U potrazi za Svetim Gralom

Glas jednoga koji viče u usamljenosti

24. lipanj je Ivanje, rođenje Ivana Krstitelja. Za njega se kaže da je preteča, navjestitelj Krista Isusa. Evo nekoliko misli o tome.

U evanđelju po Ivanu stoji: "Ja sam glas jednoga koji viče u pustinji...". Dakle Ivan Krstitelj je glas koji viče u pustinji. No, u grčkom tekstu stoji riječ "eremos" koja osim pustinje ima još značenja. Između ostalog može se prevesti kao osama, usamljenost. Gledano čisto materijalistički, sasvim je logično prevesti ovo kao "pustinja". Čovjek je bio pustinjak, živio je u pustinji, pa je i logično da bude glas koji viče u pustinji. No, ako se pogleda duhovna pozadina, onda i drugačiji prijevod ima svoju logiku: "Ja sam glas jednoga koji viče u usamljenosti...". Naime, Ivan Krstitelj bio je jedan vrlo izuzetan čovjek. On je već prije 2.000 godina osjećao ono što većina ljudi osjeća tek danas. Usamljenost, onu istinsku usamljenost koja ne dolazi izvana nego izvire iz unutrašnjosti našeg bića. Dakle, to je usamljenost koja ne proizlazi iz toga što čovjek nije okružen ljudima. Naprotiv, to je usamljenost koju možete osjetiti u masi ljudi - biti okružen velikim brojem ljudi, a ipak biti sam. Ovako nešto nekad nije bilo moguće osjetiti. Čovjek se osjećao sam isključivo kad nije bilo ljudi oko njega, a čim je bio okružen ljudima osjećao se dijelom jedne velike cjeline - divan umirujući osjećaj do kojeg danas ljudi mogu doći samo ako se potrude kroz meditaciju osjetiti jedinstvo sa svjetom oko sebe. No, u tim trenucima jedinstva, kao da slabi osjećaj samosvjesti. Čovjek tada gubi svjest o sebi kao pojedincu i postaje svjestan cjeline.

Nekad su ljudi imali daleko slabiju svijest o sebi kao o pojedincu, pa im je bilo prirodno osjećati zajedništvo s drugim ljudima. Osjećali su se više kao prst koji je dio ruke, nego kao individualci odjeljeni od drugih ljudi. U današnje vrijeme su se individualnost i samosvijest jako razvili. Taj osjećaj samoće koji izvire iz unutrašnjosti ljudskog bića nuspojava je ovog razvoja. U razvijenim zemljama zapada ova samoća je danas izuzetno izražena. Na našim prostorima, iako i mi već osjećamo tu usamljenost, ipak postoji nešto što nas tjera da se družimo, da se nalazimo na kavicama i sl. Reklo bi se, spašava nas naša "prosta duša slavenska". Ali ako pogledate na zapad, koliko su tamo ljudi usamljeni pa to je upravo strašno.

Bez onoga što je Krist donio u razvoj čovječanstva, dakle bez Kristovog impulsa, postoje dva izlaza iz ovakve samoće:

Prvi, koji je najizrazitiji na istoku, je kroz meditaciju/molitvu osjetiti jedinstvo sa svijetom ali po cijenu gašenja samosvijesti. Ovo je najefektnije ako se provodi u masi ljudi, te dolazi do stvaranja neke vrste kolektivne svijesti. Ovo može biti jako dobra metoda da čovjek malo povrati narušenu ravnotežu, ali u sebi krije i jednu opasnost. Tu se u osnovi radi o vraćanju na staro stanje svijesti, a osjećaj zajedništva sa svijetom može biti toliko privlačan da čovjeku meditacija/molitva može postati važnija od života. Čovječanstvo je platilo vrlo visoku cijenu (i još je plaća) da bi postiglo samosvijest i velika je šteta odreći se nečeg tako teško stečenog. To je i opasnost ovog puta - može odvesti do odbacivanja samosvijesti, a masa ljudi sa niskim stupnjem samosvijesti pogodna je meta za razne manipulacije i "ispiranja mozga".

Drugi izlaz dolazi sa zapada i zove se sebičnost. Da bi išao ovim putem, čovjek mora postepeno u sebi gušiti ljubav prema drugim ljudima. Što je čovjek sebičniji, to su mu manje važni drugi ljudi pa i lakše podnosi odijeljenost od njih. Da bi nadomijestio duboku povezanost s drugim ljudima i svijetom, čovjek obično gomila materijalna dobra, prepušta se raznovrsnim osjetilnim užicima, te nastoji pokazati da je bolji od drugih ljudi (ponaša se izrazito kompetitivno). Oholost, zavist, mizantropija, sve su to posljedice ovog puta.

Još je moguća i jedna strašna modifikacija onog prvog puta, a to je gašenje samosvijesti putem raznih opojnih sredstava. Na taj način čovjek vrlo brzo dolazi do vrlo intenzivnih doživljaja, uz vrlo razorne posljedice.

Da se vratim na Ivana Krstitelja. On je već osjećao tu strašnu samoću u svojoj duši jer je imao vrlo jaku samosvjest. Također je vidio da u tadašnjem svijetu nema lijeka za takvu samoću, već da će ljudi postepeno ili postati toliko sebični da će svatko biti protiv svakoga, ili potpuno odbaciti samosvijest i vratiti se u neku vrstu kolektivne svijesti. No, vidio je da i jedna nova snaga dolazi na svijet, snaga koja omogućava treći put. Tu snagu donio je Krist, Bog Sin, koji se utjelovio u Isusu iz Nazareta da bi ljudima donio put kojim mogu dovesti svoje duše u ravnotežu. Ivan Krstitelj navjestio je dolazak te snage, Kristovog impulsa. Kristov impuls omogućava treći izlaz iz usamljenosti ljudske duše, a to je i jedini stvarni lijek za tu strašnu usamljenost. Naime, Kristov impuls omogućava ljudima da zadrže potpunu samosvijest i da se kao individualci povezuju sa svijetom preko nesebične ljubavi koja proizlazi iz potpune slobode. Kristov impuls u ljudima budi interes za druge ljude, za životinje, biljke i čitav svijet koji nas okružuje. Ovaj interes postepeno razvija i divljenje i poštovanje prema svijetu, te zatim i razumijevanje svijeta. Iz razumijevanja može izrasti nesebična ljubav. Ovo je osjetljiv proces u ljudskoj duši i mora se odigravati u potpunoj slobodi duše. Bilo kakvi pritisci, manipulacije, nagovaranja ili nedaj Bože prijetnje, nemaju nikakve veze s istinskim duhom kršćanstva i onaj tko ih primjenjuje čini to za svoju slavu, a ne za Kristovu.

Dakle, istinski kršćanin se prepoznaje po razvoju interesa za svijet koji ga okružuje. Ne selektivnog interesa, već interesa za sve ljude, sva bića, čitav svijet u kojem živimo. Iz tog interesa rađa se duboko razumijevanje drugih ljudi (i to svih, bez obzira na njihov svjetonazor), životinja, biljaka, svijeta i njegovih zakonitosti... Istinski kršćanin ne želi nikoga oblikovati prema svojim idejama, već iz dna duše nastoji razumjeti onog drugog. Iz ovakvog razumijevanja izrasta ljubav koja povezuje čovjeka sa cijelim svijetom. To je izlaz iz strašne usamljenosti duše - zadržavajući samosvijest ponovo se povezati sa svijetom preko buđenja interesa, razvoja razumijevanja i onda rađanja nesebične ljubavi koja nas učlanjuje u svijet. I tada se možemo osjećati pojedincima, ali pojedincima koji su sastavni dio cjeline.