Ljubav je prva devijacija ljudskog uma
smrt. samo pauk crnog zatka sa crvenim križem koji vreba mušice na svojoj mreži, a one se očajnički i pokajnički trzaju tražeći još... Čega? života? boli? smijeha? suza?
samoubojice- jesu li to oni koji su prehrabri što su se usudili prkositi nepoznatom ili prekukavi jer se boje poznatog?
jednom su mi rekli da sam posebna... pa zar ne postoje ljudi s istim osobinama? zar i drugi nisu jaki, slabi, povučeni, tihi, nestabilni, otvoreni, liberalni, zar se i drugi ne smiju šalama, plaču u tuzi, zar i drugi ne sanjaju? po čemu onda imamo pravo misliti da smo posebni?
mi samo uzimamo djeliće osobnosti i ugrađujemo ih u sebe
lako je gledati svijet u kapljici vode. amebe i bakterije, razmnožavaju se i ugibaju. lako je pomisliti da je to svijet niži od nas. a mi, naravno, mi smo vrhunac dostignuća brirode, njezino tehnološko čudo.
inverzija slike:
mi smo samo još jedna kolonija mizernih bakterija u plazmi galaktičkog diva.... a on na nas gleda kao što mi gledamo na bakterije. gotovo me sluđuje misao da je stvarnost slatka iluzija boje i slika, iluzija koja ima vlasnika i on nas gleda kako se rađamo, posrćemo, tražimo, ne nalazimo i na kraju umiremo. i pritom se smije i zabavlja. samo smo lutke na koncima, mravi uzgojeni za pokus iz biologije.
što radimo drukčije od ljudi koji su hodali milijunima godina prije nas po prašnjavim stazama zrnca prašine u bezvremenskoj pustinji?
prošlost se dogodila. ona ne postoji. budućnost se nije dogodila, dakle ni ona ne postoji. trenutak sadašnjosti je neuhvatljiv i upravo kad kažem "sada" pretvara se u prošlost, u nešto nepostojeće. živimo u nečem ćega nema.
vrijeme je samo još jedna stvar koju je izmislio čovjek da ukroti svoj život, da pokuša predvidjeti i zaustaviti svoj život. vrijeme guši spontanost, okuje nas za ljude, slike i sjećanja koja ne želimo zaboraviti. to čudovište nas guta i proždire, a to čudoviše nije smislio nitko drugi nego čovjek
na kraju ostaje samo čovjek u vječnoj borbi protiv vremena- svoje kreacije koju više ne može obuzdati i koliko se god trudio prolazi mu kroz prste kao pijesak i ne ostaje ništa. samo sjećanja koja ubijaju. koja uništavaju. koja truju ono što zbilja jesmo. koja daju lažni privid da se nešto može ispraviti, a ne može.
mislim da je na trenutak pojam vječnosti plamtio u meni. tad spoznam što je besmrtnost. sve bješe moguće s njom ili se tako činilo u tom trenutku
|
