Evo me konačno i do mog virtualnog svijeta. Vratila sam se već prošli vikend iz domaje, ali toliko toga je bilo za obaviti da nisam stigla prije do kompa. A i dojmova je bilo jako puno, a za neke sam poželjela da se malo slegnu, jer bi direktno pisanje nakon proživljenog vjerojatno izgledalo kao izbacivanje negativne energije, a za to koristim druge metode, blog u onoj mjeri koliko ostane i nakon prvotnog prežvakavanja.
Drugi dio našeg godišnjeg odmora bio je proveden u Podravini, odakle sežu korijeni i jedne i druge strane naše gomilice. Premda se ja tamo ne osjećam toliko doma kao na moru, s veseljem idemo tamo jer se djevojčica pronašla na selu među kravicama, zečekima, pesekima, macama, patkicama, puranima... i ostalom živinčadi.
Ono što mene i Savršenog privlači su toplice, bazeni i Špancirfest u Varaždinu, a i bake i dede koji preuzimaju malo naše potomstvo.
Premda se jedna od naše dvije kontinentalna oaze nalazi blizu Varaždinskih toplica, to je još uvijek Podravina, ali već na granici sa Zagorjem. Ova druga gdje je djevojčica isto provela nekoliko dana je u srcu Podravine.
Mi smo naravno odmah uputili u Varaždinske Toplice. Nekada je to bio stvarno lijep kompleks s hotelom i dijelom terapijskih zgrada u koje dolaze ljudi iz čitave Hrvatske na rehabilitaciju.
Premda svi kukaju protiv privatizacije svega, u ovom slučaju se jasno pokazuje kako su institucije na državnim jaslama osuđene na propast. Zgrade i bazeni su zapušteni, loše održavani i odaju prilično jadan dojam. Premda se mogu nazrijeti nekadašnji visoki standardi. Vani postoji prekrasan veliki olimpijski bazen u kojem gotovo uvijek ima mjesta za plivanje, ali sa poda iz fuga na pločicama ispadaju alge koje se skupljaju... Jedan slap za hidro masažu nije radio, i to onaj najjači kojem smo se najviše veselili, a na povratku iz hotela prolazi se kraj bolničkog dijela koji sa oljuštenom fasadom i izvješenom robom i izgleda kao neki studentski dom iz najmračnijeg doba komunizma.
Šteta, jer je položaj fantastičan, priroda koja okružuje bazen prekrasna, pokraj je i kompleks dječjeg igrališta koji izgleda lijepo i ima dosta sprava za djecu (ne znam u kakvom su stanju, tamo nismo stigli otići). Pokraj bazena su i poznata rimska nalazišta.
Dakle, autoput do toplica, prekrasna priroda, kulturni sadržaj... i opet to nije dosta da se takvi resursi puno bolje održavaju i onda i iskoriste... Premda s cijenom karte nisu baš tako skromni kao što im je ponuda... Pa ćete i za djecu nakon tri godine platiti kartu. Za popodnevno kupanje po osobi 30 kuna, za penzionere i djecu 25 (to je u varijanti obiteljske, ne pojedinačne), što ne bi bilo tako strašno da tobogani nisu isključeni iz cijena ulaznice, pa za svaki spust morate kupiti žeton...
No dobro... isplivali smo se, Savršeni je naišao i na nekog monoperajaša tamo koji se bori sa organizacijskim vjetrenjačama ne bi li uspio malo trenirati taj svjetski priznati i vrlo popularan sport među čudnovatim plivačima....
Djevojčica se ubacila u neku školu plivanja sa grupom malo starije djece i simpatičnim voditeljem koji se zaista trudio oko njih.
A ja sam se već pripremala za moj omiljeni Špancirfest u Varaždinu, gradu koji mi je zadnjih godina prirastao srcu zbog svoje ljepote, brige oko njega i čuvanja starog štiha grada.
Ove godine su ga pomaknuli tjedan dana ranije, jer se prijašnjih godina poklapao sa događanjima u obližnjoj Svetoj Nedjelji.
Dakle, španciranje po Varaždinu znači prešetavanje, promatranje, pokazivanje. A pokazuju se prvenstveno stari i već pomalo zaboravljeni obrti (stolari, mlinari, nekadašnji pisari koji ispisuju dokumente krasopisom), ručno izrađeni proizvodi prošlih vremena, kulinarske domaće stare delicije (kao npr. topla zlevanka - jelo ovog kraja), medenjaci, štrukli svih vrsta...Pa postoji nekoliko ulica rezerviranih za suvremene umjetnike koji izlažu slike i skulpture. A na trgovima, i ulicama sviraju svirači, održavaju se kazališne predstave i performansi izvođača pristiglih iz čitavog svijeta...
Sve u svemu, nema kiča (osim onog umjetničkog kod slikara, ali to je stvar ukusa), plastike i neukusnih narodnih veselja...Već profesionalnih glazbenika čijem odabiru su uvijek zadivim. Tako smo prvu večer slušali odličan Sick Swing Orchestar (ne mogu otvoriti sada program večeri na Internetu, pa pišem po sjećanju), a u subotu su unatoč kiši malobrojnu publiku do usijanja uspjeli zagrijati neki Slovenci koji su se zvali nešto u stilu kao "Falš-orkestar" a po načinu obrade pjesama podsjetili su me na Rundekov Cargo orkestar. Sve u svemu, sjajno...Spoj tradicije i suvremenosti ali sa tako dobrom mjerom u svemu....pa je šator za narodno veselje sa ekipom na sintiču i m-ca-ca muzikom, pivopijama, a i roštiljem stavljena skroz na početak (ili kraj) ovisno s koje strane dolazite, dok su urbanija događanja smještena po centru.
Otkrila sam i jednog izrađivača opanaka koji je napravio genijalan spoj tradicionalnih opanaka sa modernim linijama i da nije jedini par moje veličine bio rasparen, piknula bi si sigurno... ovako je ostalo na dogovoru da mi familija pokloni taj tradicionalno-suvremeni hrvatski uradak za rođendan.
I tako je u prirodi, španciraju , izjedanju kozlića i hobotnica ispod peke u kleti gospona oca projurio tjedan i mi smo se spremili za odlazak.
Djevojčica je ostala još čitav tjedan uživati bez nas, a i mi bez nje (prvi puta od njezinog rođenja.) I ona je bila na Špancirfestu i ostala oduševljena tim gradom po kojem šetaju princeze u krinolinama, a usput je odgledala i dječju predstavu "Ježeva kućica".
Na putu kući prema Austriji odlučili smo malo provjeriti i te toliko hvaljene toplice u Svetom Martinu. Došli smo preko Čakovca, ali očito nekim malo daljim putem, pa smo se iznenadili kako su skrivene u tom kraju i zaključili kako je položaj Varaždinskih Toplica puno bolje prometno povezan.
Toplice su stvarno na višem nivou, premda je unutarnji bazen prilično mali, ali su zato vanjski lijepi i sve obiluje sa hidro masažama u običnoj i termalnoj vodi. Tobogani su odlični, nekoliko različitih i ne naplaćuju se posebno. Ono što je nama nedostajalo je neki malo veći kockasti bazen, ali ovo je očito više namakalište i mjesto za masiranje, nego plivalište, pa smo se prilagodili tome. I premda se još grade novi kompleksi, nisam se mogla oteti dojmu da naši ljudi imaju problema s održavanjem stvari. Već se vidi ljuštenje zidova, neke štange na ulazima u baze su rasklimane, ali to očito nikoga ne smeta. Ali ih smeta ako po unutrašnjosti bazena hodate u natikačama za bazen, pa smo se morali izuti bosi, što nisam doživjela niti na jednom bazenu, a prošla sam ih... U pravilu ne volim hodati bosa i tuširam se uvijek sa šlapama, jer znam da mi je tako manja vjerojatnost da zaradim neke gljivice na nogama.
Za razliku od Varaždinskih, u ovim toplicama postoje i sušila za kosu, ali su ormarići za ostavljanje stvari prilično mali i naplaćuju se, a vješalice možete dobiti ako ih potražite.
I tako smo se izmasirani, i malo isplivani uputili prema našoj kućici, našoj slobodici... bez djeteta i s nadom i vjerom da će se Podravci, Međimurci, Zagorci i sva složna hrvatska braća ujediniti protiv starih navika i poduzeti još više da Lijepa naša bude još bolja i još ljepša.
Primjer Varaždina mi daje nadu da je to moguće. A ako mogu Zagorci... Kaj ne bi mogli i ostali, jel tak?
|
