29.07.2008., utorak
Sjećanja (po moru)
More je za mene izvor mnogih, više ili manje nostalgičnih, sjećanja. Tamo se nekako sažmu na jednome mjestu, a sam pogled prema pučini u meni probudi neki osjećaj pomiješane sreće i tuge.
Sjećam se jednog Japanca s tečaja njemačkoga jezika u Beču koji je izjavio kako nikada ne razmišlja o prošlosti. Ako se dobro sjećam, čini mi se da je rekao da se bavi nekim oblikom umjetnosti, ne mogu se sjetiti više što točno kojim, ali znam da se radilo o nečem modernom. I znam da mi je tada, meni - optimističnoj nostalgičarki (znam - čista kontradikcija) bilo nepojmljivo da se netko može baviti umjetnošću, a da u sebi na bilo koji način ne prerađuje proživljene događaje, ljude mjesta, mirise... Ali čovjek svašta uči, pa ako u toj istoj zemlji ljudi peru rublje u perilicama s hladnom vodom (hvala Kućanici u Japanu na svim divnim pričama o toj zanimljivoj zemlji), vjerojatno je moguće i stvarati umjetnost koja je okrenuta samo budućnosti.
Premda je to vjerujem, samo stvar stava ili neke opredijeljenosti, jer i otvorenost prema budućnosti, podrazumijeva neke obrasce prošlosti i mogu teško zamisliti stvaraoca kao potpuno praznog od utjecaja prošlosti.
Dakle, prošlost je meni važna. To uopće ne znači da ne živim u sadašnjosti, ili da se ne radujem i planiram (koliko se to može) budućnost. Ali prošlost mi je nekako sigurna, ne može me više iznenaditi, iznevjeriti, više nego što već je... i mogu je uvijek nanovo iščitavati s novim pogledom.
Vjerujem da bez određene doze nostalgije, ne bi nastala mnoga umjetnička djela, niti bi život imao dimenziju jedne dublje duhovnosti.
Dovoljno je vidjeti kako su banalne stvari, poput nekog omota dječje hrane ili crtića iz djetinjstva, okidač sjećanja za mnoge.
Ja imam svoja mjesta po Novalji, tom utočištu prošlosti, koja svake godine ponovo vidim. Neka su nepromijenjena, a neka jedva prepoznam. I nisu to mjesta samo nekih romantičnih trenutaka s nekim ljudima, već (možda i više) mjesta, samo moja koja sam obilježila nekim svojim mislima ili razdobljem u kojem sam boravila na njima, pa su dobila, za mene, poseban značaj.
I u ovogodišnjem ljetnom ludilu - red pakiranja za plažu, red kupanja, red sunčanja, red odmaranja i kuhanja, pa opet odlazaka - jedva sam uspjela stati i osluhnuti te zvukove prošlosti, zaglušila ih buka sadašnjosti.
Onda mi je stigla poruka moje prijateljice, koja predstavlja veliki dio moje prošlosti u ranoj mladosti, na kojoj je pisalo da je njezina baka Olga umrla...
I onda su sjećanja navrla svom snagom. Sjetila sam se naših odlazaka u Daruvar, pisanja poruka (na papirićima-mobitela još nije bilo), slušanja starih ploča, gledanja filmova i pre-fine i prilično kalorične češke kuhinje bake Olge. Za moj prvi posjet me na kasliću iznad kreveta čekao pladanj meni tada omiljenih šaumrolni naslaganih u obliku piramide.
Kasnije se baka izgubila u svojim sjećanjima i demencija je preuzela i prošlost i sadašnjost koje su se pomiješale.
A ja sam se profesionalno smjestila među ljude kojima su sjećanja sve. I zajedno s njima i kroz ono što im je poznato i blisko, pokušavam probuditi te nepresušne izvore prošlosti, ne bi li ih zadržala u sadašnjosti i ispratila u budućnost. I što sam više s njima, to mi se čini da ljudi počinju umirati onda kada se više ne mogu sjetiti. Ne onoga od jučer, ili prekjučer, već onih davnih sjećanja koja su obilježila djetinjstvo, mladost i zrele dane. Premda su ona iz djetinjstva obično najupečatljivija.
Ja sam nekako to rano djetinjstvo potisnula, barem na svjesnoj razini. Zato proživljavam neka sjećanja iz rane mladosti. I zanimljivo je to kako ih vadim, po nekoj potrebi. Bilo je razdoblja kada mi pojedina sjećanja nisu značila puno, jer sam bila zabavljena nekim drugima, ili sam bila obuzeta sadašnjošću. Tek kasnije bih uočila kako mi ta sadašnjost za koju sam bila spremna sve žrtvovati, i nije bila tako sjajna, kako mi se činilo dok sam ju proživljavala. Očito perspektiva odigra puno toga u životu.
A možda sam i bliska renesansnom poimanju po kojem je najdublja povezanost (obično ljubavi), ona koja nije nikada do kraja ostvarena.
U svakom slučaju, Savršeni (a i neke prijateljice) mi vole reći kako bi mi neki vremeplov dobro došao i da sam u nekim shvaćanjima, bliska prošlim vremenima.
Zato je nekako i logično da volim Prousta, premda imam neki neobjašnjivi poriv da ga zaobilazim. Možda se bojim te navale emocija koju moja racionalna strana obuzdava, kako bih se što lakše smjestila u ovaj svijet i okruženje u kojem jesam.
Slaganje ladica je opasan posao koji isto izbjegavam. Sjećanja treba razvrstati... i ostaviti ih na kraju tamo gdje smo ih našli, u nekoj ladici mozga i srca. Nije to baš uvijek lako, pogotovo ako su neke situacije ostale visjeti u zraku, ili nisu nikada dobile točku na kraju. U svojoj dosljednoj kontradikciji ne volim nejasne završetke, pa ipak znam da su i to izvori koji me hrane sjećanjima, bez kojih ne bi postojala.
Zašto baš danas pišem ovaj post? Datumi mi inače ne znače puno, ipak sam povezala neke događaje sa razdobljem ljeta, mora, mojih odlazaka na groblje i čitanja knjige u miru i tišini onih koji nam ne mogu više nauditi.
Tako ove godine nisam nekako imala previše volje otići na preuređeni bakin i dedin grob, jer to više nije onaj isti, onaj iz mojih sjećanja.
Kao što ni kamen na plaži, koji još uvijek stoji na istom mjestu, nije više onaj isti. Promijenilo se okruženje, ljudi oko mene.
Ipak me pogled prema njemu čini ranjivom, ali i bogatijom. Jer se ne moram bojati sjećanja. Ona ne oduzimaju, mogu samo iznova uvijek davati.
A ja volim davanje, promjenu i nepromjenjivu čežnju za onim beskonačnim... Ako sam to mogla osjetiti u prošlosti, onda se valjda ne moram bojati ni budućnosti. Nadam se samo da ću na vrijeme znati prepoznati važne trenutke u sadašnjosti, da mi ne bi promakla koja vrijedna
slika koju ću onda izvlačiti tek u starim danima... Ili to tako mora biti, jer smo mi ljudi, uz svo znanje o našoj vrsti, jako neobična bića čija duhovnost je nepresušan izvor za pokušaj shvaćanja. Zašto volimo biti tamo gdje ne možemo, zašto nam nikada nije dosta i zašto se tako rijetko osjećamo do kraja ispunjeni? Je li čežnja ono što nas gura? A nostalgija za prošlim danima, ono što nas pokreće u kreativnom smislu? ili bilo kojem drugom?
Ili sam ja opala s nekog drugog planeta?
Kako god to nazvali, sjećanja su ono što nas, između ostalog, čini ljudima.
I premda ih ponekad doslovce ubijamo, što poslom, što nekim drugim provjerenim sredstvima, bez njih bismo živjeli kao roboti. A čak i oni trebaju (pretpostavljam) neke memorijske kartice za funkcioniranje. Zato si ne oduzimajte sjećanja, selektirajte ih, prebacujte iz jedne ladice u drugu, ali pustite ih da žive, makar i mimo vas... Jednoga dana možda će vam zatrebati, kao i meni.
Da se bolje snađete u svijetu, onom unutarnjem i da se ne ustručavate upoznati sebe, sa svim svojim vremenskim komponentama.
|
- 11:01 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
24.07.2008., četvrtak
Ludi provodi, morski...
O noćnom životu Novalje u doba moje rane mladosti (nisam još za baciti) sam već pisala. Naravno da je na počecima uvijek sve puno entuzijazma, pa je tako bilo i u raznolikoj ponudi noćnog života u Novalji.
Tako je osim starog Zrća, (koji u usporedbi s današnjim Aquariusom, osim mjesta na kojem se nalazi, nema baš ništa zajedničko) 1982. otvorena legendarna Osamdesetdvojka u Staroj Novalji. Dok ste u Zrću mogli slušati onaj pravi disko i sve što je bilo aktualno za takve prostore, koji puštaju malo više komercijalnu verziju pjesama za čaganje (jel se taj izraz još koristi?) u 82-ojki se mogla prvih godina čuti više alternativna varijanta. Kasnije kada se otvorio Calypso, pa je postojalo i treće mjesto, u koje se lagano preselio repertoar iz diska Zrće, a tamo se uhljebio već popularni techno.
U svakom slučaju, bilo je tri mjesta za izaći i znali ste točno što možete očekivati na pojedinom mjestu i što je najvažnije, imali ste izbor u različitosti.
Od tada je prošao popriličan broj godina, sve se navodno puno više razvilo, ušminkalo, izmegalomaniziralo... Pa tako imate Aquarius na mjestu starog Zrća, a pokraj njega Papayu, a malo dalje još uvijek stoji Calypso.
Premda se radi o tri različita mjesta do kojih sada možete doći popločenim putićem i ne morate čistiti sandale od prašine, što se glazbenog dijela tiče... moje nesofisticirano uho na razne vrste tutnjanja, ne čuje nikakvu razliku.
Uz svu opasnost da zvučim kao nekada moja baka, moram zaključiti da mi preglasno tutnjanje bez posebne melodije (a voljela sam slušati i Pearl Jam i Violent Femmes i Sonic Youth, premda se ta vrsta buke teško može usporediti s bukom današnjih DJ-a) i stalno ponavljanje TU-TU-TU-TU ili BUM-BUM-BU-BU-BUM čitavu večer, doista čini nervoznom, a da o mogućnosti razgovora (nekadašnjih upucavanja) ili nečeg sličnog, ne govorim.
Vjerujem da ima kreativnih DJ-a koji znaju onda dobro izmiksati te razne dijelove tutnjanja, pa onda nakon pola sata puste neku melodiju i onda su svi u transu, jer je valjda došla katarza prepoznatljive melodije (jeeee!!!), ali onda opet idemo na plemensko ritmičko ponavljanje i padamo u trans.
Premda vjerujem da bez nekih sredstava za opuštanje ili umrtljivanje, teško možete postati dio tog transa. Meni ovako sa strane dok promatram, polovica ljudi tamo izgleda kao u priči o Carevom novom ruhu. Ono, to se fura, to svi rade, i baš je super, a ti si totalni bezveznjak i pregazilo te vrijeme ako to ne kužiš... pa onda glumiš da kužiš, mičeš se kao svi ostali (to je trend ljudi), a ako nisi u tom filmu i vidiš da je car gol, bježi kući pušioničaru.
Ali zato u Aquariusu tijekom ljeta postoji i koncertna ponuda. A kako su djevojčica i njezine sestrične (dijelom i mama zbog činjenice da se radi o pjevaču na hrvatskoj estradi koji zna pjevati) obožavateljice Tonija Cetinskog, odlučili smo ih odvesti na koncert.
I ufuramo mi našu gomilicu u disko, naivno na vrijeme kada piše da bi koncert trebao početi. A tamo tek par ljudi, daleko je još do koncerta i pogađate, neizbježno tutnjanje. Savršeni i ja komentiramo kako nam nije jasno da ne postoji od svih tih mjesta za izlaske, bar jedno gdje se ne moraš kad si preko trideset, gurati sa klincima i gdje možeš čuti i nešto drugo, osim tih svjetski poznatih DJ-a i tutnjanja.
I dok smo mi to komentirali, naša četiri i pol godine stara djevojčica je otišla ravno na sredinu podija, skinula sa sebe mali topić, bacila ga i počela u ritmu plesati. Njoj nije bilo ni preglasno, niti joj je to ponavljanje bez neke melodije išlo na živce... pa sam ja zaključila da je to očito neka vrsta glazbe koja se odlično uklapa u razvojnu fazu djece (male i velike), dok su starije sestrične bile već malo više skeptične i samo se još jedna, prva starija nakon djevojčice, pridružila u tom plesu na čuđenje prisutnih DJ-a (bilo ih je više, treba ipak osmisliti koncepciju te buke).
Osim što ne razumijem zašto sva mjesta moraju imati istu vrstu glazbe, druga stvar koju ne razumijem je zašto se provod ne može započeti i u 22 ili 23 sata, nego tek iza 1 ili 2 sata iza ponoći? Mislim, vani je jednako mračno, a ja sam osobno u puno boljoj formi prije ponoći....
Tako je već i u moje vrijeme izlazaka bio običaj obići neka cool mjesta u samoj Novalji gdje se stoji i gleda tko prolazi i tko što ima na sebi, naravno uz nezaobilazno treštanje, i premda nije bilo nikakve razlike (osim što se valjda prvo tamo mora ostaviti lova za cugu) u načinu provoda, prije ponoći niste imali što tražiti po klubovima.
Tako je naravno i koncert Tonija počeo umjesto u 22 sata, nešto prije ponoći. Ne kužim, zašto se onda ne napiše da koncert počinje u ponoć? Jer ima i nas čudaka koji ne uživamo u atmosferi neizdržive buke uz polugole plesačice navodno iz Srbije (o.k. nije važno od kuda su, čisto malo za slikovitiji prikaz) koje se u toj buci savijaju i prenemažu, navodno plešući.
Bilo je još ljudi s djecom, pa čitava ta atmosfera baš i nije bila jako prigodna. Ali da je odmah pisalo da će biti tek od ponoći, vjerojatno ne bih vodila djecu. Curama je već bilo dosta čekanja, osim djevojčici koja je preplašena mojom izjavom da ako to ne počne uskoro, zovem dedu da dođe po njih, stalno ponavljala: "Ma sad će doći", dizala palac prema gora i euforično ponavljala: "Give me five. Nemaš brige, buraz." i ostale jezične novotarije koje je pokupila od starijih sestrična.
I konačno se pojavio Toni, a curke se od uzbuđenja nisu pomakle, stajale su u prvom redu s razjapljenim ustima i jedna drugoj šaptale nešto.
Bile su preslatke, a onda sam ja sišla da ih prodrmam, vratim u stvarnost i rekla neka malo plešu i pjevaju, jer ih zbog puno sati i čudnih koka, više nisam htjela držati u toj atmosferi... Nakon četiri pjesme smo ih otpratili, a Savršeni i ja se vratili.
Toni je odličan pjevač, ali i zabavljač, dignuo je atmosferu, trudio se, djelovao je iskreno. Ali naravno, najveći raspašoj je bio kada je počeo pjevati neki narodnjak Šabana Bajramoviča ili... Halida Bešlića? uz prethodno distanciranje od cajki i pravih izvornih narodnjaka.
I premda se ja mogu isto ukolopiti u to opće veselje, opet mi nije jasno zašto se mlađi ljudi danas ne mogu tako otkačiti i na neku urbaniju glazbu (sjećam se sebe u Jabuci kako skačem na pjesme REM-a ili na prvim koncertima Majki).
No dobro, Toni je stvarno izvrsno otpjevao te narodnjake, a kasnije je pokazao da odlično izvodi i neke stare rock stvari... sve u svemu, jako dobar koncert. Nakon kojeg je naravno slijedio isti repertoar BUM-BUM-BU-BU-BUM ...
Djevojke su mi izgledale sve puno starije, barem što se tiče stila odijevanja, koji me podsjećao (barem po nastojanju) na stil djevojaka iz serije Sex i grad. Teško mi je opisati to što osjećam kada vidim tu svu šminku i čujem tu glazbu, ali osjećam neku vrstu ispraznosti i hladnoće.
I stvarno nemam ništa protiv toga da netko voli takvu vrstu glazbe i provoda, samo me smeta što je to jedino što se nudi. Gdje su klubovi s jazz glazbom?
Ili neki pravi disko, gdje se još pušta i takva vrsta glazbe? Sad je barem u trendu retro...
Da ne pričam o tome kako bi u nekom tako razvikanom turističkom mjestu najnormalnija stvar bila da postoje i mjesta s raznolikom ponudom noćnog života.
A ne da se nakon tridesete moram osjećati kao mama među klincima, i kao nepripadajući dio na nekoj terasi gdje One-man-show-striček svira na sintisajzeru prastare hitove, sve u istom namještenom ritmu UMCACA-UMCACA...
UPDATE:
Hej ljudi, sad sam skužila da mi je ovo 200. post! Do sada nisam nikada izračunala koliko sam dugo na blogu, niti sam sklona tim nekim jubilejima, ali eto, primjetih ovo, pa da podijelim sa blogosferom...
|
- 09:51 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
18.07.2008., petak
Mediteranski (ne)red
Dakle, bili smo između ostalog i na izletu u Zadru. Dio vremena proveli smo, kako to i priliči našim putešestvijama, u auto-servisu, a ostatak dana je bio rezerviran za kupanje i šetanje po gradu.
Zadar je oduvijek za mene bio dragi grad koji posjećujem gotovo svake godine za vrijeme ljetnih praznika. Tamo imamo i neku rodbinu kod koje smo znali prenoćiti ili stati na putu za Premudu, drugo mjesto mojih morskih korijena.
Jezgra i kamene ploče po kojima se čovjek pomalo skliže, više-manje su isti. Naravno da se sve malo više komercijaliziralo, a bome se pazi i na ćudoređe. Tako sam s djevojčicom htjela zaviriti u jednu crkvicu na putu prema Kalelargi, ali mi je gospodin na ulazu uz prijezirni pogled rekao: "Gospođo, tako se ne ide u Crkvu". Imala sam ljetnu haljinu bez rukava, bila je malo iznad koljena. Kako smo došli i na kupanje, nisam nosila neki šal za ramena, tako da crkvicu nisam uspjela razgledati. Nemam ništa protiv reda, pa ni ćudoređa. Malo me zasmetao komentar i ton, mogao mi je reći to nekako s manje paternalističkog tona, ali valjda se čovjek uigrao u ulogu propovjednika.
Što bi rekao Goran Milić: "Idemo dalje". Ili još bolje vratimo se malo natrag. Prije te epizode, bili smo na kupanju. Najbliže mjesto za kupanje bila je gradska plaža Kolovare koja je mene, razmaženu novaljskim otočkim plažama, prilično šokirala.
Ima tamo i hlada i pijeska za igranje, ali ono malo nekih popratnih sadržaja, bungalov sa ležaljkama za iznajmljivanje i staklo po plaži, odaju zapuštenost. More je bilo čisto, pa smo se okupali. Tuševa nema, pa smo se već pripremljeni (ni u Novalji baš plaže ne obiluju istima) istuširali našom vodom iz boce koju smo ponijeli od kuće.
Pizza sa štanda, u jednoj paralelnoj ulici sa Kalelargom je već, provjereno od ranije, bila senzacionalno dobra. U blizini tog mjesta snimili smo i fotografiju klima uređaja sa kantom za vodu.
I zapravo mi je Zadar primjer tog mediteranskog duha opuštenosti povezujući predivne dijelove stare gradske jezgre (ove sam godine prvi puta bila i kod Pet bunara) ili fascinantnu novu rukometnu dvoranu, koja iz daljine izgleda kao svemirski brod, s nekim nevjerojatno zapuštenim dijelovima koji ne zahtijevaju neku posebnu sanaciju, osim dobrog čišćenja. O novim megalomanskim građevinskim čudima koja strše u odnosu na okruženje neću, jer to je na žalost hrvatska arhitektonska svakodnevica.
Svjetski dućani, markice, fensi-šmensi i onda neka hrpa smeća ili neko zapušteno staro neuređeno parkiralište ili odlagalište starog otpada.
Na putu do morskih orgulja, stali smo u lijepom parku za djecu, i tamo sam dok su se djevojčica i nećakinja igrale, započela razgovor s jednom mamom.
Pa smo zajedno komentirale taj neki jaz Zadra, paradoks ljepote i zapuštenosti na jednome mjestu.
Dijelom se složila sa mnom, ali dijelom je branila taj mentalitet i sporost promjena. Naravno, podsjetila me na rat (koji je završio prije kojih trinaestak godina, sasvim dovoljno da se počiste sva zapuštena mjesta po gradu bez puno novčanih ulaganja), ali je priznala da su neke stvari neopravdano takve.
Ipak smo zajedno zaključile kako gaće koje vise nad uličicama dok šetate, daju onaj posebni šarm nesterilnosti koju pak možete doživjeti u nekim drugim krajevima svijeta gdje nema mora.
I još uvijek gruntam jesu li opuštenost i kreativno pronalaženje rješenja povezani s nekom vrstom nereda, dok je sve što je organizirano i uređeno nekako sklono ograničenim rješenjima uslijed nenaviknutosti na snalaženje u neredu?
Kako bilo, mama slatkog dečkića je zadovoljna životom u Zadru, proputovala je nešto svijetom i kaže da ne bi mogla nigdje drugdje živjeti. Njezino dijete je odraslo na svježoj ribi i morskom zraku, po zimi je život miran i bez puno stresa, ide se na ribe. Po ljeti se nakon posla i vrtića može s djetetom otići kupati, šetati uz more... Muž je, pogađate, moreplovac. Ali familija je blizu, roditelji pomažu...
Svjesna je ona da je život u nekim područjima slabo organiziran, da joj dijete nema takve mogućnosti kao negdje drugdje, ali njezini prioriteti su zadovoljeni. I drago mi je da je tako, a još mi je draže da ju ja iz jedne drukčije priče mogu razumjeti.
Nakon ugodnog čavrljanja, uputile smo se prema Morskim orguljama, koje su stvarno predivno svirale taj dan, jer je more bilo valovito. Ove godine je zadarski Poluotok obogaćen instalacijom Pozdrav Suncu, pa djeca trče okolo po svjetlosnom krugu pokraj lijepe i nove luke koja je baš ugostila jedan veliki, malo stariji cruiser. Nebo i zalazak Sunca s brodom u vizuri, Savršenoga su opčinili (slikicu možete vidjeti u prethodnom postu).
Na povratku prema autu smo shvatili da moramo negdje na WC. A kako smo morali natankati našeg servisiranog ljubimca, odlučili smo to obaviti na benzinskoj postaji, naravno hrvatska INA je prevagnula.
Dok je Savršeni hranio ljubimca na kotačima, ja sam ušla u lijepo uređenu postaju i zamolila da nam kažu gdje je WC. Odgovor me zaprepastio. Naime, prodavač je ne trepnuvši okom i ne uzimajući u obzir da sam sa dvoje djece, mirno odgovorio kako nemaju toalet. Kasnije sam u razgovoru sa djevojkom koja pere stakla doznala da postoji, ali samo za zaposlenike koji ga ne dijele sa svojim kupcima.
Pa sam ja lijepo rekla djeci neka se onda popiške po travnjaku s cvijećem ispred pumpe, što su curice s veseljem učinile.
I nakon ove epizode i još jedne posjete OMV-ovoj pumpi (kraj Zadra) koja je imala predivan toalet, stvarno mi nije žao ako INU kupi MOL ili OMV jer barem znam da ću se imati negdje pristojno popišati.
Tako smo se ispražnjena mjehura i puni dojmova, sretno vratili u našu ljetnu oazu. Po putu smo se već pripremali za Tonijev koncert u Aquariusu.
A kako nam je tamo bilo, pročitajte u slijedećem postu.
|
- 09:11 -
Komentiraj (20) -
Isprintaj -
#
15.07.2008., utorak
Odmor nakon godišnjeg odmora...
Kao što vidite, vratih se. Crna, mršavija, zgodnija...i krepanija nego prije godišnjeg. Ispunila sam sve domaće zadatke koje nalaže ljetni odmor, osim ovog zadnjeg dijela, a taj je da se zapravo i nisam odmorila. Bila sam u službi djeteta i familije.
A i jedno i drugo zna biti jako naporno, uz svu sreću druženja, kupanja i sunčanja. Ali ne da mi se u detalje, jer pogađate... malo sam umorna od toga svega.
Nevjerojatno je kako mi ljudi nekada znamo od nekih stvari napraviti pravu gnjavažu. Tako od putovanja, koja poduzimamo uglavnom uz veselje, polako nastaje prava gnjavaža. Od odmora, nastavak istog ...
Ali tako je to kad čovjek nije sam i odlučio se prilagoditi i staviti sebe u funkciju drugih.
Zato je djevojčici ovo bio sigurno najljepši odmor i prvi nakon što smo se riješili neurodermitisa. Pa se isplivala i naronila, bez ikakvih pomagala, uživajući u novostečenoj plivačkoj samostalnosti. I napila se prilično mora, pa računam da smo pročistili pluća za čitavu godinu. Družila se sa sestričnama i bakom i djedom koje ne vidi kroz godinu.
Njoj je bilo kao u hotelu. Kupanje i skakalica prije podne, podnevni san (dok mama i tata glume kuhare i spremačice), ručak, pa opet plaža, kupanje i igranje.
Bila je na dva izleta, u Zadru i Pakoštanima. A vrhunac je bio koncert Tonija Cetinskog u Aquariusu i pijuckanje bezalkoholnog koktela u ponoć.
Mala je iskoristila more stvarno do kraja.
A ja sam već jedva čekala vratiti se u Beč, poslati ih na posao i u vrtić i laganini se odmarati u miru prohladnog Beča, bez cike, vriske, tempiranja ručka i spremanja za plažu.
Polako ću sve staviti na blog, puno toga sam izgruntala. Ovo je samo javljanje i opći dojam nakon povratka.
Zanimljivo mi je bilo da me istu večer kada sam stigla, na kompu odmah skužila moja blogerska sugrađanka s kojom sam si odmah malo popričala.
A drugi dan u jutro telefon nije prestajao zvoniti... kao da svi su već jedva čekali da se vratim... Ne znam radi li se o ljetnoj dosadi, ili me ljudi stvarno vole čuti i vidjeti, ili je to onaj osjećaj kada se vratite doma i vaši vas već čekaju.
A ja imam dva takva mjesta.
O razlikama prijateljevanja sa starim i onim manje starim prijateljicama, isto ću jednom prilikom.
A sad gibam na posao i sve vas lijepo pozdravljam i čitam polako, onako kako to priliči kad se čovjek vrati u mirnu luku. Makar i onu bez mora.
|
- 11:32 -
Komentiraj (14) -
Isprintaj -
#
|
