subota, 09.10.2010.
Moram barem pokusati.
Odustala sam od challenga. I zelim odustati od svega ovoga.
Ne znam sto se dogodilo u posljednjih nekoliko dana, ali bila samtako umorna od svega. Izgladnivanja, vjezbanja, brojanja kalorija i vodenih dana.
Zelim biti normalna. Zelim ne misliti na hranu svake minute svakoga dana. Zelim ne znati koliko svaka jebena vrsta hrane ima kalorija i grama masnoce u sebi. Zelim biti bezbrizna i pojesti burek u 6 ujutro kad se vracam iz izlaska, a bez osjecaja griznje savjesti. Zelim sve to i puno vise.
Zato sam prije 2 dana nazvala svoju psihijatricu i priznala joj da sam se opet vratila ani. Ali da zelim i pobjeci. Priznala sam i mami i prijateljima. Umorna sam od ovoga. Zelim zivjeti.
Bila sam jedna od onih koje su uvijek govorile da se ovoga ne moze rijesiti, da je to for life. Ali to je odustajanje. Ne zelim se pomiriti s ovakvim stanjem. Jer nisam sretna. Sad cu pokusati dokazati suprotno. Pa makar se svakodnevno morala podsjecati zasto je cokoladni muffin bolji od vodenog dana. I da hrana nije neprijatelj. Pokusat cu zdravo jesti i zdravo vjezbati. Jesti ono sto volim i sto me cini sretnom. Znam koliko ce tesko biti promijeniti navike. Ali ako i nakon par godina budem tek na pola puta prema spoznaji da nekoliko kg viska nije najvece zlo koje mi se moze dogoditi - bit cu sretna.
Zelim posvetiti svoje vrijeme ljudima i sebi, ne iskrivljenoj viziji sebe i mazohizmu.
Nastavit cu vas citati ako mi to ne bude otezavalo cijelu stvar. Jer, koliko god nekima bilo neshvatljivo, vodeni dan mi zvuci primamljivo kao nekima najslasniji tiramisu. :)
Danas sam kupila knjigu "Jedi, moli, voli". Cini mi se da cu svakodnevno trebati nekakvu vrstu motivacije. Nekoga ili nesto sto ce mi potvrdivati da hrana nije zlo, da nepodnosljiva bol u misicima nije put prema zadovoljstvu, a da budenje s mrznjom prema sebi nije zapravo pojam srece.
Ne zelim se mrziti. Zelim se voljeti ovakvu kakva jesam. Pa makar bila jedina koja ce to moci.
Zelim vam svu srecu, sto god ona podrazumijevala.
Ana
- 12:28 -
