Pišem ovaj post potaknut Matekovim komentarom-pitanjem i njegovim zadnjim postovima.
Uskrs je ona fina nit koja povezuje sva pitanja koja su postavljena.
Duša pati jer osjeća da je obuzeta zlom. Kao kratkotrajno izbavljenje od te patnje nude se bezbrojni oblici gubljenja vremena: TV, isprazni sadržaji na internetu, kompjuterske igre, plitko senzacionalističko štivo, beznačajni razgovori da se ubije vrijeme, prepuštanje strastima i osjetilnim užicima raznih vrsta, pa sve do opojnih sredstava. Sve ovo može privremeno pokriti onu veliku prazninu u duši. Pokriti, ali ne i ispuniti. No, ona s vremenom postaje sve veća i sve više zastrašujuća. Tada čovjek još više nastoji pobjeći od samog sebe i još se više upliće u onaj površni način postojanja.
Ovo se dalje može odigravati u dva smjera.
Prvi, autodestruktivni, je onaj u kojem čovjek prepoznaje zlo u sebi, te se sve više mrzi zbog toga. Želi se povrijediti, nanijeti si bol, uništiti se. Obuzimaju ga crne i suicidalne misli, depresije, tuga bez kraja i dna.
Drugi smjer je onaj u kojem se destrukcija usmjerava prema van. Čovjek prepoznaje zlo u svijetu i kreće u borbu protiv njega. Želi ga iskorjeniti. Ovo je naravno uzaludna borba, jer na taj način čovjek postaje ono protiv čega se bori i zla na svijetu ima još više no prije. Mržnja rađa novu mržnju, nasilje još veće nasilje...
E sad dolazi uskršnja misao. Bez događaja na Golgoti ne bi bilo trećeg puta. To je put koji je moguć samo primanjem impulsa koji daje Krist. U uskršnjim postovima spominjao sam kako put do još većeg svjetla vodi kroz potpunu tamu. Nema širenja svijesti bez boli i suočenja sa zlom. A bez svijesti, ne može biti ni prave ljubavi.
Zato nije rješenje bježanje od zla, jer nam tada zlo uvijek diše za vrat. Nije rješenje niti borba protiv zla u svijetu i u drugim ljudima, jer tada na koncu načinimo još veće zlo. Jedino rješenje je suočenje sa zlom u sebi, upoznavanje tog zla i sticanje snage da se zlo transformira u dobro.
I u tome je veličina Kristovog impulsa. Jedino on omogućava da se zlo preokrene u dobro, da se zlo uvidi kao zarobljeno dobro koje čeka da bude oslobođeno, da bude usmjereno u pravom smjeru.
I usred smrti rađa se klica novog vječnog života, usred beznađa niče nova nada, usred nevjerice raste čvrsta vjera, usred mora mržnje i hladne indiferentnosti izvire bezuvjetna ljubav.
I na kraju, evo jednog crtića, meni beskrajno simpatičnog, koji je na svoj način uhvatio tu poruku, poruku Uskrsa:
Ako ste se ikada zapitali koji je odgovor na ovo pitanje, potražite ga tako da pogledate u oči nekog psića ili mačkice. Tada ćete uvidjeti da odgovor mora biti potvrdan. Dakle, životinje imaju dušu! Pravo pitanje glasi: „Na kojem stupnju razvoja je životinjska duša?“
Duhovna znanost osvjetljava evoluciju čovjeka na sasvim drugačiji način od Darwinove teorije. Prema duhovnoj znanosti nije se čovjek razvio iz životinja, već upravo obratno: životinje su nastajale tako da je određeni dio čovječanstva zaostajao u raznim fazama razvoja čovjeka. Vrlo pojednostavljeno rečeno, ljudsko fizičko tijelo bilo je nekad u jednom finijem stanju materije, a životinje su nastajale iz onog dijela čovječanstva koji nije više mogao čekati sa zgušnjavanjem svog fizičkog tijela. Možemo, dakle, reći da su se životinje spustile u gustu materiju prerano da bi se mogla razviti u kompletna ljudska bića. Zbog toga što su im se tijela zgusnula u ranijim fazama razvoja čovjeka, životinje su u stvari razvijene jednostrano, jer im duša više nije mogla utjecati na razvoj takvog zgusnutog tijela. Zbog toga su i takve duše ostale u ranijim fazama duševnog razvoja čovječanstva. Ako parafraziramo lijepu Paracelsusovu izreku, možemo reći da su životinje poput slova razasutih po svijetu, a potpuna riječ koja sadrži sva ta slova - to je čovjek.
Nekad davno, čovječanstvo je još imalo tzv. skupnu dušu. Dakle, mnogo ljudskih tijela dijelilo je istu dušu. Postupno se duša individualizirala i spuštala sa duševne razine na fizičku, tako da je skupna duša obuhvaćala najprije čitave narode, zatim plemena, porodice i tek se u najnovije vrijeme duša toliko individualizirala da velik dio čovječanstva može uistinu reći da se osjeća pojedincem, da dobro razlikuje sebe od drugih ljudi (treba znati da je svijest ljudi još 500 godina unazad bila uvelike kolektivna).
Za životinje možemo reći da su zaostale na stupnju skupne duše, pa tako svi pripadnici jedne životinjske vrste dijele istu dušu.
Živjela jednom jedna djevojka sa šestero braće. I bijahu vrlo siromašni. Kada porastoše, braća se raziđoše po svijetu, svaki svojim putem. Djevojka ostade kod kuće i živjaše vrlo skromno.
Jednog dana šećući obalom mora ugleda neki malen, ali vrlo blistav predmet. Sagnu se i uze ga u ruku. Bio je to biser, najljepši koga je svijet ikad vidio. Djevojka ga ponese kući i proču se po čitavoj zemlji kakvim je ogromnim blagom obdarena.
Vratiše se njena braća kući, te htjedoše udjela u njenom bogatstvu.
Prvi je brat postao veliki slikar te reče sestri: „Ako podijeliš svoje blago sa mnom, naslikat ću ti prekrasne slike, izmislit ću za tebe boje koje još nitko nije vidio i oblike koji još nisu postojali...“ Ali sestra ga odbije.
Drugi brat je postao slavni skladatelj, te reče: „Ako sa mnom podijeliš svoje blago skladat ću glazbu neopisive ljepote, izmislit ću nove instrumente i uhvatit ću nebeske tonove samo za tebe...“ Ali sestra odbije i njega.
Treći brat je bio vješt i učen ljekarnik. On reče: „Ako sa mnom podijeliš svoje blago stvorit ću za tebe nove mirise, beskrajno ugodne i lijepe, pronaći ću još nepoznate biljke prekrasna mirisa i iz njihovih esencija samo za tebe složiti jedinstvene i neponovljive parfeme...“ No, i njega je sestra odbila.
Četvrti brat je bio poznati kuhar. On reče sestri: „Podijeliš li svoje blago sa mnom kuhat ću za tebe jela božansvenih okusa, kakva još nitko nije okusio, nabavit ću nove začine i sastojke, te ih kombinirati na jedinstven i neponovljiv način...“ I njega sestra odbije.
Peti je brat bio bogati gostioničar, te reče: „Podijeliš li svoje blago sa mnom ja ću ti pronaći udvarače kakve bi svaka žena poželjela, toliko prekrasne i poželjne, nježne i pažljive da ne možeš ni zamisliti da takvi postoje...“ Sestra odbije i njega.
Šesti brat nije rekao ništa, samo se pojavio i od srca se osmjehnuo. No, zbog onog što je iz njega zračilo, sestra je odmah znala da je on taj s kojim će podijeliti svoje bogatstvo. I tako je i bilo.
* * *
Simbolika ove priče je sljedeća:
Sestra je ljudska duša.
Prvih petorica braće su pet osjetila (slikar – vid, skladatelj – sluh, ljekarnik – miris, kuhar – okus, gostioničar – dodir).
Šesti brat predstavlja Kristov impuls.
A prekrasan, jedinstveni biser – veliko blago ljudske duše – to je slobodna volja.
Iz beznađa izniknu nova nada, iz sumnje i nevjerice čvrsta vjera, a iz straha i očaja bezuvjetna ljubav.
Umrlo je staro i rodilo se novo, iz smrti je iznikao vječni život poput ovih crvenih ruža koje izniču tamnog i mrtvog križa. I natopljene krvlju Kristovom, koja sve čisti i preoblikuje u dobro, pulsiraju ruže neiscrpnom snagom, snagom koja nas izvlači iz najdubljih ponora, iz najstrašnijeg mrtvila duše, iz blata svih mogućih ovisnosti, iz sebičnosti koja guši, svi grijesi se rastapaju i mijenjaju u još veće dobro u dodiru s tom snagom.
I veselimo se jer Krist uskrsnu, a kako je rekao sv. Pavao, da Krist nije uskrsnuo uzaludna bi bila sva naša vjera! I bili bi izgubljeni zauvjek.
Kad čovjek očekuje svitanje, najteži trenutak, trenutak najvećeg iščekivanja, upravo je onaj trenutak pred svitanje. A što ako čovjek nije siguran da će svitanja uopće biti? E to je onda uistinu teško.
Velika subota je doba kada napadaju najžešće sumnje, najjači strahovi, kad nastupa potpuno beznađe. Ali doba je to i kada Krist silazi u podzemni svijet, spušta se sve do središta Zemlje i suočava se sa svim onim najstrašnijim što muči čovječanstvo. I pobjeđuje, ali nitko od njegovih učenika to ne zna. Velika subota je vrijeme kada se zaboravljaju sva ona velika čuda koja su se dogodila, u suočenju sa krutom realnošću smrti i propasti. Čini se da je sve izgubljeno.
Ali ono što je uništeno, to je ono staro što je moralo biti uništeno. Ono što je propalo, to je ona niža priroda u čovjeku koja je osuđena na propast. Umrlo je ono što je moralo umrijeti. A još se ne vidi ono novo, snažno i vječno što je rođeno iz smrti i propadanja starog.
A da bismo vidjeli nagovještaj tog novog, koje nam dolazi s Kristovim uskrsnućem, morat ćemo se strpiti do Nedjelje. I tik pred kraj noći sa Subote na Nedjelju, kad se nazire svitanje, tada možemo osjetiti da se sprema nešto veliko. Nešto što još svijet nije vidio.
Pakao nije u muci, pakao je u praznu srcu! – napisa Khalil Ghibran.
I uistinu, ako muka postane PUT, tada je ona blagoslov. Ako se čovjek vrti u krugovima, bez izlaza, prekrivajući svoju bol raznim „zakrpama“ kojih danas uistinu ima napretek, povećavajući tako prazninu u svojoj duši i svome srcu, tada uistinu sve više živi u paklu. No ako dopusti boli da djeluje na dušu i da ga promijeni, tada se „magični krugovi“ raskidaju, tada se pokazuje svjetlo na kraju tunela.
Nema prosvjetljenja bez „mračne noći duše“. I Veliki petak nas na to podsjeća.
Velika je žrtva Krista Isusa, a fizička muka koju za nas prošao, tek je mali dio te žrtve. Poput vrha ledene sante. I dok je svijeta i vijeka trebamo nastojati produbljivati naše shvaćanje Kristove žrtve. A što više budemo shvatili, sve više ćemo uviđati koliko malo ustvari znamo. I koliko je beskrajna Njegova ljubav prema nama.
