26.09.2008., petak
Kad igračke ožive
Upozorenje prije čitanja:
Nisam od onih mama po horoskopu kako ih ja zovem čiji ushit i neobjektivnost vladaju u odnosu prema vlastitom djetetu. Nisam protivnica niti po potrebi u određenom razdoblju davanja po guzici, povika i nekih starih provjerenih metoda kojima bi se vjerujem suvremeni dječji psiholozi, Rode i slične udruge zgrozile.
S druge strane, pišem blog o svemu što me okružuje, a djevojčica je bitan dio mog života, pa želim zabilježiti i neke momente da ostanu njoj i nama... Pa svima kojima pričice o djeci idu na živce... upozorenje da je ovo jedan post posvećen mojoj djevojčici.
I još samo jedna napomena... ne znam kako vama, ali meni je obično presudno kod teksta da je dobro napisan, zanimljivo i iskreno, a tema mi tu ne odigrava presudnu ulogu... Jer kada malo detaljnije promotrimo sve životne teme su već u grčkim dramama odavno obuhvaćene...
No dobro, nakon ovog upozorenja da ja krenem na ono o čemu sam namjeravala pisati...
Zapravo je već postala neka floskula kako su današnja djeca napredna u tehnološkom smislu, dostupnije im je puno toga što nosi svoje prednosti i mane. S jedne strane su zaista suočeni sa vrlo ranim uključivanjem u suvremene tokove života, s druge strane su nekada zakinuti za neke maštarije koju se čini mi se razvijaju onda kada djeca nemaju toliko ponude, pa su okrenuti prirodi i samima sebi.
Roditelji su sigurno presudni u toj priči i dok im je s jedne strane omogućeno više vremena za neki samorazvoj i usavršavanje, stoje pred sve većim iskušenjima na tom putu da djecu na pretvore samo u konzumatore potrošačkog društva. A i osjećaj nedostatka zajedničkog provedenog vremena koje onda uzrokuje i neku grižnju savjesti smanjuje volju za provođenjem dosljednih mjera i odgojem od pet po podne do osam na večer (radnim danom). Ako u kombinaciju takvog života prečesto ulijeću bake i djedovi recept za stvaranje malih gotovana i prinčeva i princeza kojima je podvik stran, pa i socijalizacija u stvarnom svijetu otežana... je zagarantiran.
Vidim to po dogovorima s prijateljicama... kada za običan susret moramo zadovoljiti afinitete tih naših visočanstava... pa se djeca ne vode sa sobom tamo gdje nama odgovara (kao što su nekada radili roditelji) već se sve podređuje tim malim bićima, a naši susreti su ionako u drugom planu... jer djeca su prva zar ne? Naučiti da djeca budu prva i na malo drukčiji način, tako da ih polako učimo prilagodbi, je pravi SF...
Pa tako i mi sudjelujemo u nekim od tih modernih odgojnih debilanica, premda u manjoj mjeri jer smo djevojčicu odmalena učili da ide s nama, da poštuje i naše potrebe (to su prednosti odgoja bez baka i djedova koji ulijeću u situacije i zabavljaju nasljednike). Ali zato tu zabavljačko-raspašojsku ulogu nadoknade u povremenim susretima, koje doziramo da ne bi došlo do prevelikog zamaha debiliranju djeteta.
Nedavno sam na jednom blogu jedne mamo koje je pisala o tome kako joj je dijete otvorilo oči za neke stvari koje je već zaboravila, pročitala i jedan opak komentar neke druge mame kako joj to onaniranje na temu ushićenih roditelja već stvarno ide na živce, kako i sama ima dijete koje je izvan svih normi, prenapredno... ali neka se pobogu počnemo prema djeci odnosit kao prema odraslim osobama.
I sama sam se prije čitanja posta našla pomalo u dilemi: "Should I stay or should I go" kad sam vidjela naziv, ali sam ipak pročitala. I na kraju mi je bilo drago, jer je mama bila zaista iskrena i ispričala ono što je doživjela, bez nekog patetiziranja.
Očito iznervirana više tim ushitom, druga mama se obrušila na takav način pisanja o djeci. Ja se obično tada nađem negdje na sredini (vidim da mi je to sve češći princip,) jer mi stvarno blogovi koji se bave samo djecom znaju biti malo previše, ali mi ovaj bijes iznervirane mame nije bio na tom blogu usmjeren na pravu adresu.
A i opaska da djecu počnem tretirati kao odrasle osobe mi se učinila već na prvu loptu nekako nelogičnom. Jer ako se djetetu obraćam kao odrasloj osobi, onda to više nije komunikacija s djetetom. i premda nisam za tepanja i debiliranja s djecom, ne obraćam se svojoj djevojčici uvijek kao prema odrasloj, jer za neke stvari emotivno još nije zrela.
A nekako mi se čini i da je to obraćanje kao odraslima baš često problem, jer se gubi granica između odraslog i djeteta, a ja ju ne želim izgubiti sa četverogodišnjim djetetom. Sve ima svoje razdoblje i kada odraste obraćati ću joj se u potpunosti kao odrasloj. Do tada pratim neki njezin razvoj koji vidim, premda u nekim stvarima sigurno idem malo brže, ali takvo nam je vrijeme zar ne?
Ne bih htjela da ostane vječni Petar Pan, ali ne bih niti htjela niti da ju opteretim sa svim životnim problemima. Trudim se da uživa u djetinjstvu, jer ja sama nisam baš uvijek zbog okolnosti i ljudi oko mene, premda se danas ne smatram zakinutom zbog toga. Jednostavno sam svjesna te činjenice. Imala sam bogat unutarnji svijet, znala sam se satima igrati, maštati... A to sada polako vidim i u njoj, premda sam puno više usmjerena na njezinu zabavu i animiranje kako to i priliči modernim mamama.
Ali ima nešto što me zabrinulo... Moja četverogodišnja djevojčica ne vjeruje u bajke i priče onako kako sam ja vjerovala. Uvijek me pita da odredim točno što je stvarnost, a što mašta. Prihvaća ona maštu i prče, ali ih mora staviti tamo gdje spadaju... u područje imaginarnog.
Znam da su usporedbe uvijek nezahvalne, a možda je i mašta bila i neki moj bijeg, ali takvo distanciranje stvarnosti od zamišljenog ili barem možda mogućeg me nekako ostavlja zatečenom. Jer ja i danas vjerujem u neke stvari koje se ne mogu dokazati. Vjerujem u povezanost ljudi u mislima, molitvama, u snagu duhovnih radnji koje se ne vide.
Jasno mi je da djeca drukčije percipiraju stvarnost i ono što ne mogu dotaknuti ili vidjeti i čuti, pa im je ona nekako daleko... Ali, evo i konkretnog primjera koji me nije ostavio ravnodušnom.
Savršeni odlazi jednom mjesečno na neki službeni put po Europi i djevojčici svaki puta ispriča priču kako mu je na aerodromu u torbu uskočio neki medo iz tog grada (obično sa nazivom zemlje ili mjesta). Tako imamo doma već Hamburgera, Bon-Bona, Berlinera...
I ona se silno razveseli, jer takve vrste poklona od tate su velika rijetkost, s obzirom da je Savršeni protivnik takve vrste konzumerizma, da se djeci kupuje zato da im se kupuje. Očito je i kod njega prevladao neki osjećaj udaljenosti ili neko sjećanje iz djetinjstva kada je njemu tata donosio neke uspomene s putovanja.
I tako smo mi to furali neko vrijeme, dok mi djevojčica jednog dana nakon njezinog uobičajenog načina zapodijevanja razgovora ("Nešto bi ti rekla ...") nije rekla slijedeće: "Znaš, mama, ja znam da mene tata mulja i da ti svi medvjedići ne mogu sami uskočiti u tatinu torbu. To on meni kupi, a onda mi poslije kaže kako su uskočili. A ja znam da igračke ne mogu skakati, niti biti žive. Ali znaš što? To će biti naša tajna, ja to neću tati reći da znam."
Možda je ovo nekome skroz normalna reakcija četiri i pol godine starog djeteta (pretpostavljam onoj mami koja vapi da s djecom komuniciramo kao s odraslima), ali mene je ostavila skamenjenom i bez riječi prvih nekoliko trenutaka. Onda me počela loviti neka tuga, lagana panika... K vragu, dijete mi ne vjeruje u čuda, u maštu... u sve ono s čime se ja i dan danas ravnam, jer da sam išla uvijek po putu stvarnosti života ne vjerujem da bih do danas preživjela i ostvarila neke svoje snove.
I počnem brzo izvlačiti neke primjere iz crtića (Toy Story) u kojima igračke ožive onda dok se ljudi maknu, a s djecom se prave kao da su samo igračke... Ona me gleda svojim plavim očima prodorno i s nekim polusažaljenjem odgovara: "Ma, daj mama, to je crtić". A ja odrasla osoba uvjeravam svoje dijete kako možda ipak, nikad se ne zna...
I mislim si i tada i kasnije, pa možda mi je dijete jednostavno pragmatično i nije neki sanjar, premda vrlo rado pristaje na te uloge i igra se sasvim zaneseno. Ali na kraju se uvijek zna... to nije ono što je stvarno.
A stvarnost je ono nešto što obilježava svijet, to je ono što rade veliki i čiji dio i ona želi biti jednog dana. Sada se još priprema, pa pristaje i na te naše blesave priče o medvjedićima koji oživljavaju.
Ne znam, ne znam... rijetko sam bez teksta, ali eto na ovo na znam što bih mislila... Pa ako imate koju pametnu ili manje pametnu, ali ipak neku ideju... udrite!
|
- 10:34 -
Komentiraj (13) -
Isprintaj -
#
17.09.2008., srijeda
Tko je Antonija Balek? - O efektu medalje
Naravno sada već, nadam se, veliki broj ljudi u domaji zna za ovu hrvatsku dvostruku paraolimpijsku pobjednicu. I razmišljam već nekoliko dana o toj ženi, o njezinoj priči... i pitam se kako to da moji kriteriji zanimljivosti neke priče nisu isti kao u većini medijskih ponuda. Stalno čitam neke naslove gdje izviru neki jako poznati (često se pitam po kojem kriteriju) sa svojim privatnim problemima, a one stvarno (barem meni) zanimljive osobe ostaju po strani. I da ne postoji Globalno sijelo ne znam bih li uopće više vjerovala da netko i na javnoj televiziji može napraviti zanimljivu, toplu emisiju o tim svim ne-poznatim ljudima i često puta puno fascinantnijim pričama, od onih koje stoje istaknute na naslovnicama.
Kako novac vrti svijet (nije mi ipak jasno zašto su priče poznatih zanimljivije od priča nepoznatih, ali dobro) očito postoje neki drugi kriteriji za odabir tema koje prevladavaju.
Tako ni ja nisam znala za Antoniju Balek, dok nisam čula da je osvojila prvo zlato u povijesti hrvatskih paraolimpijskih igara. I onda kada sam čula priču o njezinim nesrećama, borbi i na kraju okrunjenom dvostrukom uspjehu... pomislila sam kako bi bio nevjerojatan propust da primjerice nije osvojila zlato, jer ljudi ne bi ništa znali o njoj. I premda cijenim jako sportske uspjehe (i sama imam doma jednog sportaša s nekoliko stotina medalja) nekako se ne mogu oteti dojmu da postojanje tih medalja ipak znatno mijenja na stvari u percepciji ljudi.
Razumijem da je to sport, ali da si bez medalje ništa... to mi je teško shvatiti. I nekako ne vjerujem da je to jedini cilj sporta. Možda sam naivna ili ne razumijem do kraja taj sportski duh, ali doista vjerujem da je već samo bavljenje sportom uspjeh, dobitak za čovjeka u fizičkom i psihičkom smislu (duhovni bih odvojila na privatnu razinu svakog pojedinca).
A kada je o Olimpijadi riječ ne znam sjeća li se više itko one da je važno sudjelovati, ili je to neki ostatak prošlih vremena koji zvuči jednako otrcano i nestvarno kao i priče o vječnoj ljubavi koje u našim vremenima teško funkcioniraju.
Kako bilo, ja bih priču o Antoniji Balek vrlo rado čula i bez njezine osvojene medalje, jer ta žena je za mene osvojila i više nego što te medalje predstavljaju, koje jesu jedan pokazatelj, ali ne označavaju sve o njoj.
Međutim, neka meni obrnuta percepcija javnih medija, ne propušta takva nastojanja niti priče, osim ako dotaknu neki takav nezaobilazni pokazatelj uspjeha. Ali čak i u takvim trenucima, vidim da novinari (sportski ili oni koji se vole tako nazivati) znaju uglavnom reproducirati neke ustaljenje sheme nerazrađenih pitanja o očekivanjima, procjenama i sukladno nekim vanjskim pokazateljima, razapinjanju gubitnika ili slavljenju pobjednika.
Pa tako čitam jedan novinski članak o Antoniji Balek i pročitam slijedeće:
"Sportski životopis Antonije Balek (40) do pekinških POI prilično je siromašan. Od sedme godine trenirala je rukomet, džudo, tae kwon do, full contact i tako svestrana bila je sve do teške nesreće."
I sad neka mi netko kaže razumije li ovu rečenicu... Žena se bavi od djetinjstva raznim sportovima, ali njezin sportski životopis prilično je siromašan. Ja po ne znam koji puta mogu samo zaključiti da je novinarski životopis priličnog broja novinara (posebice onih koji prate sport) u domaji jedanko tako siromašan. Jer osim što nisu sportaši, očito nisu niti novinari. Pa da barem razgraniče neke formalne uspjehe od sportskog životopisa koji je u ovom slučaju izuzetno bogat.
Ali to je taj jedan nevjerojatan trend hrvatskih (uglavnom tzv. sportskih) novinara koji daje takve besmislene komentare pokazujući da su sport doživjeli samo u fotelji, pa poistovjećivanje dolazi u psihološko-emotivnim trabunjanjima javnih prijenosa kada preporučuju sportašima što bi trebali napraviti, jer oni se osjećaju kao dio tima. A kada dođe neuspjeh (oni bi to bolje, naravno) onda slijede opet dubokoumne analize iz perspektive foteljskog komentatora.
Što se pamćenja sportskih uspjeha u domaji tiče, mogu samo usporediti s Austrijom i zaključiti da je ono puno kraće nego kod Esterajhera koji svoje sportaše drže još dugo medijski živima i nakon prestanka karijere.
Ne znam hoće li centrima za oboljele od multipla-skleroze, gdje je Antonija Balek isto aktivna, sada bolje krenuti. Mislim naravno na neku konkretnu financijsku potporu. Onu duhovnu je ova žena već osigurala. Barem među osobama koje imaju neki oblik invaliditeta. Što je s ostatkom zdravog društva? Mora li osoba s invaliditetom osvojiti olimpijsku medalju, da bi se skrenula pozornost na probleme tih ljudi u svakodnevnom životu i odnos prema njima kao ravnopravnim članovima društva? Nije li to nekako naopačke? Ili se samo takvi vidljivi rezultati priznaju?
Što je s borbom koja svaki dan stoji pred njima, a nije dio nekog natjecanja na kojem se onda mogu na kraju podijeliti medalje?
Nije li ta borba vrijedna? Barem za neku novinarsku priču, makar i na kraju novina? Ako već ne može na naslovnici. Na kojoj vidim često iste face, koje me ne impresioniraju svojim razvodima, novom bojom kose ili novim-starim političkim programom.
A onda kada takva osoba i svrati pozornost na sebe tim nekim opće prepoznatljivim načinima mjerenja nečije borbe i uspjeha, čitam da je sve do tada bilo prilično siromašno. To je taj tipičan hrvatsko-sportski nacionalni duh. Živjeli pobjednici (neko kratko vrijeme), ostali su gubitnici, pušioničari, luzeri.
Ideja bavljenja sportom kao dobra i pozitivna i proširena i među onima koji nisu vrhunski ili najbolji, još je daleko od shvaćanja osobnog uspjeha.
Zato bih ako smijem u maniri nekih hrvatskih sportskih novinara savjetovala Antoniji (bez prezimena- ipak se mi kužimo) da se ne zanosi previše ovim uspjehom u okruženju u kojem živi. Jer kada prođe natjecateljski adrenalin, ostaje stvarnost neprihvaćanja ničega ispod medalje, a ako to više ne bude slučaj onda će to biti općeprihvaćeno kao neuspjeh.
Za mene je ova žena primjer nevjerojatnog životnog uspjeha. I bez te medalje. Koju naravno cijenim, dijelom i zbog toga što me uputila na jednu pravu istinitu i duboku životnu priču. Koja u grmlju skromnih novinarskih uradaka jednostavno ne dospijevaju na površinu.
|
- 10:03 -
Komentiraj (31) -
Isprintaj -
#
03.09.2008., srijeda
Jesu li Podravci škrti?
Unatoč poštivanju individualnosti, pretpostavljam da ste ponekad bili suočeni s raznim generalizacijama ili nekim opće uvriježenim pretpostavkama, pa i predrasudama.
Onog tipa da su Englezi užasno ružni (govorim iz perspektive lijepih Hrvata naravno), Irci simpatični i veseli, Austrijanci i Nijemci hladni, Talijani površni, Škoti škrti itd... Imamo i mi u domaji svoje Škote....to su po usmenoj predaji Podravci.
Koji su eto zavrijedili epitet škrtaca. Kako su moji korijeni dijelom iz tog kraja, a dijelom s otoka, dakle bodulski, pretpostavljam da bih ja trebala po toj nekoj računici biti najveći Židov (e, da njih sam u toj skali škrtosti zaboravila spomenuti) kako se to kod nas kolokvijalno voli poistovjećivati.
Iskreno, kada bih morala odabrati gdje sam doživjela veće škrce, možda bih se nakon kraćeg gruntanja ipak odlučila za bodule iliti otočane, barem sa mog otoka.
Možda bi isto bilo potrebno razgraničiti one patološke škrce koji nikada ništa ne žele ni s kim podijeliti i samo skupljaju, od onih koji se ne vole bespotrebno razbacivati novcima, već promisliti u što će uložiti i kako potrošiti svoj često teško (više ili manje) zarađen novac. Primjećujem da se suprotno ponašanje od onog omiljenog Nije Beg cicija kod Hrvata isto tako voli opisivati kao škrtost, dok se s druge strane činjenica da velik broj ljudi žive nerealno i iznad svojih stvarnih mogućnosti, ne gleda tako negativno, već više kao još jedan nacionalni sport koji nije baš skroz jasan, ali je omiljen jer se drukčije ne može.
Zašto je tome tako? Zašto ljudi rade velika slavlja za koja onda moraju posudivati novce? Ili kupuju aute koje si ne mogu priuštiti? ili... vjerujem da znate još primjera...
Dio odgovora leži sigurno u mentalitetu...da se neke stvari moraju, jer bi inače selo pričalo, ili bi nešto bila sramota, ili se ljudi ne vole isticati od okoline po drukčijim stavovima...dosta toga spada zapravo u mentalitet manjih sredina, premda se nekako prenosi i u veće sredine i gradove (taj proces donošenja običaja iz provincije u grad, umjesto prihvaćanja gradskog načina života je nešto što je i moj rodni grad Zagreb sigurno izmijenio). A možda su naši ljudi stvarno spontani i srčani i vole se proveseliti gospodski, pa kud puklo, bez puno priprema, proračuna i razmišljanja...
Nego, da se ja vratim mojim Podravcima. Budući da svijet oko sebe ne promatram samo na pojavnoj razini, malo sam razmišljala o toj kovanici koju su zbog nečeg očito u nekom razdoblju zaradili. I krenulo prvo od one razine dijeljenja ili darivanja. I moram priznati da se nisam mogla sjetiti niti jednog primjera škrtosti, dapače i familija i susjedi su nas darivali svojim proizvodima sa zemlje, pa smo imali svježeg voća i povrća, jaja, vina...A da ne govorim da smo i nadobivali hrpe poklona za djevojčicu, da su nas stalno htjeli častiti u obližnjem gradu tako da mi je to već bilo neugodno, pa sam se morala boriti da i ja pozovem koju rundu ili platim nešto...
Dakle, od one materijalne škrtosti ni traga...
Ali sam ju otkrila na jednoj drugoj razini, onoj komunikacijskoj koja onda otkriva i ljude u nekom duhovnom smislu.
Tu već vlada obilje škrtosti....U smislu pohvale, prihvaćanja, dobronamjernih komentara i slično. Možda se radi o mom slučaju ili mojoj široj familiji, ali čini mi se da iz susreta s drugima mogu podjednako zaključiti.
Premda priznajem da kralja cinika imam u vlastitoj familiji, ostalo su nijanse (što bi rekao Balašević). Pa će se svaki pokušaj razgovora u smislu kako se netko naradio spremajući kuću i odlazeći na posao u neku firmu, odmah prekinuti posprdnim podcjenjivanjem kako je to apsolutno ništa u usporedbi s teškim seljačkim životom na zemlji. Koji više po malo čemu sliči na nekadašnji život kada ljudi nisu imali sve te strojeve i imali i još veća gospodarstva. Jer nekoj srednjoj generaciji već odavno cilj nije ostati povezan s prirodom, već što prije nakalemiti što više malograđanskih običaja i kopirati što urbaniji način života s određenim prezirom prema prirodi i zemlji koja ih samo košta teškog rada.
Ona stara generacija je na izmaku i premda ne osjeća taj prijezir i pokušava još ostati u starom svijetu, biva grubo poklopljena novotarijama i nerazumijevanjem za nekoga tko nije oduševljen tim naprednim idejama. Stara slika seljačkog svijeta tako izumire, a nova je (barem za mene) prilično zamućena.
Kako se radi o kombinaciji polupismenosti i nekritičke medijske dostupnosti s jedne strane i velikog prijezira prema starim vrijednostima (takvu crnu sliku o Crkvi nisam nigdje doživjela), duhovno mi se čini da se radi o najvećoj propasti sela.
Koje je kažu neki sociolozi započelo vrlo jednostavnom činjenicom (koju potpuno razumijem) da snahe više nisu htjele dolaziti u velike obitelji sa po tri generacije, već su se odvajale. Premda čujem da ima još primjera gdje žene i dalje daju svoje novce svekrvama s kojima žive. Ali mlađe generacije uglavnom ne pristaju više na takve varijante.
Zanimljivo je isto tako da ćete ulazeći u neku diskusiju, bez obzira što ste možda i školovani za neko područje, isto tako biti poklopljeni sveopćim znanjem tih Podravaca. Jer oni su uvijek sumnjičavi prema svemu (što je svakako dobro za početak rasprave, ali kad je jedini princip postaje opasno), naročito prema nekome tko se ne voli bahatiti ili ima malo tolerantniji stav. A glavni uzori su razni Ilustrisimusi koji dolaze sa stavom neprikosnovenih autoriteta, a obično se radi o mediokritetima koji samo imaju gard i propovjednički ton. To prolazi i to je onda Amen.
Neku poluinformaciju koju ne znaju iščitati (što se niti ne očekuje od jednog seljaka, ) braniti će do zadnje kapi krvi, ne samo zato zato što su doista uvjereni u nešto, već velikim dijelom zato da kontriraju...Priznati neki pomak u razmišljanju bilo bi jednako priznati propast vlastitog integriteta. Ne trebaju njima nova znanja, oni stvaraju sud odmah, znaju oni... ne bu njima nitko pamet solil.
Kao što rekoh, u Crkvu se više ne ide kao prije, ali svi znaju sve o crnim stranama te iste zajednice koju oni sami sačinjavaju. I dok stare generacije imaju još neki osjećaj strahopoštovanja (nije ni to ideal vjere, ali je sigurno bolje od potpunog odsustva i pljuvanja po nečem za što se nisi niti potrudio poboljšati ili razumjeti) mlađi su skloni prilično jeftinoliberalnim stavovima, koje vole doživljavati kao nekakav društveni napredak.
Još sam se kao dijete pitala zašto u tom kraju dosta ljudi počinjava samoubojstvo? Sad mi je jasnije....Gruba je to jako sredina koja ne prihvaća gubitnike, otpadnike, starce koji nisu od koristi.
Solidarnost i suosjećanje sigurno postoji na onoj nekoj općoj razini, ali finije nijanse su tu isključene. Reći će netko da je to grubi seljački život, ali ja vjerujem da je to dijelom baš zbog jednog nes(p)retnog spoja starih seljačkih vrijednosti i nekog malograđanskog modernog utjecaja začinjenog lošim komunikacijskim obrascima, koji se ne razvijaju kao ostala tehnička dostignuća.
I premda sigurno svi Škoti ili Židovi nisu škrti, nisu niti svi Podravci takvi....I ja imam primjer(k)e koji su potekli iz takvog grubljeg i zatvorenijeg okruženja, pa su izrasli u emocionalno razvijenije osobe. I takvim ljudima se onda divim još više, jer ne mogu niti zamisliti s čime su se duhovno hranili da ne postanu takvi kakva je većina u njihovoj sredini.
Jedan od njih je gospodin otac koji zna sa svojima, ali ima svoje stavove koji su potpuno suprotni i obrasce ponašanja koji su nastali uvidom i radom na samome sebi. A možda su dijelom uvjetovani i ranim odlaskom u gradsku sredinu kojoj se onda odlučio prilagoditi. Jer bi inače vjerujem puknuo. Zapravo mi je nevjerojatno kako se zna prešaltati kad dođe u svoj rodni kraj. Nešto što primjerice mnogi gastiči (kao i ja) mogu samo učiti.
Ima ih još...
S druge strane susret bodulskog temperamenta s Podravinom je u slučaju gospođe majke bolan. Bio i ostao.
A ja zaključujem da je Podravina divan kraj škrtih ljudi. Onako škrtih kako sam ih ja doživjela. Ali ja volim i škrce svoga kraja, bili oni iz bogatije Podravine ili sa škrtog kamena (premda se situacija s turizmom već odavno promijenila pa su se otočani obogatili, a kontinentalci se krpaju). Svi oni imaju svoje čari, treba samo znati s njima... Možda jednog dana i naučim.
|
- 13:10 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
|
