi, a ne kako su to strašni roditelji za njega odlučili.
I uz malo pobune, mojih dipomatskih objašnjavanja i obješenih faca Savršenog i djevojčice, odemo mi svi prema autu, samo sa Casperom u ruksaku.
I zovem ja s posla da pitam kako je prošlo u vrtiću... a Savršeni mi kroz smijeh priča kako su svi već bili tamo u svojim kupljenim vila i princeza-kompletićima, a djevojčica se sakrila i obukla u Caspera i sve te male princeze i vile preplašila. Svi su ostali zabezeknuti, tete su se skupile i nisu mogle vjerovati kakav dobar kostim, pa gdje smo ga kupili (tu je Savršeni već bio na podu od smjeha, jer se sjetio naše stare plahte s rupama), pa kak smo se sjetili... Uglavnom, Casper je bio glavna zvijezda.
Nitko se izgleda u dućanima s tim điđama nije sjetio napraviti (ili to nije tako in kod malih potrošača) takav kostim s Casperom, a kako su esterajheri ipak malo manje kreativni i komotniji, nikom nije palo na pamet izraditi ga.
Sve u svemu, Mr. Perfect je još jednom dokazao svoju teoriju optimizacije - troškovi=0, vrijeme izrade=ostaje tajna, učinak= ogroman.
Dijete je naučilo da ne mora biti ono što su svi ostali, da je Noć vještica nešto što se nama ne sviđa, a ako se već radi fešta na tu temu onda neka budu likovi koji pašu i da ponekad nije loše slušati mamu i tatu i biti originalan.
Osim toga je naučila da smo dijelom dosljedni u globalnoj ne-dosljednosti, da smo uz svo gunđanje i mi dio mase i da će joj jednoga dana na rješavanju tih kontradiktornosti pomoći netko tko se zove psikolog (taj dio nije baš shvatila, ali Bože moj) i ovako je već dovoljno zbunjena... kao i mi.
Pa ako netko zna kako se može pametno riješiti problem masovne povodljivosti i vlastite originalnosti, neka slobodno javi malom dobrom duhu. Da se ne bi zaista potvrdila rečenica koju sam jučer na jednom predavanju čula, a glasi otprilike ovako: "Svi se rađamo kao unikati, a umiremo kao kopije".
I za kraj me muči još jedna misao koju ću nadam se obradii na blogu o nenasilju.
Kako je moguće da u vrijeme kada se svi kunu na individualnost i pravo vlastitog odlučivanja, velika većina ljudi podilazi masovnim histerijama i povođenjem za većinom?
A sad idem dočekati svog malog dobrog duha i prepasti se što jače mogu...
|
- 15:20 -
Komentiraj (32) -
Isprintaj -
#
20.10.2008., ponedjeljak
Oliver u Konzerthaus-u ... ili o perspektivi
Dakle, jučer sam bila na Oliverovom koncertu u bečkom Konzerthaus-u i još jednom sam se uvjerila kako je puno toga u kulturi i životu stvar percepcije.
Naime, prošli tjedan sam u svojoj omiljenoj emisiji HTV-a Pola ure kulture gledala prilog o Oliveru u Carnegie Hall-u, koji je išao u smjeru intelektualnog snobizma ili sam ja to tako barem doživjela.
Naime, Oliver nastupa ove godine u sklopu Festivala hrvatskih dana glazbe i u Beču. Pa se novinarka (ne sasvim neutemeljeno) pitala kako to da se o hrvatskim glazbenicima klasične ili nekih drugih vrsta glazbe tako malo zna u svijetu, a dođe Oli i napuni dvorane... nije zaboravila spomenuti da su to sve uglavnom gastiči i da od promocije zapravo nema puno.
Mogla bih se složiti s ovim dijelom da je promocija (ne samo Olivera) hrvatske glazbe mogla biti još veća, ali s druge strane ne vidim potrebu da se Olivera stavlja u krug manje vrijednih, jer pripada zabavnoj glazbi.
Po meni je jedini kriterij kako netko radi, a Oliver je u okvirima one vrste glaze koju izvodi stvarno kvalitetan.
U izvedbi gudačkog dijela Simfonijskog orkestra riječkog HNK-a, uz svoje Dupine i sjajnog Antu Gelo i ostalih vrhunskih glazbenika, glazbena kvaliteta je neosporna.
Akustika dvorane možda nije sto posto primjerena za takvu vrstu izvođača, ali prilagodba kristalnih lustera, koji su se pretvorili u light show uz moderne elemente svjetla na pozornici, je stvarno dala onaj poznati bečki štih spajanja starog i novog, omiljenog i u arhitekturi.
Drugo je stvar osobnog ukusa i sklonosti nekoj glazbi. Meni osobno Oliver nije kraj svijeta, ali njegove pjesme i način pjevanja me ne ostavlja ravnodušnim. Pogotovo u ovakvoj izvedbi.
On je na pozornici neposredan, prirodan, pravi Dalmatinac, koji se možda i nije do savršenstva pripremio, pa je neke tekstove malo i zaboravio ili izmjenio, ali to što radi očito mu tako dobro ide, da na to sve gleda malo ležernije. A na kraju zvuči sjajno unatoč hrapavom glasu (ili možda baš zbog njega) i vjerojatno popušenoj kutiji cigareta pred nastup.
Atmosfera je prema njegovom pozdravnom govoru bila zamišljena kao romantična, što je i bila u prvom djela kada je pjevao više svoje laganije pjesme.
U drugom dijelu (bila je i pauza kako to priliči u ovakvim dvoranama) je pred kraj zagrijao publiku do usijanja.
Mi smo na žalost krenuli nakon Morskog vuka prema izlazu (nakon što smo sa strane i odplesali dvije pjesme) jer smo išli po djevojčicu.
Ali kako sam srela jednu svoju blog-kompanjonku, vjerujem da će ona izvijestiti kako je izgledao taj kraj.
Sve u svemu, odluka da se Oliver uvrsti u ovogodišnji progam Festivala mi se čini jako dobra, jer će više ljudi tako ipak u ruke dobiti i onu knjižicu o programu i informacije i o ostalim izvođačima.
Protiv takvog iskorištavanja nečije popularnosti nemam ništa protiv, dapače... A Oliver je sigurno jedan od hrvatskih izvođača koji zaslužuju da ih se promovira (da npr. Mišo-legenda krene na takvu turneju pobunila bih se odmah) i ne vidim razloga za neko omalovažavanje njegovog kulturnog rada i doprinosa hrvatske kulture izvan domaje. Jer ako i jesu gastiči većina publike, nije zanemariv broj onih koji su poveli nekog svog Esterajhera (partnera, prijatelja i sl.) sa sobom. A i ja ću danas ispričati svojim kolegama na poslu gdje sam bila i pustiti im koju pjesmu...
Biti će to Pola ure kulture u mojoj režiji, danas o Oliveru, a svako malo im ispričam i o nekom drugom hrvatskom izvođaču, bez obzira iz kojeg područja kulturnog stvaralaštva dolazio.
|
- 07:21 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
15.10.2008., srijeda
Meditacija o Svjetskom danu hrane...
je ono što me trenutno zaokuplja. Priznajem, nisam se sama dosjetila da ju napravim, dopala me dužnost da ju napišem pa sada istražujem, čitam... Tekstovi su uglavnom zabrinjavajući, brojke gladnih u svijetu su ogromne (spominju se od 850 do navodno najnovijih 925 mil. ljudi), premda hrane ima dovoljno za svih, kada bi ju ravnomjerno raspodjelili, što je naravno utopija.
Ali ne trebaju mi brojevi, statistike, treba mi neka molitva, neka pjesma... Da pogodi u bit.
Čitam i papinu poruku povodom ovog Dana koji se obilježava 16. listopada: "Papa je s tugom ustvrdio kako se, unatoč do sada uloženome naporu, ne čini da se broj gladnih u svijetu smanjio, te istaknuo etičku dimenziju u pružanju hrane gladnima. To je prioritet koji poziva na osjećaj solidarnosti koji je svojstven ljudskome biću, i koji potiče na uzajamnu raspodjelu ne samo materijalnih dobara, nego i ljubavi koja je potrebna svima. Ako dajemo samo materijalne stvari, dajemo premalo – upozorio je Papa.
Kršenje prava na hranu nije prouzrokovano samo prirodnim razlozima, nego ponajviše stanjima koja su izazvana ljudskim ponašanjem koje dovodi do općega uništavanja društvene, gospodarske i ljudske naravi."
Vidim da blogeri ove godine na svoj dan pišu o siromaštvu, pa mi se čini da je onda Svjetski dan hrane nekako nastavak ove teme... slučajno? Ili možda i ne? Svejedno...
I jedna i druga tema govore o nečemu što je u svojoj biti povezano, a to je ljudski faktor koji utječe i na siromaštvo-glad i na uništavanje kvalitete hrane.
Opet mi se čini kao da promatram samo posljedicu... jer glad za hranom je samo odraz gladi za duhovnim potrebama koje su više ili manje zaboravljene. Ako nemamo više potrebu dijeliti, solidarizirati se i pomoći, ili se i odreći dijela svojih sredstava za dobrobit drugih, to samo znači da nemamo više potrebu ispuniti svoju dušu ljubavlju i dobrotom.
Već čujem glasove kako bi najviše trebali davati oni koji najviše imaju, a ne mi obični smrtnici koji se borimo radeći svaki dan za prehraniti obitelj.
Istina je to... trebali bi. Ipak mi se čini čim počinjemo upirati prstom jedni u druge, tu više nema ni darežljivosti ni solidarnosti.
Ako netko od bogatih ljudi podijeli dio svoje imovine, obično čujem glasove... pa taj već ima toliko novaca, da može sada i davati... opet ne valja, ti bogataši su sada otkrili trend darivanja i sigurno si time kupuju savjest ili mjesto u Raju...
Novci su sigurno važan faktor u priči, bez njih navodno danas nema ničega. I sigurno je da nisu svi oni koji daruju i dobre osobe, već možda imaju neku svioju računicu.
Ali ono što mene zabrinjava je ta skepsa, ta sumnja u dobre namjere čak i kada se ostvare, ta razarajuća moć osjećaja da ćemo ispasti blesavi i naivni ako nešto damo... Ne samo novac...
Ako poklonim svoje vrijeme nekome tko mi nije nitko ispasti ću smiješna, ako pozovem u kuću na more prijatelje ili rodbinu s djecom slušati ću pitanja "Pa što ti to treba? Moraš se odmoriti, a ne trpiti još i tuđu djecu?"
Ako želim raditi s bolesnima ili starima, opet ću slušati pitanja nema li lakšeg načina da se zarade novci.
Za život nam treba kruh... onaj za jelo kao simbol fizičke sitosti, ali i onaj za dušu, iz kojega po mom mišljenju izvire sve, premda bez jela naravno ne možemo živjeti, a bez duhovne hrane navodno možemo (barem neko vrijeme).
Pa valjda po toj logici smo onda i postavili prioritete...
Naravno, lako je pisati o gladi u svijetu u toplom stanu, sit, tipkajući na kompjutoru... Nisam gladna, pa onda po toj logici niti nemam neko pravo pisati o onome što nisam doživjela.
Ali znam biti jako gladna za duhovnim svijetom, pa valjda smijem o tome...
Nahraniti se duhovne hrane mogu i sama, ali slabo, zapravo toliko da ne umrem.
Bog je neiscrpan izvor, ali njega isto navodno više nema, ili je umro kažu neki. Ne čuje nas... Nisam sigurna tko tu koga ne čuje, ali dobro.
Ako njega nema (u što ne vjerujem, ali pokušavam razumjeti i takvo razmišljanje) ostajemo mi. Ljudi.
Sebični, gramzljivi, pakosni... Darežljivi, dobrohotni, suosjećajni...
A takav nam je i svijet. Samo svoje dobre i loše strane znamo nekako prikriti, pokriti šminkom svih vrsta, pa ne izgledamo tako crno-bijeli.
Ali svijet u kojem živimo nije tako pomiješan... odražava našu sliku nekako jasnije, bez tih nijansi. Postoje siti i oni gladni. Postoje oni koji se prežderavaju i oni koji nemaju za preživjeti.
Nije li to slika naših duša? Ne onih ukalupljenih u komunikacijske obrasce, već onih ogoljenih. Onih koje bi morale odgovoriti na pitanje:
"Jeste li spremni odreći se dijela svojih dobara za druge?"
Naivnog li i utopisjkog pitanja...
Preopćenito je. Koje druge? Naše ili njihove? Moje najbliže ili neke nepoznate?
Tko je to ikada učinio? Isus? Pa vidiš kako je završio... Ne, hvala.
Je, poznat je za sva vremena, o tom argumentu bi se dalo razmisliti... Ali ja bih radije ovdje živjela ko mali bog, a za drugi svijet... ma to su priče za malu djecu. A i ti briješ... daj nađi neku pjesmu ili molitvu, pripremi si tu meditaciju i odi spavat. Ne zaboravi pojsti nešto zdravo i uravnoteženo.
Mislim na hranu, naravno. Što bi drugo?
|
- 22:31 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
|
