22.12.2007., subota
Plivam!
Mama je umorna, jučer je dovršila svoje poznato predbožićno detaljno čišćenje stana, pa spava, a ja se poskrivečki malo javljam umjesto nje.
Imam veliku novost koju vam moram ispričati... Prije dva vikenda sam proplivala na bazenu, na koji idem sa mamom i tatom svaku nedjelju.
Još nemam niti četiri godine, a već plivam... kaže mama da sam naučila plivati prije nje i tate i da je to u redu, jer sam rođena kao ribica, od tate plivača i mame MonoperajAnke.
A kad pričam o rođenju... neki dan sam išla, opet sa mamom i tatom, na jednu Božićnu predstavu i dok smo se po jednim velikim pokretnim stepenicama penjali iz podzemne željeznice, tata mi je ispričao nešto jako zanimljivo.
Ne, nije mi pričao o tome kako mi je grijao ruke dok sam se rodila, to mi uvijek priča i to već znam... Rekao mi je da je točno na tim stepenicama bio na putu za bazen gdje je odlazio na treninge, kada ga je mama nazvala i rekla da ću se ja roditi i da dođe doma. A kako su te pokretne stepenice jaaaako dugačke, tata je zbunjen stajao i razmišljao da li da hoda natraške ili da se popne do vrha, okrene i vrati na drugu stranu stepenicama prema vlaku. I još je nešto u tim trenucima osjećao dok se vozio, ali to mi nije znao točno ispričati.
Na priredbi sam gledala razne dijelove iz nekakvih mjuzkla, i bilo je super, premda sam bila jedino dijete koje je plesalo sa strane, iako su i neka druga djeca htjela, ali se nisu usudila. Kaže moj tata da nekada stršim prema malim Austrijancima, jer sam otvorenija i neposredna i da valjda zato neću imati problema kasnije.
Mama kaže da i ona pliva u svojim vodama. Počela je raditi za stalno tamo gdje je i prije radila, ali ne za novce, kao sada. I ona je jako ponosna na sebe.
Mama još svašta komentira, ali ja još sve ne razumijem. Neka emisija o kupovini gdje su neke tete pričale o poklonima, pa je jedna rekla kako smisao Božića nisu pokloni, već neke druge stvari... nije baš znala koje pa je spomenula primjer kada starici pomognemo dok prelazi cestu... pa se mama u čudu pita treba li biti Božić da pomognemo nekome preći preko ceste?
A ja bi, u nekim stvarima, kao i moja mama, da je Božić svaki dan.
Ovo nam je prvi Božić u Beču i upravo čekam da mi dođu baka i deda
i ne mogu ih već dočekati.
Tata je u Ikei, jer je bio jako žalostan jučer. Kupili su još prije neke lampe za stol, ali je tata našao neku sitnicu da ne valja na lampi (tata se uvijek ljuti da su u Ikei poluproizvodi, ali ipak uvijek ide tamo-ja to baš ne razumijem, ali nema veze), pa ju je htio zamijeniti. Mama je rekla da se to ni ne vidi i neka se ne kompicira (ne znam zašto se mama i tata uvijek smiju kada ja to tako kažem) ali on ju je ipak uzeo. I vratio ju je, a onda kada je htio uzeti drugu tamo gdje se uzimaju lampe, nije više takvih uopće bilo.
Mama je rekla da ih možda više ne proizvode, a tata je rekao da to ne može biti i da će sigurno doći. Ne znam kako tata može uvijek biti tako siguran, ali znam da se mama naljuti kada on tako sve najbolje zna, a na kraju ona ipak bude u pravu.
I onda smo išli provjeriti i stvarno ih više ne proizvode. I onda je mama rekla neka tata ode tamo gdje je vratio onu našu lampu i neka ju uzme natrag. Zapravo, mama je otišla i objasnila stričeku situaciju. On je išao pogledati i rekao da lampe više nema. I neka probamo nazvati sutra.Tata je bio sav jadan i probao nekom drugom stričeku objasniti, a on je rekao da oni to odmah vraćaju. Ali kako je bilo već kasno, tata nije više uspio ući i pogledati je li lampa vraćena tamo gdje smo ju prvi puta uzeli.
I tako se tata uputio u ujutro dok smo mi još spavale, premda je rekao da u subotu prije Božića ne misli ići nigdje. Ali, valjda se predomislio.
Idem brzo, mama stiže...
Želim vam svima veseli Božić, ja već znam da je to Isusekov rođendan, a za rođendan se poklanjaju pokloni. Baš me zanima što ću ja dobiti...
|
- 10:01 -
Komentiraj (12) -
Isprintaj -
#
05.12.2007., srijeda
Na čemu si ti?
Znam, nisam originalna sa nazivom posta, ali imam više razloga za njega. Naime, u subotu sam bila na koncertu Jinxa u Čakovcu (uz Varaždin, moje drugo ugodno iznenađenje po urbanosti i ponudi, za razliku od primjerice mrtvog grada Ludbrega), pa sam između ostalih, uživo čula i tu pjesmu.
Za mene, ljubiteljicu koncerata, ovaj je bio vrlo dobar, premda se ne mogu oteti dojmu da je za ovaj sastav nekako primjereniji klupski prostor od neke veće dvorane. No, to nije umanjilo činjenicu odlične svirke i nastupa.
I tu sada dolazi moj lajtmotiv, kojim u zadnje vrijeme opsjedam svoju prijateljicu, ali moram to podijeliti i s vama. Naime, pjevačica grupe, poznatija pod nadimkom Yaya (čija slika, usput, visi na zidu našeg stana) ima sjajan glas, ali i stas. A njezin stil me zaista oborio. Ne samo haljina od kravata (koliko sam čula, od njezinog svekra - ja se sa kravatama svoga svekra ne bi baš mogla skroz pokriti), već i sa frizurom, nakitom, čizmama... ma sve pet.
I onda stiže moja, u posljednje vrijeme, česta rečenica: "Hm, ipak je u licu nekako ostarila", na koju moja najdraža samo komentira: "Evo opet nje".
A što mogu, kad mi to stvarno upadne u oči. I to ne samo za druge ljude, već i za mene samu. Pogotovo ako se radi o ljudima koje neko duže vrijeme nisam vidjela ni uživo, ni na fotografijama. A moram priznati da mi fotografije znaju nekada bolno predočiti proces starenja, možda najočitije od svega što nas okružuje. Ponašanje se ne mora tako drastično promijeniti, niti stil odijevanja, niti linija... ali crte lica koje se mijenjaju su stvarno nešto što se, osim u slučajevima plastične kirurgije (a možda baš tada još očitije), ne može ne primijetiti.
I zapravo ne vidim ništa loše u tim nekim sitnim, ali ipak primjetnim promjenama. Sa starenjem nemam nekih većih problema, dapače volim i raditi sa starim ljudima... Ali me ipak to zna nekako ošamariti, pogotovo ako je jako očito i ako se na licu vidi istrošenost i umor od preopterećenja.
No da se vratim na svoj naslov... Umor u svojim izvještajima očito ne vidi novinar HTV-a koji već godinama izvještava o pop i rock koncertima. I unatoč činjenici da stari i ima već jako puno iskustva, njegova javljanja su i dalje diletantska, još nije savladao taj današnji latinski novoga doba kojim govori većina zvijezda koje intervjuira, ili bolje rečeno, postavlja nesuvisla pitanja... ali nema veze. On se slika sa najvećim facama svjetske glazbene scene, upada u garderobu bez pardona dok se idol mladih malo ušmrkava, ističe svoju važnost i ekskluzivnost izjava (samo za HTV, po prvi puta u vašem gradu, direktan prijenos ušlagirane zvijezde) i u maniri nekih provincijalnih novinara, ponavlja svoj lik i ime u prilogu što je više puta moguće. I na kraju, ne pita jednog od najpoznatijih rapera današnjice ključno pitanje, ovo iz naslova, jer je toliko zaokupljen sobom i koncentriran na sebe, da ne vidi ništa drugo.
No dobro, da se malo ipak pozabavim i svojom djevojčicom i sv. Nikolom, jer ipak sam ja jedna cool domaćica kako me prozvao jedan dragi bloger - pjesnik u duši.
Dakle, djevojčicu smo uredno iskoristili za čišćenje svih čizama u kući, jer ipak treba se učiti od malena brinuti i za roditelje.
Ali, da ostanem na tragu teme (koliko je mom majčinskom i kućanskom mozgu to moguće)... večer uoči Sv. Nikole sam djevojčicu nakon dječjeg punča, odvela do obližnje lijepe crkve, koju još nismo obišle, a da osim iščekivanja slatkiša i kojeg sitnog poklona, osjeti malo i onaj sakralni dio ovih blagdana.
I uđemo mi, malo sjednemo, ne u tišini jer je to uz nju nemoguće i nakon desetak minuta krenemo prema izlazu. A tamo neka crna žena sa dviije male djevojčice i čuje ona mene kako razgovaram sa svojom hrvatski.
I slijedi standardno pitanje, na koje sam već oguglala i automatski odgovaram... ne, nije me pitala na čemu sam ja, premda sam u katoličkoj crkvi i govorim hrvatski sa svojim djetetom, pa bi valjda bilo za očekivati da sam vjerski zadojena desničarsko orijentirana gastarbajterica, majka-Rvatica koja svoju nacionalnost njeguje na tom svetom mjestu.
Dakle, ništa od toga ona ne shvati već me pita: "Jesi Jugoslovenka?"
Ja odgovaram: "Ne, Rvatica."
Poznato odmahivanje glavom koje u prijevodu znači nešto u stilu: "Pa dobro što cjepidlačiš, sve je to isto, svi smo mi naši" ... ili ona još poznatija: "Ma tko nas bre zavadi?"
I slijedi brzinsko ispitivanje, gdje si, kolko si ovdje, što radiš... I to, samo to je razlog zašto sa djevojčicom nekada na javnim mjestima po Beču pričam njemački, jer nemam uvijek volje za ugodni razgovor sa našima.
I kaže ona nešto u stilu kako treba moliti Boga i ići u crkvu, i odmah nakon toga me pita da li hoću da mi vidi budućnost.
Ciganka-gatara u katoličkoj crkvi nudi proricanje... "O Bože, na čemu je ona?"
Ili što bi rekla moja jedna Imoćanka: "Jesi našla crkvu di ćeš Boga molit."
I kažem ja njoj da ja vjerujem u Boga i da mi to ne ide zajedno sa gatanjem. A onda ona meni u maniri najuvjerljivijih teologa objasni kako to savršeno ide zajedno, jer da je nju Bog poslao (opa, proročica) da pomaže ljudima. A onda se iz duhovnih voda, bez pardona, preseli u psihološke i prodornim pogledom u moje oči zaključi kako imam problema (stvarno je dobra) i kako bi mi ona dala neku vodicu da mi pomogne (naglasak na dala).
I ja se uredno zahvalim uz prosvjetiteljski zaključak kako svi imaju problema i kako ja svoje dapače volim i njegujem, a ona onda nevoljko prestane sa daljnjim ponudama.
Mi se brzo udaljimo, a mene počne na povratku kući obuzimati neka nelagoda i bol oko srca... Je li vještica uspjela nešto ubaciti u mene? Ili sam se samo borila sa njezinim silama? Jesmo li mi ljudi tako sugestivni? Jedinu sugestiju (ako vjeru neki ne smatraju isto sugestivnom) koju sam ikada prihvatila je bila metoda autogenog treniga, premda mnogi i u Crkvi smatraju kako to ne ide zajedno sa vjerom u Boga. Ali ja sam preuzela metode opuštanja i izbacivabnja negativne energije, a na najčešće upite ljudi sa strane poput: "Zar to nije samo neka autosugestija?" odgovarala sam: "Gle, čak da i je, ima jako dobrih i pozitivnih efekata, puno boljih od nebavljenja sobom."
I sad vi recite meni na čemu je ovaj svijet? I na čemu sam ja? A na čemu si ti?
|
- 10:58 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
|