Hey,najdraže!

Ovaj tjedan je bilo svega,uistinu!

U ponedjeljak sam započela tjedan po dobrom starom običaju,popila ujutro nes,u podne jogurt i otišla u školu. Vratila se iz škole,osjećala glad,al ok prebrodila ja to i onda u pola 10 jela napolitanke (neopisivo,nisam tad već osjećala glad,što mi došlo??). I tako sam ja pravac kupaona i sve ispovraćala. Ja koja svima uporno govorim da to ne rade,ja koja sam uvijek bila protiv mije,al nisam imala izbora,nisam mogla uništiti učinak prošlog tjedna!

Utorak,probudila se popila nes,ajd idem za ručak pojesti tanjur poriluka(normalan obrok nakon 3 tjedna). Osjećala sam se ok,kad sam se vratila iz škole,opet keksi,opet wc,ista priča....

Treći dan,srijeda jela palačinke sa sirom,opet povraćala, negdje oko podne. Navećer jabuke.

Četvrtak,voda cijeli dan.
Petak,nes i vodaaa.
Danas sam se ujutro probudila prazna,nisam ništa osjećala. Pojela sam u toku dana par jabuka,2 nescafea.

Znači u četvrtak je bio 1.2. ,započeo novi mjesec,pa sam odlučila vagati se 1.3.,za mjesec dana. Do tad ću piti nes,vodu, čaj,vodu,jesti jabuke i opet vodaaa.

Neću povraćati,ne pada mi to više napamet.

Nego,evo zašto sam inspirirana za ovaj post.
Ovaj nam je tjedan vjeroučiteljica u školi čitala kako je teško pogledati roditeljima u oči. Puni smo neke sumnje,straha,grižnje savjesti. Griješimo,često ih povrijedimo ne razmišljajući. Koliko dugo možemo zadržati pogled gledajući ih ravno u oči?!

Odmah sam se sjetila vas leptirice! Živimo u svom nekom svijetu,osjećam se grozno jer ne postoji osoba u mom životu kojoj bih mogla reći kako se osjećam,ili bi me osuđivala ili me žalila,u svakom slučaju ne bi me razumjela. A mi tako živimo iz dana u dan.

Teško mi je bilo kog pogledati ravno u oči,jer znam da nisam iskrena,lako je navući lažan osmijeh,a što se krije iza njega....
Držite mi se,volim vas!