ponedjeljak, 21.01.2008.
Kanta suza i kutija žileta
Prošli petak dok sam čitao Jutarnji, nabasao sam na gigantski članak u prilogu Jutarnji2, toliko glup da mi je skoro pukla žila na čelu. Naime, na dvije i po stranice Jutarnji nam je donio nevjerojatno važan i aktualan prilog o EMO subkulturi u Hrvatskoj. Tema na može biti aktualnija, jer emo je sada, to se događa, to je svježe, emo je scena.
Daklem, članak od dvije i po stranice nam donosi priču Kreše, sramežljivog i povučenog dvadesetogodišnjeg emo lika koji za samog sebe kaže da je osjetljiv, da ga sve povrjeđuje i da često plače. Kad Krešo dobije poruku na mobitel, on ne obraća pažnju, jer on nema prijatelja da mu pišu – to je zasigurno SMS telefonskog operatera. Krešo zna da je ružan i da ima ružan ten, stoga je pustio kosu i njome skriva lice. Na rukama nosi znojnike sa crno bijelim kockicama, jer je to, uz pruge, zaštitni znak emo scene. Njemu su se svidjele kockice i kad je odlučio postati emo.
Krešo ima djevojku, koja je čak plava i lijepa. Ona nije emo. Ali on je. On ne zna što ona vidi u njemu, ali ona njega usrećuje.To je valjda u onim trenutcima kad ne plače. Kad su se počeli dopisivati, on joj je već u drugoj poruci rekao da je emo. Ona kaže da njega njezini roditelji obožavaju, on kaže da ga vole više od njegovih. Čak su mu platili pripreme za faks.
Čekaj malo, pripreme za faks koštaju nekih 2500 kuna!
Ah da, nakon srednje škole, Krešo je završio tečaj web dizajna, te je poslije čak dobio ponudu za posao sa plaćom od 5000 kuna – ali on je odbio. Njemu novac nije furka, a osim toga, tko bi ga htio na poslu kad je tako emo?
Mnogo je nezaposlenih u ovoj državi koji bi vrlo rado radili za 5000 kuna mjesečno. Kad imaš 19-20 godina i netko ti ponudi takav posao, ili si srećković ili imaš veze. Tko odbija takvu plaću?
Tko plaća drugoj djeci pripreme za faks? To sranje nije jeftino. Ali hej, Krešo se ne pali na novac. On je EMO. Sad je emo, ali i sam kaže da neće biti emo sa 30 godina.
I tako dolazimo do pozadine ovog članka iz Jutarnjeg. Ima tu nekoliko slojeva, pa idemo jedan po jedan.
Emo kao glazbeni pravac postoji preko 20 godina, kao subkultura nešto manje, a kao modni pokret upravo doživljava vrhunac. Emo klinci su tinejdžeri koji prolaze kroz neka bolna sranja jer je to jedno čudno, tranzitno razdoblje života kada hormoni luduju a emocije i nisu baš pod kontrolom. Tinejdžerska depresija je česta, može to biti običan osjećaj manje vrijednosti, potišenost, melankolija, stotinu je naziva, neki su normalni, neki su klinički. Baš je super što postoji jedna subkultura usmjerena na točno određenu dobnu skupinu i jedno emocionalno razdoblje! Jupi! I tako se valjda postane emo – deprimiran si i onda jednog dana kažeš: 'Evo, i ja sam emo'.
Samo stvar je u tome što ne možeš biti emo samo tako. Treba ti određena roba, po mogućnosti određene marke, pruge i kockice, hrpa bedževa, te i te tenisice, nakit, glomazne crne naušnice, znojnici, crni tuš za oči, remenje, i naravno - profesionalno obrađena vjeveričasta emo frizura. Jebote, treba dosta ulagati u to, a po količini 'accessoriesa' koji ti treba, ovo izgleda kao modni pokret, a ne neko ispoljavanje emocionalnosti.
To je zato što to upravo i jest modni pokret. Dok je mnogo onih koji su stvarno deprimirani i bace se u emo film jer se u tome (u tom razdoblju) nalaze, mnogo je i onih kojima se sviđa takav stil, i onda samo forsiraju cjelokupni đir. Dakle, pozera je mnogo. Online shopovi poput Hot Topica obrću milijune dolara samo tako što plasiraju i preprodaju emo robu, a to su točno određeni modni detalji koji imaju svoju klijentelu, emo klince. Oni samo čekaju kad će izaći nove Vansice na kockice, prugaste majice ili bedževi na uvenula srca.
Ono gdje vjerodostojnost ema kao nečeg više od modnog pokreta pada jest i činjenica da je to kult mladosti. Dobro, nije kult vesele mladosti, nego otuđene, deprimirane i melankolične, ali svejedno jest kult mladosti. Jer ne postoje stariji emo likovi, samo emo klinci. Rane dvadesete maksimalno, možda i do srednjih dvadesetih ako imaš emo bend (ali to je već nategnuto, jer do tada postaneš indie), i onda gotovo. Ne možeš biti emo ako si prestar. Muški pripadnici emo plemena (gotovo nikad) ne nose brade. Brade su znak zrelosti, ako si mlad, brada ti ne treba. Evo, i Krešo je rekao da neće biti emo kad bude imao 30. Znate li zašto? Jer bi to bilo jebeno glupo! Zar da bude tridesetogodišnji lik sa emo kosom preko face i trodnevnom bradom? To ne bi bilo cool. Ali sada, dok mu je još samo 20 (iako je i to prema nekim emo standardima previše), sad mu je to super. U dućanu mu prodaju kockaste znojnike, a on poslije curi prodaje priču da je emo.
Članak u Jutarnjem nije ništa drugo nego popunjavanje prostora. Na senzacionalistički način predstavlja tu emo kulturu kao nešto novo što vodi mlade u propast i depresiju, brrr... Dvadeset godina ranije, to su pisali za gotičre, da su depresivni i suicidalni. I da štuju Đavla. I da se režu. I da su pederi i krvopije. Evo, emo klinci barem ne štuju Đavla. I mislim da ne piju krv.
Krešo kaže da se 'emeri' skupljaju i upaznaju na Myspaceu. I tu dolazimo do srži svega toga, a to je upoznavanje, odnosno sparivanje.
Ja sam tužan. Ja sam emo.
- Stvarno, i ja isto!
Oćeš brijat sa mnom dok svira ova stvar?
Svaka čast Jutarnjem listu i novinaru koji su taj emo predstavili kao nešto zbog čega će majke vrištati, a bake zabijati igle u jastuke i pljuvati na pod. Cijela stvar je bezazlena, i mislim da su šminkeri kao subkultura puno opasniji. Cure nose štikle od kojih padaju i lome gležnjeve, kratke majice koje u kojima se zimi smrzavaju i dobijaju upale jajnika zbog toga, idu na narodnjake, opijaju se, muški vade noževe i pištolje, pijani voze pa gaze ljude.
Što se tiče deprimiranosti, samoozlijeđivanja, otuđenosti i sličnih sranja koje sada odjednom sociolozi povezuju sa emo pokretom, da nije emo, bilo bi nešto drugo, neki drugi gotičari, darkeri, ljubitelji Joy Divisiona i Morriseya. Emo je u suštini samo marketniški trik pomoću kojega se prodaje roba i glazba. Emocije prodaju.
