16.09.2007., nedjelja
Papa, kineska haljina i pumpa-dućan
Posjet pape Benedikta XVI Austriji ostati će, barem kroz medije pa onda i u široj javnosti, zapamćen po nevjerojatnim kišnim i vjetrovitim danima. O govorima i komentarima istih, manje ćete čuti od ljudi. Tako su se primjerice ljudi u firmama prošli vikend pozdravljali umjesto sa uobičajenim: "Ugodan vikend", pomalo rugajućim: "Ugodan vam sveti vikend".
Ono što mene uvijek zanima je neslužbena verzija atmosfere koja vlada, a koju najbolje možete osjetiti razgovarajući s ljudima.
Crkveno vodstvo, pa i mnogi vjernici odati će lojalnost i poštivanje prema ovom Papi, ali očito je da ga Austrijanci baš ne ljube previše.
Da li zbog činjenice što je Njemac, ili još ponečega, sam Bog valjda zna.
Obraćanja vjernicima bila su u znaku ohrabrivanja austrijske Crkve nakon mnogih afera i problema u kojima se ona nalazila u devedesetima.
Osim toga naglasio je i poznati stav Crkve prema abortusu i pomoći kod umiranja kako ovdje nazivaju tu pojavu.
Osim odavanja počasti žrtvama holokausta i središnje proslave u marijanskom svetištu Mariazell, što je ujedno i bio glavni razlog za dolazak, ne pada mi ništa na pamet što bi trebalo istaknuti, budući da nisam bila u masi onih koji su tri dana kisnuli, pa vam prenosim samo razgovore s ljudima i zapažanja iz ovdašnjih novina.
Pročitala sam i da je bila organizirana grupica prutupapinih prosvjednika u masi, pa sam si odmah pomislila kako bi to u Hrvatskoj bila neobična slika na ulicama kojima prolazi Petrov nasljednik.
I naravno hrpa tekstova koji se bave onim sporednim, ali očito ovdje više važnim stvarima, kao što je modni presjek Papinih navika. Za koje sam pročitala da idu u pravcu njegovanja bella figura, što god to značilo u konkretnom smislu.
Pa vas odmah spuštam na razinu jedne žene-supruge-majke-Rvatice u nastojanju priznavanja i njezinih intelektualnih vrijednosti, koja se nedavno u pokušaju ponovnog ostvarivanja bella figura našla u nimalo zavidnoj situaciji.
Dakle, Savršeni i ja za koji dan obilježavamo sedmu godišnjicu braka (uf, kako to službeno zvuči). I baš na taj dan smo pozvani na svadbu u široj familji. Kako smo mi naše vjenčanje proslavili samo sa najužim članovima obitelji, dio ove šire zajednice se našao uvrijeđen zbog nepozivanja.
Pa smo odlučili da se na našu godišnjicu i vjenčanje na koje idemo, obučemo jednako kao i na isti dan prije sedam godina, pa da nas onaj dio familije koji se osjetio zakinut, vidi u pravom izdanju.
I tako sam se ja jedno prijepodne bacila na isprobavanje svoje crvene vjenčane haljine, koja je još uvijek moderna i originalna.
I ušla sam nekako u nju, premda mi je gornji dio bio malo uzak, ali da se izdržati. I ugledam ja pokraj svoje vjenčane haljine još jednu tamno crvenu kinesku, koju sam kupila za kumstvo na vjenčanju svoje prijateljice.
I odlučim ja i nju isprobati, onako čisto da se malo gledam u njoj, jer mi je plan da ju obučem za jednu bečku kinesku Novu Godinu propao nakon što nas je poharala gripa prošlu zimu.
I uvučem se ja i u tu svilenu ljepoticu i zakopčam sa strane ciferšlus i gumbiće do vrha. I mala modna revija je prošla jako dobro, do trenutka kada sam haljinu htjela svući sa sebe. A onda je počelo...
Sad se ne mogu sjetiti nijednog hrvatskog izraza za tu stvarčicu koju purgeri zovu ciferšlus, ali to čudo, kako god se zvalo je zapelo i ni makac. A haljina je skroz uz tijelo i bez otvaranja tog dijjela, nema šanse da izađem iz haljine.
A imam dalje dogovor i moram izaći iz kuće za koji sat. I što sad?
Da zovem Savršenog na posao da mi dođe otkopčati haljinu, baš mi se ne čini nekom idejom. Premda ga mogu zamisliti kako se iskrada sa sastanka i objašnjava šefu kako mora nešto hitno obaviti, sjeda na bicikl i juri doma ženici u nevolji. To je moj heroj...ali ne ovaj put.
Ruke pokušavaju, ali već mi lagano trnu, misli se roje, a znoj mi lagano pošinje curiti po tijelu...
Znam, pozvonit ću našem susjedu Bosancu, pa čovjek je naš, Sarajlila, ti imaju smisla za humor, a i nema toga što već nisu vidjeli...
Ali dečko je samac, napola zbunjen, a ja mu dolazim na vrata usred dana u večernjoj haljini i molim da mi ju otkopča, jer eto, ja sirota sama doma dok je dijete u vrtiću, a muž na poslu, malo se presvlačim i baš mi je zapela ta zaporka ili kako već, i baš sam se sjetila njega... Malo previše i za Bosanca.
Idemo dalje... po onoj uzdaj se u se i u svoje kljuse
I ništa, žrtvujem ja rub haljine, uzmem škarice i zarežem pokraj znate već čega da me ne optuže za nepismenost.
Djevojka od bratića je vrsna šnajderica i poslati ću njoj na popravak i stavljanje novog ... znate već.
Koje olakšanje. Čula sam već da se najveći broj nezgoda dešava u kući, ali da čovjek, pardon žena, može ostati zarobljena u vlastitoj haljini, to je stvarno bila novost za mene.
A još jedna novost me u našem novom zelenom bečkom kvartu zapanjila.
Naime, kako Austrijanci u svojoj zemlji malo više postuju prava radnika i zabranu rada dućana nedjeljom, nedavno sam shvatila da sam za vikend ostala bez mlijeka.
Kako se u blizini naše zgrade nalaze dvije benzinske pumpe, uputila sam se tamo po namirnicu bez koje ne možemo.
A koji dan kasnije su nam se jele američke palačinke i tad bih shvatila kako nemamo doma brašna.
I pogađate, uputim se ja s djevojčicom na pumpu po još jednu namirnicu koja palačinke znači.
Na prvoj pumpi nismo uspjele, ali u drugoj, još većoj, nema čega nema... pa i brašna.
I od onda naša djevojčica svaki puta kada prolazimo kraj te pumpe kaže kako bi ona da idemo u onaj dućan za aute i ljude.
Pa mi sad kad nam nešto zatreba samo skoknemo do naše pumpe.
Jer Hrvatska je ipak u ovom slučaju zemlja daleka...
|
- 08:31 -
Komentiraj (16) -
Isprintaj -
#
|
