25.11.2007., nedjelja
Tko su naši junaci?
Prošlonedjeljno gostovanje hrvatskog branitelja Predraga Matića-Freda u emisiji Nedjeljom u dva, ostavilo me doista bez riječi. A to su zaista rijetki trenuci.
Jednostavno nisam imala ništa za reći, dodati, oduzeti. Mogla sam se samo diviti tom nevjerojatnom čovjeku.
Ipak želim napisati nekoliko svojih zapažanja.
Nedavno sam pisala o tome kako ne bih svoje dijete poticala da ide u rat, pa čak i obrambeni. Fred, kako sam kaže, pacifist koji je imao ugodan život ipak je prepoznao trenutak kada treba. Ne znam što bi Fred rekao svome sinu ako bi za dvadesetak godina opet kojim slučajem morali braniti svoju neovisnost. To je jedno pitanje koje bih mu ja postavila.
I druga okolnost koja mi se čini vrlo bitna u njegovoj priči, je činjenica da je njegova tadašnja djevojka otišla, i to koliko sam shvatila, na potpuno drugu stranu - onu s kojom smo ratovali. Naš akter je tada vjerovao da se više nikada neće vidjeti. Na neki način je jedan dio njega vjerojatno umro s njezinim odlaskom.
U takvoj situaciji vjerujem da prorade razni mehanizmi prebolit ću ja to, a jedan od njih je vjerojatno i mladenački, romantičarsko buntovni odlazak u rat. S kojim se naravno poklapa i racionalna (a Fred je sjajan spoj razuma i osjećaja) potreba da se brani domovina.
Osim obrane svoga grada, kao i mnogi završio je u srpskom logoru. I premda se puno govori o junacima Domovinskog rata i njihovim vojnim uspjesima, meni je ovo svjedočenje emocionalnog i duhovnog stanja preživljavanja u ratu, bilo nešto najzanimljivije i najupečatljivije što sam ikada čula ovako javno.
I žao mi je da se takva svjedočenja ne prakticiraju češće i više, pogotovo u medijskom prostoru, koje ja zaglušeno raznim sadržajima, po meni, sumnjive kvalitete i svjetonazora, pogotovo kada je u pitanju oblikovanje svjetonazora.
Istina je da je slušati Freda bilo bolno, ali na takvu vrstu boli uvijek pristajem. Jer je autentična i odlično argumentirana, i jer onda u takvim primjerima nazirem smisao žrtvovanja za svoju zajednicu.
Ono što me najviše oborilo je činjenica da Fred ne idealizira svoje junaštvo niti od njega radi veliku pompu. Svidjelo mi se kada je rekao (parafraziram) kako više ne bi izabrao proživljavati to što je morao, ali sada kad je već proživio, ne bi više mijenjao to iskustvo.
O PTSP-u je pričao iz pozicije otrežnjenja kada su se branitelji vratili i shvatili da su neki za vrijeme njihove borbe za domovinu, profitirali raznim nemoralnim radnjama.
Moj dojam je bio da Fred nije bio toliko iznenađen tom sveprisutnom ljudskom pojavom, koliko činjenicom da su u tome sudjelovali i visokopozicionirani ljudi u vojsci i politici.
Isto tako je zanimljivo Fredovo viđenje odlaska nekih prije pada Vukovara, kao i činjenica da se Vukovaru nije moglo ili htjelo više pomoći.
Nikoga ne osuđuje, nekima zamjera za koje smatra da su mogli pomoći svojom prisutnošću kod predaje ranjenika za koju smatra da bi bolje prošla.
Čak nije želio komentirati činjenicu da Vukovaru nije niti sa hrvatske strane poslana veća pomoć. Ali se zato bazira na ljude koji su bili tamo i koje je poznavao.
Za one koji nisu više mogli pomoći, pa su se vratili svojim obiteljima, nalazi riječi razumijevanja. Za onoga kojemu je na neki način, zbog vojno-moralne odgovornosti zamjerio, snašao je snage otvoreno mu to i rekao nakon što je sve prošlo.
I na kraju, razumijevanje praštanja i suživota kod Freda je princip po kojem, kada bi ga se svi držali, ratova ne bi više nikada niti bilo.
Jer premda je Fred branio Hrvatsku, on nije zamjerao vojnicima sa druge strane koji su ih zarobili i koji su, kako je sam rekao, bili žrtve propagande. Zamjerao je onima koji su prelazili vojničke ovlasti i zvjerski se iživljavali nad zarobljenicima.
I to nijansiranje ljudi, ne prema nacionalnosti, koliko po ljudskosti, očito je presudno i u vremenu nakon rata.
O kojem Fred isto tako priča kritički. Naravno da je teško biti otvoren prema narodu koji nas je napao. Ali generaliziranje, premda je i meni nekada teško izbjeći ga, očito nije put. I tu karakteristiku, koju neki zovu i poznatom hrvatskom naivnošću, Fred sjajno okreće u svoju ljudsku veličinu.
Koju najbolje svjedoči riječima kako je imao veliku sreću da u svom životu ipak ostane sa svojom ljubavi. Ne, nije to ovaj puta domovina... jer kako kaže Fred kojeg očito i naziv "Vukovar-grad heroj" lagano nervira jer čitav grad, njegove zgrade ne mogu biti heroji, već su to ljudi.
Obrana ognjišta ima očito smisla samo ako su ljudi u prvom planu. I to ne samo naši ljudi, nego svi koji zaslužuju taj naziv.
Fredova nekadašnja djevojka, koja je početkom rata otišla očito je zavrijedila taj naziv, bez obzira kako zvučalo njezino ime nama Hrvatima.
Danas je ona njegova supruga, s kojom ima i sina.
Fred je odabrao stranu života i ljubavi. I ne može mu nitko predbaciti da ne zna kako je to sve izgubiti... i strašno me zanima kako takvu osobu doživljavaju neki drugi sunarodnjaci kojima su puna usta nacionalnog ponosa, pogotovo u ove predizborne, pardon, izborne dane...
Pa ja uskoro sa svojom gomilicom idem obaviti svoju građansku dužnost, kao građanin Hrvatske koji u njoj ne živi.
Poslušala sam (premda više kao pokoru, nego zadovoljstvo) sve predizborne poruke.
I mogu samo reći da me nisu dojmili niti ovi koji idu dalje (čije spotove kada gledam, pitam se žive li u istoj zemlji gdje i moja familija), niti ovi koji me ne pozivaju da glasujem (premda se s time dijelom i slažem, ali dok postoji ta mogućnost treba je iskoristiti, jer će opet glasovati onda netko umjesto mene), kao niti oni koji pozivaju vođeni raznim idejama nacionalizma, humanizma, altruizma... jer nisam doživjela autentičnost.
Barem ne onu koju sam doživjela slušajući Freda. Koji me najviše i potaknuo da izađem na ove izbore.
|
- 10:59 -
Komentiraj (23) -
Isprintaj -
#
12.11.2007., ponedjeljak
Prelaženje granica... ili "Kad će braco?"
Najprije da se nekako odmah ogradim i ispričam što sam odabrala ovu temu koja će možda nekima izgledati ne baš jako majčinski ili velikodušno, ali tako osjećam i imam potrebu izbaciti to iz sebe.
U usporedbi sa ljudima koji boluju od raznih bolesti (upravo sam bila na blogu dr. Sršen koja s još puno ljudi organizira hvalevrijednu humanitarnu akciju) ova moja priča je naravno u nekom drugom planu, nije to ništa tako strašno, ali život čini puno takvih malih sitnica.
Pa da krenem.
Oni koji me poznaju, privatno ili preko bloga, znaju da imam jednu djevojčicu i jednog Savršenog. U šali znam reći da imam dvoje djece, ali sada ću se bazirati na ono mlađe, rođeno od mene, prije tri i pol godine.
Od njezinog dolaska, život mi se okrenuo u nekom novom i drukčijem pravcu. Ne potpuno, ali dobrim dijelom. Zbog činjenice da sam ju rodila u Beču gdje do tada nisam radila i još sam bila u fazi integracijske prilagodbe, bez ikoga svoga (osim Savršenog koji je radio i još uvijek trenirao), to prvo vrijeme s njom mi je bilo, kako lijepo i ispunjeno, tako i iznimno teško.
Tim više što je djevojčica dosta rano počela imati neurodermitis, s kojim se, na žalost još uvijek, više ili manje uspješno, borimo.
Svako dijete je posebno, drukčije, individua, premda se neki oblici ponašanja daju svesti pod zajednički nazivnik. Ali definitivno je da postoje lakše i teže odgojiva djeca.
Mi smo obdareni jednom dosta posebnom djevojčicom i ovdje se uopće ne mislim ispričavati onim roditeljskim spuštanjem lopte na zemlju, kako je svako dijete posebno, jer naša je zaista u nekim stvarima iznimna i iznad svog prosjeka. I to je činjenica, kako god to nekome zvučalo. I naravno da sam sretna što je ona nadarena, inteligentna, posebna... ali to nosi i onu drugu stranu medalje, a to je da je ponekad vrlo naporno odgajati ju. Napornije nego neku drugu djecu. Premda je odgoj djece općenito zahtjevan i naravno da nije uvijek lako niti sa onom djecom koja se smatraju lakše odgojivom.
I sada dolazi ona situacija kada mi ljudi oko mene, mnogi od njih sasvim dobronamjerno i zbog svojeg iskustva, savjetuju kako mi je bolje da imam odmah drugo dijete, jer je to jako lijepo, ona neće biti sama...
Ili dobivam ona neizbježna pitanja: "A kada će braco ili seka?", ili ih dobiva moja djevojčica, koja na to, pametna kakva je, uopće ne odgovara jer valjda razumije da nisu u njezinoj domeni i da su to ona pitanja po principu: "Voliš li više mamu ili tatu?".
I premda mi ta pitanja stižu i od jako dragih ljudi, i ne ljutim se posebno na njih, uvijek se nađem u situaciji da moram objašnjavati svoje trenutne osjećaje i ne nailazim baš uvijek na razumjevanje ili odobravanje.
I ne tražim ga. Samo mi nije jasno zašto ljudi misle da je ono što je za njih najbolje mora biti i za mene. Jer ja stvarno nikada nikome, tko se odlučio na više djece jedno za drugim, nisam rekla: "Joj, to ti nije dobro ili pametno." Mogu komentirati kako smatram da to MENI trenutno ne bi odgovaralo, ali ako nekome drugom odgovara, ja sam stvarno sretna zbog njega, ili njih.
I premda slušam razloge kako su jedinci razmaženi, usamljeni i sl. ne odgovaram kako su često majke i očevi zagrizli u komad koji im narušava zdravlje, psihičko ili fizičko, a onda ne mogu biti onakvi roditelji kakvi bi zapravo željeli, jer ih muče razne boljke, od nedostatka vremena, depresija koje ne stignu izlječiti jer im odmah nakon prvog djeteta stigne drugo ili treće, do poremećenih odnosa u braku koji se ne rješavaju, jer se jednostavno ne stigne zbog roditeljstva.
I naravno, ima roditelja koji to sve uspijevaju izbalansirati, riješiti, i uz više djece. Ali ja očito nisam jedna od njih, i moje dijete nije isto kao drugih dvoje ili troje djece.
Ne kažem da za nekoliko godina neću poželjeti još jedno dijete (možda i prije), ali znam kako sam se osjećala do sada.
Jednostavno volim stvari raditi dosljedno, do kraja. Dovela sam sebe u red, osjećam se puno bolje, a za nove izazove se želim osjećati spremno.
Ne smatram da je veća razlika među djecom loša. Iz svog osobnog primjera mogu to potvrditi, dok znam slučajeve braće sa malim razmakom, koja jako loše ili nikako ne komuniciraju.
Isto tako ne mislim da su jedinci neosjetljivi na druge, dapače imam primjere jedinaca koji su vrlo brižni prijatelji, sa većim osjećajem za druge od nekih sa više braće. I da ne nabrajam dalje te sve predrasude.
Neke možda u nekim slučajevima i stoje, ali mislim da je uvijek stvar individualnog odgoja i pristupa.
A na kraju krajeva, taj lov na vještice tj. roditelje koji možda ostanu kod jednog djeteta me nekako podsjeća i na ona, možda ne uvijek izgovorena, ali svakako prisutna razmišljanja, kako su i brakovi ili zajednice bez djece, manje vrijedne.
Nedavno smo imali priliku čuti u hrvatskom Saboru izjavu kako žena vrijedi onoliko koliko je djece rodila. Što bi zapravo, drugim riječima trebalo značiti kako one koje nemaju djecu, vrijede manje.
A one koje ostanu kod jednog djeteta, vrijede možda malo više, ali ne baš previše.
Pitam se je li tu jednako tako bitno kako ste odgojili to samo jedno dijete, ili je bitna brojka?
A i popravaljanje stope nataliteta. To, kakvo društvo gradimo, kakve mogućnosti društvo daje onda toj djeci i njihovim roditeljima, je manje bitno.
Bitno je da nas ima. Možda je istina da nas Hrvata ima sve manje, a nekih drugih naroda ima sve više. Ali to se ne rješava samo tako da čovjek iz osjećaja prema državi ima više djece.
Jednako kao što ne bi svoje dijete slala u rat, ne bi niti imala dijete prvenstveno zbog popravljanja demografske slike.
Ako se poklope naši osobni razlozi da imamo dijete sa činjenicom da smo pridonijeli tome da nas ima za jednu brojku više, biti ću sretna.
Ali i ovako sam zadovoljna, jer nisam majka na rubu živčanog sloma (premda se moram još uvijek ponekad boriti da izdržim i sa samo jednim), jer slušam svoje tijelo i osjećaje i jer ne prelazim svoje osobne granice, koje svi imamo.
I koje nisu za svakoga jednake.
I na kraju krajeva, pitanje hoće li netko imati djecu i koliko će ih imati, pitanje je privatne naravi, vlastitih želja i mogućnosti i nema univerzalnog recepta za svakoga.
Po meni je puno dosljednije ako ljudi koji se ne osjećaju spremnima za izazov roditeljstva ili imanja više djece u nekom zadanom roku, to jasno priznaju. I čini mi se bolje nego pod svaku cijenu, zbog pritiska društva ili nekih drugih faktora, imati djecu za koju nismo spremni. Jer tako se ne odgajaju zdravi naraštaji.
I premda su djeca dar Božji, ljudi koji ih nemaju (ili imaju samo jedno) jednako su tako nečija djeca i dar Božji.
I često svoju velikodušnost mogu pokazati i živjeti jednako dosljedno u zajednici, bez obzira na činjenicu imaju li ili koliko djece imaju...
A svim onim znatiželjnicima koji se pitaju kada će braco, odgovaram: "Obavijestit ću vas na vrijeme. Kada bi me barem svi tako često pitali kako se osjećam i kako proživljavam svoje majčinstvo, makar i sa samo jednim djetetom."
|
- 09:56 -
Komentiraj (76) -
Isprintaj -
#
02.11.2007., petak
Anđeli koji se smiju
Kako smo mi ove Sisvete proveli u Beču, a ne u domaji iz koje smo se nedavno vratili, i kako ovdje nemamo nikoga svoga sahranjenoga... objasnila sam djevojčici da ćemo svjećice za naše umrle zapaliti kod kuće .
Nisam ju još opterećivala razlikom Sisveta i Dušnoga dana, premda je danas primjerenije zapaliti za naše preminule koji nisu proglašeni svecima.
I onda sam zapravo pokrenula lavinu emocija kod moje djevojčice, koja se vrlo rastužila jer nije nikada upoznala svoju ujnu, pokojnu suprugu mojega brata i mamu njezinih dragih dviju sestrična i bratića, koja je umrla prije sedam godina, dakle tri i pol godine prije nego se ona uopće rodila.
Pa me počela ispitivati hoće li ju ona opet vidjeti i hoće li nas ona sa neba malo posjetiti? Imam li neku njezinu sliku da ju može pogledati?
I to sve uz vrlo žalostan plač i tugu i konstataciju kako ona to ne želi i kako je to sve užasno žalosno. Već sam očekivala onaj ljudski nastavak... i nepravedno, ali djevojčica još nije zaražena tim ljudskim poimanjem kalkulacije s Bogom.
I tako smo nas dvije zajedno plakale. Ja sam se prvo pokušala suzdržati, a onda sam nekako intuitivno shvatila da je bolje da i ja to izbacim, pa makar i pred njom i da je zapravo dobro da djeca uče nositi se sa tugom, neizbježnošću smrti, bolesti i sličnih situacija koje su dio života.
Od nekih situacija ih jednostavno ne možemo zaštiti, ali ih možemo naučiti kako da se nose ili barem suoče s njima.
I dok smo se isplakale, ispričala sam joj kako je njezina ujna na nebu s anđelima i dragim Bogom, kako nas gleda, premda mi nju ne možemo vidjeti.
I kako je uvijek bila vesela i duhovita i sigurno sada valja fore anđelima od kojih se oni glasno smiju... Pa smo se stišale i pokušale čuti taj smijeh anđela s neba.
A onda je djevojčica sama predložila da se zajedno pomolimo za ujnu, i to "Anđele čuvaru mili", molitvu koju zajedno molimo svaku večer prije spavanja.
Tako smo se pomolile, ona se nekako smirila, premda još uvijek žalosna, a ja sam pomislila kako je prekrasno upotrijebila molitvu za ono što joj je zapravo i izvorni smisao.
I bila sam sretna, pročišćena i smirena... kao i djevojčica, nekoliko minuta kasnije.
Možda anđeli ne pjevaju na nebu, možda duše naših preminulih i nisu negdje tamo gore, ali naša molitva i sjećanje drže ih u sadašnjosti naših života koji imaju smisao, čak i u najtužnijim situacijama.
A možda je baš u njima taj smisao i najprepoznatljiviji...
|
- 12:36 -
Komentiraj (12) -
Isprintaj -
#
|
