utorak, 29.01.2008.
Smrt ikone
Prije tjedan dana preminuo je Heath Ledger, poznatiji kao gay kauboj iz onog filma o ona dva gay kauboja, zločesti dečko iz Ten Things I Hate About You, i najnoviji Joker. Budući da je ova vijest već dobrano silovana i izmuzena, ne namjeravam pisati detalje tipa vrijeme i mjesto smrti, oh kakva tragedija, bio je narkoman, ubio se, netko ga je ubio i slične spekulacije. Ono što je ovdje bitno jest to da vidimo negativan način rada današnjih medija u punom sjaju. Njujorški inspektor koji je zadužen za Ledgerov slučaj nagalsio je kako su mediji nekad temeljito obavljali svoj posao i čekali detalje priče kako bi objavili informacije. Danas, preko interneta, gotovo kroz minute možemo gledati kako raste broj članaka o nekom događaju, uz mnogo nagađanja i bez osobitog provjeravanja činjenica.
Takav je i slučaj s Ledgerom. Celebrity vijesti i siteovi koji se bave njima, kao Perez Hilton i TMZ iz sata u sat su izvještavali o njegovoj smrti, navodeći prepričane podatke i pretpostavke. Pročitao sam tri verzije njegove smrti, dok dva dana kasnije policija nije dala službenu izjavu. Nekad su novine čekale taj dan-dva za službene podatke, a prije toga bi pisali kako se 'službeni podaci još uvijek čekaju'. To se zove profesionalnosti.
Bilo kako bilo, šteta je što je umro jedan talentirani mladi glumac, k tome i otac malog djeteta, a također je šteta što se volio drogirati i gutati tablete. Šteta što je bio depresivan, patio od anksioznosti i nesanice, uzimao spuštalice i dizalice i volio kokain. Šteta što neće moći glumiti Jokera u trećem nastavku najbolje igrane verzije Batmana. To me stvarno rastužuje. Christopher Nolan je odličan redatelj koji se drži originalne priče o Batmanu iz stripova, a uz to uspijeva likove predstaviti u realnom okruženju. Batman zato i ne ubija Jokera, on je njegov vječni antipod i simbol neuništivog zla i ludila. I dok mnogi vlaže gaće na Jacka Nicholsona kao Jokera, ja mislim da će Ledger nadmašiti Nicholsona, jer mi se čini da će njegov Joker biti luđi i realniji, a opet odan stripovskom predlošku. Joker u stripu ne umire, a u stvarnosti umre gol na podu zbog previše tableta.
Mediji koji prate celebrityje našli su dovoljno licemjerja da objave kako je riječ o prirodnoj smrti. Ledger je najvjerovatnije umro od srčanog udara, dakle, bila je to prirodna smrt, iako malo čudna za 28-godišnjaka. Meni je malo čudno gledati na to kao prirodnu smrt – okay, izdalo ga je srce, ali to je nakon što je on svakodnevno gutao tablete za spavanje i tko zna što još. Živio je neuredno, sjebavao se, to ga je dotuklo. Treba bit realan, lik je umro od tableta.
Druga tematska krava muzara celebrity siteova u zadnjih nekoliko mjeseci jest Amy Winehouse. Podsjeća li vas na Chandlerovu curu Janice? Onako, na neki funny jewish način. Dok su nekoć priče o drogiraju slavnih uglavnom bile urbane legende, danas fino možemo gledati clipove na kojima se drogiraju, rigaju, plaču, jer i bogati plaču. Pravi umjetnici pate za svoju umjetnost, idu na spavanje upišani, a bude se zasrani. Ni Amy Winehouse nije izuzetak, čak štoviše, ona se baš trudi da se vidi kako pati. Amy Winehouse je tako sisala crack lulu, uživajući u cracku, naravno. Neki bi rekli da je sada službeno crack kurva. Ja bih rekao da je u tome dostigla jednu drugu divu, a to je Whitney Houston. I ona je pušila crack, čak je i poludjela od toga.
Jednom prilikom sam tako tražio slike Amy Winehouse da se uvjerim snimaju li je na spotovima sa posebnim filterima i iz točno određenih kutova, ili je stvarno ružna. Ono što sam otkrio jest da je ona stvarno ružna. A zanimljivo je bilo to da na starijim slikama izgleda zdravije – deblja je, nema one socijalne tetovaže niti stakleni pogled u očima. Nos joj je ipak isti, tako da iz profila uvijek izgleda kao da će galopirati ravno u Kanaan.
Uzeo sam jednu stariju sliku na kojoj još nije zagrezila u ubrizgavanje heroina između nožnih prstiju, i čudom fotografske manipulacije zaključio da je ona izgubljena Boratova sestra.
Sličnost je zapanjujuća.
No dobro, Amy će na rehabilitaciju, a nakon toga se vratiti snažnija, baš kao Bon Jovi. Šta? Pa i on je bio na rehabilitaciji. nekad davno.
Treća medijska kurva je Britney Spears, a to je priča toliko tužna da mi se ne da ulazit u to. Sada pišu da pati od bipolarnog poremećaja i da može jedino dobrovoljno u ludnicu. Ne znam, mene to sve skupa smeta. Da je zapravo luda, a ne narkomanka, bilo je očito još prije nego što je prvi put ostala trudna. Mene smeta to što ne mogu uživati u njezinim spotovima i slikama kao prije. Mnoga fina sjećanja iz srednje škole vežu me uz njene uratke, sugestivno izvrtanje jezika kad bi pjevala slovo L, slučajno širenje nogu i nisko strukirane hlače... Mnogo sam puta prošetao kožicu na njezin račun, a sada više to ne mogu. Toliko potrošenih maramica, uzalud.
Ikone više ne postoje. Da su neke legende danas na vrhu slave, sigurno bi sve vrvilo od paparazzo slika i senzacionalističih članaka, tako da bi čitali o tome kako Marlon Brando gasi čikove na prsima Jamesa Deana, Humphrey Bogart pijan u klubu traži periku po podu, na internet je iscurila lezbijska snimka Marilyn Monroe i Joan Crawford, a Groucho Marx zapravo nema brkove.
Nadam se da Ledgera nećemo pamtiti po sceni u kojoj pljuje na dlan da bi lakše zabio kitu liku u dupe. Isto tako se nadam da ćemo Brtiney pamtiti po spotu za Toxic, a ne po perikama i ludilu.
ponedjeljak, 21.01.2008.
Pizdek i jebek
Koji kar?
Pizdek, odbij!
Prokleti jebek!
Ah, ljepota hrvatskog jezika, ili da se arhaično izrazim, jazika... Neizmjerna je, nepresušiva, poput samog vrela života. Ova upitna i par izjavnih rečenica koje sam iznad nabrojao zapravo je parafraziranje divnog prevoda filma Reservoir Dogs koji je prošli tjedan prikazan na HRT2. Prevoditelj je bio Milovan Milosavljević, koji na svojem prevoditeljskom remenu ima toliko zareza od pokošenih filmova da mu zasigurno jedva stoje hlače. Potreban je čovjek sa dugogodišnjim iskustvom jezikoslovlja i prevođenja da iskoristi imenice poput kar, pizdek ili jebek.
Reservoir Dogs je jedan stvarno odličan film. Dijalozi su besprijekorni, a odabir glumaca idealan – Harvey Keitel, Steve Buscemi, Tim Roth, Michael Madsen, pokojni Chris Penn... Tu je i flegmatični komičar Steven Wright kao glas funk DJ-a K-Billyja. I naravno, soundtrack koji predstalja glazbenu podlogu kulnosti kriminalnog podzemlja. U ovom filmu nema nevinih likova, čak je i undercover policajac Tim Roth tokom bježanja ubio nevinu ženu, svi su prvljavi, a zato i realni. Toliko je subteksta, simbolike i jednostavno dobrih scena u filmu da bi se o tome mogla napisati knjiga. Zapravo, napisano ih je već nekoliko.
Jedna interesantna anegdota mi dolazi na um, a to je što se dogodilo nakon snimanja Reservoir Dogsa. Naime, pred Tarantinom su tad već bile milijunske ponude, jer se sa Dogsima dokazao kao originalan redatelj. To nije bio komercijalan, hyped-up film napravljen da bude blockbuster, a kultni status je dožio odmah. Tarantinovi scenariji za Natural Born Killers i True Romace već su ga gurnuli u prvu ligu Hollywooda, a sa svojim redateljskim privjencem potvrdio je kvalitetu i sposobnost stvaranja vlastitog filma. No dobro, nakon uspjeha Reservoir Dogsa dobio je punudu da snimi još jedan film, ali problem je bio što nije znao o čemu će biti taj novi film. I onda mu je Bill Murray, da tako je, Ghostbuster Bill Murray predložio da otputuje kako bi se sredio. Tarantino je otišao u Amsterdam, gdje se upušavao sa dovoljnom količinom najfinijeg zelenja da je napisao većinu Pulp Fictiona upravo tamo. Stoga, onaj nezaboravan dijalog između Vincenta Vege i Julesa Vincenta na početku filma zapravo je zasluga Bill Murraya.
Pulp Fiction gledao sam najmanje 20 puta u zadnjih 12 godina, i obilježio je moju ljubav prema filmovima za cijeli život, definitivno. Iznad kreveta još uvijek držim plakat sa Umom Thurman kojeg sam kupio negdje u 7. osnovne, čak se sijećam i gdje je to bilo – jedna mala galerija u splitskom Getu, točnije na Kenjari. Plakat je koštao 35 kuna. Galerije tamo više nema, mislim da je sada tamo frizerski salon.
Upravo zato što sam gledao Pulp Fiction toliko puta, skoro pa da sam naučio i titlove napamet. Prevod je bi za svaku osudu. Umjesto 'lizati pičku' pisalo je 'lizati pišu', već na samom početku filma. Dizao sam obrve u šoku prvi put kad sam to pročitao, dižem ih i dan danas, a jednog dana kad budem stari čiča, uz to dizanje obrva dodat ću i dinamično bacanje monokla s oka.
Zanimljivo je to da se isti, potupno isti prevod pojavljuje u svim prikazivanjima Pulp Fictiona na televiziji, bio to HRT, RTL ili siva sila, uvijek koriste isti prevod u kojem je pička isto što i pišo. Eto, znam da u školi još uvijek nema spolnog odgoja, ali uvjeren sam da je onaj originalni prevoditelj Paklenog šunda (od UCD distribucije) barem donekle znao razliku između stidnice i mošnje.
Oba dva filma su odlični, ali muči ih isti problem, a to je aljkav prevod. Pogotovo Reservoir Dogs. Pizdek i jebek? Kad ste zadnji put nekome rekli da je pizdek ili jebek?
Alo, jebek! Di ćeš?
Kasni mi bus... koji kar ću sad?!
Naučit ću toga pizdeka pameti!
Hrvatski prevoditelji filmova i serija u svojoj plitkoći do dana današnjega nisu se naučili prilagoditi konverzacijskom engleskom, i tako redovito zaseru inače dobre dijaloge. Na domaćoj underground rap sceni već se par godina uvode blejzoniksi, odnosno direktno prevođenje gangsta slanga, i imao sam čast sudjelovati u tom sranju. Sranje je shit, to je stvar, dakle bilo što je sranje. Ćevapi s kapulom? To sranje je bomba!
Koji kar? O ne prijatelju, 'what the fuck' se kaže 'koji jeb'. Motherfucker definitivno nije jebek, kao ni Lolek ili Bolek, nego majkojebač ili mamojebeč, kako vam drago. Kar je jednostavno kurac, i to je toliko očito da su trebali prevesti kao kurac, a ne glumiti nekakvu cenzuru na državnoj televizij (kao da se psovka na engleskome ne čuje).
Ipak, izbjegli smo metak s time što oba filma imaju relativno dobar prevedeni naslov. Mogli smo dobiti Pse iz kotlovnice, Rezervacijske pse, Pse iz kanistra; ili možda Grubu fikciju, Tvrdu beletristiku ili Zamišljenu pulpu.
Onaj jebek kojeg je glumio Michael Madsen u Reservoir Dogsima zvao se Vic Vega. Onaj pizdek kojeg je glumio John Travolta u Pulp Fictionu zvao se Vincent Vega. Legenda kaže da su ta dva lika braća.
Kanta suza i kutija žileta
Prošli petak dok sam čitao Jutarnji, nabasao sam na gigantski članak u prilogu Jutarnji2, toliko glup da mi je skoro pukla žila na čelu. Naime, na dvije i po stranice Jutarnji nam je donio nevjerojatno važan i aktualan prilog o EMO subkulturi u Hrvatskoj. Tema na može biti aktualnija, jer emo je sada, to se događa, to je svježe, emo je scena.
Daklem, članak od dvije i po stranice nam donosi priču Kreše, sramežljivog i povučenog dvadesetogodišnjeg emo lika koji za samog sebe kaže da je osjetljiv, da ga sve povrjeđuje i da često plače. Kad Krešo dobije poruku na mobitel, on ne obraća pažnju, jer on nema prijatelja da mu pišu – to je zasigurno SMS telefonskog operatera. Krešo zna da je ružan i da ima ružan ten, stoga je pustio kosu i njome skriva lice. Na rukama nosi znojnike sa crno bijelim kockicama, jer je to, uz pruge, zaštitni znak emo scene. Njemu su se svidjele kockice i kad je odlučio postati emo.
Krešo ima djevojku, koja je čak plava i lijepa. Ona nije emo. Ali on je. On ne zna što ona vidi u njemu, ali ona njega usrećuje.To je valjda u onim trenutcima kad ne plače. Kad su se počeli dopisivati, on joj je već u drugoj poruci rekao da je emo. Ona kaže da njega njezini roditelji obožavaju, on kaže da ga vole više od njegovih. Čak su mu platili pripreme za faks.
Čekaj malo, pripreme za faks koštaju nekih 2500 kuna!
Ah da, nakon srednje škole, Krešo je završio tečaj web dizajna, te je poslije čak dobio ponudu za posao sa plaćom od 5000 kuna – ali on je odbio. Njemu novac nije furka, a osim toga, tko bi ga htio na poslu kad je tako emo?
Mnogo je nezaposlenih u ovoj državi koji bi vrlo rado radili za 5000 kuna mjesečno. Kad imaš 19-20 godina i netko ti ponudi takav posao, ili si srećković ili imaš veze. Tko odbija takvu plaću?
Tko plaća drugoj djeci pripreme za faks? To sranje nije jeftino. Ali hej, Krešo se ne pali na novac. On je EMO. Sad je emo, ali i sam kaže da neće biti emo sa 30 godina.
I tako dolazimo do pozadine ovog članka iz Jutarnjeg. Ima tu nekoliko slojeva, pa idemo jedan po jedan.
Emo kao glazbeni pravac postoji preko 20 godina, kao subkultura nešto manje, a kao modni pokret upravo doživljava vrhunac. Emo klinci su tinejdžeri koji prolaze kroz neka bolna sranja jer je to jedno čudno, tranzitno razdoblje života kada hormoni luduju a emocije i nisu baš pod kontrolom. Tinejdžerska depresija je česta, može to biti običan osjećaj manje vrijednosti, potišenost, melankolija, stotinu je naziva, neki su normalni, neki su klinički. Baš je super što postoji jedna subkultura usmjerena na točno određenu dobnu skupinu i jedno emocionalno razdoblje! Jupi! I tako se valjda postane emo – deprimiran si i onda jednog dana kažeš: 'Evo, i ja sam emo'.
Samo stvar je u tome što ne možeš biti emo samo tako. Treba ti određena roba, po mogućnosti određene marke, pruge i kockice, hrpa bedževa, te i te tenisice, nakit, glomazne crne naušnice, znojnici, crni tuš za oči, remenje, i naravno - profesionalno obrađena vjeveričasta emo frizura. Jebote, treba dosta ulagati u to, a po količini 'accessoriesa' koji ti treba, ovo izgleda kao modni pokret, a ne neko ispoljavanje emocionalnosti.
To je zato što to upravo i jest modni pokret. Dok je mnogo onih koji su stvarno deprimirani i bace se u emo film jer se u tome (u tom razdoblju) nalaze, mnogo je i onih kojima se sviđa takav stil, i onda samo forsiraju cjelokupni đir. Dakle, pozera je mnogo. Online shopovi poput Hot Topica obrću milijune dolara samo tako što plasiraju i preprodaju emo robu, a to su točno određeni modni detalji koji imaju svoju klijentelu, emo klince. Oni samo čekaju kad će izaći nove Vansice na kockice, prugaste majice ili bedževi na uvenula srca.
Ono gdje vjerodostojnost ema kao nečeg više od modnog pokreta pada jest i činjenica da je to kult mladosti. Dobro, nije kult vesele mladosti, nego otuđene, deprimirane i melankolične, ali svejedno jest kult mladosti. Jer ne postoje stariji emo likovi, samo emo klinci. Rane dvadesete maksimalno, možda i do srednjih dvadesetih ako imaš emo bend (ali to je već nategnuto, jer do tada postaneš indie), i onda gotovo. Ne možeš biti emo ako si prestar. Muški pripadnici emo plemena (gotovo nikad) ne nose brade. Brade su znak zrelosti, ako si mlad, brada ti ne treba. Evo, i Krešo je rekao da neće biti emo kad bude imao 30. Znate li zašto? Jer bi to bilo jebeno glupo! Zar da bude tridesetogodišnji lik sa emo kosom preko face i trodnevnom bradom? To ne bi bilo cool. Ali sada, dok mu je još samo 20 (iako je i to prema nekim emo standardima previše), sad mu je to super. U dućanu mu prodaju kockaste znojnike, a on poslije curi prodaje priču da je emo.
Članak u Jutarnjem nije ništa drugo nego popunjavanje prostora. Na senzacionalistički način predstavlja tu emo kulturu kao nešto novo što vodi mlade u propast i depresiju, brrr... Dvadeset godina ranije, to su pisali za gotičre, da su depresivni i suicidalni. I da štuju Đavla. I da se režu. I da su pederi i krvopije. Evo, emo klinci barem ne štuju Đavla. I mislim da ne piju krv.
Krešo kaže da se 'emeri' skupljaju i upaznaju na Myspaceu. I tu dolazimo do srži svega toga, a to je upoznavanje, odnosno sparivanje.
Ja sam tužan. Ja sam emo.
- Stvarno, i ja isto!
Oćeš brijat sa mnom dok svira ova stvar?
Svaka čast Jutarnjem listu i novinaru koji su taj emo predstavili kao nešto zbog čega će majke vrištati, a bake zabijati igle u jastuke i pljuvati na pod. Cijela stvar je bezazlena, i mislim da su šminkeri kao subkultura puno opasniji. Cure nose štikle od kojih padaju i lome gležnjeve, kratke majice koje u kojima se zimi smrzavaju i dobijaju upale jajnika zbog toga, idu na narodnjake, opijaju se, muški vade noževe i pištolje, pijani voze pa gaze ljude.
Što se tiče deprimiranosti, samoozlijeđivanja, otuđenosti i sličnih sranja koje sada odjednom sociolozi povezuju sa emo pokretom, da nije emo, bilo bi nešto drugo, neki drugi gotičari, darkeri, ljubitelji Joy Divisiona i Morriseya. Emo je u suštini samo marketniški trik pomoću kojega se prodaje roba i glazba. Emocije prodaju.
nedjelja, 13.01.2008.
First
Dobordošli na Amputt. Ovaj blog je zapravo beta verzija online časopisa kojeg ću jednog lijepog dana postaviti kad budem zadovoljan cijelim konceptom i dizajnom. Ali da sada ne pilam o tome, bolje je da napišem koja je panta svega ovoga. Ideja Amputta jest da kometira sve što nas okružuje u pop kulturi, a to uključuje televiziju, filmove, glazbu, online trendove, sve stvari koje zanimaju normalnog građanina i kozmopolita. Amputt se bavi stvarima koje svi obožavamo a nisu česta pojava u domaćim medijima, kao i svim onim stvarima koja nas nerviraju. Pa krenimo, pogledajmo što je danas aktualno, na trinaesti dan 2008. godine.
Facebook party koji je jučer bio najavljen na Trgu bana Jelačića je izgleda neslavno propao. Na večernjem okupljanju trebalo je doći 2000 ljudi, ako došlo ih je stotinjak. Znak raspoznavanja su bile cvike za sunce, a čak ni to većina okupljenih nije ispoštovala. Šupci. Iako me nije briga, jer nemam Facebook. Izgleda da je poanta toga ipak samo igranje preko monitora i klikanje na avatare prijatelja.
Glavašu su dali da se brani sa slobode. O tome ne znam šta bih rekao, jer nisam upoznat sa slučajem i nije me briga. Kvragu, ne moram znati baš sve o svakome skandalu ili sudskom procesu, mislim da je dobro koji put uštediti malo nerviranja. Jedno je sigurno, a to je da ako si političar možeš vrlo lako izbjeći zatvor u nas. Ako ne upali imunitet, prestaneš jesti. To je super, ta formula uvijek pali.
Dok sam još na politici, neka spomenem i taj novi saziv Sabora. Najvažnija stvar oko toga je količina dosade i davljenja kojem su podvrgnuti gledatelji HTV-a, svi plaćamo tu jebenu pretplatu, ja stvarno ne znam zašto. A da, tako je. Da možemo gledati Sabor i nekvalificirane debile kako se trude progutati što manji broj samoglasnika u rečenici. Šeks je najavio novog predsjednika Sabora tako što je rekao, da parafraziram 'pozvao bi novog predcjednika Sabora Luka Bebića'. To bi bilo super da se Bebić zove Luk (čitaj 'Look' i 'Luc', kao u 'Jean-Luc Piccard'), ali on se zove Luka. Svejedno, nema bolje najave za ovog gutača slova od gramatičke greške.
Najvažniji događaj tjedna je dakako ubojstvo Kristine Šušnjare iz Trilja. Luka Pezelj je priznao ubojstvo i pokušao ga prikazati na najgluplji mogući način, kao neki nesretni slučaj. Pala je o podnicu auta. O podnicu. Eto, momak je nakon mješanja maltera cijeli dan znao pogledati Dnevnik, pa je fino čuo 'podnica' i odlučio to iskoristiti. Ali šipak, jer kad netko udari glavom o pod auta ne ostanu iste ozlijede kao i mlaćenje francuskim ključem do smrti. I svi su šokirani ovim slučajem, pa bio je to tih momak, ne pije i ne puši... Hm, nitko od svih tih novinara koji prežvakavaju ovu temu se nije sjetio spomenuti da je ubojica očito ispod-prosječne inteligencije, možda čak i malo retardiran: Dovoljno da bude na razini napaljenog dječaka koji ne može razlikovati dobro od zla. A i njegova velebna izjava da joj je staio ruku na koljeno, jer da nije probao ništa ne bi bio muško govori dovoljno o njemu, o njegovoj okolini, a i činjenici kako se općenito gleda na žene u Hrvatskoj, a to je uhvati i poprči. Dobra je i ona Pezeljeva izjava da joj je skinuo donji dio odjeće jer je to htio prikazati kao silovanje. Čak i nakon toga i dalje nitko ne spominje da je riječ o kinički glupom čovjeku.
Čitao sam jučer u novinama koliki je prosjek ubojstava po stanovniku u Zagori, i ispada da su iznad hrvatskog prosjeka. Sad se svi odjednom čude, kao da nikad nisu čuli za babu sa šilom (to je old school seoska klinika za abortuse), popove koji imaju osmero djece od osam žena, bunare pune fetusa, kamenovanje silovanih djevojaka, etc.
Kao šlag na torti Glavaša, Sabora i Pezelja valja dodati da uskoro kreće obnovljena emisija Lijepom Našom, što znači da se onaj vampir Branko Uvodić vraća na televiziju. A zašto se baš sada to sranje vraća? Zato što je ovo HDZ-ov drugi mandat, tako da su idealni uvjeti za nastavljanje direktnog pranja mozga. Hura, Ćiro Gašparac i narodne nošnje, hura.
Da sad ovaj prvi članak ne ispadne gorak, spomenuo bih i to da je redatelj one mega govnene serije Ponos Ratkajevih, Branko Ivanda, pretukao Božidara Alića. Alić kaže da ga je ovaj u graderobi prebio, bile su tu i slike šljiva na očima, dok Ivanda kaše da ga je samo lagano ošamario, i to zato jer ga Alić izluđuje. Meni je to smiješno, jer je Alić nenormalno teatralan i naporan, pa me ne čudi ako ga je ovaj malo mlatnuo. Ostatak glumaca tvrdi da ne znaju ništa. Hm.
Za kraj jedna važna vijest, važnija od svog ovog sranja. Slobodna Dalmacija je počela izdavati DVD komplete Života na sjeveru, jedne od najboljih serija ikad, stoga, moj savjet je da uzmete tih 50 kuna (zapravo manje) za prvi DVD i počnete skupljati, jer je to kolekcija koju se isplati imati. Takve serije su važne za duševno zdravlje.
Peace out, saga počinje.
