Amerikanac

Prije sest godina predgradje u kojem radim (cca 500.000 ljudi) opsluzivalo je 7 bolnica. Onda je dosla 2004. pa je moja bolnica preuzela dvije konkurentske u najblizem susjedstvu, zgrade prenamjenila, neke prodala, dio personala otpustila.
Te su bolnice prozivodile su oko 1 milijon dolara gubitka dnevno, pa su se vlasnici odlucili rijesiti brodova koji tonu. Ipak mi zivimo u trzisnoj ekonomiji, tko ne zaradjuje, propada. Bila su to vrlo traumaticna vremena kojih se jos sjecaju s gorcinom u zelucu oni sa duljim radnim stazom od moga.

Onda je dosla 2007., pa su se zatvorile jos dvije. Prosli mjesec jos jedna. Spala knjiga na dva slova.

Zatvaranje bolnica se odrazava na broj pacijenata u nasoj bolnici, pa tako svako dezurstvo predstavlja nocnu moru jer gotovo uvjek zapocinje s recenicom: Danas nemamo kreveta.

ER izgleda kao na TV-u ( ne kao u seriji s Dr. Kovacom, nego prije kao u nekom ratnom filmu), pacijenti posvuda od soba do nosila po hodnicima. Prosjecno cekanje za kategoriju hitnosti 3 (osrednja hitnoca) je oko 4 sata, pa tako ako dodjete na hitnu radi glavobolje vrlo vjerojatno cete je napustiti nakon 6-8 sati cekanja.

U ljude se polako uvlaci nemir...kako u pacijente, tako i u osoblje. Kuda nas sve ovo vodi....?

Ovih dana dobismo depesu naseg generalnog, koji ponosno izjavljuje kako unatoc svim teskocama u zdravstvu, brojnim pacijentima bez osiguranja, skupom gorivu nasa bolnica pozitivno posluje i da nam se zahvaljuje na radu jer da nije nase ustrajnosti i marljivosti mozda bi i mi imali danas kljuc u bravi. Super, zar ne!

A nagrada nas je najvise razveselila, uvode nam se dodatnje mjere stednje i stabilizacije. Svaki odjel mora pronaci nacin kako dodatno srezati troskove. I naravno, za pocetak nama specijalizantima smanjuju za bonove za topli obrok i to cijelih 25%.
Jer su naravno oni zakljucili kako se svi mi udebelimo od prekrasne bolnicke hrane pa su se odjednom poceli brinuti za nase zdravlje.

Ovo mi sve vise pocinje liciti na price iz nasih krajeva...