*** ANALIZA ***
Hrvatska - Iran 2:2 (zar stvarno??)
Kao i veći dio muškog dijela hrvatske nacije i ja sam danas s društvom gledao utakmicu naše vrste i Irana. Pa ja ovako nešto dosadno nisam imao priliku gledati još od vremena proslave rođendana prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Zbilja, do samog kraja sam mislio kako ovu utakmicu neću pamtiti po ničemu. Sve do samog kraja – ili da bolje kažem – do pred sam kraj.
Sudac je donio odluku da se igra dodanih 5 minuta sudačke nadoknade. OK; kužim, čovjeku je danas zadnji put da sudi i oprašta se od sudačke karijere pa želi na travnjaku ostati što je moguće duže vremena.
Premda stvarno navijam za Hrvatsku 
i ne želim ispasti jedan od „onih“ kvazinavijača što koriste svaku priliku da pljuju po reprezentaciji ako ona nije na „nivou“ – ovo što sam danas vidio moram reći da je u meni pobudilo neke sumnje.
Iranci su poveli i vodili 2:1 duuuugo vremena. I onda tih 5 minuta nadoknade. Pa onda penal – pogodak – i rezultat je 2:2.
Tišina. Nema nekog drastičnog oduševljenja. U zraku je neki čudan osjećaj – ovaj gol nije bio zaslužen – složili su se moji prijatelji, izbornik Kranjčar suzdržan u ocjenama utakmice, izbornik Ivanković nije oduševljen. Kaže – za Iran bi ovo bila povijesna pobjeda!
No, eto… svakomu njegovo… utakmica bez boje, okusa i mirisa koja je samo ostavila mjesta za sumnju na kraju. Nikome to nije bila želja – ali želje su jedno, a nogometna stvarnost nešto drugo.
Pogledao sam Simpsone nakon utakmice da se malo opustim. I upalilo je.
A tijekom utakmice sam se ipak imao prilike dobro nasmijati i gafovima komentatora koji je u više navrata dozivao "tek ušavšega igrača" 
Čitamo se…