29.08.2007., srijeda
"Sve što vam treba je ljubav...
i druge laži o braku"... glasi naziv knjige koju trenutno čitam i premda se mi Hrvati volimo hvaliti kako nam je sve američko (uključujući naravno psihologiju) pretjerano, ograničeno, pa i zatupljujuće, ne mogu se oteti dojmu da u knjizi prepoznajem dosta toga što mi je ipak, ako ne skroz novo onda barem potvrda i razrada onoga što sam i sama nekako intuitivno spoznala, ali sam se često bojala naglas izgovoriti.
Jako općenito i pojednostavljeno glavna poruka knjige je da vam (samo) ljubav, ma kakva bila, nije dovoljna za kvalitetan brak. Ja bih nadodala da je ona ipak najvažnija, ali je činjenica da se ona mijenja i da nas ne uče kako da doskočimo njezinom njegovanju i na kraju krajeva njezinom ne samo preživljavanju, već i produbljenju.
A kako danas moji najbolji prijatelji i kumovi obilježavaju desetu godišnjicu braka, a nedavno je i moja blog-kolegica Pegy objavila svoje-njihovo "da", odlučila sam (jer se na kraju krajeva i nama bliži sedma obljetnica braka i deseta od kada smo zajedno) se barem na kratko osvrnuti na taj fenomen braka.
Često čujem i čitam kako je ljudima to zapravo samo jedna formalnost koja ne mora imati puno veze s ljubavi, neki okvir kojeg čovjek sklopi radi lakšeg ili sigurnijeg zajedničkog hoda i tako sve u tom stilu.
Istina je zapravo da je brak zaista dugo vremena kroz povijest i označavao nešto što samo po sebi ne podrazumijeva odmah i uzajamnu ljubav, poštivanje i sl.
Bilo je to i sredstvo za različite kalkulacije (naravno, i danas je to ponekad), ali suvremeni, ili barem onaj civilizirani svijet je naviknut da se taj pojam ipak prvenstveno veže uz ljubav, razumijevanje, odanost...
Možda se čak otišlo i malo predaleko, pa se brak počeo i idealizirati sa njegovim sklapanjem se zapravo često u (barem u srcu, ako ne i u glavi) zatvori jedno poglavlje koje je kao svršeno. Naravno, ljudi su onako formalno svjesni da to nije kraj nego jedan novi početak, ali pogledajte samo bajke koje i danas čitamo djeci. Sve završavaju time kako su se oni vjenčali, živjeli sretno i bezbrižno u ljubavi do kraja života i naravno imali tucet prekrasne dječice.
I naša djevojčica stalno priča o svom princu (često kaže kako će mi uzeti Mr. Perfecta, a ja neka si nađem nekog drugog, ali to pripisujemo još fazama odrastanja i području gospona Freuda), o sebi kao princezi koja će se udati u predivnoj haljini i roditi djecu... i naravno biti sretna.
Jasno mi je da djetetu od tri i pol godine neću pričati o problemima koji nastaju u gotovo svakom braku, pogotovo kada stigne dijete (ili više njih), o razočaranjima, o krizi srednjih godina, postporodilnjoj depresiji, teškoćama u odgoju, novčanim ili poslovnim problemima koji isto tako narušavaju sklad, ali mi se čini da ova potpuna bajkovita idealizacija u ranom djetinjstvu nije baš neko najsretnije rješenje.
Jer i ja sam živjela u bajci, premda je moja zbog nekih okolnosti bila već okrnjena. Pa čak i takvoj osakaćenoj (a možda i baš zbog toga), vjerovala sam beskrajno, bezgranično. Iskreno govoreći, jedan dio mene i danas vjeruje u nju.
Meni je isto ljubav=brak. Samo mi se malo promijenio stav o tome što je zapravo onda ona prava i istinska ljubav.
Da ste me to pitali prije točno deset godina, na dan kada su se moji prijatelji vjenčavali, znam točno što bih odgovorila. Njihova ljubav je ona prava i osjećam ju u njima. A oni ju sada samo (ovaj samo je ovdje ključna riječ)
trebaju sretno proživjeti kroz dobro i zlo.
Moje mladenačko shvaćanje ljubavi je bilo uvjetovano njezinim trajanjem. Dakle, prava ljubav je ona koja izdrži sve i ustraje u sebi, do kraja... života, i po mojem vjerovanju nastavlja se i u smrti.
Po tome bi ljubav bila na neki način stanje, a nedavno sam doznala bolnu činjenicu da ljubav nije stanje, već proces. I da se mijenja, razvija, pada, diže, gradi, ali i ruši.
I to je moj svijet idealne ljubavi na neki način uzdrmalo.
Sjećam se na vjenčanju mojih prijatelja, svi su me zezali kako sam bila ozbiljna...Sad to možda zvuči prepotentno, ali nije me u potpunosti zavela ushićenost i sreća kojoj sam se i sama veselila i sudjelovala u njoj, već sam osjećala i neki strah, strah za moje prijatelje i sve ono što ih čeka. Bila je to neka moja intuicija koju sam prepoznala i na svom vjenčanju.
Intuicija da slijedi nešto veliko, prekrasno, ali i nešto odgovorno i teško... slično kao i roditeljstvo, što mi se čini zapravo i dobrom pripremom za taj (po meni) najveći test ljubavi.
Moram reći da me i to olako shvaćanje braka kao samo nekog formalnog oblika čini nesigurnom u ishod takvog stava.
Jer meni je vjenčanje u Crkvi, pred Bogom, bilo posebno važno, ne zbog romantičnog ugođaja, ili tradicije, već zbog vjere da samo uz Božju ljubav prema nama, i mi možemo ostvariti svoju pravu i duboku nesebičnu ljubav jedan prema drugome. Da ljubav Boga prelazi na nas i tako od one smrtne i prolazne, postane trajna i neprolazna.
Moji prijatelji se nisu vjenčali U Crkvi. Ali snagu crpe iz te neke visine gdje stanuje ljubav za sve ljude. I divim se svaki puta kada se sjetim njihove dosljednosti i nepokolebljivost da stvarnost ne odrade samo formalno, bez onog sadržaja koji je vrjedniji od bilo koje forme.
A što je sadržaj? Danas... nakon deset godina. Bajke nema, stvarni život je zaposjeo vlast. Nema idealne ljubavi, nema možda niti vječne ljubavi, barem ne među ljudima...Ali postoje njezini obrisi koje vide samo oni najustrajniji i spremni na borbu, na promjenu, na rast i kidanje starih obrazaca...
Možda je to i tajna jedne ne tako pretenciozne, ali ljudskim očima gledano vječne ljubavi kojoj ipak svi težimo, ...
Sretna vam godišnjica! Puno hrabrosti, snage i Božjeg blagoslova da ustrajete na putu... putu ljubavi
Vaša Monoperajanka
|
- 22:45 -
Komentiraj (19) -
Isprintaj -
#
24.08.2007., petak
VAŽNO!!! Pojavili su se phishing komentari
Pojavili su se phishing komentari i jos jučer su prijavljeni ekipi blog.hr.
Budite oprezni, neki su već nastradali, a naslovnica blog.hr još uvijek ne reagira.
|
- 10:00 -
Komentiraj (25) -
Isprintaj -
#
23.08.2007., četvrtak
Nesreća dolazi tri puta zaredom
Ne znam jeste li čuli za tu uzrečicu, koja postoji u raznim varijantama, ali je bit da kada vam se dogodi neka nezgodna situacija ili nesreća, obično slijede još dvije, pa ste onda valjda mirni za neko vrijeme.
Moram priznati da ja za to nisam čula do prije koji tjedan, ali sam se po komentarima prijatelja i poznanika uvjerila da su mnogi znali za to.
A doznali smo i mi, na vlastitoj koži.
Dakle, da krenem... priču o servisu na moru ste mogli vidjeti i na naslovnici bloga (netko me i tamo očito ureknuo sa naslovom), pa neću ponavljati.
I taman smo odradili tu svu peripetiju, kada nam je predzadnji dan na moru u našoj Novaljskoj oazi (koja zbog okolnih novogradnji sve manje sliči na oazu) dogmizala zmija u kuću. I ne znam više točno kojim povodom sam ja baš taj tren ušla iz dvorišta u kuću, pretpostavljam djevojčici po sok, ali baš sam ju ugledala dok je bila na sredini poda između kuhinje i stola za jedenje. A djevojčica koja se igrala s djecom u pješčaniku je dotrčala i htjela otrčati negdje baš u tom pravcu.
Ja sam počela vikati i zaustavila ju, a zmija se polako, a onda nekako brže (valjda preplašena mojim vriskom) odmigoljila do ruba zida i nestala.
Bila je tanka, crna (ili neka jako tamna) i ne jako velika. Meni, kao potpunom laiku po pitanju zmija je izgledala kao mlada. I ne, nisam joj vidjela oblik glave, je li imala roščiće i sl.
Na naknadne komentare kako sam trebala ovo i ono mogu samo spremno odgovoriti da sam morala vikati i da bih to ponovo učinila jer sam htjela najprije zaustaviti djevojčicu i jer sam se prepala, ali ne tako da se ukipim, već baš onako da zaurlam iz svega glasa. Toliko o tome i mojoj (ne)primjerenoj reakciji.
Zato su priliku imali dan kasnije Mr. Perfect i gospon brat, pa su je (premda su znali gdje je i da ju žele maknuti) ipak promašili i pustili da se opet sakrije negdje u kući. Jer zmiju uloviti i nije baš tako lagan zadatak.
Ali smo naučili zato puno toga o zmijama i lovu na njih.
Istu večer smo zvali 112 i molili da nas spoje sa nekom službom koja se bavi time. I vjerovali ili ne (a vjerujem da vam to i nije tako teško povjerovati) u Hrvatskoj vam ne postoji služba koja bi vas barem savjetovala, a kamoli došla i pomogla uloviti zmiju, za koju ne znamo je li otrovnica ili ne, ali po opisu može biti.
I tako nas najprije policija uredno odkanta u stilu da se moramo sami snalaziti s tim problemom kako god znamo.
Ali mi smo uporni i ne damo se tako lako, pa zovemo 112 ponovo i pitamo ima li netko drugi tko bi nam mogao barem dati neki savjet.
I spoje nas oni sa jednim od dvojice zmijoljubaca koji se time bave u čitavoj Lijepoj našoj (tako je barem on rekao) i gospodin je bio jako ljubazan i otkrio nam po njemu najbolji način da se ta zvjerčica istjera iz kuće.
Na moje pitanje hoće li zmija doći na ono toplo mlijeko koje sam ostavila na podu (informacija po sjećanju iz neke bajke Ivane Brlić Mažuranić) čovjek nije mogao vjerovati i rekao da bi to značilo kako je zmija dresirana kod nekoga u kući kao kućni ljubimac. Pa sam mlijeko brže-bolje bacila.
I evo vam recepta gospodina zmijoljupca, pa nikad se ne zna.
Nabavite u nekoj poljoprivrednoj ili možda i ovoj običnoj apoteci sumporne trake i izrežite ih na komade od nekih 10-15 centimetara, postavite tamo gdje ste zmiju vidjeli ili pretpostavčjate da bi mogla biti, zapalite trake oko tog mjesta i otvorite prozore i vrata koje negdje sa strane promatrajte... Kaže
zmijoljubac da zmiji treba dati mjesta da izađe (fina neka gospođa, možda i crveni tepih  ). I čekajte....
Pa smo mi odlučili zatvoriti sve u kući, uključujući i zmiju, brzo smo se spakirali (torbe sam prvo provjeravala sa štapom) i odlučili čekati da dođu baka i deda servis i progone zvijer.
I sad čekamo da nam jave ima li što novoga, ali za sada još ništa nismo čuli. Postoji i mogućnost da se negdje sakrila i uginula.
Ali da se vratimo na one tri nesreće s početka. Već nakon ove druge sa zmijom su nam ljudi počeli proricati i treću, a mi smo se izvlačili sa skoro, ali ipak ne i polomljenim prstom kojeg je Savršeni zaradio pri selidbi.
Ali čim smo se vratili u Beč, otkrili smo i onu treću. Naime, tjedan dana nakon našeg odlaska na odmor garaža i podrum naše nove zgrade su zbog velikog nevremena i nekog popuštanja u odvodima, poplavili i prekrili vodom (ili bolje rečeno otpadnim vodama) sve naše stvari u podrumu, kojih je zbog selidbe bilo jako puno.
Police za knjige, dječji krevetić, kompjutor, stalak za prematanje i ono meni najvažnije, moje knjige. Savršenom je bila poplavljena čitava arhiva sportske karijere sa starim sportskim novostima, izrescima i dnevnicima.
Pa smo lijepo sve počeli vaditi, nositi u stan, sušiti po stanu koji nam izgleda kao mala praonica starih novina.
Budući da je Savršeni prije puta uplatio osiguranje stana (i podruma), dobiti ćemo odštetu (valjda), a ako želimo izvući stvarnu vrijednost treba popisati knjigu po knjigu.
Tako da se bacam u arheološko-restauratorske vode.
Neke su knjige ostale čitave, kao primjerice Barbierieva kuharica koja je bila na povišenom, stara rukom pisana kuharica moje bake iz njenih školskih dana koja je bila zbog oštećenja u najlonu i Jeruzalemska Biblija.
Za nju ne znam bih li njezino preživljavanje poplave (a bila je na samom dnu i čitava u vodi) pripisala Božjem čudu ili odličnom duplom ukoričenju kojemu se i ovdje na satovima Biblije čude svi stranci koji nose svoja izdanja.
Kako bilo, valjda smo odradili sada te tri nezgode, jer istina je i da ima i gorih stvari i da ljudi izgube sve u ovim strašnim poplavama, ratovima i sl.
A da o nikakvoj nadoknadi štete ne govorim. Tako da neću dramatizirati.
Ali kao i uvijek volim malo prevrtiti sve stvari u glavi.
Pa me ovo sa zmijom navelo na razmišljanje zašto se taj naziv u prenesenom značenju koristi uglavnom za žene? Ne znam je li to zato što je to imenica ženskog roda (i zašto je baš u ženskom rodu) ili zato što su neke žene zaista otrovne poput zmija.
Naime, razlika u spolovima vjerojatno podrazumijeva i neku razliku u načinu zločestoće kod muških i ženskih osoba. Dok kod muških obično njihovu zločestoću odmah primjetimo, kod nekh žena je ona jako dobro skrivena (kao što zmija skriva noge), migolji se neprimjetno i onda ubrizga otrov kada se najmanje nadate.
A poplava me navela na razmišljanje kako bez nekih stvari možemo, premda nam se čini kao da su nam jako važne i s druge strane kako su nam ljestvice vrednovanja važnosti nekih stvari i uspomena, različite.
Najbolji dokaz za to je moja tuga zbog potopljene Biblije na njemačkom jeziku i mnogih drugih knjiga koje su mi značile, dok se Savršeni bori sa spašavanjem svojih sportskih rezultata i starim izdanjima Playboya na koje su ga sportski kolege jednu godinu pretplatili. Usput, zna li netko aktualnu cijenu hrvatskog izdanja Playboya (Ribafish, javi se  ) da znamo popisati i tu štetu katastrofalnih razmjera za svakog muškarca u srednjim tridesetima, suočenog sa prolaznošću bivših dana lude mladosti?
Ako se pitate kako smo se Savršeni i ja, toliko različiti, uspjeli sresti i zaljubiti... odgovor je... na jednom jedinom mogućem mjestu gdje nas je samo Bog mogao spojiti. Ali to je jedna druga priča.
|
- 11:06 -
Komentiraj (11) -
Isprintaj -
#
13.08.2007., ponedjeljak
Novaljski trijatar
Oni koji od ovog ljeta posjete Novalju, mogu svaku nedjelju (osim u crkvu ili u mjesnu Sodomu i Gomoru iliti Zrće) posjetiti i Novaljski trijatar ili mjesni Festival teatra koji se održava u ljetnom kinu i vrlo je dobro posjećen i prihvaćen.
Glumac Goran Grgić se kao umjetnički direktor Festivala u organizaciji Turističke zajednice Grada Novalje pokazao kao još jedan uspješan glumac sa svojim festivalom, kao što su Mlikota u Zagvozdu ili Navojec u Bjelovaru (ima ih sigurno još, ali se trenutno ne mogu sjetiti). S tom razlikom što Grgić nije porijeklom Novaljac, ali svoja ljeta provodi u našoj oazi i odlično je snimio mentalitet ovoga kraja i prihvatio ga sa dobronamjernošću da pokrene nešto novo i kvalitetno i u području kulture, barem preko ljeta. Premda će Festival na neki način pokušati održati kontinuitet i kroz godinu (za Božić i Uskrs), što mi se čini zaista važnim s obzirom da Novalja kao i većina naših mjesta na moru, preko godine zamru, pa se novaljska mladež već godinama bezuspješno bori barem za kino-dvoranu.
Iako nisam nikada voljela pripremati novinarske priloge po principu copy-paste prepisujući čitava poglavlja iz već napisanih programa, prepisati ću vam jedan dio iz programske knjižice, jer je tamo objašnjen pojam trijatar za koji sam se i ja pitala što znači.
Dakle: "U novaljskom dijalektu riječ trijatar označava predstavu iz svakodnevnog života koju izvode obični ljudi - pojedinac ili skupina njih povodom nekog posebnog, nesvakidašnjeg ili neuobičajenog događaja. Trijatar nastaje u času kao spontana, nepripremljena i unaprijed neuvježbana reakcija, scena ili predstava izazvana stjecajem trenutnih okolnosti ili pod utjecajem određenih čimbenika. Redovito je vezan uz neke dramatične ili tragične situacije, ali najčešće uz komične (škerci), u kojima iz njega izvire jedinstveni domaći humor. Kad god se događalo nešto neobično ljudi bi se pitali: "Ki su no trijatri?", što je ukazivalo na događaj koji je redovito (netko voli ovu riječ - moja opaska) izaziva povećanu pozornost. Stoga smo kazališnim događanjima u našem gradu dali ime trijatar - riječ koja u sebi nosi svojevrsni pečat izvornosti te označava poveznicu sa samim događanjima i jasno upućuje na njihov sadržaj. Novaljski trijatar ima želju dovesti sve uspješne kazališne predstave koje je moguće ugostiti na našim pozornicama."
Kraj citata gradonačelinika Ivana Dabe ... a sad opet ja.
Dobro je da se takvi izvorni pojmovi ponovo ožive i dobiju možda i neko novo značenje, premda su u ovom kontekstu spontanost, nepripremljenost i neuvježbanost pojmovi koji se baš i ne podudaraju sa pripremom i organizacijom ovog Festivala koji je pripreman godinu dana. No dobro, nećemo cjepidlačiti, bitno je da je pokrenut i jako dobro posjećen.
Ali i ne samo to. Bitna je i kvaliteta, a o njoj svjedoče zaista odlične predstave, kao što je jučer bila Marlene Dietrich u izvedbi Ksenije Prohaske i uz pratnju maestra Božićevića. Poznati songovi na njemačkom, engleskom i francuskom vodili su kroz autobiografsku priču ove zvijezde. I zapravo su bili neka vrsta probe i najave pravca u kojem će se razvijati Festival koji pretendira ugošćivati i međunarodne predstave i tako proširiti svoju publiku i na stranu publiku.
A da izvedbama ne nedostaje spontanost i publika svih životnih dobi, ilustrira i jučerašnji primjer komentara našeg malog trogodišnjeg prijatelja koji je na početku predstave i pojavljivanja glumice u muškom odijelu postavio temeljno pitanje čitave te priče, koje je glasilo: "Mama, jel ova teta ima pimpek?"
Našim malo kultiviranijim jezikom, mogli bi reći da je žena zaista imala... ono nešto.
Prošla nedjelja je bila rezervirana za zgodnu dječju predstavu "Čarobni osmjeh", a iduća za dramu "Ženici" Gradskog kazališta mladih iz Splita. Pa ako vas put nanese u ovo razvikano mjesto lude zabave navratite i na Novaljski trijatar. Svašta zanimljivoga se može čuti i vidjeti.
|
- 22:44 -
Komentiraj (9) -
Isprintaj -
#
08.08.2007., srijeda
Servis na moru
Dakle, nakon našeg burnog dolaska opisanog u postu ispod, Savršeni je odmah drugi dan kontaktirao naš austrijski auto-klub. I baš se nedavno na glas pitao zašto mi to plaćamo i što bi oni to pokrili u slučaju nekog kvara, pogotovo u inozemstvu?
Kažem ja uvijek, oprezno sa pitanjima, jer odgovor je nekim čudom stigao vrlo brzo.
Pa, evo... šlepanje (otišao nam je čitav kuplung odnosno kvačilo) i zamjenski auto u slučaju da se kvar popravlja duže od tri dana su pokriveni od našeg auto kluba. Rezervni dijelovi su plaćeni i poslani avionom, s time da ih mi naknadno platimo po povratku. I zapravo je sve dosta brzo dogovoreno s Austrijancima, premda je kasnije još bilo zivkanja, ali prava priča je počela u zadarskom ovlaštenom servisu... koju pričam iz druge ruke, jer je tamo bio samo Mr. Perfect.
Šlep je došao u jutro i nakon sat vremena su stigli u servis. Ali dečki u servisu su pretrpani poslom i hrpom ljudi koji su samo dolazili, zaključili kako naš auto neće uzeti, jer je to ionako stari auto, pa im se valjda i ne isplati petljati po njemu. O Bože, auto star deset godina (uredno održavan i servisiran) je za hrvatske pojmove star? To je ta naša bahatost koja me uvijek iznova iznervira.
Ali Savršeni se (kao i obično) nije dao omesti i rekao je da će on čekati. I čekao je i proveo tamo čitav dan. Vratio se sa jedinim slobodnim zamjenskim autom, nekom zvjerkom GTI, koju smo idući dan išli zamjeniti, jer smo morali svaki dan nadoplaćivati za nju, a i trošila je benzina u nevjerojatnim količinama.
Osim toga, bio je pun dojmova... naime, usred turističke sezone u servisu je premalo osoblja, jer pazite sad - ljeto je i ekipa je naravno na godišnjem odmoru. I onda se pred svojim korisnicima usluga svade i raspravljaju da tko je Šimetu dozvolija da sada ide na godišnji.
Da ne pričam kako ne govore strane jezike, pa se Savršeni bacio na prevođenje, što je naravno spomenuo pri podizanju auta kada je dobio račun, pa su mu zbog tih prevodilačkih usluga dali popust.
I dok se tamo u društvu ugodnom hranio, prevodio, smijao i plakao sa svojom novom auto-braćom (uz neprestano čuđenje kako su današnji auto nepouzdani, jer su totalno digitalizirani i čim se nešto malo pokvari moraš s njime na servis, a Štef i Franc - majstori iz kvarta samo sliježu ramenima pred tim kompjutoriziranim četverokotačnim čudima tehnike) spoznao je puno malih istina o životu i svijetu ne-običnog dalmatinskog malog čovjeka, njegovoj ne-prilagodljivosti novim navikama i duhovitosti koja obara, pogotovo jednog kontinentalca s boravkom u Austriji nenaviklog na takve provale.
Nakon čekanja uzeli su ga konačno na red, sve dogovorili, a onda je krenula telefonska priča sa našim i hrvatskim auto-klubom. Jer dijelovi koji su poslani na avion se moraju zbog oslobođenja od carine osobno preuzeti, ili se mora dati punomoć kod javnog bilježnika. Nakon malo pregovaranja carina se ipak sredila, dijelovi su stigli, auto je popravljen, (drugi) zamjenski auto je vraćen.
Usput sam posjetila Zadar i otišla na odličan koncert Vlatka Stefanovskog i jureći prema Arsenalu (genijalan prostor gdje je održan koncert) prisustvovala otvaranju izložbe slika Davora Gopca koje su bile izložene u moru, a otvorio ju je on sam u svom stilu: "Draga nacijo, na ovom mostu..."
Sve u svemu, sve se dobro završilo, a čitavu priču smo proslavili jednim odličnim tulumom. Naša djevojčica nas svako malo ispituje kako se to igra tulum i svaku večer bi se ona igrala tuluma, a mi se prilagođavamo toj novoj igri koliko možemo.
A autić sa novim kvačilom juri ko Rundekova Škoda po bregima... makar smo za hrvatske pojmove totalno zakazali gastići u starom autu... ali to je jedna druga priča.
|
- 10:45 -
Komentiraj (10) -
Isprintaj -
#
05.08.2007., nedjelja
Morski pozdravi
Zahvaljujući mom bratiću koji nam je sa svojom boljom polovicom došao u našu morsku oazu, imam priključak na Internet i konačno se mogu malo javiti sa najsvježijim dogodovštinama. Kojih nije manjkalo. Naime, na putu od Zagreba prema moru, točnije pred spuštanjem prema trajektu otkazao nam je kuplung (ne znam hrvatsku riječ), a Savršeni je ostao u petoj brzini na nizbrdici gdje se obično spuštamo u drugoj. Auto nismo htjeli pokušati staviti u neku drugu brzinu, jer bi vjerojatno stali, a pred kraj puta, gotovo pred ciljem to nam se stvarno nije dalo.
I tako smo mi u petoj jurili po zavojima, a Monoperajanka je iz polujurećeg auta iskočila ne bi li kupila karte za trajekt, dok je Savršeni iz auta vikao zbunjenom barbi koji trga karte kako ne može stati i kako ću ja sada za koji tren dotrčati s kartama. Na trajektu smo auto ugasili i pozvali ostatak plemena na otočnoj strani u akciju šlepanja (ovi auto-izrazi su stvarno sve same hrvatske riječi ).
I ekipa se spustila dok smo mi zgurali našeg ljubimca s trajekta. Ali je Savršeni ipak uspio staviti auto u prvu brzinu i krenuti, pa smo se djevojčica i ja preselile kod dede u auto i bili predvodnica Savršenom, koji se u prvoj doveo do naše morske oaze. Kako je to bilo doba noći kada svi s autima jure na magično Zrće, trebalo je smisliti kako zaustaviti promet na raskršću bez policajca.
Pa je deda išao na početak križanja i mahao meni kada je ugledao Savršenog koji nije mogao stati. Onda sam ja zgrabila onaj svjetleći prsluk koji je obavezan u autu i počela s njime mahati na sredini križanja i zaustavljati aute da napravim nesmetan prolaz Mr. Perfectu.
Vesela ekipa je prihvatila igru, pa su se auti počeli zaustavljati, a jedan auto pun mladih momčića se zaustavio i odmah ponudio pomoć sirotoj ženi nasred križanja koja maše nekim lajbekom (ovo je zbog auto-germanskog kontinuiteta).
I sve bi to dobro prošlo da se ispred Savršenog nisu zaustavila dva auta zbog križanja, koja je nakon kraćeg gruntanja zaobišao i prošao oslobođenim dijelom križanja kao najveća manga iz kvarta koja ne ferma živu silu.
I tako je izgledao naš dolazak... O šlepanju i komunikaciji našeg austrijskog auto-kluba sa hrvatskim i dogodovštinama Savršenog u servisu ću napisati uskoro koju, jer to stvarno zaslužuje poseban post.
Do tada jedan morski pozdrav od vesele ekipe iz naše morske oaze, koja se danas oporavlja od jučerašnjeg vrlo uspješnog kuruza-tuluma. Bez brige, nije se slušala, već se samo jela kuruza, što kuhana, što pečena i pjevalo se na gitari do sitnih jutarnjih sati...
Mah-mah
|
- 23:17 -
Komentiraj (8) -
Isprintaj -
#
|
