Amerikanac

30.11.2007., petak

Sjetimo se onih najmanjih koji trebaju pomoc

U ove blagdanske dane trebali bi se sjetiti i onih medju nama koji se nisu rodili u djelovima svijeta ili u obiteljima koje bi im mogle osigurati blagodati modernog zivota u kojima uzivamo. Znam da ce neki reci kako se svijet ne moze mjenjati, ali ja vjerujem da pojedinci mogu i trebaju uciniti male korake kako bi pomogli suputnicima na planeti Zemlji koji su bili nesto losije srece.

Kako pomoci?
Children International je neprofitna humanitarna organizacija osnovana 1936. godine sa sjedistem u Kansas City-u. Trenutno se uz pomoc sponzora brinu o 324.000 najsiromasnije djece kroz 18 projekata u 11 razlicitih zemalja . Uz pomoc njihovih suradnika na terenu brinu se o zdravstvenom stanju djece, edukaciji i ostalim zivotnim potrebama. Projekte ostvariju preko sponzorstva, povezujuci potrebitu djecu s donatorima diljem svijeta koji mogu i zele pomoci.
Osim toga, organizacija radi i na poboljsanju uvjeta zivota njihovih sticenika gradnjom septickih jama, vodovoda, popravcima skola, nastambi i slicno.

Koliko kosta sponzorstvo djeteta mjesecno?
Minimalno sponozrstvo je 22 dolara mjesecno (oko 100-110 kuna). To je u mnogo slucajeva i vise nego pola ukupne mjesecne zarade njihovih roditelja. Naravno, uvjek mozete donirati extra za specijalne prigode kao sto su rodjendan, Bozic, Uskrs .

Kako se postaje sponzor?
Na njihovoj web stranici Children.org mozete naci osnovne podatke o djeci koja trebaju pomoc, njihovoj materijalnoj situaciji, uvjetima zivota i slicno. Odaberite one kojima zelite postati sponzor. Upisete vase osnovne podatke i broj kreditne kartice i prica je zavrsena. Nekoliko puta godisnje dobijate izvjestaje o stanju vasih sticenika kao i njihova osobna pisma, a jedan put godisnje i njihovu sliku. Vi im isto mozete poslati pisma ili ako hocete mozete ih i osobno posjetiti. Od extra donacija oni djeci kupe sto im treba u tom trenutku, od odjece, obuce i igracaka a na kraju vas i pismeno obavijeste na sto su ti novci utroseni.
Evo i njihova financijskog izvjestaja za 2006. godinu Klikni

Kakva su moja iskustva?
Ja sam se osobno ukljucio u program 2003. s jednim sticenikom, danas ih imam troje: jednu curicu u Equadoru te dva djecaka ( jednog u Boliviji i jednog na Filipinima). I ne mogu vam opisati koliko me obraduju njihova crtezi, pisma i slike, sretan sam jer sam im pomogao da krenu u skolu, da jednog dana budu malo sretniji i zive bolje. Novce koje potrosim na njih vjerojatno bih potrosio na tko zna koje gluposti i bezvezarije. Ovakomi se cini da bar malo mijenjam svijet u kojem zivim.

Vjerujem da ce ova prica potaknuti neke od vas da podarite radost ovih blagdana kojem nesretnom srcu diljem svijeta. Jer ....dobro je ciniti dobro.


- 00:26 - Komentari (18) - Isprintaj - #

27.11.2007., utorak

Sta uciniti sa 400 knjiga iz privatne kolekcije i nekoliko stotina funti?

Pa, ako dolazite iz Cambridge, UK, zovete se John Harvard i zivite u 17 stoljecu to mozete donirati jednom novoosnovanom koledzu u drugom Cambridge-u, MA koji ce se onda nazvati po vama. Nas John nije pojma imao da ce njegovo prezime znati gotovo svatko na svijetu. I sad mi recite da se ne isplati ciniti dobra djela :-).

Ovo je mali osvrt na Harvard University, po mnogima jedno od najboljih americkih sveucilista. Kako sam blagdanski vikend proveo u Bostonu, navratih malo i do Harvarda. I vratih se doma sa lijepim dojmovima i malo vise znanja.

Sto sam to ja naucio o Harvardu?

1. Harvard je privatno neprofitno sveuciliste u Cambridge, Massachusetts, USA
2. jedno je of "osmorice velicanstvenih" (Ivy League): Harvard University, Yale University, University of Pennsylvania, Princeton University , Columbia University, Brown University, Dartmouth College te Cornell University
3. osnovano je 1636 kao prvo i najstarije sveuciliste u SAD
4. Harvardska knjiznica je najveca sveucilisna knjiznica na svijetu sa vise od 15 miliona knjiga
5. proracun za 2007 je 34.9 miljarde dolara (koliko je ono proracun RH?) Dodatak..Vedran V. je ostavio zanimljiv komentar pa citiram u interesu javnosti " Nije tocno da je godisnji proracun Harvarda $34.9B. Ta suma (34.9 milijardi dolara) je njihov ukupni "endowment", to jest, to je njihova ukupna imovina koja je ulozena u dionice, bondsove, nekretnine itd. s ciljem oplodjivanja kapitala. Jedan vrlo mali dio tog iznosa se svake godine ulozi u operativni budzet samog sveuclista za potrebe stipendija, placa profesora i drugih tekucih troskova. U 2006. godini godisnji proracun Harvarda je bio oko 3.4 milijarde dolara od kojih je jedna trecina (1.1 milijarde) dosla iz endowmenta." Bilo kako bilo i 3.4 miljarde dolara je bjesna lova za jedno sveuciliste:-)
6. ima oko 2400 nastavnika, 6700 studenata i 12400 doktoranata
7. najljuci suparnik mu je susjedni MIT (Massachusetts Institute of Technology), kao sto vidite nemaju samo obicni smrtnici problema sa susjedima..no ovdje je rijec o pozitivnom rivalstvu, da me nebi krivo shvatili (nesto kao Hajduk i Dinamo ;-)
8. par poznatijih studenata: John Hancock, John Adams, Theodore Roosevelt, Franklin Roosevelt, John Kennedy, Jack Lemmon, James Watson (DNA tata mata ), Bill Gates i nekoliko desetaka drugih nobelovaca
9. Harvard preferira tatine i mamine sinove i kceri tj. djecu svojih bivsih studenata..(sve ostaje unutar obitelji, zar ne?)
10. Najbolje slijedi: od nedavno se od siromasnijih studenata ne ocekuju nikava placanja (ako obitelj zaradjuje < 60.000 dolara godisnje student ne mora nista placati, a ako je godisnje zarada obiteljui izmedju 60-80.000 studenti placaju samo nekoliko tisusica)
I naravno nagradna pitanja glase:
a) Kolika je vjerojatnost ako ste diplomirali na Harvardu da cete godisnje zaradjivati manje od 80.000 ?
b) Kako skupiti tridesetak miljardi dolara godisnje od skolarine i donacija?

Bilo kako bilo, Harvard izaziva strahopostovanje kod mnogih, a diploma sa ovog sveucilista otvara brojna vrata i mogucnosti koje se broje u znamenkama. Naravno, medju maminim i tatinim sinovima nadje se mjesta i za pametne i vrijedne studente cija ce djeca jednog dana biti tatini i mamini sinovi. I tako se povijest ponavlja.
DNA i geni su kljucni, pa zar ne predaje tamo Watson koji je cak nedavno izjavio u jednom interview-u kako su bjelci pametiniji od crnaca pa je nakon toga "zamoljen da ode u mirovinu".

I na kraju par slicica za one koje zele znati vise:

Kip John Harvarda



Veritas – sluzbeni grb sveucilista



Bookstore



Jesen u campusu



Memorijalna crkva






- 00:29 - Komentari (23) - Isprintaj - #

26.11.2007., ponedjeljak

YOU KNOW YOU'RE CROATIAN WHEN..


Kazu da ovo navodno kruzi medju americkim i kanadskim Hrvatima...
Blogeri s ove stane oceana...komentare molim :-)

All meals your parents have ever prepared contain one key ingredient
"Vegeta"

You were still in elementary school the first time you got drunk

You are never ever allowed to sit by an open window for fear of
catching pneumonia from the "propuh" (even in the middle of summer)

There is a bar in your church hall that contains a 2 year supply of
Brandy

You insist that you can spot a Serb from a mile away

The use of vulgar language at home is unacceptable, unless it is
Croatian

English words are acceptable if used with the ending "A-T-I" which
makes them Croatian..."play-ati", "study-ati"

Your Dida mowes the lawn in knee high black socks and sandals

Your Dida has a shot of Rakija for breakfast

At least one family member makes his own wine

"Sljivovica" is used not only to celebrate at all occasions, but to
cure illness and as a massage lotion as well

At the age of 13, you are allowed to go out of town with your friends
for Croatian soccer tournaments, folklore festivals and dances

Your parents were at the function where you got drunk

The majority of your friends are also your relatives, even if they
aren't your relatives, you refer to their parents as "Teta" and
"Striko"

You are the only kid in your class who doesn't get to sleep in on
Saturdays because of "Hrvatska Skola"

"Kuhace" are not only used for stirring when cooking...they are also
used by Mama to beat you when there is no "siba" handy

At least once before you've told your parents that you'll call the
police to report "child abuse" and your parents said "Samo probaj"

Mama beat you in public on at least one occasion

When leaving the house to go out, you always receive the same
warnings(regardless of age): -"Pazi sta radis", "Pamet u glavu",
"Nemoj me sramotit", "Nemoj da ja sta cujem"

Sadly, if something actually does happen, somehow Mama will know
before you make it home

Mama gets pissed off at you for bringing home McDonalds saying, "sta
ce ti taj junk?"

Your parents insist that you'll end up a nobody if you don't graduate
from "fakultet"

Lunch on sundays have more courses than Amerikanci have for Christmas
or Thanksgiving dinner

You know that in addition to fruit flavoured Jello, that gelatin can
also be prepared with pigs feet

You love "pasteta", but don't like bringing it to school or work for
lunch because you'd be embarassed if someone asked you what it was

There is a slab of fat in your fridge called SLANINA

Your mother washes the dishes before putting them in the dishwasher

Vegetarianism is not a concept your parents understand

All other action stops when you hear people speaking Serbian in a
store somewhere and your mom starts to talk to you in english so that
the serbian people won't find out you speak "their" language and start
trying to be your friend.

You have at least one short-wave radio in your house

You smell garlic on the old man's breath behind you sitting on the
klupa in church on Sunday mornings

You live with your parents until you are married

Mama thinks that whenever you get sick it's because you didn't eat
enough

When upset, it isn't unusual for Tata to send you "u pizdu materinu"

Baba and Dida wear at least 3 layers of clothing in all seasons

Dida and/or Baka spits into a napkin at the dinner table

Your parents turn the channel when there is a kissing scene

Dida & Baka insist you are quiet while he watches the news even though
he doesn't understand a single word they're saying. Regardless of the
fact he doesn't understand what they're saying, he knows more about
what's going on in the world than you do

You never got the "Birds and the Bees" talk from Mama and Tata as you
were growing up

Whenever your parents said "vidit cemo" you knew that it meant "NO!"

Everything that goes wrong in the world can somehow be traced back to
Serbs

Your cousin in Croatia who calls you to send him money had a cell
phone before you and wears only name brand clothing

Your relatives in Croatia think it's strange if you are not married by
the age of 18

You are only allowed to vacation in the homeland

You are only allowed to speak Croatian at home

You have 17 consenants in your name and only 2 vowels

Your 13 yr old sister can out drink any Amerikanac

You cringe when you hear the word BATINE and hide

Your parents still prefer buying cassete's over cd's

No one can pronounce your last name and every kid on the block has a
nickname for it

A CROATIAN wedding consists of a minimum of 1000 people, 2/3 of which
you dont even know




......You're still laughing your ass off cause u know every single one
of these are true!!!!!

- 01:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

22.11.2007., četvrtak

Doktor kod doktora


Kako izgleda kad Dr. Q ode kod doktora u Sveucilisnu bolnicu u Viskansinu uz naravano dobro zdravstveno osiguranje?

Ovako…slijedi prica.

Od rodjenja imah madez na lijevoj nadlaktici, velicine centimetra u promjeru koji me prije dvije godine poceo boliti uz nelagodan osjecaj. Boju nije mijenjao, ali sam ipak (pa i pticice na grani znaju kako to moze biti jako opasno) odlucio odstraniti.

Nazovem svoje bivse zdravstveno osiguranje da dogovorim pregled kod dermatologa, kad ono, prvo moram ici kod svog doktora opce prakse. Jedino me ona moze uputiti dermatologu. Nazovem sestru svoje dr. Barbare; nazalost prvi slobodan termin za dva mjeseca. Stadoh kukati kako se ipak radi o madezu, cak pocnem i uvelicavati simpotome ne bi li me prije primila, no nema sanse. Sisterka je neumoljiva. Ako mi je hitno neka idem na hitnu pomoc. Pa nece mi valjda na hitnoj skidati madez?

I tako, u nadi da mi nije nista strasno, pomirih se sa sudbinom i cekah. Puna dva mjeseca. Moja draga dr. Barbara, onako zabrinuto poglavsi moj madez, mudro zakljuci kako moram ici kod dermatologa. Dobro jutro!! Pa to i moja baka zna. Preporuci neku svoju prijateljicu, profesoricu iz dermatologije, koja je krasna zena i dobar strucnjak. Pogodite koliko se tu ceka? Naravno, opet dva mjeseca.

Zar nije kod sumnji na maligna oboljenja svaki dan bitan? Pa od malignih bolesti neki ljudi umiru unutar par mjeseci, a ja samo na preglede cekam cetiri mjeseca?! A mozda je to njihov plan kako bi ustedili novac. Lijepo becnes, svi tvoji tuzni, naravno osim ekipe iz zdravstvenog osiguranja.

Konacno nakon 4 mjeseca cekanja dodjoh kod dermatologa. Baba botoksaca...zategnuta i utegnuta, lipo zakljuci kako to treba skinuti (a sto ja cjelo vrijeme hocu?) i kako ce raditi shaving biopsiju. Pitam je sta je to. Uzet ce zilet i lijepo obrijati madez. Molim? Ne hvala, ja bih ipak htio klasicnu eksciziju s jednim-dva sava. Ona se ne slaze i zakljuci kako nisam dovoljno informiran, jer je to nova krasna metoda koja cijeli bez oziljka za razliku od ekscizije.

I ja, budala, pristadoh na to.

Napravi ona biopsiju, ostrani madez te me uputi kako to tek sutra mogu previti. Sutra ujutro, odvijem ja ranu da pogledam na sto to izgleda. Brrrr! Rupa ogromna, par centimetara, a uz to baba ostavila pola madeza u dubini.
Onako bjesan, odoh opet do bolnice. Dodjem na salter, a sestra kaze kako me doktorica nece primiti jer nisam narucen. Ja na to ispricam kako mi je pola madeza ostalo u rani. Ne pomaze. Nisam na danasnjem popisu. U meni prokuhalo...
Povisenim glasom zatrazih opet da mi doktor pogleda ranu. Ona mudro zakljuci kako mi danas jedino sestra moze pogledati i previti ranu. Izgubih kontrolu i pocnem vikati na nju trazeci doktora uz prijetnju sudom i odvjetnicima.

Rijec odvjetnik je rijesila sve probleme. Ubrzo se okrenuo neki broj telefona te me „moja draga doktorica“ za divno cudo primila. I cudi se nasa profesorica kako je to moglo ostati jer je ona sve odstranila. Ma nemoj!? Stala opet nesto prckati po rani i nakon toga bi, navodno, sve trebalo biti awesome.

Naradnih par tjedana u strahu iscekivah nalaz patologa. Naravno, prije nalaza stigla je cestitka iz bolnice od 1500$ dolara (koje ce pokriti moje osiguranje). Konacno, nakon 3 tjedna, stigao je i moj nalaz. Hvala Bogu, negativan.
Nasvrljan necitkim rukopisom na desetoj kopiji memoranduma klinike, bez imena doktora i ziga ustanove. Zbilja krasan dokument.

I tako, svi kazu da covjek uci cijeli zivot, samo sam ja ovaj put o “krasnoj” shaving metodi koja cijeli bez oziljka naucio doslovce na svojoj kozi. Na moju dermatolosku lekciju vjecno ce me podsjecati oziljak na nadlaktici zbog kojeg izgledam kao zlostavljano dijete na cijoj su ruci neki zlocesti striceki gasili opuske cigareta.

- 03:20 - Komentari (12) - Isprintaj - #

20.11.2007., utorak

Jesmo li ista naucili iz nase povijesti?

Ovo je pismo indijanskog poglavice Seattlea 15. američkom predsjedniku Franklinu Pierceu, 1855. g, kao odgovor na ponudu da država od Indijanaca kupi njihovu zemlju - u zamjenu za rezervat. Post je poduzi, ali se definitivno isplati procitati, pogotovo oni koji to jos nisu imali prilike. Post je preuzet sa Wikipedije. Genijalna razmisljanja o buducnosti nase civilizacije od strane jednog neobrazovanog, ali mudra covjeka prije 160 godina koja su i danas i te kako aktualna. Uzivajte.

Veliki poglavica u Washingtonu ponudio je kupiti našu zemlju. On nas također uvjerava o svojim iskrenim osjećajima. To je ljubazno od njega, jer znamo da mu naše prijateljstvo nije potrebno. Mi ćemo razmisliti o njegovoj ponudi. Jer znamo da ako je ne prihvatimo, doći će bijeli čovjek sa oružjem i uzeti našu zemlju. Veliki bijeli poglavica u Washingtonu može vjerovati onome što poglavica Seattle kaže, isto kao što naša bijela braća mogu vjerovati promjeni godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde - ne blijede.

Kako može netko kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta misao je nama strana. Mi ne posjedujemo čistoću zraka ili odsjaj u vodi. Kako možete kupiti to od nas? Sva ova zemlja sveta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaki zujeći kukac, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Nektar koji kola kroz drveće nosi sjećanje na crvenoga čovjeka.

Vaši mrtvi prestaju voliti vas i svoju domovinu čim prođu vrata smrti i nađu se među zvijezdama. Ubrzo bivaju zaboravljeni i ne dolaze nazad nikada više. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu prekrasnu zemlju, jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje, i ona je dio nas. Mirisne trave naše su sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – svi oni naša su braća. Stjenoviti vrhunci, rosa u travi, toplina ponijeva tijela i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Tako kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju – traži previše od nas. Veliki bijeli poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto gdje možemo živjeti u sigurnosti. On će biti naš otac, a mi njegova djeca. Ali uskoro će bijeli čovjek preplaviti zemlju kao što rijeke bujaju poslije kiše.

Ne, mi nismo istoga roda. Naša djeca se ne igraju zajedno, i naši stari ne pričaju iste priče. Mi ćemo razmotriti vašu ponudu o kupnji naše zemlje, ali to neće biti tako lako. Jer ova je zemlja za nas sveta. Ta pjenušava tekućina što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo našu zemlju, morate znati da je ona sveta i morate to isto naučiti svoju djecu. I da svaki zagonetni odsjaj u bistroj vodi jezera - priča događaje i sjećanja moga naroda. Žuborenje vode glas je oca moga oca. Rijeke su naše sestre, one gase našu žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti to isto naučiti svoju djecu, da su rijeke naše sestre - i vaše. I od sada rijekama morate pružiti njegu kakvu biste pružili vlastitoj sestri, bratu.

Crveni čovjek se uvijek povlačio kada se bijeli čovjek približavao, kao što se jutarnja magla povlači od jutarnjeg sunca. Ali za nas je pepeo naših predaka svet, i njihova grobnica posvećeno mjesto. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naše običaje. Za njega je svaki komad zemlje isti, jer on je stranac koji dolazi noću i pljačka zemlju. Ona nije njegova sestra, već njegov neprijatelj, i kada je pokori on odlazi dalje. On ostavlja iza sebe grobnice svojih predaka, ali to ne grize njegovu savjest. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Ponaša se prema svojoj majci-zemlji, i prema bratu-nebu, kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegova pohlepa će jednog dana prožderati zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam! Naši običaji su drugačiji od vaših. Izgled vaših gradova bolan je očima crvenog čovjeka. Ali možda zato jer je crveni čovjek divljak koji ne razumije ništa? Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje lišća u proljeće, ili drhtaj krilca mušice. A možda zato jer sam divlji i ne razumijem. Buka u gradovima je uvreda mojim ušima. Što vrijedi ljudski život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blago šaputanje povjetarca kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra pročišćenog podnevnom kišom i mirisom borovine. Zrak je dragocjen crvenom čovjeku, jer sve što je živo dijeli isti dah - životinje, drveće, ljudi. Izgleda da bijeli čovjek ne opaža zrak koji udiše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam ustupimo svoju zemlju, morate se sjetiti da je zrak za nas drag prijatelj, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar koji je našim precima dao prvi udisaj, također će prihvatiti i njihov posljednji izdisaj. Vjetar će i našoj djeci uliti duh života. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu o kupnji naše zemlje. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divlji čovjek i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće bizona kako trunu po preriji, napušteni od bijelog čovjeka koji ih je ubijao sa vlaka. Ja sam divlji čovjek i ne mogu razumjeti kako željezni konj koji dimi može biti vredniji od bizona, kojeg mi Indijanci ubijamo samo da bi se održali u životu.

Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha, jer sve što se događa životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Sve što pogađa zemlju, pogađa i zemljine sinove. Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod vašim stopalima pepeo vaših djedova. Da bi vaša djeca poštivala zemlju, moraju znati da je zemlja ispunjena dušama predaka, da je zemlja s nama u srodstvu. Naučite vašu djecu ono što smo mi naučili našu, da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. Mi to znamo. Sve je povezano kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Čovjek ne tka tkivo života, mi smo samo jedna nit u tkanju. Što god čini tkanju čini i sebi samome.

Tvoj prijedlog je razuman, i ja vjerujem da će ga moj narod prihvatiti i povući se u ponuđeni rezervat. Tamo možemo živjeti odvojeno i u miru. Ne znači nam puno gdje ćemo provesti ostatke našeg života, ionako je blizu kraja. Naša djeca su vidjela svoje očeve ponižene i pobjeđene. Naši ratnici su postiđeni - njihovi dani su prazni, trujući svoja tijela slatkom hranom i jakim pićem. Još samo nekoliko mjeseci, nekoliko zima - i neće više ni jedan potomak moćnih plemena koja su lutala ovom zemljom ili živjela u sretnim domovima, zaštićena Velikim Duhom, doći nazad i oplakivati grobnice naroda koji je jednom bio moćniji i sa više nade nego tvoj.

Ali zašto da žalim za nesretnom sudbinom svoga naroda? Pleme slijedi pleme, i nacija zamjenjuje naciju, kao valovi na vodi. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim čovjekom - zbog razloga nama nepoznatim. Možda bi razumjeli, kad bi poznavali snove bijelog čovjeka, kada bi znali koju nadu on ulijeva svojoj djeci u dugim zimskim noćima, koje buduće vizije ispunjavaju njihovu svijest oblikujući njihove sutrašnje želje. Ali mi smo divlji ljudi. Snovi bijelog čovjeka su nama skriveni. I zbog toga što su skriveni, moramo odabrati svoj vlastiti put. Mi cijenimo pravo svakoga čovjeka da živi onako kako hoće. Ali kada zadnji crveni čovjek nestane, i kada sjećanje na njega bude kao sjena oblaka koji plovi prerijom, još uvijek će duh moga naroda živjeti u ovim šumama. Jer mi volimo zemlju kao što novorođenče voli svaki otkucaj majčina srca. Ako prodamo svoju zemlju, onda je volite kao što smo je i mi voljeli, štitite je kao što smo je i mi štitili. Nemojte nikada zaboraviti u kakvom je stanju bila kada ste je preuzeli. I svom svojom snagom, moćima i srcem - sačuvajte je za svoju djecu i volite je kao što bog voli sve nas.

Jednu stvar znamo, koju će možda i bijeli čovjek jednom spoznati - naš bog je isti Bog. Vi sada mislite da ga možete posjedovati kao što želite posjedovati našu zemlju. Ali to ne možete. On je bog čovjeka. I njegovo srce isto kuca za crvenoga kao i za bijelog čovjeka. Ta zemlja je draga Njemu i vrijeđanje zemlje je preziranje boga.
Tvoj pad je možda daleko, ali će sigurno doći. Jer čak i bijeli čovjek, pa kad bi se i sa samim Bogom družio i razgovarao kao sa prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Bijeli će također otići, možda i brže nego sva druga plemena. Nakon svega, možda možemo postati braća. Vidjet ćemo...

Nastavite prljati svoj vlastiti krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i svi divlji konji ukroćeni, kada će tajnovite šume zaudarati po ljudima i pogled na zrele brežuljke biti zamrljan brbljajućom žicom…

Gdje su divljine?
Nestale su.
Gdje je orao?
Nema ga više.
Kraj je života i početak borbe za opstanak....

- 01:44 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.11.2007., ponedjeljak

Tri price o jednom prijateljstvu

PRICA PRVA
Jednoc davno zivjese Mr. X i Mrs. Y u dalekoj zemlji zvanoj Viskansin, u nekoj tamo Vakesi. Upoznase tako jednog momka iz Dalmacije (u daljnjoj prici dr. Q) kojeg je slicna sudbina poslala u neku tamo Komatosu. Tako su oni zivjeli u okolici hladnog Gospica, druzili se, ispijali kave na obalama Micgena, isli zajedno u crkvu, kino, kineski restoran, feste, izlete i ostalo. Tratili dane i mastali o nekoj tamo domovini Hrvatskoj. Nakon dvije godine Mrs. Y je pukao film, te Mr. X i Mrs. Y odlucise napustiti blagodati obecane zemlje i vratiti se na brdoviti Balkan. U to vrijeme dr. Q se borio malo sa stakorima kod nekog tamo Dr. Dz, pa malo s ambasadom u Vasingtonu (tzv. Mr. Pere sindrom). Nakon puno izgubljenih zivaca dr. Q uspjese izboriti vizu za nastavak dream-a. Na rastanku se Mr.X, Mrs.Y i dr. Q obavezase na vjecno prijateljstvo.

PRICA DRUGA
Mr. X i Mrs.Y vratili se Hrvatskoj, svaki svome poslu, a u medjuvremenu rodio se baby D. Mr. X i Mrs.Y zaokupljeni su s baby D 100% i zivot tece sto na sat. Polako kopne veze s obecanom zamljom, ostaju samo sjecanja za koje i nema previse vremena. S druge strane dr. Q napusta Gospic i odlazi medju svjetla velegrada. Tko bi lud odbio biti dr. u Nju Jorku? Slijedece tri godine izucit ce zanat. Mr.X, Mrs.Y i dr. Q cuju se povremeno, uglavnom preko maila. Zivot juri 100 milja na sat.


PRICA TRECA
Mr. X i Mrs.Y i dalje su Hrvatskoj. Mr. X odbija svaku pomisao na novu avanturu (ludi Franceki ga hoce poslati u Sibir).
Dr. Q se blizi zavrsetku staziranja, sad je vec faca i razmislja gdje ce unovciti svoje znanje. Veze sa Mr. X i Mrs.Y su sve labavije. Vise se i ne javlja kod dolaska u Hrvatsku. Posalje koju cestitku za Bozic i to je to (hvala Bogu na internetu). Dr. Q gotovo da je zaboravio na neke tamo Mr. X i Mrs. Y.


Jucer je nakon duzeg vremena Dr. Q dobio e-mail od Mr. X i Mrs. Y u kojem mu je Mr. X poslao ove 3 price.
Dr. Q je se jako rastuzio jer su price jako istinite. Dr. Q obecaje da ce se popravit i cesce zvati Mr. X i Mrs. Y


- 03:30 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.11.2007., nedjelja

Kako se rijesiti problema u zivotu?..(hvala prijateljici Aniti na mailu)

Ukoliko se želite riješiti problema u životu, najjednostavniji način je da promijenite svoj stil odijevanja. Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni frizuru. Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto i pet godina.

Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam birana u savjet "Doma i škole" jer netko poput mene s king size torbom i u plitkim cipelama u kojima je ravnoteža uvijek zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i mlati praznu slamu o tome što bi trebalo promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije koktele na obali mora. S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno raste, raste i raste: u nju su upadale knjige za lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti, rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne alatke, pipe i kistovi, "uradi sam" literatura, lončanice s cvijećem, pribor za prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana domaćica iz provincije.

Prvo sam zamrzila torbu,a onda sebe i svoju glupost. Što se tiče suknje ona se zbog kroja i gumice u struku mogla rastezati do mile volje na istok i zapad, sjever i jug. Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se širi u svim smjerovima, pa se širilo. Kako je duša također bila dobrostiva počela je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje i prolaznike, obitelji plemena, za rođendane, vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice. Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i zafrige, umake i sosove, roštilje i cušpajze, knedle i salate, ribu na lešo i pudinge, palačinke i kolače, torte i sladolede. Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam kupovala one u obliku peraja da bih mogla što radosnije plivati svojim životom. U međuvremenu sam postala krsna kuma trima djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila ovrha nektretnina i ćuza.

Jednog dana razgledavajući na rasprodaji opet poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta stane, dotaknula me, bolje rečeno šljagnula me Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao: Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit ću te na lomači!

Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba. Život je, zapravo, jednostavan. Trube su zatrubjele, more se otvorilo. Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila sasvim promijenti stil života. Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke i šlafroke;zatim pedesetlitarske lončuge i tave čiji obujam je bio dovoljan da četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a smočnicu sam u navali energije u tri sata pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i nemišljenje.

Sve sam to obavila prije nego su se najdraži vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para cipela s visokim, šiljastim, šiljastim petama i dva svijetloplava kostimića broj premala u kojima sam jedva mogla disati. Znala sam da će nova mondura otjerati od mene napasnike, parazite, vampire, dokoličare i jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera.

Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju, kako prijeći križanje dok traje zeleno svjetlo, a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i spretnosti.U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu, a u torbici najmanji novčanik na svijetu,kreditnu i osobnu karticu i ruž. Izbacila sam fotografije djece, muža i psa,četverolisne djeteline, plastičnog praščića i članske iskaznicekojekakvih udruženja, i mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da letim.S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a ljudi vas počnu više cijeniti.Kad su me djeca ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad,odmah su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja smeća i nikad me više nisu zapitala da im posuđujem lektirne naslove u knjižnici. Muž mepočeo izvoditi na ručkove, jer se asortiman jedaćeg pribora svih vrsta ioblika neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam počela boraviti u elegantnim, strukiranim haljinama s volanima, a na noge sam navuklaružičaste natikače s perjem čija je peta s svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu staviti bisage, a na magarca mogu.

Ako razvijete krhkost, sve probleme će se početi rješavati netko drugi. Uglavnom, prestala sam izgledati kao Anka Partizanka koja gradi autoceste i trasira željezničke pruge i pretvorila se u Trnoružicu. Kakav odmor! Kakva bajka! Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste, dovoljno dugačke da i izgledaju seksi i ništa više ni manje od toga. Kad sam ih namazala crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu i na sastancima uredništva biblioteke "Razdor" počeli su me gledati s uvažavanjem. Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da misle što žele i ludo se zabavljam. Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja, pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju i čini mi da sam pronašla sebe.

Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog. Govorio sam ti oduvijek da je život je-dno-sta-van. To znaju Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak Švejk, Barbie i još poneki.

Ma, trebala si kupiti najmanju torbicu odmah u početku.
Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje: uvijek možeš biti još slobodnija i još, još sretnija!

- 00:27 - Komentari (10) - Isprintaj - #

17.11.2007., subota

U cemu su to slicne SAD, Liberija, Papua Nova Gvineja i Svaziland?

Disclaimer:
Dolje navedenu studiju nije financirao, osmislio, izveo, niti publicirao autor ovog bloga. Isto tako ova studija ne iznosi nikakve stavove autora. Ovaj post je samo prijevod studije naslova "The Work, Family and Equity Index: How Does the United States Measure Up?". (Za orginalni dokument kliknite na link http://www.mcgill.ca/files/ihsp/WFEI2007FEB.pdf)
Za sve zamjerke, primjedbe, komentare i neslaganja obratite se direktno autorima studije, a ne meni.
The Project on Global Working Families
The Institute for Health and Social Policy
1130 Pine Avenue West, Montreal, QC, H3A 1A3
www.mcgill.ca/ihsp
Tel +1(514)398-2027


Dakle ovako. Istrazivacki tim sastavljen od znanstvenika s dva vodeca svjetska sveucilista (Harvard, SAD i McGill, Kanada) proucio je zakone o radu (tj .o pravima zaposlenika) u 177 zemalja svijeta.
I do kojih su spoznaja dosli...?!?
1.Pravo na porodiljni dopust:
a. od 173 zemlje koje su sudjelovale u studiji, 169 garantira placeni porodiljni dopust
b. jedine koje ne garantiraju placeni porodni dopust su SAD, Liberija, Papua Nova Gvineja i Svaziland
c. 98 zemalja nude 14 i vise tjedana placenog dopusta
d. 66 zemalja dopusta ocu da uzme porodni dopust ukoliko majka nece

2.Pravo na dojenje (znanstveno je dokazano da dojenje smanjuje mortalited dojencadi):
a.107 zemalja zastitilo je pravo zaposlenih majki na dojenje
b.100 zemalja garantira jedan ili vise sati dnevno za dojenje
c. u 73 zemlje su pauze za dojenje placene
d. SAD ne garantira pravo na dojenje

3. Pravo na godisnji odmor:
a.137 zemalja je zakonski uredilo placeni godisnji odmor
b.121 zemlja garantira minimum dva ili vise tjedana godisnjeg odmora
c. zakoni SAD ne zahtjevaju od poslodavaca placeni godisnji za njihove radnike, to je slobodna volja poslodavaca

4. Pravo na tjedni odmor:
a. najmanje 134 zemlje imaju zakone koji ogranicavaju duljinu radnog tjedna
b. SAD nema zakon koji ogranicava prekovremeni rad
c. samo 28 zemalja ima ogranicenje nocnog rada
d. 58 zemalja je zakonski uredilo minimalne satnice za nocni rad
e. SAD ne ogranicava zakonom nocni rad, niti garantira minimalnu nadnicu za nocni rad
f. 126 zemalja zaknonski zahtjeva od poslodavaca minimalno jedan dan odmora tjedno, SAD to ne zahtjeva.

5. Pravo na bolovanje:
a. 145 zemalja na svijetu garantira radnicima placeno bolovanje za kratke ili duge bolesti
b. njih 136 daje jedan ili vise placenih tjedana godisnje
c. 81 zemlja garantira bolovanje najmanje 26 tjedana ili do potpunog ozdravljenja
c. SAD garantira neplaceno bolovanje za teze bolesti (zakon FMLA, koji cak ne pokriva sve radnike)
d. 9 zemalja daje dopust za zenidbu ili sprovod, od njih 40 zemalja to cak i placa


U dodatku clanak prezuzet s Reuters-a,
(http://www.reuters.com/article/topNews/idUSN1624829320070516?feedType=RSS)

WASHINGTON (Reuters) - When it comes to guaranteed paid vacation, U.S. workers don't seem to get a break.
While the French get 30 days of paid leave and most other Europeans receive at least 20, the country with the world's biggest economy does not guarantee workers a single day, researchers said on Wednesday.
Most U.S. firms do in fact give employees vacations, but the lack of government guarantees means one in four private-sector workers do not get paid leave, said researchers for the Center for Economic and Policy Research, a Washington think tank.
"The United States is the only advanced economy in the world that does not guarantee its workers paid vacation days and paid holidays," said economist John Schmitt.
"Relying on businesses to voluntarily provide paid leave just hasn't worked," he added. "It's a national embarrassment that 28 million Americans don't get any paid vacation or paid holidays."
Workers in Finland had one of the best annual leave packages among developed countries, a study by the center found. Finnish workers received 30 days of paid vacation plus another nine paid holidays.
French workers were guaranteed 30 days of paid annual leave, but only one paid holiday. Most European workers were guaranteed at least 20 days of vacation, and some also received as many as 13 paid holidays.
Canadian workers were guaranteed 10 days of vacation plus another eight paid holidays, while Japanese laborers only were guaranteed 10 days of annual leave, the study found.

U.S. workers were guaranteed neither paid vacations nor paid holidays.
Despite the lack of government guarantees, 90 percent of U.S. employers offered vacation, the study found. Workers received an average of nine days of paid vacation and six paid holidays, a total of 15 days off per year.
"The sum of the average paid vacation and paid holidays provided to U.S. workers in the private sector -- 15 in total -- would not meet even the minimum required by law in 19 other rich countries," Schmitt said.

- 05:19 - Komentari (24) - Isprintaj - #

16.11.2007., petak

Jednog dana kad narastem i ja cu biti doktor

Ha, nekolicina je bila vrlo blizu tocnih odgovora.

Cestitke Barbi i Stefici, oni su bili najblizi, Cartmannov broj je blizi neto-u nego brutto. Susjeda Newyorcanka je van konkurencije :-).

Dakle ovako. Specijalizacija iz Interne medicine u SAD traje 3 godine koje se dijele ne PGY1, PGY2, PGY3. (PGY= post graduate year).
Svi pocinju specijalizaciju na isti dan u cijeloj SAD, prvog srpnja svake godine. Istog dana oni koji su uspjesno zavrsili bivaju promovirani u narednu godinu ili diplomiraju (PGY3). Nakon diplome mladi internisti (doduse, neki nisu bas u cvijetu mladosti kad se uzmu u obzir sve puste godine skole) moraju poloziti specijalisticki ispit koji je negdje u kolovozu.
Oko 50% internista ostaju raditi kao opci internisti u ER, bolnicama, klinikama ili otvaraju privatne prakse. Druga polovica odlazi na subspecijalizacije (kardiologija, endokrinologija, onkologija..itd) koje traju od 1 do 3 godine.

A sad najljepsi dio. Sve do prije nekoliko godina nije bilo zakonskog ogranicenja radnog vremena za specijalizante, tako da se mnogi stariji specijalisti sjecaju kad su radili po vise od 100 sati tjedno (sto ih kvalificira za 2 full tajma i nekoliko part tajmov.....nije nasima Stipi i Luci iz prethodnog posta toliko ni lose, zar ne?).
Nakon sto je nedavno izaslo nekoliko studija u NEJM (New England Journal of Medicine) o tome kako je smrtnost pacijenata znacajno veca ako specijalizanti rade vise od 80 sati tjedno, ACGME (American College of Graduate Medical Education) je donio uredbu po kojoj specijalizanti mogu raditi maksimalno 80 sati tjedno, sa minimalno jednim danom odmora u tjednu i sa smjenama ne duzim od 30 sati u komadu. Razmak izmedju smjena mora biti minimalno 8 sati.
(...Kao sto vidite, da je lako - nije, ali kad je covjek hard vorker i kad dobro isplanira skedzual moze se sve stici. Specijalizanti su uglavnom mrsavi s podocnjacima. Neki im od doma sole pamet da su se osusili zato sto puno rade i spavaju samo cetiri sata, ali to je zato sto oni kod kuce ne znaju da specijalizanti uvijek ugrabe bar koju minuta slipa kad je na semaforu crveno ili na kojem dosadnom predavanju).

Genijalno, zar ne? Za usporedbu specijalizanti u UK rade maksimalno 45 sati, u Francuskoj 40 sati tjedno. A u RH?

A koliko nasi specijalizanti zarade za svojih 80 sati tjedno, oko 320 sati mjesecno (podaci za Saint Barnabas Hospital, NJ)
PGY1 - godisnje $43,641, po satu 11.36, mjesecno na ruke 2674 (izracunato za samce bez djece)
PGY II - godisnje $46.233, po satu 12.03, mjesecno na ruke 2804
PGY III - godisnje $48,852, po satu 12.72, mjesecno na ruke 2936....itd

Tako nasi buduci internisti zaraduju manje nego sekretarice, automehanicari, a o policajcima da ne i govorim.
No, sto spasava stvar je genijalna odluka ACGME-a o "samo" 80 sati rada tjedno, tako da na kraju nasi specijalizanti ipak uspiju skrpati kraj s krajem......(To je samo dok ne otplate morgidz, prvih 25-30 godina. Poslije ce uzivati.:-)


A da docaramo na sto to oni trose novce, uzet cemo primjer PGY3 Dr. Q iz Jersey City-ja, Pavonia- Newport kvart, kojeg osobno poznajem pa su podaci uisitinu iz prve ruke.
Dr. Q je samac, bez djece. Podaci se odnose na njegovu prosjecnu mjesecnu potrosnju u ovoj godini

Stan s vodom----1100
Veseraj----50
Struja---50
Kredit za auto (stara Honda Civic)----120
Benzin----110
Fond za servise auta(mjenjanje ulja i slicno)---50
Osiguranje za auto---109
Dopunsko zdravstveno---49
Telefon(fiksni i mobitel)----52
Internet DSL----19.99
Hrana----350
Kucne potrepstine---50
Kozmetika i slicno---50
Odjeca i obuca----100
Stednja za godisnji----100
Izlasci (vecere, kina, kave)---150
Teretana----45
Fond za strucne casopise, knjige---25

UKUPNO---2580

A gdje je stednja za mirovinu? Pa, bi on ali bas nema od cega.
Dr. Q se nada dobro "udati" jer bi svala mama doktora za zeta htjela.....jos je uvjek u search modu :-)


- 03:08 - Komentari (27) - Isprintaj - #

15.11.2007., četvrtak

Money, money, money...

A potaknut upitima koliko zaradjuju prosjecni ljudi ovdje, evo malo i konkretnih zelenih brojeva (podaci preuzeti sa http://www.payscale.com).
Ovdje se placa dogovara godisnje u bruto iznosima, dakle treba ODUZETI federalni i state porez, social security, medicare, dodatno zdravstveno, zubno i ocno osiguranje (ukoliko ga hocete imate) i slicno.

Ako hocete stedit za mirovinu to je vasa privatna stvar (nema obaveznih mirovniskih fondova, ukoliko stedite u 401K neki ce vam poslodavci na svaki ustedjeni dolar dati dolar do ukupno 8% vase godisnje zarade).

I kako izgledaju konkretne brojke (prvi broj je median satnica za navedeno zanimanje u drzavi NY, drugi broj je mjesecna brutto zarada (168 sati), treci je federalni porez, cetvrti NY state porez, peti social security porez, sesti broj je medicare porez, zadnji broj je neto mjesecna placa na ruke. Sve su kalkulacije radjene za samca bez djece za 2007 godinu koristeci online paycheck program(http://www.paycheckcity.com/NetPayCalc/netpaycalculator.asp) :

Sluzbenik na salteru u banci------10.46 --1757--199.3--52--109--25-------------1368

Administrativni pomocnik---16.41---2756---349---116---171---40------------2077

Srednjoskolski nastavnik---22.97---3858---621---191---239---56-----------2748

Sekretarica----13.17---2212---268---79---137---32---------1694

Telefonski operator---12.01---2017---238---67---125---29--------1554

Policajac---25.36 ---4260---721---218---264---62---------2991

Automehanicar--17.10---2872---347--124---178---41-------2151

Minimalna placa (garantirana NY zakonom)---7.15---1201--116---25---74---17---------966



A za one koji se zele potruditi i znati vise ... nagradna pitanja glase:

1. Kolika je satnica specijalizanta iz Interne medicine u New Jersey-ju?
2. Koliki su prosjecni troskovi zivota jedne osobe u Jersey City-u, zanimljivom predgradju NYC koji se sluzbeno nalazi u drzavi New Jersey?
- 04:21 - Komentari (21) - Isprintaj - #

Pismo kuci (...ili kako zivi jedan gastarbajter u Americi)

Dragi nasi,

Ne mozemo jos da konfirmiramo nas dolazak ovog lita, ali kako sada stvari stoje, izgleda da cemo morati kancelirati tikete koje smo bukirali, jer nas ubi morgidz za taunhaus. Doduse, za tikete imamo, ali ne mozemo skupiti za prezente svima vama i ostaloj familiji. A jebiga, bez toga ne dolazimo jer necemo da nas smatraju za nekakve propalice, kao sto su pricali za Antu i njegove kad su svojima donili po 100 dolara, kako su probisvjeti i kako nista nisu uradili u SAD.
Mi tako necemo. Il' dolazimo k’o carevi Il’ nikako. Zato smo se i dogovorili da sejvamo sto mozemo vise i da sve odlozimo za sljedeci vekejsn.
Inace, mi zivimo jako lipo. Ja radim ful tajm i jos dva part tajma, a Luca je nasla i treci part tajm preko vikenda, ali smo dobro uskladili sihte pa se vidjamo svakog drugog vika. Mozda je to malo nezgodno za Dzesiku, ali njoj placamo dej-ker poslije skole, a odatle je uzima bejbi siterka i dovodi kuci na spavanje. Ona, iako je mala, zna da mi ovoliko radimo za njeno dobro i da ovako mora sve dok ne otplatimo morgidz. Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili je to bilo preklani?) vodili cijeli dan na Grejt Lejks. Kupili smo joj i hot dog i ajs krim i od tada stalno svima prica kako joj je bilo bjutiful. Ja imam dosta posla oko taun hausa - rezem travu, cistim atik i nekako ugrabim par sati dnevno da sredim bejsment jer hocemo rentati i tako povecati inkam. Kao sto vidite, da je lako - nije, ali kad je covjek hard vorker i kad dobro isplanira skedzual moze se sve stici.

Ja sam lipo dotjerao liniju na 130 paunda, pa mi neki nasi ode sole pamet da sam se osusio zato sto puno radim i spavam samo cetiri sata, ali to je samo zato sto su oni dzelous na mene, a i ne znaju da ja uvijek ugrabim bar 45 minuta slipa u sabveju. Covjeku vise i ne treba, a i to je samo prvih 25-30 godina, dok ne otplatimo morgidz, a poslije cemo da uzivamo. Sve je lako kad imas svoj target.

Cuo sam da Mate i ove godine dolazi kuci. Jebiga, moze mu se kad vec deset godina cuci na velferu i jos razvozi picu za kes, a zena mu otvorila bjuti salon u stanu pa ove nase tuke navalile ko nezdrave na her-kat u nje. Ali, sta im vrijedi kad ne znaju da investiraju nego sve spiskaju na putovanja i neke druge stjupid seme. Zato ce on cili zivot biti fukara koja renta svoj apartment, a mi imamo properti i sejving akaunt u banci.

On stalno mejk fan od mene i prica okolo kako sam ful i ne znam uzivat. Ali polako, doce maca na vratanca i njegovog apartmenta! Ja sam vec obavijestio Revenju SAD o njegovim biznisima, pa cu ga pitati kako se zivi kad bude poceo placati taksu za sve ove godine. A ako on misli kako mi ne znamo ziviti, malo se zajeba!

Skoro svaki satrdej uvece ja i moja Luca popijemo kejs piva - onaj mali od siks Doduse, ona popije samo jedno zato sto mora na najt sift od devet, ali sam zato ja rileks i smazem sve ostalo jer u sandej radim tek od osam ujutru. Zato, kad ga vidite nemojte vjerovati sta prica jer on nije covjek virovat. To je rizon sto vam nisam poslao dolare po njemu, jer znam da ce reci da sam skrt i da grabim samo za sebe. Vi znate da to nije zbog toga, nego zato sto sam temporari short, ali i to je samo dok ne otplatimo morgidz, prvih 25-30 godina. Poslije cemo svi uzivati.

Pozdravlja vas sve Stipe iz Klivlenda, Ohijo.


- 01:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

13.11.2007., utorak

I ovo je Amerika...part II

Evo i price o jednoj drugoj bolnici, nesto boljoj, kojih tisucu kilometara sjevernozapadno, u drzavi sa 1000 jezera i “rijecicom” Mississippi. Poznata bolnica jos poznatijeg imena, Mayo Clinic ili kako joj doktori od milja tepaju :"Disneyland for Physicians."
Put me doveo tamo prije nekoliko godina u posjetu nekolicini nasih uspjesnih znanstvenika. Ma koji Disneyland, to se samo jednom vidi i dozivi. Mayo Clinic je trenutno druga najbolja bolnica u SAD i vjerojatno jedna od najpoznatijih i najboljih na svijetu.

Osnovase je tamo neke 1889 obitelj Mayo, tata Dr. William, sinovi Dr. William Jr. i Dr. Charles koji dodjose iz Engleske. Najprije su otvorili privatnu ordinaciju, pa onda malu bolnicu od koji 30 kreveta, da bi ta ista danas narasla do giganta od 1157 krevata. I to nije to, bolnica ima jos dva satelita u Jacksonvill-u, FL i Phoenix-u, AZ.

U bolnici su se lijecili mnogi poznati uglednici: od predsjednika Roosevelta do sadasnjeg nam predsjednika, mnogi politicari, glumci, knjizevnici (Hemingway) i brojna ostala svjetska krema. No naravno, nadje se tu mjesta i za obicne ljude.

Gotovo su sve zgrade u Downtown-u u biti Mayo (raznorazne klinike, medicinski fakultet i pratece sluzbe) i povezane su desecima podzemnih hodnika (tko nije probao zimu u Minessoti taj ne zna sto je zima). U Rochesteru vjerojatno nitko ne zivi, a da ne radi ili je na neki drugi nacin povezan sa Mayo.

Ulaskom u glavnu zgradu ne mozete a da ne zamjetite ogromne lustere, od kojih je svaki kostao preko nekoliko stotina tisuca $. Malo dalje na zidu, ogroman kip covjeka u bronzi “Man of Freedom”, nekog poznatog umjetnika, profesora kiparstva sa Notre Dame University. Priznajte, niste znali da Merstrovicev kip krasi predvorje ove bolnice.

I, kako se lijeciti na Mayo-u? Pa ako vas vasi doktori ili bolnica posalju tamo na konzultacije ,znaci da vam se najbolje ne pise. Naime, Mayo je referalni centar za mnoga podrucja medicine, dakle onda kada drugi pojma nemaju, Mayo pojma ima. Sve u svemu, samo odabrani tamo rade, a medju zasluznima se nalazi i nekolicina nasih doktora i znansvenika. Ima nas malo ali smo na strateskim mjestima, jel da?

“Kad narastem” mozda i meni dopuste da se malcice zabavim u Disneylandu, a do tada me ocekuju krv, znoj i suze.
- 06:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

I ovo je Amerika...

Nedavno bijah u posjeti jednoj community bolnici u Brooklynu. Desetak minuta voznje metroom od sjaji i raskosa Manhattan-a, po mnogima a bome i po meni, jednog od najljepsih mjesta na svijetu, nalazi se ova i bolnica. Nisam bas ocekivao vidjeti Mayo Clinic, ali temeljem informacija koje sam nasao na web stranici bolnice u glavi sam stvorio sliku osrednje bolnice u predgradju.
No, ubrzo sam uvidio kako se modificira istina. Poprilicno. Danas, po povratku, opet sam provjerio informacije na web stranici. Sve sama neistina. Lazna je cak i fotografija bolnice!
No kako sto je netko nedavno rekao, reklama je jako vazna. Okolina bolnice je savrsena za scenografiju filmova tipa Ratnici podzemlja. Nisam bas mogao vjerovati da je toliki kontrast moguc. Istina, nisam nikad prije niti zalazio u lose kvartove jer su me na to prvo upozorili kad sam dosao u ovu zemlju, ali nekako sam uvjek htio vjerovati da je situacija tamo ipak bolja i da ti ljudi ipak ne zive u tolikoj bijedi. Htio sam vjerovati.

Nazalost bijah u krivu. Oronule trosne kuce, olupine auta na sve strane, prazbijani izlozi, a oni koji su citavi jadno izgledaju, hrpe smece na svim stranama, grafiti na svakom koraku, jednom rijecju tuga i jad. U tih par minuta hoda od stanice metroa do bolnice, prvi put sam se uplasio za svoj vlastiti zivot, odnosno imao sam osjecaj da te svaki od tih ljudi na ulici moze ubiti za par dolara.
Bolnica kao iz Alan Forda. Doslovno. Pacijenti uglavnom stanovnici iz kvarta, nadje se pokoji bijelac iz trailer parka. Sve prljavo, zbuka i boja otpadaju sa zidova, vlage i pljesni koliko hoces u kutovima prostorija, sve me podsjeca na neku provincijsku bolnicu s kraja proslog stoljeca. Vise od polovice bolesnika su HIV pozitivni ili imaju aktivnu sidu. Da je Dante ziv, mogao bi to nazvati devetim krugom pakla. Ili mozda smisliti novi krug.

Naravno, rijetko tko od domacih doktora radi tamo. Svi stranci, najvise Indijaca, a ima ih i iz ostalih nesvrstanih zemalja. Rade 80 sati tjedno, slobodnog vremena gotovo da nemaju . Bolnica im ne moze osigurati ni pristup medicinskim casopisima nego ih sami moraju placati. Vrlo cesto rade i kao nosaci jer nosaca u bolnici nema dovoljno. Malo su me proveli po odjelima. U intenzivoj jednici, gdje leze najtezi pacijenti, ja ne bih lijecio ni svoju macku. U postintenzivnoj jedinici dvije sestre pokusavaju dignuti jednog pacijenta od 300 kila koji im je upravo pao na pod s kreveta.

U neformalnom razgovoru s njima, ne izgledaju bas previse deprimirani, ali nisu bas ni veseli. Svi se nadaju naci bolji posao, oko 5-6 godisnje ih i uspije u tome. Ostale muci viza i ostale imigracijske zavrzlame. Tjese se, jer ima i gorih mjesta od ovog. Majko moja, gdje? U Bangladesu?

New York, tocnije Brooklyn se nalazi u najbogatijoj drzavi s jednim od najboljih zdravstvenih sustava na svijetu (tako bar predsjednicki kandidati uvjeravaju svoje birace), u drzavi koja trosi triljune dolara na najmodernija naoruzanja i vojsku diljem svijeta.

Htio bih vjerovati da je sve ovo samo jedan ruzan san.

- 01:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

12.11.2007., ponedjeljak

Vojnik

Prije par dana susretoh na hodniku nasu tehnicarku Mary, vrlo dragu zenicu iz naseg laba, sva u suzama, podbuhlih crvenih ociju. Upitah je mogu li joj kako pomoci. “Mozes li se moliti za mog sina?”, odgovori ona i zapocme pricu.
Ona ima petero djece, cetri kceri i najmladjeg sina kojemu je sada 20 godina te je na drugoj godini faksa. Kako su brojna obitelj s puno djece, nisu imali dovoljno novca za skolovati sve, tako da se najmladji sin odlucio, uz njihov blagosov, prijaviti u Nacionalnu Gardu. Naime, za svaku godinu provedenu u vojsci drzava placa skolarinu na faksu.

Zadnji puta njegova postrojba je bila mobilizirana za vrijeme drugog svjetskog rata te su se oni nadali da vjerojatno nikad vise nece biti mobilizirana, barem ne za rat. No bili su u krivu. Ovih dana stigla je zapovjed da se postrojba mobilizira i ode zna se gdje. Cak ce im dati dva mjeseca treninga prije nego ih upute na bojna polja. Mary je sva u ocaju, pita se za koga to treba ginuti njen jedini sin? Jedina joj je utjeha molitva i rezultati izbora. Ona jadna vjeruje da ce onaj drugi uskoro povuci vojsku iz tamo neke neposlusne zemlje bogate naftom. Hoce li?

Nisam znao kako je utjesiti. Kako utjesiti zalosno majcino srce koje strepi nad sudbinom svog jedinog sina koji treba poginuti zbog necijih miljardi i necije nafte, a pod paskom ugrozenih nacionalnih interesa?

Kako je sve ovdje to organizirano? Vojska nije obavezna, ona je dobrovoljna i placena. Vecina obicnih vojnika zaradjuje mjesecno tisucu i nesto dolara, pa nije mi jasno kako uopce s tim mogu zivjeti. Kasnije su mi objasnili da oni spavaju u vojarnama pa ne moraju rentati stan i slicno. A sto je sa djecom i zenama? Mnogi od njih imaju obitelji u trenutku potpisivanja ugovora s vojskom. Pa nisu im i obitelji u vojarnama?

I kakav je profil naseg vojnika? Bogatas s Beverly Hills-a ili Manhattan-a? Malo prekosutra.

Obicni vojnik ovdje je siromasni ali vrijedan crnac ili bijelac,rodoljub, koji nema novca za skolovanje, pa ide u vojsku u zamjenu za skolarinu. Motiv koji ih vecinu tjera na taj korak je bolji zivot s fakulteskom diplomom, naravno nadajuci se da predsjednik nece poduzeti neku novu pustolovinu negdje u bijelom svijetu. Druga skupina su imigranti, mahom iz juzne i centralne Amerike, koji na taj nacin, nakon par godina sluzbe, po ubrzanom postupku mogu dobiti zelenu kartu i dozvolu za rad u “obecanoj zemlji”. Ako pak poginu, onda ce papire dobiti njihove obitelji.

Jadno je biti vojnik, makar i u najjacoj vojsci na svijetu.

- 01:15 - Komentari (18) - Isprintaj - #

10.11.2007., subota

Zona sumraka

Jucer smo imali proslavu petogodisnjice naseg Instituta. Moj sef, ujedno i direktor Instituta, je odrzao nadahnuti (dolarima) govor o buducnosti i novim planovima razvoja naseg "spectacular and awesome" Instituta.
Osim financijskih izvjestaja u kojima su se spominjali pusti miljuni dolara koji doslovno kapaju s neba jer smo mi tako suuuper, jos su me vise sokirali njihovi planovi do 2015.
Ukratko, sve nas ceka nesto obecavajuce pod nazivom IM (individualizirana medicina).

Sto je to?
Poznato je kako su mnoge bolesti tipa dijabetesa, zatajenja bubrega ili hipertenzije vrlo hererogene, odnosno vise razlicitih cimbenika igra ulogu u njihovom nastanku. Danas je terapija tih bolesti vise manje vise ista za sve bolesnike, tipa 2 x 2 tablete prije jela. Uskoro ce terapija postati individualizirana, tako da ce npr. pacijent s hipertenzijom podtipa A (nosioc uzrocnog gena A) primati ljek X, a pacijent s podtipom B(ima uzrocni gen B) lijek Y i tako dalje. Naravno, terapijska ucinkovitost ce biti puno bolja nego stoje to danas, a to ce onda posljedicno unaprijediti zdravstvenu zastitu, smanjiti troskove i slicno. Kako bi se ustanovilo koji podtip bolesti netko ima, sekvencionirat ce se cijela DNA kod svakog pojednica i staviti na mikrocip. Tako ce se znati sve: koje ces bolescine dobiti, kad ces ih dobiti, kako ces odgovarati na pojedinu terapiju i na kraju kad ces i od cega becnuti. Zvuci mozda spectacular, ali samo na prvi dojam jer to otvara brojna eticka pitanja. Tko ce imati pristup tim informacijama? Doktori? Svakako. Osiguravajuca drustva? Nikako. Poslodavci? Nikako. Mafija? Nemoguce. Tko ce to sve kontrolirati? Nemaju pojma, nema zakonske regulative. Cini mi se da se Big brother smjeska...ovo ne mirise na dobro.

Nadalje, nas se Institut vec polako primakao tome cilju. Od nedavno grupa znanstvenika radi embrioselekciju. Nikad culi? Ovako, dijete oboli od neke leukemije i nema donatora kostane srzi za transplantaciju. Roditelji dodju na nas IMI (Individualized medicine Institute), zatraze pomoc i naravno sve to dobro plate. “Dobri” doktori s naseg Instituta, uzet ce mami desetak jajnih stanica i tati koji miljoncic spermija, napraviti 10-ak embrija te ih genotipizirati. Onaj s najboljim genotipom je potencijalni donor, bit ce usadjen u maternicu majke te ce dobit sansu da zivi i da postane donator kostane srzi. Bez da njega itko pita za misljenje i odobrenje. Ostali se embriji zamrzavaju. Zauvjek.
Moj sef prica kako je to mozda eticki skakljivo pitanje, ali je legalno po ovdasnjim zakonima. Jer bi on ucinio sve da spasi svoju kcer.
Na to se meni se lagano dizala kosa na glavi jer se sjetih jedne od svojih kriza identiteta tamo negdje u ranom djetinjstvu kada sam pitao mamu kako i zasto sam rodjen. Tada je moja majka odgovorila kako sam ja produkt velike ljubavi izmedju nje i mog oca. Bijah jako sretan. Ja sam dijete srece i ljubavi.

Sad se pitam kakav ce odgovor na slicno pitanje dobiti nas mali „donator“. Mozda nesto tipa: “Dragi sine, ti si nastao u laboratoriju dobrih ljudi sa IMI-ja. Jedan si od desetorice koji su stvoreni da bi pomogli tvom bratu, a rodjen si samo zato jer si imao najbolji genotip”. Uh, kako ce biti "super" zivjeti sa spoznajom da si dijete genetskog inzinjeringa i embrioselekcije.

Ne zvuci li vam sve to kao scenarij iz jedne od epizoda Zone sumraka?

- 19:01 - Komentari (4) - Isprintaj - #

08.11.2007., četvrtak

Dan mrtvih

Svatko od nas ima neku dragu osobu koja mu je u zivotu jako puno znacila, ali je prerano napustila ovaj svijet. Nazalost, neki od nas imaju i vise njih.
U danima u kojima zivimo, u svakodnevnoj strci i nemiru, cesto nemamo vremena sjetiti se zivih, prijatelja ili rodbine, a kamoli mrtvih. Zato ovaj dan, Dan mrtvih, ima posebno znacenje za vecinu ljudi. Kupuje se cvijece, svijece, odlazi se na groblja, oni koji su vjernici odlaze u crkvu te se mole za duse pokojnika.
Svima su nam zajednicke, bez obzira bili vjernici ili ne, drage uspomene i sjecanja na ljude koji su obiljezili jedan period naseg zivota. Sa simbolicnim paljenjem svijeca i kicenjem grobova, mi im odajemo mali znak paznje za sve dobro sto su tijekom zivota ucinili te za ljubav koju su nam poklonili. Na danasnji dan, Dan sjecanja na pokojne, vecina od nas ipak malo zastane i zamisli se nad svojim zivotom. S vremena na vrijeme, trebamo se preispitati i odrediti smjernice naseg kratkog ovozemaljskog zivota. Zato je ovaj dan mnogima itekako drag i vazan.

Jos kao student, svaki put na Dan mrtvih kad ne bih isao doma, otisao bih na Mirogoj malo se prosetati, pomoliti i meditirati. Htjedoh i ovdje nastaviti s tim obicajem.
Na moj prvi americki Dan mrtvih, otidjoh na gradsko groblje. Kad ono, na groblju ja i nitko vise.
Nema cvijeca, nema svijeca, nema ljudi, nema nicega. Samo ogromna svjeze pokosena ledina, bez krizeva, nadgrobnih spomenika, kapelica, bez cvijeca, s onim kamenim steccima koji se mogu vidjeti u filmovima.
I onda nazalost shvatih da Dan mrtvih ne postoji ovdje. Oni mozda to smatraju tekovinom tamo nekih primitivnih drzavica…
Zar nisu njihovi pokojnici zasluzili koji cvijet barem jednom godisnje? Idu li ovdje ljudi na groblje?
Jer se ikad sjete onih koje su nekad voljeli? Ili su na sprovodu zajedno s pokojnicima zakopana sva sjecanja i osjecaji…

Ma naravno, kako se moze otici na groblja kad se vecer prije trebalo proslaviti Halloween, trebalo se namaskarati, opiti, potrositi masu para za tikve i bundeve, za kosture i Frankestajne, vampire i vjestice i ostale ukrase za dvorista i kuce.

Jer koga je briga za mrtve i Dan mrtvih, vjerojatno se na cvijecu i svjecama ne moze toliko zaraditi koliko na stvarima za Halloween.


- 03:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.11.2007., utorak

Jesmo li licemjerni ?

Evo, danas su neke moje kolege s posla digle tlak sa cinjenicom kako ova zemlja zagovara moralne, temeljne vrijednosti, a ne mi tamo neki Evropljani koji tamo u nekim zemljama legaliziramo kurve i droge.
Ja kao da nisam znao da je ovo idealna zemlja. Jer pomazu svojim beskucnicima, onima bez zdravstvenog osiguranja, oslobadjaju potlacene narode diljem svijeta od zlocestih diktatora i nafte, bore se protiv zagadjenja Zemlje i efekta staklenika. Jednom recenicom, veci katolici cak i od Pape.

Proslo ljeto me sokirala glavna vijest na naslovnici lokalnih novina. “Lokalni serif uhapsio nekolicinu ljudi na nekom tamo jezercu u stravicnom krsenju zakona o javnom redu i moralu.” Naime, ekipa se kupala gola. Usred tamo neke sume, u nekoj vukoj**ini. Koje li senzacije, koje li drskosti u te grupice „liberalnih demokrata“. Zbilja su zasluzili naslovnicu u novinama, javno sudjenje i linc. Zar se ne busamo u prsa kao zemlja demokracije i ljudskih sloboda? Jer glavni je komentar dezurnih “cuvara morala” kako to jako negativno djeluje na razvoj njihove djece. Koja jadna, kad vide golo ljudsko tijelo, postaju psihopati.

Kako onda djeluju na razvoj djece zanimljive televizijske emisije tipa Elimidate ili Fear factor? O tome se ne pise na naslovnicama.
U Elimidate se prijavljuje ekipa koja zeli naci partnera i sve to naravno pod budnim okom kamere. Najbitnije se pojaviti na televiziji. Naime, TV ekipa putuje po gradovima Amerike, formira grupe od cetiri djevojke i jednog momka ili pak obratno, cetiri momka i jedne djevojke. Taj momak ili djevojka mora odabrati jednog/u od njih cetvoro, koji se onda pak moraju medjusobno boriti za pobjedu. I tako oni idu po restoranima, disko klubovima, barovima te svakih par sati glavni junak/inja odbacuje jednog po jednog kandidata sve dok ne ostane jedan u kojeg se naravno “zaljubio/la”. Ljubav na prvi pogled, na TV nacin. A sta sve kandidati rade tesko se moze opisati: od javnog striptiza u disku, grupnog seksa, navlacenja uzduz i poprijeko, pljuvanja po konkurenciji (cure su u tome posebno zestoke). No naravno, sva strateska mjesta su zamucena u svakom trenutku uz nezaobilazan “beep” jer ne javnoj TV nema prostih rijeci. Zamuti se obavezno cak i malo veci dekolte. Kako djeca ne bi vidjela previse. Zapravo ovdje je sve aseksualno, zar ne? A sjetite se samo senzacije s bradavicom Jackson-ice…

Drugi u nizu bisernih emisija je “Fear factor“. Prijave se dobrovoljci zeljni medijske eksponiranosti i sitnice od 50.000 $ koje dobija pobjednik. Onda se takmice u stvarima na koje se prosjecnom covjeku povraca. Tko ce pojesti vise crvi, tko ce duze ostati lezati u mrtvackom sanduku punom zohara i raznoraznih buba, tko ce duze izdrzati namazan medom u prostoriji sa miljun pcela, tko ce uhvatiti vise stakora i slicno. Zbilja jako obrazovna emisija, savrsena za razvoj djecije psihe. I kakvu to onda poruku dobijaju djeca?

Na kraju dva pitanja:
1. Koja je treca najveca industrija na svijetu, odmah nakon droge i oruzja? Industija zabave za odrasle.
2. Gdje je sjediste te industrije? Pa, zna se.

- 04:42 - Komentari (6) - Isprintaj - #

04.11.2007., nedjelja

White trash disease

Jedan od vrlo teskih zaraznih bolesti ovdje (ne, nije MRSA) je bolest pod nazivom “White trash disease”. O cemu je naime rijec?
Svima je dobro poznato znacenje pojma “white trash-a”. To je naziv za bijelce najnize klase, neobrazovane i siromasne, a kojima je najveci zivotni uspjeh pojaviti se u Jerry Springer-u. Da bi to postigli moraju se jako truditi, obicno je dobitna kombinacija svako sa svakim tj. ako prevare curu/zenu/momka/muza s majkom i sestrom, a moze i s tatom ili bratom. Jer magicna je moc televizije i medija, ocarava i bogate i slavne, pa kako onda nece ovu sirotinju…koja bi uradila sve, ama bas sve, za par minuta zvjezdane slave.
Nasi junaci zive u kamp kucicama (u tzv. trailer parkovima), imaju vise od 150 kila, obavezno nose fudbaljerke, japanke i bermude usred zime, rascupanih glava, neispeglani. Ako ih pozelite vidjeti u vecem broju samo svratite u najblizi Wall Mart i Sam’s Club. Cini mi se kako im je od svega najmililje setati po ducanima u najnovijim pidjamama i japankama. Zbog cega im je to toliko napeto, do dan danas jos nisam uspio doznati.
Interesantno je da i mnogi drugi bijelci, koji imaju posao, edukaciju, kuce te koji sebe smatraju visim slojevima, ipak cesto pokazuju neke od simptoma ove teske bolesti.
Jer kako objasniti frizure alla strujni udar, kombinacije odijela s tenisicama, zguzvane majce i dzempere, raspate traperice, japanke i kratke rukave na minus 30 Celzijusa, automobile s rupama od korozije i s visecim branicima. Kako objasniti kupovinu raznoraznih namirnica, toaletnog paprira, britvica za brijanje u kolicinama koje ce trajati nekoliko godina?

Najprije sam se tjesio da je to mozda nesto tipa genetske predispozicije pa da smo mi Evropljani imuni na to.
Bijah u krivu. Radi o zarazi koja se nazalost vrlo tesko lijeci, a cini mi se da bolest pokazuje kronicno progresivni tok. Kako objasniti da proteklih nekoliko godina mog boravka ovdje, koristih peglu 5 (citaj PET) puta, dok u Hrvatskoj ni u ducan nisam odlazio neispeglan. Ma kako ja opravdavao sebe s ovim i s onim, cini mi se da sam se i ja pokupio taj virus. Gdje, ne znam. Vjerojatno na poslu. Zasto bih peglao robu kad nitko od mojih na poslu to ne radi? I jos ce misliti da sam uobrazen, zar ne?

Kad me vidite kako setam okolo u pidjami znat cete da je bolest ipak uzela maha i da su mi sanse oporavka nikakve...


- 02:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Prosinac 2013 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (9)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (18)
Listopad 2007 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Zivot Dr. Q, modernog hrvatskog emigranta, u obecanoj zemlji

Linkovi