24.12.2022., subota
Sretan Božić braćo i sestre Hrvati, domoljubi i izdajnici!
“Sport....i glazba” je bila radijska emisija koja je pratila moje djetinjstvo. Poveznica nije nova, a nedavno je kod mojih sunarodnjaka uz obaveznu primjesu politike(točnije politikanstva) i vjere(točnije religije) opet podijelila nakratko ujedinjenu naciju, slično kao i u vrijeme Domovinskog rata. Što i nije tako neobično. Navodno je još Orwell zamijetio da je nogomet zapravo rat bez pucanja, a Franjo Tuđman je kao prvi predsjednik samostalne Hrvatske ugradio i taj apekt u jačanje nacionalne svijesti. S uspjehom. Kao što i jesu uspješni naši hrvatski muževi. Hrabri, timski igrači koji vole svoju obitelj, onu malu i onu veliku, domovinsku. Nekada su branili svoje i dijelom tuđinske granice od raznih neprijatelja. Zato me ljuti kada moji bečki sugrađani ne znaju za naše hrvatske muževe Zrinske i Frankopane koji su ih obranili od napada Turaka, pa su im onda u nastavku oslobađanja od nametnutih gospodara, sami ti zahvalni habsburgovci vrlo nezahvalno odrubili glave. A glave padaju i danas....Ako se premjestimo s bojnog polja posljednjeg ne tako davnog rata na ono slavljeničko povodom dočeka Vatrenih nam momaka sa Svjetskog nogometnog prvenstva, eto nas opet u poznatom modusu. Crno-bijelog svijeta...Šteta da muževi iz Prljavaca nisu tu pjesmu otpjevali. Meni bi ona bila prava slika onoga što već godinama promatram kod svoje braće (i sestara) Hrvata. Kad je frka, idemo svi skupa “u boj u boj za narod svoj” i to pod svaku cijenu jer “navek živi ki zgine pošteno”. Čim se pobjeda ostvari kreću podjele razne...pa i one oko glazbenog izbora dočeka naših ponosa i dike, heroja današnjice. Kako je oduvijek u svakoj borbi bilo izdajnika, poturica, tako i u ovoj...Urbana glazba nasuprot domoljubnoj gubi odmah bitku...A i pobjednici valjda imaju pravo odabira, jer oni znaju kako se slavi domoljublje. Ako ste iz nekog drugog filma, osim onog Thompson=domoljublje, sve ostalo=jugofili, nemate šanse....I ako ukažete na činjenicu da ima ljudi koji vole svoju domovinu i vesele se odličnoj igri Vatrenih i žele to proslaviti, ne nesuvislim urlikanjem dobronamjernog Luke (fešta uživo i prijenos za tv su na žalost dva teško spojiva zadatk u ovom slučaju) i revne Ide, niti iz naftalina izvučenim legendama, već možda nekim trećim programom...opet nemate šanse. Jer se ne čuje glas nekog pogleda odozgora koji bi rekao:”Ajde, deca nije sve tako crno-bijelo. Malo ste nes(p)retni, ali skupili ste se i izrazili zahvalnost i proslavili u veselju”
Neee, to je bez veze...Ajmo upetljati radije i rat i mir, Boga i đavla koji ne spava, ljevičare i desničare. Jer rat je prošao, kako na stvarnom, tako i na nogometnom polju...Pa treba upirati prstom u sve mrzitelje hrvatskoga, one koji nisu dali pjevati, one koji su ipak pjevali, one koji se nisu opredijelili....Joooj, dajte braćo i sestre Hrvati. Neka vam je svima sretan Božić, jer malo nas je, ali nas ima dovoljno za podjele...razne. I neka nas ima, jer raznolikost je dobra. Još samo da naučimo komunicirati kao narod sa svim tim različitostima. Možda da pogledamo svi skupa u jaslice i vidimo tko je to nama poslan. Od samog Boga. Mali izbjegli Isus za čije roditelje nije bilo mjesta u prenočištu.... I zapitamo se gdje mi to sve ne vidimo sve te male i velike izbjegle Ljude, jer i On je bio čovjek kao i mi. I trebao je pomoć. Mudraci s Istoka su pomogli. Neka pomognu i nama da znamo biti mudriji i pomoći gdje treba. Nakon pobjede i slavlja. Sretno!
|
- 13:45 -
Komentiraj (7) -
Isprintaj -
#
16.05.2020., subota
Božeeee Deeedaa!
To je bio moj “poklič” upućen dedi Anti, mom već preko 30 godina pokojnom djedu. Taj usklik sam,pretpostavljam,nekad izrekla kako bi izrazila svoje čuđenje nečime što je mene, tada malu, čudilo u tom velikom svijetu. Dedi je to moje obraćanje očito bili simpatično, pa je to s vremenom i postala neka vrsta našeg pozdrava i poveznica kojom me je znao dočekati ispred vrtića ili dok bi mu se zavalila u krilo i čekala da mi ispriča neku od svojih priča iz mlađih dana....
A priča nije nedostajalo, pa čak ni pjesma onih meni tada groznih “nakanat” narodnih, novaljskih napjeva koje bi pjevao najradije u svom Vrtiću pokraj mora, ili u sustanarskom stanu u Ilici, nasuprot Uspinjače gdje je proveo preko 40 godina s bakom i svojom djecom, a onda i unucima koji su se pomalo odseljavali.
Rođen 1910. godine u Novalji na otoku Pagu, kao jedan od četrnaestero djece, od mladosti je oskudijevao u materijalnim dobrima, ali mu je zato duh bio prožet austro-ugarskom disciplinom koju je zadržao do smrti. Volio je povijest, pa me rado vodio na Gornji grad i pričao Gradecu i Kaptolu, Zlatnoj buli Bele IV, obilazili bi dvorište (mislim Gliptoteke) u kojem bi mi pokazivao odbačeni kip bana Jelačića...Ja puno toga nisam razumjela niti povezivala tada, pa bi mu najčešće odgovorila našim pokličem, kojim bi se sva čuda svijeta stavila na svoje mjesto, a sve nejasno bi zadobilo sigurnost toplog osmijeha. Deda je pričao i o raznim ratnim događanjima i režimima kroz koje je prošao, naravno uz onaj najdugovječniji, u kojem sam se i ja rodila. Ja sad već preko dvadeset godina živim u prijestolnici nekadašnje monarhije kojoj je još pripadala zemlja u kojoj se deda rodio...I odavno ne odlazim s dedom u novaljski Vrtić ili na Gornji grad, a moje čuđenje se utišalo, ne zato što se i dalje ne bih čudila nekim stvarima, već više zato jer nemam tu dječju spontanost i dedu kojem bi mogla dreknuti na uho svoju začuđenost....A zadnjih godina ona je opet tu, probuđena i potkrijepljena raznim čudima u maloj zemlj, rodnoj grudi mojih predaka i mojoj.
Tako je nakon raznih svjetskih čuda i ratova o kojima sam slušala, došlo vrijeme da i ja budem svjedokom jednog rata, premda sam ga prilično mirno preživjela i nisam morala izbjeći, niti sam ikoga od bližih u njemu izgubila...I nakon uspostave samostalne nam i slobodne zemlje o kojoj je deda oduvijek sanjao koju na kraju nije dočekao, danas opet slušam o istim temama moga djeda. Koji mi je pričao i o Bleiburgu, kojega je jednim osobnim poznantsvom i čudom izbjegao, premda je bio u domobranskoj vojsci. Nakon svih tih godina ne mogu se načuditi kako emocije i obiteljske priče imaju jači naboj od bilo kakvog razumnog odvagivanja povijesne stvarnosti...i priča o ustašama i pratizanima očito neće dobiti svoj kraj, barem dok svi direktni ili oni nanovo probuđeni duhom predaka, biološki ne nestanu, a bojim se, ni tada....Nema tu kruha, a crno bijeli svijet je omiljena igra mog naroda. Pa se tako i priklanjanje jednima ili drugima pretpostavlja, jer bez toga nisi čovjek, moraš se izjasniti, inače si sumnjiv....A meni su sumnjivi svi crno-bijeli prikazi i u svom životu do sada sam se uvjerila da su i najbolje započete ideje često pale u vodu kod provedbi, iz vrlo jednostavnog razloga, jer ih provode ljudi....Tako neki smatraju da su i jedan i drugi režim zločinački, dok ih neki drugi uzvisuju, ovisno na kojoj strani su bili preci, uključujući i naknadno “osvještivanje” i odreknuće obiteljakog naslijeđa i otkrivanje “prave istine”. E, sad tu dolazi deda Ante, onako kako sam ga ja upoznala i kako ga se sjećam....mali (za mene veliki) čovjek koji se našao u vrtlogu povijesti i priklonio struji koja ga je kao mladoga regrutirala, a koji je bio posvećen i odan ideji vlastite obitelji i odgovornosti prema njoj, kao glava koja i jedini financijski pokriva potrebe peteročlane familije u ratu. I premda je bio čovjek principa, jedini i glavni bio je sačuvati živu glavu, prvo svoju, a time i svih ostalih koji ovise o njemu...I sad i ja dolazim u igru i vidim da mi ni jedan svjetonazor, niti, ideja niti institucija nisu na prvom mjestu, već samo moja mala obitelj, moj mali mikro-kozmos koji pokušavam održavati na životu, kako materijalno, tako i duhovno. I dok traje ova pandemija i razni “junaci” ovog vremena dolaze do izražaja i bivaju isticani, ne zato što bi htjeli, već zato jer su u nekoj grupi ljudi koji su trenutno traženi, osjećam sličnu potrebu pokriti se preko ušiju i ne slušati prepucavanja jednih i drugih...tko je bio veći i manji zločinac i veći ili manji junak svog doba....Ne želim biti ni jedno ni drugo...ne vjerujem u režime koji u svojim programima isključuju određene grupe ljudi, ali ne vjerujem niti u ideje koje počinju sa “anti” jer su protiv nečega, a to ne može biti konstruktivno i ideološki je “nabrijano” samo u suprotnu krajnost. Vjerujem u humanost, u ljudsko dostojanstvo, vjerujem u jedinu zapovijed Ljubavi kojoj nas uči Isus i za mene ona nadilazi i pokriva sve idologije i režime, a skeptična sam i u institucije kojima je poveren Isusov nauk, jer se opet radi o ljudima koji ga provode, jer čak i “Duh koji puše” se opet prisvaja za osobne interpretacije jedine Istine.
Istina dede Ante je bila preživjeti i ako nije bio junak svog doba, iz moje sadašnje perspektive je postao junak svaki puta kada bi nas vodio polu”skrivećki” u crkvu, kada bi me učio disciplini da prevladam sitne lijenosti i pokrenem se...za sebe, za svoje bližnje, pjevajući povremeno, brinući se za svoj “mali svijet”...i kako vrijeme prolazi, mislim si, kada bi svatko ostao pošten i dosljedan u toj brizi, bez pretenzija da se “pobrine za drugoga”, ne bi vjerojantno ni bilo potrebe za svađama, osvajanjima, ubijanjima, optuživanjima....a dijete u meni bi se možda prestalo čuditi svim tim ludostima koje nas okružuju....
|
- 19:58 -
Komentiraj (3) -
Isprintaj -
#
05.03.2020., četvrtak
Njihova i naša djeca-njihov i naš Bog otac
Opet je aktualna tema migranata, prelaska granica i njihovog čuvanja od ljud,i koje neki smatraju žrtvama (ratova koje su pokrenuli hm-neki drugi ili treći), a neki pak same migrante smatraju velikim manipulatorima koji djecu koriste u svrhu izazivanja samilosti i razumijevanja za njihovu situaciju.
Pa, da vidimo tko je tu izmanipuliran i tko je tu žrtva? U vremenu smo Korizme, pa se tematski valjda smijemo, ovako iz daljine, pozabaviti temom žrtve, odricanja, preispitivanja savjesti.
Moram priznati da mi je fascinantna i zastrašujuća vrlo česta pojava nekih pozemljara, koji su u stanju obožavati i udivljeno tepati vlastitoj djeci, ili djeci svojih članova familije, ali čim se krug malo ili više proširi na one druge, sumnjive, neiskrene, manipulatore, ništa više prema toj djeci osim gađenja i opreza nećete oćutjeti...jer, to je druga vrsta, oni su tako rođeni, ne znaju drukčije...Ali ova naša divna sunca i voljena dječica su pre-divna, jer smo ih mi ipak tako odgojili, da budu ispravna, vjeruju u pravoga i jedinoga Boga, a ako i ne, onda barem zato jer su iz našeg podneblja, pa znaju što i kako se priliči....Ovaj stav je obilježio i neke prijašnje generacije onih koji su vjerovali da su oni drugi-divljaci, manje vrijedni, a njihova djeca predodređena da isto jednoga dana postanu divljaci. Po meni najveći paradoks i sraz takvog vjerovanja je upravo u pozivanju na kršćanstvo i “našu” vjeru i tradiciju, čak i onda kada to više nema veze ni sa čime, a ponajmanje sa Isusovim naukom otvorenosti prma drugima i pomaganju slabijima, malenima. Pa ako to preselimo na ovu trenutnu situaciju s migrantima i zadržimo skepsu prema odraslima koji su možda i dijelom izmanipulirani, premda su to najsitnije ribice u moru velikih manipulatora, možemo li barem a ono iz pristojnosti i neke kvazi-zapadno-kršćanske kulture, barem iz formalne uljuđenosti zavapiti “ali ta djeca nisu (još) ništa kriva” jer to ni ne mogu biti po naravi djeteta....prije nego se bacimo na svog ljubljenog i obožavanog potomka, za kojeg nemamo riječi osjećaja i ljubavi.. A navodno smo svi braća i sestre u vjeri...Ili nam je vjera jako zakržljala, ili su nam bogovi iz različitih svjetova...a Onaj pravi i jedini se sakrio...od srama.
|
- 22:15 -
Komentiraj (12) -
Isprintaj -
#
25.12.2018., utorak
Božićna poruka-mir ljudima dobre volje
Papa Franjo je u božićnoj propovijedi usporedio novorođenog Isusa, rođenog u Betlehemu-kući kruha, sa kruhom potrebnog svakom čovjeku. Hranom za ljude, za tijelo i dušu...
Isto tako je rekao da bi novorođeni Isus, koji je stigao na svijet u siromaštvu u štalici, trebao potaknuti svakoga, a osobito »gramzive i proždrljive« da razmisle o pravom smislu života.
Vatikan je u subotu objavio da je beskućnicima u Rimu darovao za Božić novu kliniku na Trgu sv. Petra gdje mogu dobiti besplatnu zdravstvenu zaštitu. Urbi et Orbi još slijedi...
U svojoj božićnoj poruci kardinal Bozanić se osvrnuo na razne školske reforme u domaji i između ostaloga poručio:”Tu je najveća odgovornost na roditeljima koji su pozvani očitovati jasno stajalište te svojim kršćanskim svjedočenjem pomoći institucijama u našem društvu da u roditeljima pronađu oslonac i krajnji razlog pri oblikovanju programa za povjerenu im djecu; programa koji izgrađuju osobe i njihove odnose građene na nesebičnosti i utemeljene na Božjoj ljubavi”.
“Kršćansko svjedočenje” se očito podrazumijeva jer se polazi od činjenice da su roditelji kršćani. Ostali se ne spominju. Jasno stajalište je također povezano s određenom konfesionalnom pripadnošću. Onom navodno većinskom u društvu. Druga jasna stajališta se ne spominju. Pretpostavljam da ima roditelja s drukčijim jednako tako pozitivnim humanističkim stajalištem koja ne pripadaju ni jednoj konfesiji, ali oni su očito manjina. Jer većina Hrvata je katolika, pa se nadbiskup obraća njima. A kakva je ta većina katolika koja odgaja većinu djece, vidi se po pretežnom načinu života u obiteljima, po ponašanju djece u školama, međusobno i prema nastavnicima. I ako situacija nije dobra, trebali bi roditelji više svjedočiti svoju vjeru, odnosno kršćanstvo...Ima nešto u toj misli, svjedočenjem odgajati djecu i tako pomoći i institucijama u društvu, jer u konačnici-dobro odgojena djeca su benefit za društvo.
Poruka ima nekoliko dimenzija i ja ih obično pokušavam sagledati vrlo konzervativno, odnosno izvorno.
KAda nisam sigurna u ispravnost stavova, razmislim svojom glavom i pitam se što je Onaj kojeg pokušavam slijediti već rekao i učio i prilagoditi to nekoj konkretnoj situaciji. Dakle, vrlo jednostavno, što je Isus govorio, kome se obraćao i kako?
O odnosu Crkve i države rekao je:”Caru carevo, Bogu božje”.
U Evanđelju se radilo o plaćanju poreza, obrazovna reforma je nešto drugo, reći će možda s pravom netko. Ipak, samo možda...jer, sjetimo se nekih drugih vremena u kojima sam ja odrasla i išla u školu i u kojima nije bilo govora o tome da roditelji svjedoče svoje kršćanstvo, upravo suprotno. Bili smo pioniri, htjeli ili ne, ideologija je bila neka sasvim druga, umjesto crkvenih dostojanstvenika, učenicima su se obračali neki drugi likovi iz sasvim drugog svijeta, svijeta bez vjere u Boga. Nekim čudom su djeca uglavnom poštivala nastavnike, učilo se o vrijednostima (Pošten, Iskren, Odan,Napredan, Istrajan, Radišan) i ne sjećam se da je bilo slučajeva među učenicima, a kamoli u odnosu prema starijima kojima se nije moglo stati na kraj...Tako da očito i potpuno indoktriniranim društvima i vremenima, može postojati i nešto pozitivno, jer u konačnici ionako najveću odgovornost nose roditelji,kako to istinito zaključuje nadbiskup zagrebački. Pa tako su u tom potpuno odvojenom svijetu između Crkve i države, neki roditelji brinuli da im djeca odrastu u vjeri, nesklonim uvjetima unatoč. Pa se pitam zašto i danas kada se nikome ne brani da ispovijeda svoju vjeru, treba javno svjedočiti tu vjeru kroz državne institucije, kao što je škola? U kojoj već postoji mogućnost konfesionalnog vjeronauka? Očito su roditelji slab izvor vjerskog odgoja u kući, pa se težište prebacuje na institucije. Rješavanje sakramenata i neživljena vjerska praksa u obitelji čini očito većinu kršćanskih roditelja pa kad se tome doda većina koje kršćanstvo doživljava kao potvrdu nacionalne pripadnosti bez duhovne dimenzije prihvaćanja i otvorenosti za drugoga-drugačijeg, ovakav poziv samo produbljuje već postojeći jaz tzv. “vjernika i nevjernika”. I pokazuje da su vjernici neautentični, kad ih se poziva da više svjedoče svoju vjeru. Princip nesebičnosti utemeljen na Božjoj ljubavi na koji kardinal poziva, ne mora se učiti u školi ako je naučen i življen u vlastitom domu i(li) župi. I on podrazumijeva razne segmente života, od nesebičnosti prema SVIM ljudima, ne samo onima koji pripadaju “mom klanu”. Ohrabrena pozivom kardinala Bozanića da svoje kršćansko vjerovanje svjedočim u institucijama u društvu, vjerujem da se to odnosi i na instituciju Crkve i poručujem u svojoj božićnoj poruci;
“Poruka koja nije upućena svima, već se obraća samo jednoj grupi građana, stvara jaz i ne ide za onime što je zajedničko svim ljudima.
Danas ima puno gorućih tema koje dotiču sve ljude ovoga svijeta, kao što su siromaštvo-jaz bogatih i siromašnih, izbjeglička kriza, klimatske promjene, ratovi...
Poruka mira koju nosi novorođeni Isus upućena je svim ljudima anđeoskim riječima; Slava Bogu na visini, i na zemlji MIR LJUDIMA DOBRE VOLJE”
Od srca želim SVIM ljudima dobre volje taj mir Djeteta u jaslicama. Sretan vam mali Bog-Božić!
|
- 09:18 -
Komentiraj (3) -
Isprintaj -
#
11.02.2018., nedjelja
Što je meni Stepinac?
Godišnjica smrti kardinala Stepinca, za neke neupitnog sveca, za druge gotovo zločinca, za mene je izvor sjećanja, žalosti I zahvalnosti. Naime, diskurs viđenja uloge ovog blaženika u vremenu u kojem je živio, ovisi opet o pozicioniranju lijevo-desno I zapravo nosi sa sobom čitav paket -od političkog do religioznog tj (ne)crkvenog svjetonazora.I obojano je tim osobnim, često obiteljskim naslijeđem ili pobunom protiv njega. Kad se tome doda aktualno (ne)zadovoljstvo društvom, politikom, Crkvom, čini mi se da je svaki objektivni povijesno znanstveni pristup o ulozi Stepinca I tome što se doista događalo u ta ružna vremena, u konačnici uvijek promatran iz tog nekog emocionalno-subjektivnog momenta I povijesne činjenice su samo polazišta za obranu ili napad, ne samo njegove uloge, već čitavog osobnog svjetonazorskog pinkleca kojeg svatko šlepa sa sobom. Pretpostavljam da ima I onih kojima je tema totalno irelevantna I izvan osobnog svijeta u kojem žive I ne pozicioniraju se ni na jednoj “fronti”- za ili protiv Stepinca.
Svaki put kad me počnu raznim porukam I videima ili tekstovima koje čitam, obasipati s raznih strana pobornici “pro”I “contra” u meni se probudi otpor prema jednima I drugima, jer ne vjerujem u pojednostavljeni crno-bijeli svijet, ali vjerujem da postoje Vjerovanja I da postoje Sjećanja….
I sjećam se kako mi je tata,kojeg više nema tu, ali ga se ja I dalje (o)sjećam, pričao kako je kao mladić bio na Stepinčevom pogrebu. I svaki put kada bi dolazio u Beč i kada bismo nas dvoje obilazili povijesne znamenitosti grada kojem se divio I u koji je s tolikim veseljem dolazio, ulaskom u bečku katedralu, posebno u počecima mojeg boravka u Beču, postavljao bi mi isto pitanje:”Mala, jel ti znaš gdje bi bila ta neka ploča koja spominje kardinala Stepinca?”Ja nisam znala za tu ploču,a kako se nisam baš niti trudila nešto istraživati u tom pravcu, pitanje je ostalo neodgovoreno, premda smo kasnijih godina zajedno proslavili mnoge događaje na tom mjestu, od mojeg dušobrižničkog poslanja, do raznih liturgijskih slavlja s ljudima s invaliditetom, prigodom kojih su njegovi anđeli koje je izrađivao krasili Stephansdom. Čak je i pred kraj života, već oslabljen od bolesti dolazio na događaje u Beč I katedralu kao posebno mjesto njegovog duhovnog života. Nisam mu nikad ispričala kako sam u toj istoj katedrali prilikom beatifikacije Hildegard Burjan, molila za njezinu prisutnost u njegovoj bolesti I snagu križa koji ga je čekao. I moje molitve su bile uslišane. Premda je dijagnoza bila loša, on je poživio još četiri godine ispunjene životom kakvog je volio I znao, u jakim bolovima zadnjih par mjeseci. A križ bolesti je prihvatio takvom mirnoćom I snagom,da je mene znalo gotovo uznemiriti to tiho pristajanje uz patnju. Ali on je govorio tada o svecima ili samom Isusu koji su prigrlili križ I nije bio sam. Ja sam mu pričala o I Hildegard Burjan, ne samo kao osnivačici CS-a, već I ako prvoj političarki u austrijskom Parlamentu koja je pokrenula organiziranu socijalnu mrežu I zakone koju su pomogli tome. I kako je I sama bila teško bolesna. On je meni pričao o Stepincu koji ga je fascinirao.
Ploču o Stepincu u bečkoj katedrali sam otkrila nedugo nakon što je tata umro. I upoznala jednog još živućeg sudionika čitave priče, koja I dalje traje. Naime, jedan od vodećih pronositelja 2.Vatikanskog koncila, biskup Helmut Krätzl, dugogodišnji je štovatelj Caritas Socialisa,socijalne ustanove u kojoj radim. Tako smo se I upoznali I osim televizijskog prijenosa Mise iz Doma umirovljenika kojega smo zajedno s nekolicinom sudionika proslavili prigodom beatifikacije osnivačice CS- a Hildegard Burjan, svako malo susrećemo se na liturgisjkim slavljima I nakon toga pričamo. Tako mi je jednom prilikom ispričao kako je sa kardinalom Königom bio na sprovodu kardinalu Stepincu I kako su na povratku za Beč kod Varaždina stradali u saobraćajnoj nesreći. Bili su prevezeni u varaždinsku bolnicu I tamo su se oporavili. Biskup Krätzl još I danas sa zahvalnošću priča kako su ih u tadašnjoj Jugoslaviji dobro zbrinuli.Kao zahvalu na taj događaj postavili su ploču u Stephansdomu na kojoj se spominje I kardinal Stepinac I taj događaj. Ploča je na kraju lijevog broda katedrale, odmah kod ulaza u katakombe, a u produžetku je kapelica za koju malo ljudi zna, pa je često prazna. Nakon što obiđem “tatinu”, konačno nađenu Stepinčevu ploču, odem u kapelu sv. BArbare I tamo sjedim, molim I mislim kako je to sve jedna nevjerojatna priča. Koja I dalje traje, jer na tatinu drugu godišnjicu smrti, koja ove godine pada na Cvjetnicu, radim I slavim Misu sa štićenicima Doma koju predvodi biskup Krätzl. Tada mu namjeravam ispričati tatinu priču o ploči, prošli puta sam mu samo spomenula da je I moj tata bio na tom sprovodu. Namjeravam ga I pitati kako on danas vidi ulogu Stepinca…Bez obzira što mi ispriča, ja imam svoju priču koju ću rado nadopuniti tuđim razmišljanjima, sjećanjima, sumnjama…Ali ću uvijek čuvati onu mog tate, bake I djeda koji su živjeli u tom vremenu I Stepinca doživjeli kao pravednika kojega je komunistički ržim nepravedno osudio. Meni se čini da je on postao simbolom raznih nepravdi koje su neki ljudi doživljavali u tom režimu, ali mi se isto tako čini da se možda mogao kao čovjek od vjere I crkveni velikodostojnik više distancirati od politike, pogotovo one koja isključuje I proganja, bez obzira s kojim predznakom. Ali to su moja osobna nagađanja koja izgovaram bez zapjenjenosti, ne isključujući da je istina možda negdje na pola puta, a da su blaženici I sveci, unatoč svojoj posvećenosti Bogu,u konačnici samo ljudi koji su I u svojim najboljim nastojanjima griješili. Ono što ih razlikuje je dimenzija I interpretacija njihovog djelovanja u određenom trenutku. A to je često kamen spoticanja , kako za njihovog života, tako I nakon smrti. Zbog toga procesi beatifikacije I kanonizacije traju često tako dugo. Kod Hildegard Burjan je trajalo, jer je kao rođena Židovka koja je konvertirala, jedna od prvih žena koja je u Europi studirala, udana za bogatog industrijalca, supruga I majka djeteta koja je osnovala redovnički red I brinula se o samohranim majkama s djecom (uključujući I prostitutke) u okrilju Crkve, također mnogima unutar same katoličke Crkve bila trn u oku.Kao konkretan razlog dugog trajanja beatifikacije navodi se, naravno, nešto drugo vezano uz dokaz o čudu.
Kod Alojzija Stepinca je priča nešto drukčija, jer je trn u oku iz drugih razloga, ne zbog modernizacije Crkve I (pre)velikog angažmana, već zbog navodnog nedovoljnjog činjenja…
Kako bilo, moj odnos prema blaženicima I svecima u osobnoj molitvi nije vođen onime što su krivo činili,a griješili su, jer su ljudi, već onim dobrim I pozitivnim. I za mene nisu ograničeni na svece koje proglašava bilo koja Crkva, već na sve ljude. Oni anonimni, mali sveci, za koje zna samo manji broj ljudi u njihovoj okolini,a koji su svojim nastojanjima i životom pokušavali činiti dobro, prepoznajući svoje slabosti i greške, oni su koje ja častim I slavim u svojim molitvama I sjećanjima. Tata je jedan od njih, svim našim razlikama unatoč. Koje može pomiriti samo ljubav.
Ona koja ne prestaje smrću voljene osobe. I koju u raznim polemičkim diskusijama o nečijoj ulozi u ovome svijetu zanemarujemo. A najvažnija je I najjača, jer povezuje I spaja.
|
- 13:59 -
Komentiraj (4) -
Isprintaj -
#
|
