petak, 14.03.2008.
Autonomna pokrajina Zagreb
Ako vam netko preko televizije ili medija poželi dobrodošlicu u Hrvatsku, to bi slobodno moglo glasiti: 'Dobrodošli u Autonomnu pokrajinu Zagreb'. Za hrvatski medijski prostor, posebno za TV kanale, sve dalje od šire zagrebačke regije nije relevantno. O tome je prije nekoliko mjeseci u Jurarnjem listu pisao Jurica Pavičić, ali tema je bila aktualna i prije njegovog članka, a ostat će aktualna i u budućnosti. Ipak, on piše mišljenje Splićanina u srednjim tridesetima koji je studirao u Zagrebu prije nekih desetak godina, a ja sam Splićanin u srednjim dvadesetima koji trenutno živi u Zagrebu, stoga vjerujem da malo drukčije gledam na situaciju i da neće ispasti kao da ga kopiram, jer se moje iskustvo razlikuje.
Dok sam bio u srednjoj, taj odlazak na studiranje u Zagreb bio je kao Meka, Utopija, ultimativno utočište za mladog kreativca i intelektualca kojeg splitska sredina sputava. Ali to je zapravo druga tema, jamačno biografska, a ovdje sam se ipak htio pozabaviti bombardiranjem ostatka Hrvatske Zagrebom. To baš tako izgleda, od vijesti, reklama, magazina kao što su Klik i slični, preko stupidnih tv serija domaće produkcije, kriminalno sinkroniziranih crtića do showbiz emisija, kolektivni mozak Hrvatske pere se tako da bi postao čista ploča na kojoj se može zapisati teška centralizacija.
Vijesti su već legendarno fokusirane na Zagreb, čiji su problemi i događaji najbitnija stvar u državi. Voda je zatrovana. Gdje to, u Puli možda? Ne, na Vrbanima III u Zagrebu. Na reklamama također dominira zagrebački dijalekt, dok se drugi regionalni dijalekti hrvatske koriste samo ako je u reklami potreban kakav debilni karikaturalni lik. Neki Šime, Stipe ili Ante koji sa magičnim mobitelom pokušava naći put kroz makiju. Uzmimo za primjer reklamu 'Volim nogomet' T-Coma. Poslušajte na kraju reklame kad muški glas kaže 'Volim nogomet', kojim dijalektom on govori? Dalmatinski ili Lički bogme nije. Govori li književnim standardom? Ne.
A tu je i ona reklama za pivo, ne sijećam se je li Ožujsko ili Karlovačko, ali nije ni bitno. Muž s prijateljima gleda utakmicu i kaže ženi, da sada skratim, da kupi pivo, na što ona odgovori – 'Kupim.' Hm, samo tren da formuliram ovu rečenicu na dijalektu koji bi išao uz ovu reklamu. Muž gleda s frendovima tekmu, i ono, veli on ženi da kupi vops u dućanu... Uglavnom, shvaćate što hoću reći. 'Kupim', to bi bio futur perfekt, koji postoji u engleskom jeziku, ali u hrvatskom ne. Dok se to ne uvede kao standard, ja bih volio da se to drži dalje od reklama. Jedno je kolokvijalni jezik, drugo je službeni.
Što se magazina tiče, njihova usmjerenost na Zagreb često me deprimira. To sam prvi put primjetio u Nomadu - studentskom list kojeg su pisali studenti u Zagrebu, ne nužno studenti porijeklom iz Zagreba, nego oni u Zagrebu. Iako je časopis bio iznimno kvalitetan, stvarao je sliku Zagreba kao elitnog mjesta za studente željne malo kozmopolitskog ugođaja, dok su svi ostali bili uskraćeni.
Ali to je bilo bezazleno u usporedbi sa Klikom, koji je sa svojim fakatima, cugama, bircevima, curkama, burazima i šatro izrazima prevazišao svaku mjeru dobrog ukusa i ostavlja dojam da vas doslovno zajebava u facu. Svaki put kad upotrijebe (ne samo oni, ima i drugih sličnih časopisa, ali ovo je primjera radi) neki veoma regionalni izraz, to je kao da čitateljstvu van Zagreba govore: 'Ne obraćamo se vama. Ovo nije za vas. Vi ne biste shvatili.' To nije nimalo pozitivno, i vrlo je ponižavajuće. Kao da ti netko maže govno pod nos
Humoristične serije poput 'Bitangi i princeza' i 'Bibinog svijeta' komotno se nastavljaju na to. Svaka serija smještena je u Zagreb. Evo, sad čitam da Mlikota snima novu humorističnu seriju 'Stipe u gostima', o tome kako mu otac dođe iz Dalmacije na lječničke pretrage u Zagreb i ostane dugo. Znači, opet debili iz provinvije dolaze u velegrad kako bi se čudili tramvajima i neboderima. Isto kao i u seriji 'Kazalište u kući', i ovdje je Dalmatinska zagora isto što i Dalmacija, a Vlaji su Dalmatinci. Jer sve je to provincija, stoga je distinkcija nepotrebna. More, rijeka, srdela, janjetina, sve je to isto.
Ipak, najgore od svega su sinkronizacije crtića. Gledao sam Aladdina jednom, i nisam mogao vjerovati da je netko to preveo, sinkornizorao i još dobio plaću za to sranje. Papagaj koji govori kajkavski, čemu to? Ninja kornjače još su gore, oni idu toliko daleko da spominju specifična mjesta, primjerice Peščenicu. Mislite da je nekom klincu u Osijeku poznata Peščenica? Među crtićima ipak postoje dva izuzetka, to su 'Timon i Pumba' koji su solidno sinkronizirani, i 'Spužva Bob Skockani' koji je odlično sinkroniziran i trebao bi biti uzor svima, jer tu likovi govore raznim dijalektima, a nitko nije pretjeran.
Šlag na fekalnoj torti hrvatskog medijskog prostora čine showbiz-fashion emisije, predvođene zločestim Red Carpetom, čije su prilozi sigurno materijal brojnih rasprava zgubidanskih kava na Špici. Ali naravno, svi skandali, fashion događaji, ljubljenje muda i prezentacije odvijaju se u Zagrebu. Dobro, ima ih nešto i po drugim gradovima, ali to je nebitno.
Na državnim televizijama možemo gledati emisije kao što su 'Po ure torture', jer one karikiraju Dalmaciju do ekstrema gluposti, čineći od te regije freak show. 'Gitak' nećemo gledati svaki tjedan, oni ostaju za You Tube, zato što je, za razliku od 'Po ure torture' ovdje riječ o smislenom i inteligentnom humoru, pa onda ne bi bilo nikakve koristi od toga.
Nekad se na televiziji govorilo književnim jezikom. Špiro Špula (kojeg je tumačio Špiro Gudberina iz Šibenika) govorio je književnim hrvatskim jezikom preko kojega su djeca mogla naučiti razliku između č i ć, ije i je. On nije govorio svojim regionalnim dijalektom, nego jezikom koji je bio standard. Helga Vlahović govorila je književnim jezikom. Prije neki dan gledao sam je na HRT1, ona i dalje ima besprijekoran izgovor. To dvoje nisu predstavljali Jugoslavene, komunizam ili bilo kakvu ideologiju, nego su radili svoj posao profesionalno, govoreći standarnim književnim jezikom.
Niti imam nešto protiv zagrebačkog dijalekta, niti bilo kojeg drugog hrvatskog dijalekta – svi oni doprinose šarolikosti hrvatskog jezika koji je, iako se često znamo nervirati, ipak lijep jezik. Ali ova nemilosrdna centralizacija države koja se provodi čak i preko službenog jezika ne ide u korist nikome. U Hrvatskoj ionako stalno vlada svojevrsni regionalni rat, jer ovo je država patriota koji vole naciju, ali se zato mrze međusobno. Televizija koja upire prstom superiornosti u Zagreb i svakodnevno to servira ostatku države može jedino pojačati tu regionalnu mržnju i podjeljenost.
Veljača
Čitavu Veljaču nisam napisao ništa novo za blog čisto iz razloga što sam ga htio redizajnirati i nisam htio objaviti ništa novo prije nego apliciram neki novi, originalan dizajn. I tako sam odugovlačio čitav mjesec zbog nekog HTML koda ili CSS klase koju još nisam sastavio, skicirajući neke tablice i sranja.
Prije nekoliko dana, pukao mi je film i odlučio sam jednostavno nastaviti s pisanjem. Također sam odlučio ne kriviti sebe, loš horoskop, mjesečeve mjene ili okolinu za to, nego ću isključivo okriviti mjesec Veljaču.
Veljača, to je taj najgovnastiji dio godine. Mjesec koji je svake četvrte godine duži, a opet prekratak, uglavnom ne donese ništa novo, dinamično ili pamtljivo. Okay, tu je Valentinovo, ali ako ste sami za Valentinovo, taj ultra-komercijalni blagdan još je gori. Ali Valentinovo taman paše u Veljaču, koja osim tog blagdana, nema ništa. Siječanj je mjesec kada se izvršavaju odluke koje ste donjeli za Novu godinu, tada počinju dijete, teretane, tu su odlasci na skijanje ili odvikavanje od cigareta. Veljača ne donosi ništa, osim možda još većih dugova koji su nakon blagdana nastali u Siječnju.
Valentinovo služi tome da se prodaju oni pokloni koji nisu dobro išli za Božić, a drukčiji su od božićnih poklona po tome što se na njih naljepljuje simpatično redizajniran organ, odnosno, ljudsko srce. Valentinovo nije čak ni slabiji polubrat Božića, jer to je Nova godina. Valentinovo je onaj sin obiteljskih prijatelja s kojim su vas roditelji tjerali da se igrate kad bi išli u goste, nije loš, ima super igračke, ali lagano smrducka i jede vlastite slince.
Dok svi znaju za Isusa, rijetko tko zna za Svetog Valentina i njegove avanture. A Isusovi pothvati sa vinom, gubavcima i zombijima odavno su ušli u legendu. Valentinovo možda, ali to je veliko možda, ima onaj Masakr na Valentinovo, ali ni to nije nešto znakovito u usporedbi s rođenjem Isusa, ili mijenjanjem godine.
I tako mi je Veljača prošla u odugovlačenju, planiranju i odgađanju, s nekom napetosti kao da je nedjelja navečer a sutra je pretežak radni dan.
Čitao sam danas u Studiju da Jelena Veljača odustaje od glume. Što to znači, kad netko tko stalno glumi kaže da odustaje od glume? Sada će postati iskrena osoba?
