srijeda, 17.09.2008.
Sprovod Dina Dvornika
Bila je to prva nedjelja u rujnu, a dan ranije vratio sam se iz Splita u Zagreb. Taman sam se uselio u novi stan, što je bio preveliki zakon, jer je zadnji stan u kojem sam živio bio totalno sranje. Tako da sam imao razloga da budem zadovoljan. Ipak, mučila me neka melankonija jer je ljeto zapravo završilo, a ovo ljeto je bilo stvarno jako dobro.
I tako šetam s obitelji, sa sestrom, njenim mužem i njihovom kćerkicom po zoološkom – dovezli su me i pomogli oko selidbe – gledam depresivnog lava i razmišljam kako mi je ipak vrijeme da emigriram. Od djetinstva, želim putovati, ići živjeti negdje drugdje, barem na nekoliko godina. Po mogućnosti, negdje gdje je engleski službeni jezik. Kad sam došao u Zagreb prije par godina, rekao sam sebi da je to kao unutarnja emigracija, jer kao ne moram ići vani, dovoljno je maknuti se od rodnog grada. Ipak, i Zagreb je u Hrvatskoj, a ja bi malo širio horizonte. Pa ajde, još godinu dana tu, onda idem negdje vani.
Pomislim tada, pa nije ni u Zagrebu tako loše, lako ću još jednu godinu, mnogi su iz Splita i ostali u Zagrebu, evo Dino Dvornik tu živi, i nije mu loše. Kad smo došli popodne natrag u stan, na teletekstu je pisalo da je Dino Dvornik umro.
Pauza.
Sijećam se da je to bio prvi razred osnovne ili ranije, i na televiziji sam vidio spot za 'Zašto praviš slona od mene'. Glazba mi je, ukratko rečeno, bila predobra. Odrastao sam zaljepljen za TV, gledao jednako spotova koliko i crtića, tako da sam odmah zapamtio i koji je ovo spot, i od koga je. Bilo mi je drago da je lik iz Splita i da, kao ja tada, ima jež frizuru. Od domaćih, tada sam slušao Đavole, a 'Halo Lulu 22' bio je prvi album koji sam tražio starce da mi kupe.
Kad sam bio drugi osnovne, Dino je izdao 'Kreativni nered'. 'Jače manijače' mi je bilo nešto najbolje što sam čuo, posebno stih – 'voli kožu, mrzi frak, gleda crtić Donald Duck'. To mi je bilo kao da se netko meni direktno obraća. I nakon par tjedana pilanja, kupili su mi 'Kreativni nered'. Sijećam se da je to bilo prvo polugodište drugog osnvone, škola je bila popodne, završio sam domaći i fino preslušavao album prije nastave. Pojačao sam to sranje do maksimuma. Cijeli album je dobar. Tad su mi najdraže stvari bile, osim glavne, 'Zmaja dah', 'Vadi zub' i 'Nova godina'. Poslije sam u školi pričao prijateljima kako sam baš raspalio zvučnike do kraja, a jedan od najvećih lažova koje sam ikada znao, koji je išao u razred sa mnom, rekao je da zna da jesam jer je čuo. Zgrada mu je ipak bila predaleko od moje da bi mogao čuti.
Koji lik je bio taj Dino Dvornik. Uspio je napraviti pravi funk, i to na hrvatskome. Donio je zvuk Jamesa Browna, Micheala Jacksona, čak i Princa u stvarima tipa 'Biti sam' i 'Nisam mogao s njom'. Ovu kazetu 'Kreativnog nereda' imam i danas, i dalje svira. Čuva je moja sestra, kojoj sam je dao za sreću kad je išla u Australiju. Tako da ne bi slušala samo Olivera i puštala suzu za more i masline, nego da ima i nešto domaće za zajebanciju.
I šta drugo da napravim, kad sam već u Zagrebu, nego da odem čovjeku na sporovod. Mislim, slušam ga većinu života, njegova glazba mi je bila zakon još dok sam bio mali, iz Splita je, idem mu odati počast. Išao sam s prijateljem, nismo obukli crninu.
Preko Srebrnjaka, stigli smo do Mirogoja i već smo lagano kasnili, a bilo je masu vruće i sparno. Na ulazu u Mirogoj, pitamo tete koje prodaju cvijeće di je krematorij, zbog sprovoda Dina Dvornika, a one nam tužno kažu da je skroz na drugoj strani, pola sata pješke. O jebote, pa sad da to propustimo, a već smo išli uzbrdo i preznojili se – nema šanse. I krenemo tako ubrzanim korakom, a kad smo došli do Monolita, odnosno groba Franje Tuđmana, neki lik nas zaustavi i pita gdje je krematorij. I on isto ide na sprovod. Ne znamo ni mi, ni od gdje je. Onda je taj lik pitao neke žene di je, pitao nas jesmo li s autom, kad smo mu rekli da nismo rekao je da će nas odvest, što je i napravio.
U redu tip, rekao je da je znao Dina i da je radio s njim od '97. ili tako nešto. Šta je radio, ne znam, nije mi se dalo bockat ga nekim pitanjima kad idemo na sprovod.
Iz unutrašnjosti krematorija čule su se klape. Na sprovodu je, naravno, bila hrpa ljudi, i skoro nitko nije bio u crnini. Svi, osim gdje koje čombave babe i Massima, koji je bio u besprijekornom crnom odijelu, bijeloj košulji, crnoj kravati sa nekim crvenim crtama po sredini i sjajnim cipleama. Svejedno, bio je vidno shrvan i vidilo se da mu je teško. Tako da je u jednom trenutku, dok je pop držao govor, ipak otišao – izgledalo je da baš ne može izdržati situaciju. A bilo je tu svakakvih estradnjaka, ja sam primjetio Gibonnija, Lukyja, Nenu Belana, Vlatku Pokos, Luku Nižetića u srebrnim patikama, Stoku, ali ipak su uglavnom došli obični ljudi.
Prjatelj i ja smo još sreli jednu curu iz Splita koja tu studira, a sama je došla na sprovod, što je pohvalno. Kad je počela ceremonija, smjestili smo se uz polukružni zidić ispred krematorija kako se ne bi gurali unutra.
Alka Vuica je održala govor. Koliko je dobar bio, ne znam reći, loš nije bio, ali njena dikcija je uvijek kao da vodi onaj svoj TV komentar, pa sam samo čekao kad će reći 'miiiijauu'. Teško je slušati nekoga tko čita tekst kao da iza svake druge riječi ide točka.
Onda je pop držao svoj govor. Naravno, nije znao deklinirati ime Dino, pa je govorio kako se opraštamo od Dine i da ćemo se sijećati Dine, umjetso Dina. Ne znam, možda je Dino jako komplicirano ime, a možda većina ljudi ipak ne zna pravilno govoriti hrvatski. Šteta, stvarno, većina novinara isto ne zna kako se deklinira Dino. Kad smo kod novinara, siguran sam da neću zaboraviti dvojicu fotografa koju su stajali kraj nas. Pregledavali su slike na laptopu i non-stop se svađali oko toga 'koi kurac trebalo je poslat tu fotku prvu' i tome slično, cijelo vrijeme su srali naglas, i dok je Alka Vuica govorila, i dok je pop govorio. Okrenuo sam se prema njima i rekao 'ovi likovi nemaju srca', ali to ih nije omelo. Kasnije sam nešto dobacio kako mogu prestat radit pet minuta dok traje oproštaj od pokojnika, pa su nedugo nakon toga i otišli. Nema veze čiji je sprovod, trebali su pokazat barem trunku poštovanja, a ono što su pokazali je to da su lešinari i da ih nije briga je li netko mrtav ili živ, posao je posao. Šteta što ga obavljaju bez ljudskosti. Tako kad vidite slike sa sprovoda, imajte na umu da su barem neke od njih slikali totalni kreteni.
Ivana Kindl je pijevala 'Ljubav se zove imenom tvojim', i to lijepo. Ljudi su plakali.
I onda je išao taj finalni oproštaj od Dina, uz glazbu i pleasanje. Ljudi su se stvarno uspjeli pokrenuti, i sve je skupa izgledalo kao tulum. Dosta se pljeskalo Dinu i skandiralo njegovo ime. I nakon šta je Ivana Kindl pjevala, a i kasnije kad su svirali njegove pjesme. Dojam je bio takav da ljudi ne žele prestati s pljeskanjem jer kad stanu, onda Dino definitvno odlazi. Pjesak ga je nakako tu zadržavao među nama.
Danijela Dvornik je uzela mikrofon i ispucalim glasom rekla 'hvala', a zvučala je tako izmučeno da je bilo prvo sekunda-dvije tišine, a onda tek pljesak. Kasnije se opet zahvalila, a zvučala je kao da joj definitvno nije lako.
Među ljudima koji su tamo plesali, bilo je svakakvih. I poznatih, i iskrivljenih (kao da su stvarno na nekom partiju), bilo je tu i ljudi koji su pili limenke pive, stvarno sve i svašta. Kad je glazba utihnula, Alka Vuica je uzela mikrofon i rekla nešto kako trebamo držati ovakvu glazbu, a ne da nam vladaju narodnjaci. Istina. Jedva čekam njen slijedeći alternativni hit.
Na samom kraju sprovoda, netko se zaderao 'Oću bit avijatičar', aludirajući na Dinovu ulogu u Našem Malom mistu. Definitivno najčudniji trenutak cijelog sprovoda.
Logično je da je sprovod bio u Zagrebu, jer mu tako žena i kćer mogu dolaziti na grob. I sprovod je bio onakav kakav je on htio. Ipak, u Splitu bi se ipak više osjetila ona vibra 'Dino je naš'. Split je izgubio dobar komad duše i identiteta sa odlaskom Dina Dvornika.
Što reći – bilo je tužno, ljudi su se trudili biti veseli i plesati, ali sam taj događaj je dosta tužan. Umro je jedan od najoriginalnijih ljudi u Hrvatskoj i šire. Da, lik se drogirao, i svi smo se znali zajebavat da je đana, ali također se i liječio od toga. Barem je bio iskren i otvoreno pričao o tome. Ima među njegovim kolegama redovitih, sezonskih i liječenih narkomana koji nikad o tome nisu govorili, pa se onda i nisu pisala svakakva sranja o njima. Svejedno, radio je odličnu glazbu, bio je dobar čovjek i nije širio nikakve negativnosti, niti je radio loše drugima. Evo još par stvari koje nije nikad napravio: nije pjevao o djevojčicama u čarapicama, niti je glorificirao Balkan kako bi dotakao jugoslavensku publiku, nije bacio narodnjačke elemente u svoje pjesme, nije postao plačipizda, nije snimao kompilacijske albume sa starim pjesmama u novim verzijama, nije se prodao huljićevskim demonima, nije se bacio na džeziranje ili unplugged, i nikad nije bio dosadan. A sigurno je i to da je volio svoju obitelj, a volio je i publiku. I publika njega. Predstavljao je ono pozitivno, kreativno splitsko ludilo i individualnost. Falit će.
