U potrazi za Svetim Gralom

Četvrta nedjelja došašća - Badnjak

********************************************************

Kad bi se Krist tisuću puta rodio u Betlehemu,

ali ne i u tvojoj duši; tad si izgubljen zauvijek.


Angelus Silesius

********************************************************

Treća nedjelja došašća

"Oj pastiri ČUDO novo..."

I tako čekajući još jedan Božić, neki od nas očekuju da se dogodi čudo. Čudo koje će promijeniti njihov život. Nešto veliko.

Drugi pak, ne vjeruju u čuda. Čuda postoje u pričama za malu djecu, ne i u stvarnom životu! - reći će oni.

A pravo pitanje, koje bismo si trebali svaku večer postaviti, glasi: "Koliko puta se danas u mom životu dogodilo čudo, a da ja to ni ne znam?" Netko nam uleti u život i ispremiješa nam dnevni raspored, pa se ljutimo ili smo nervozni zbog toga, a kad bismo znali što bi se dogodilo da nije bilo te "intervencije", sasvim sigurno bismo uskliknuli: "Pa to je čudo! Taj čovjek je poslan da me spasi!" Ali duhovna bića koja bdiju nad nama ne traže našu zahvalnost, već nesebično služe Bogu vodeći brigu o nama.

I tako, kako kaže priča iz evanđelja: "Odlično, dobri i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim i zato ću te postaviti nad velikim. Dođi se radovati sa svojim gospodarom!" (Matej 25,21). Mislim da se upravo tako trebamo veseliti našim svakodnevnim "malim" čudima, prije no što počnemo razmišljati o onim "velikim". A ako vjerujemo, tad je sve moguće!

Druga nedjelja došašća

Kako u tami, zemljom pokriveno, zrno pšenice klija, tako i u ljudskoj duši usred vanjske tame klija jedna snaga.

I kako zrno pšenice propada da bi iz njega izrasla mlada biljka, tako i u duši nešto staro mora umrijeti da bi se rodilo nešto novo.

I to umiranje je bolno.

Ali, mlada pšenica iznikla iz propalog zrna sazrijeva. A kad sazrije urodi plodom. I tada od jednog zrna nastaje mnoštvo zrnja.

Tako je i nova snaga koja se u duši rađa, višestuko jača od stare koja umire.

Prva nedjelja došašća

U ovo doba došašća, kad palimo svijeće na vijencima, postavljam si pitanje: gdje je svjetlo u mom životu?

Evo kratke priče:

Grupa ljudi zalutala je u katakombama i nikako nisu uspijevali pronaći izlaz. Počeo ih je hvatati strah, jer im se baklja polako gasila. Kako će ikada više izići ako ostanu bez svjetla? Kako će se kretati u potpunom mraku? Što ako padnu i ozlijede se? I tko zna kakva se sve stvorenja kriju u ovoj tami?
Što se više baklja gasila, strah je rastao i postajao nepodnošljiv. Mrak ih je doslovce počeo gušiti. Naposlijetku dogodilo se neizbježno. Zadnji titraji plamena su nestali i prekrila ih je tama. Ukočeni od straha i suočeni sa svojim najcrnjim mislima stajali su jedno vrijeme. No, nakon nekog vremena, kada su im se oči priviknule na tamu, u daljini su ugledali vrlo slab tračak svjetlosti. Isprva nisu mogli vjerovati, no, obzirom da su svi vidjeli isto, odlučili su oprezno krenuti u tom smjeru. Nakon nekog vremena postalo je jasno da se približavaju izvoru svjetlosti. Ohrabreni, nastavili su dalje i ubrzo pronašli izvor svjetla. Bilo je to sunce, koje je ulazilo kroz jedan otvor, dovoljno velik da kroz njega izađu.
Nakon što su izišli i izgrlili se od sreće, jedan od njih reče: „Znate li da vjerojatno nikad ne bismo pronašli ovaj izlaz da nismo ostali bez svjetla?“

U TAMI SE NAJBOLJE VIDI SVJETLO!

I tako u ovo doba kad je najduža noć, kad je tama na vrhuncu, dobivamo nagovještaj najvećeg svjetla – dolaska Krista Isusa.

U zadnje vrijeme se puno govori o tome kako se gubi pravi duh božićnog blagdana zbog „tekovina“ potrošačkog društva i kako ovaj blagdan unutrašnjeg svjetla postaje blagdan izvanjskog svjetla sa milijardama žaruljica.

Slažem se s tim, ali ipak razmišljam... Nije li i to svojevrsno pomračenje?
Možemo se ljutiti, osuđivati i kritizirati, no, hoće li svijet zbog toga postati bolji?
Ali, ako se podsjetimo na mudre riječi koje nam kažu da ako želimo promijeniti svijet – najprije promijenimo sebe, tada možemo to pomračenje pravog duha Božića doživjeti kao tamu koja će nam, ako budemo imali oči da vidimo, pomoći da ugledamo ono pravo svjetlo.

I tako, umjesto da grčevito stišćemo baklju u ruci u strahu da će se ugasiti, bolje je da hrabro kročimo naprijed s povjerenjem u mudrost koja je veća od ljudske. Jer ono svjetlo koje nalazimo nakon "mračne noći duše" daleko je snažnije od onog koje smo imali prije.