Amerikanac

27.10.2007., subota

Hamburgera i kockanja

Jedan od gradova koji oslikava drustvo u kojem obitavam je Las Vegas. Grad grijeha kako ga mnogi ovdje vole nazvati, grad svjetla i neonskih reklama, grad Elivis-a Presley-ija, grad s najvecim hotelima na svijetu, grad "drive trough" vjencanja i razvoda, grad u kojem su dozvoljeni svi poroci koji nisu dozvoljeni drugdje. Zasto?

Pa, jos je davno tamo neki rimski car spoznao sto narodu treba da bi bio miran i poslusan te uredno placao porez: Kruha i igara. Prevedeno na jezik Vegasa: hamburgera i kockanja.
I kad se upita prosjecnog stanovnika ove drzave o mjestu najboljeg provoda i idealnog godisnjeg odmora, odgovor je jasan : Vegas. Dakle u cemu je tajna uspjeha?
Da bih otkrio misterij Las Vegasa morao sam otici na par dana u izvid situacije. Doduse, vec mi je bilo dosta pokusa sa stakorima u labu pa sam odlucio, kao pravi znanstvenik :-), uraditi malo drugacije eksperimente.

I kako to izgleda Vegas iz moje perspektive?
Najprije me ugodno iznanadila cijena aranzmana, let se moze naci za 200 -300 dolara, hoteli su iznenadjujuce jeftini u usporedbi s drugim popularnim turistickim destinacijama u zemlji, rent a car samo 15-tak dolara dnevno. Kako to? Pa lijepo, grad ne zivi od hotela i rent a car-a. On zivi od kocke i ostalih poroka. Zato sve ostalo mora biti jako jeftino da bi privuklo ljude i bilo dostupno za svaciji dzep.
U avionu zapocnem pricu sa svojom suputnicom, srednjovjecnom gospodjom ugodne vanjstine. Upitam je koji je razlog njezina odlaska u Vegas. Njezin odgovor je bio znakovit. Ide po dobitak na kocki. Drugo pitanje: Je li kad sta dobila?. Naravno nikad nista. Onda jos jedno pitanje: Koji joj je to put u Vegasu? Ona se glasno nasmijala jer je to davno prestala brojiti. Obicno ide jednom godisnje.
Zanimljivo. Desetak i vise puta u Vegasu, uvjek ide s ciljem dobitka na kocki, nikad nista nije dobila. Zbilja jadna zena, rodila se pod nesretnom zvijezdom…. Vjerojatno kao i vecina onih u Vegas-u.

Na aerodromu aparati za kockanje na svakom koraku. Nesto nevidjeno. Valjda da ne zaboravis gdje si dosao. Po izlasku iz aerodroma, sjaj i bljestavilo Vegasa. Wow. Boli glava. Mase ljudi setkaju se gore dolje po Stripu (glavna ulica u Vegasu), desetine hotela koji se takmice koji ce biti veci, ljepsi, sjajniji, svjetiliji, luksuzniji. S nekih jumbo plakata smjeskaju se zgodni komadi s porukom: “Hotel XY…Platis jednu dobis dvije” Djevojke za zabavu, ne nocenja u hotelu kako ste vjerojatno pomislili. Na par kilometara te ulice naslo se mjesta za sve svjetske atrakcije: sfinge i piramide Luxora, dvorac Excalibur, malo Pariza s Eifel-ovim tornjem, Venecije s trgom Sv. Marka, malo i Monte Carla, Cezarove palace, otoka s blagom i gusara… Impresivno. Zasto trositi na putovanja po bijelom svjetu kad je dovoljno doci u Vegas i vidjeti sve sto se treba vidjeti?

A kockanje?
Uvjek sam mislio da se kockaju samo imucniji i da oni siromasniji nemaju sto raditi u kockarnicama. No Vegas me je uvjerio u suprotno. Tamo je najveci broj oni koji kockaju ipak srednja, niza i najniza klasa (kako ih volimo zvati “white trash”). Doduse kockaju i nase holivudske zvjezde, samo se njih ne moze vidjeti u kockarnicama medju tom pustom ruljom. Oni dolete helikopterom na krov hotela, zakupe cijeli kat, za njih specijalno dovuku aparate te se onda oni malo opustaju od svog stresnog i teskog zivota u Hollywoodu. Neki si malo vise popiju pa se i udaju za promjenu (zar ne, Britney?)

Najveci broj ostalih smrtnika trosi svoje mukom zaradjene pare u brojnim ogromnim kockarnicama, sa savrsenim reklamama. Imas osjecaj da jack pot samo sto nije uletio svaki cas. U casinu pice je za kockare besplatno! Besplatno, zar je ista besplatno? Pa ovdje jest, jer kad si pijan lakse trosis i lakse povjerujes u bajku da ces nesto dobiti.

Tko u Vegasu dobija? Vlasnici kockarnica i drzava. Koji s malo hamburgera, piva, svjetlecih reklama i igrica kupe srecu pojednaca, unatoc cinjenici da su u prosjeku koju tisucu dolara laksi.

I je li to dovoljno za biti sretan?...

Jos jedna vecer u Sin City-ju


What happens in Vegas, stays in Vegas


Ne nije Venecija :-)


O sole Mio, na Vegaski nacin


New York copycat

- 17:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

25.10.2007., četvrtak

Prica o malom Luki - 4. dio (konacno dugo ocekivani zavrsetak)

Jedno ljeto, nakon dugo vremena, konacno Luka posjeti domovinu svojih roditelja. Upozna svu blizu i daljnu rodbinu, upozna i bratica Matu te njih dvojica postadose nerazdvojni. Zajedno su isli na kupanja, zajedno su izlazili navecer vani, sve u svemu super se provodili. Nazalost, Lukin kratki godisnji ubrzo se primako kraju te zadnji ih dan obuzme tuga i sjeta.

Stadose kukati jedno drugome. Kuka Luka: za otplatiti mortgage treba 14 godisnjih placa, za skolovati jedno dijete treba oko 9 godisnjih placa (on misli imati dvoje, znaci 18 godisnjih placa), htio bih se umiroviti cim prije, a najkasnije u 65. godini zivota i za to mu treba 1.000.000 $ u mirovisnkim fondovima. Mora strepiti da firme u koje je ulozio novac ne bankrotiraju jer ce onda morati raditi dok ne umre. Isto tako mora strahovati da se teze ne razboli jer ce samo na participacije ce ostaviti cijeli imetak. Jako je nesretan, nezadovoljan, frustriran te stalno zivi u nekoj nesigurnosti i strahu.

Kuka i Mate: za otplatiti stan mu treba 24 godisnje place, za skolovati djete ne zna koliko mu treba, ali ne razmislja jos o tome. I da hoce ne moze se umiroviti prije 65, ali opet ne razmislja previse o tome. Ako se teze razboli, vec ce nekako skupiti koju tisucu eura za potplatiti doktore, ostalo sve moze ionako dobiti besplatno. I Mate je nesretan, nezadovoljan, smatra da je potplacen, nedovoljno napreduje u poslu, zivciraju ga veze i vezice u drzavi, korupcija i sve ostalo.

I tako, dok su oni ubijali tugu u pivi na rivi, nadjose odgovore na skoro sve njihove dileme i probleme.
Shvatise kako je zivot svugdje tezak, odnosno kako je trava u susjedovom dvoristu uvijek zelenija. Ma kud god otisli morati ce krvavo raditi da bi profesionalno uspjeli i materijalno se osigurali. Samo je pitanje gdje ce vise uzivati. Jer cemu sluzi zivot? Za rad? Toga imaju i tovari na bacanje. Za uzivanje? Da, ali…. Vjerojatno i za jedno i za drugo u idealnom omjeru.

Shvatise da nema obecane zemlje nigdje na svijetu jer u svakoj netko nekoga iskoristava. Istina je da negdje mogu zaraditi vise, ali ce zato to vise i platiti na druge nacine, bilo kroz skupa skolovanja ili skupu zdravstvenu zastitu. Drugdje ce pak zaraditi manje, ali ce zato i imati manje briga i vise sigurnosti. Negdje ce jesti manje, sladje i zdravije, negdje vise, bezukusno i nezdravije. Uvidjese kako sreca nije u novcu jer su i jedan i drugi bili najsretniji kad su bili studenti i nisu imali prebijene pare. Shvatise kako nije sretan onaj tko ima puno nego onaj tko uziva u malim stvarima.

Shvatise da je sreca i u izlascima i zalascima sunca, i u zelenilu suma i sivilu planina, i u sumu mora i kriku galeba, i u jutarnoj bonaci i popodnevnom mestralu…....

- 02:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

15.10.2007., ponedjeljak

Prica o malom Luki - 3 dio


I tako nasi Luka i Mate kroce kroz zivot. Uzivaju u osjecaju da su konacno poceli nesto konkretno raditi,nesto sto vole i od cega mogu zivjeti. A kako izgleda zivot nasih junaka u brojkama ?

LUKA, bachelor degree, major Molecular Biology

Starost 23
Drustveni ugled Jedan od 25 % sa fakult.diplomom, nije los
Posao Fakultet
Sto radi Tehnicar
Ujutro ustaje 6.30 AM
Pocinje raditi 8.00 AM
Rucak Na poslu s kolegama
Dolazi kuci 6.00 PM
Placa neto 2000$
Stanarina 700$
Auto 250$
Studentski kredit 200$
Stednja za mirovinu 200$
Stednja za djecu 200$
Kava u kaficu 2$
Piva mala 5$
Cigarete 5$
Prekovmeni rad Obavezan, cesto neplacen
Part time job Naravno, vikendom, placa porez
Za kupiti kucu/stan treba 200.000$
Idealan godisnji Kockanje u Las Vegasu
Slobodno vrijeme Tu i tamo nesto malo
Godisnji 2 tjedna
Drzavni praznici 7 dana
Bolovanje 10 dana
Bozicnica Molim, sto je to?
Regres A sta je to, porez?
U slobodno vrijeme Gleda HBO
Djevojka Hoce Hrvaticu, ima Amerikanku
Snovi Sanja o Hrvatskoj


MATE, dipl.ing. molekularne biologije

Starost 23
Drustveni ugled Jedan od 6.5 % sa fakult.diplomom, dobar
Posao Fakultet
Sto radi Asistent
Ujutro ustaje 7.00 AM
Pocinje raditi Trebao bi u 8, ali .…
Rucak Doma s obitelji
Dolazi kuci Trebao bi u 4.30 ali svi su otisli doma ranije pa i on
Placa neto 700$
Stanarina 200$
Auto 250$
Studentski kredit A sto je to?
Stednja za mirovinu To uzimaju vec od place
Stednja za djecu Koja djeca?
Kava u kaficu 1$
Piva mala 2$
Cigarete 2$
Prekovmeni rad Jesi lud !!
Part time job Sverc ili instrukcije studentima, ne placa porez
Za kupiti kucu/stan treba 100.000$
Idealan godisnji Kupanje na moru
Slobodno vrijeme Koliko treba
Godisnji 4-6 tjedana, a i malo vise
Drzavni praznici 12 dana
Bolovanje Koliko treba
Bozicnica Tu i tamo kapne 200$
Regres 200$
U slobodno vrijeme Ispija kave po kaficima
Djevojka Ima Hrvaticu, hoce Amerikanku
Snovi Sanja o Americi

- 23:53 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.10.2007., nedjelja

Prica o malom Luki - 2. dio

Po zavrsetku faksa, nas Luka, pametan i uspjesan (a Boze moj jel ima nase gene ili nema) pocinje traziti svoj prvi posao, ne bi li konacno stao na svoje noge. I poceo vracati kredit. Nazalost, uvidja kako pronaci posao u struci i nije bas tako jednostavno kao sto bi covjek ocekivao za zemlju u kojoj on zivi. Naime, on je jedan od oko 25%-ak posto radne populacije koja ima koledz, pa takvih poput njega ima podosta. Konkurencija jaka. Na srecu, on je zavrsio molekularnu biologiju, sto je danas cool zanimanje, te dolazi na intervju na jedan od biomedicinskih fakulteta. Ima dobre ocjene i dobra pisma preporuke (to u Hrvatskoj zove VIP- veze i poznanstva, jel da?) i iz prvog puta dobija posao. Tehnicara. Da, dobro ste culi. U njegovom labu svi tehnicari imaju faks, a visi tehnicari cak i magisterije.

I koliko ce nas Luka zaradjivati? 30.000$ godisnje (oko 2000 mjesecno). Nije bog zna sta, to je prosjecna placa u gradu, ali je Luka sretan jer ima 90 % zdravstveno, ocno, djelomicno zubno te zivotno osiguranje. To je ovdje bitnije nego placa. Jer sta ako se razboli? A tko ce onda platit troskove? Samo CT je oko 4.500$, a banalna operacija slijepog crijeva (endoskopska, isti se dan ide kuci) kosta pisljivih 18.000 $. Jer ako se nas Luka hoce lijeciti u najboljem zdravstvenom sustavu na svijetu, to treba i platiti. Masno.

Podjimo sad 10.000 kilometara istocnje, u Hrvatsku. Luka tamo ima bratica Matu, rodjenog iste godine kad i on. Samo su Matini roditelji odlucili ostati doma. Mate isto zavrsio molekularnu bilogiju s odlicnim ocjenama, ima pisma preporuke (na hrvatski nacin :-) te se zaposlio kao asistent na faksu. Kako to? On asistent, a Luka tehnicar? Nemam pojma. Koliko Mate zaradjuje na faksu? Dobija recimo prosjecnu hrvatsku placu od 4000 i nesto sitno kuna mjesecno ( oko 700$). O zdravstvenom osiguranju i ne razmislja, a ako bude trebao napraviti CT ili operirati slijepo crijevo to ce uciniti besplatno. Doduse ako izuzmemo “mali” znak zahvalnosti doktoru u vidu steke cigareta, viskija ili prsuta.

I tako su nasi junaci, Luka i Mate krenuli u zivot ostvariti svoje snove: zele imati dovoljno novca , kucu/stan, auto, vikendicu, djecu , zenu (mozda i ljubavnicu?). Iste godine rodjeni, iste skole zavrsili, gotovo iste gene imaju, samo zive na razlicitim kontinentima, u razlicitim svjetovima: jedan u obecanoj, a drugi u obecavajucoj(?) zemlji.

Blago Luki, ajme Mati, jel da?

- 03:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.10.2007., petak

Prica o malom Luki – 1.dio

Jeste li ikada pozeljeli, dok ste camili tamo negdje na predavanjima u skoli/faksu, da ste se rodili negdje drugdje, u nekoj “normalnijoj” zemlji, da studirate negdje gdje je edukacija puno bolja, tamo gdje svaki ucenik i student ima kompjuter, internet, brdo literature koje moze posudjivati kad hoce i koliko hoce, gdje su profesori nasmijani, posveceni radu sa studentima.?
Ja jesam. Vjerojatno i vi. A kako to izgleda s ove strane Atlantika?

Ovako, slijedi prica:

Rodilo se prvo dijete u obitelji imigranata, nazovimo ga mali Luka. Majka je u sreci majcinstva vec i zaboravila kako je morala raditi do zadnjeg dana i da su je s posla odveli direktno u rodiliste (jer bolovanja za trudnice, naravno, nema). U obitelji svi sretni i radosni, slavi se i nazdravlja. Luka je dobio drzavljanstvo (ne zelenu kartu) odmah, ne mora se zeniti za papire, igrati lutriju, placati odvjetnike ili sto vec. Niti mu treba viza za putovati po svijetu (osim za tamo neke "neposlusne" zemlje).

Koliko je mali Luka “platio” svoje privilegije?
Evo racuna:.
Lukina majka se nakon 6 tjedana NEPLACENOG dopusta vratila na posao, a mali Luka poceo ici u vrtic. Osrednji vrtic u osrednjem gradu. Dolara 900. Mjesecno. Godina njegove “prve edukacije” kosta samo 10.800$, od druge do seste biti ce nesto manje, jer je Luka vec veliki pa ga tete ne moraju presvlaciti. Vrtic ce roditelje malog Luke kostati oko 7000-8000 godisnje. Dakle, ukupno do pocetka osnovne skole Luka ce potrositi 47.000-50.000 dolara na svoju prvu “edukaciju.” Puno? Cekajte, ima jos.
Nas Luka sad ima 6 godina i krece u skolu. Luka je mogao ici u javnu/drzavnu skolu besplatno, ali su se roditelji odlucili za privatnu (crkvenu) jer ipak zele da dijete nesto nauci i da se vrati doma zivo svaki dan. Osrednja crkvena skola u osrednjem gradu kosta oko 7000 godisnje, ukupno oko 50.000$ za cijelu osnovnu skolu.
Do pocetka srednje skole, Lukini su roditelji vec potrosili oko 100.000$ za njegovu edukaciju. U medjuvremenu je Luka dobio seku Anu koja je isto stasala za skolu i roditelje malo po malo hvata panika.
Luka pocinje raditi u dobi od 14 godina svoj prvi part time job. Razvozi mlijeko, novine, pizzu ili sto vec. Svaki dan poslije skole i naravno, preko ljeta. I dok se njegovi rodjaci u tamo nekoj siromasnoj zemlji na brdovitom Balkanu kupaju, igraju i uzivaju u svom djetinjstvu, mali Luka vrijedno radi i stedi novce za svoje buduce skolovanje.
Sada vec on ide u srednju skolu (u kojoj prosjecni srednjoskolac nauci vrlo malo, 50% ih ne zna koji je glavni grad SAD) a ta ga edukacija sve skupa kosta oko 30.000- 40.000$.
Ukratko, Lukini roditelji ce do pocetka koledza potrositi samo na skolarinu “pisljivih” 130.000 -140.000$. Puno? Cekajte, ima jos.
Nazalost Luka nije bas neki super sportas pa nije dobio nikakvu stipendiju, novaca je nesto ustedio, ali to nije dovoljno za skolarinu. Luka dize svoj prvi u nizu kredita, kredit za koledz u iznosu od 100.000$, jer ce ga skolarina kostati 10.000-20.000 godisnje na osrednjem koledzu.

Dakle, Luka je do kraja koledza ukupno, SAMO ZA SKOLARINU, potrosio oko 200.000 dolara. I ima 80-100.000 dolara kredita kojeg ce poceti otplacivati kad se zaposli. A gdje je stan, hrana, roba i sve ostalo? Koliko je to kostalo roditelje u 22 godine?
Financijski strucnjaci u SAD-u su izracunali da jedno dijete do 17 godine svog zivota kosta roditelje 249,180$ (a za nevjerne Tome evo link http://moneycentral.msn.com/content/collegeandfamily/raisekids/p37245.asp), onda do 22 godine ukljucujuci faks vjerovatno kosta vise od 400.000$. Koliko ono djece hocete imati?

Ukratko, je li vam na posljetku drago sto ste svoje djetinjstvo i glavninu edukacije zavrsili tamo odakle ste kao mali htjeli pobjeci? I sto spadate u veliki broj onih koji znaju koji im je glavni grad, odnosno koji znaju da se piramide nalaze u Egiptu, a ne u Las Vegasu?

Meni jeste. Jako.

- 23:56 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Amerikanke II (nastavak price)


Petkom u 5 popodne, na kraju radnog tjedna, u labu je uglavnom neformalno druzenje uz sir i vino te uz razglabanje dogodovstina iz proslosti. Nisam ni slutio da cu i ja uskoro postati glavna tema jednog od takvih meetinga.

Naime, nakon “nemilih” dogadaja u Bar Harboru, vijest o tome vrlo se brzo prosirila i do mog lab-a. Kako, neznam, ali ocito je da sef ima spijune na svakom koraku. Ili kako on to voli nazvati svoj “network”. Big brother uvijek gleda. Strasno.

Bilo kako bilo, nakon par casa vina (In vino veritas, op.a.), on je izrekao svoje misljenje, lose po moju reputaciju. Po njemu ja nisam dobro postupio jer je bakica mogla biti potenijalni donator za nase projekte. A para kao sto znamo nikad dosta. Pogotovo u znanosti. I da bi on svakako nesto “ucino” da oraspolozi bakicu nebi li odrjesila kesu ili jos bolje promjenila oporuku. Onaj tko donese masu dolara na faks u vidu donacija ili grantova odmah je u milosti dekana i promocija mu ne gine. Naravno, dekan nikad ne pita od kud lova. Bitno je da je on broji. Nadalje, kaze on, od znanstvenika se ocekuje da se puno zrtvuju, citaju, uce, rade od jutra do sutra, kolju stakore i miseve (to se inace zove eksperimentiranje), smrde po njima i nakon posla. Danima, mjesecima, godinama, kako bi napisali par znanstvenih radova, nasli izvore financiranja, otvorili vlastiti lab te na kraju dobili unaprjedjenje. Pa zasto bi onda par sati sa bakicom u jahti bili problematicni? Mozda je jadna bakica samo trazila malo paznje jer je stara i usamljena u ovom otudjenom svijetu?

Dakle, dao mi je jasnu poruku. Ako hocu uspjeti u poslu moram se zrtvovati. Jako. I raditi prekovremeno. I ne samo sa stakorima.

- 01:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.10.2007., četvrtak

Amerikanke (iliti kako sam spusija zelenu kartu)


Uvjek mene prijatelji pitaju isto pitanje: Kakve su Amerikanke? Mracno dobre, haha…zblajhane, silikonizirane na strateskim mjestima, bleech zubi i uvjek spremne na…..zna se.
Slijedi jedna XXX prica (naravno samo za starije od 21, ipak je ovo puritanska Amerika)

Mjesto radnje: Bar Harbor, Maine. Vrijeme: rujan, 2002.
Poslao mene sef u Bar Harbor na edukaciju. Desetodnevnu. Tamo se nalazi jedan od vodecih istrazivackih laboratorija u SAD (naravno spectacular, awesome ili kako vec to oni okite) pa znanstvenici iz cijelog svijeta dolaze tamo na edukaciju. Ili sto vec. Prije odlaska, naravno ja malko po internetu da vidim sto se tamo ima radit u slobodno vrijeme (ako ga uopce bude tih 10 dana). Pogadjate? Nista. Grad velik 3-4000 ljudi, dva kafica, jedno disko, 5-6 restorana i par hotela. Ribarsko selo u kojem ribari love i uzgajaju jastoge, a bogati dolaze sa kruzerima ili na jahtama na dan – dva pogledati Acadia National Park i pojesti jeftine jastoge. I to je to. Padoh u tesku depru, pa sto cu ja tamo raditi 10 dana! Ipak se ponadah kako ce mozda ekipa biti OK pa cemo vec nekako ubiti vrijeme.
Po dolasku, smjestise nas u neki ljetnikovac na obali oceana, u ogromnoj sumi. Ocean cist, modar i bistar, lisce crvenakasto-zuckaste boje. Idilicno. Ljetnikovac kao iz nekog filma. Wow, pomislih, nece uopce biti lose.
Edukacija naravno, od jutra do sutra, nekad vise, nekad manje dosadna, ali su nam zato ostale noci za izlaske i druzenja. Ekipa na tecaju nije losa, nas 15 od svakuda, 28-50 godina starosti i svi podjednako ludi i spremni za akciju. Svaku vecer poslije vecere slijedi zabava. 2 kafica: u jednom biljar, u drugom disko. I tako dan za danom. Pravi maturalac. I svi se skupa spectacular :-) provodili.

Dan: Deveti.
Zadnja vecer pred odlazak. Mi u disku, nakon biljara, stojimo i po ustaljenom obicaju plesemo u krugu. Svi otuzni. Doslo doba da se rastajemo. Nekome i da ljubav proba.
Odjednom osjetih necije ruke na ledjima. Malo po malo pa me stisnu, pa me malo ustipnu, pa malo skliznu do zadnjice. Pomislih kako neka od kolegica (a bilo ih je par dobrih koka) hoce nesto vise od e-maila ili adrese za good bye. Uhvatim ruke i okrenem se da pogledam tko je ta. Speechless.
Nije kolegica, NIJE. To je bila americka uscuvana gerijatrijska koka (godina je moje bake, ali ipak bez stapa), putujuci Tiffany u „zrelim“ sedamdesetim. Kad sam je malo bolje pogledao, uocih kako su joj poceli popustati savovi proslih plasticnih operacija (nije samo se Jackson nakaza). Horor. Slozih facu gadjenja, a ona shvativsi to valjda kao poziv na seks, skoci na mene, zagrli me i ne pusta. Cujem neko cmokanje po majci. Stadoh zahvaljivati u sebi mami i tati, blitvi i mliku na svojih 197 cm, tako da me ipak nije mogla dosegnuti u lice. Bljak.
Ja pristojno pokusavam maknuti ruke sa svog tijela. Neide. Bakica se neda, zilava za poludit. Valjda od masaza, redovitog gym-a i hormonalnog nadomjesnog lijecenja. Trazi mlado meso za njeno mlohavo tijelo.
I dok se ja tako pokusavam iscupati iz njenog smrtonosnog zagrljaja pazeci da je ne razbijem i srusim na pod, dotle se moja ekipa valja po podu od smija. Nakon 5 minuta muke ipak se izmigoljih i pomaknem s plesnog podija, a bakica trk za mnom. Sjedoh za sank, bakica sjeda do mene. I trazi znate vec sta… I naravno poziva na jahtu (a Seve moja, nisi ti jedina) i ima para ko u prici. Obecaje brda i doline, samo za teke ljubavi. Dok se ja preznojavam, ekipa me promatra sa podija i jos se uvijek smijulji. Objasnim ja bakici kako to ipak nece moci, no bakica je uporna. I pila pa pila.
Konacno se jedna od kolegica smiluje i dodje do sanka, zagrli me i da bakici znak da sam ja ipak „njeno vlasnistvo“. Bakica se tuzna mice od sanka i krece poput barakude u potragu za novom zrtvom. Sta mislite je li je nasla? Naravno. A meni tako ode moja zelena karta. I dobrovoljni mirovinski fond. I jahta u luci :-)

Ekipa i ja nastavismo tamo gdje smo stali, samo sada puno sretniji. Oni jer sam im uljepsao vecer, a ja jer se rijesih bakice.

- 01:21 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.10.2007., srijeda

Dinaridi

Svima je dobro poznato kako ovdje zivi cijela horda ljudi iz cijelog svijeta, svih mogucih boja, rasa i jezika. Ima, naravno, dosta ljudi i iz nasih krajeva, tako da bas nije rijetkost cuti na ulici kako neko breka, ili psuje na "tvom" jeziku. Isto tako, relativno je lako skuziti po naglasku tko je iz kojeg dijela svijeta. Za nas sa slavenskog govornog podrucja Ameri kazu kako imamo karakteristican naglasak (vjerovatno tvrd, tipa Tudjmanovog, op.a) i da neznamo, odnosno ne koristimo engleske clanove (the, a, an). Prepoznah se odmah, pogotovo u ovoj prici s clanovima.

Ali da te netko moze prepoznati samo po crtama lica (Kinezi i Japanci iskljuceni), bez izgovorene rijeci, priznajem malo mi je bilo teze za za povjerovati. No dva nedavna dogadja uvjerila su me u suprotno.

Scena 1. Prosli Bozic vozim se ja u svojoj Hondi prema O’Hare-u, idem docekati curu na aerodrom te slusam neku lokalnu radio postaju. Na naplatnim kucicama, gospodja koja naplacuje cestarinu, obrati mi se na tecnom srpskom uz veliki osmjeh: “Dobar dan!” Pomislih kako je to zeni izletilo slucajno jer su se slicne stvari desavale i meni, no ona me brze bolje razuvjeri dodatnim pitanjem: “Odakle si?” Ja se pocnem smijati i odgovorim kako sam iz Hrvatske, odnosno Dalmacije. I naravno, upitam je kako me prepoznala. Naime na autu nemam ama bas nikave hrvatske oznake, zastavice, naljepnice ili slicno sto bi joj moglo pomoci. Isto tako nisam ni progovorio niti jednu rijec da me je mogla eventulano prepoznati po naglasku, niti sam slusao hrvatsku glazbu. A Milica ce ponosito: “Ma kako da ne prepoznam lice naseg coveka..haha”. I prica kako je njen muz iz Dalmacije isto, pa pobjegao u ratu...jos mi tako izmjenismo rijec dvije, dok ovi u koloni iza mene nisu poceli urlati sirenama. Na kraju me teta Milica castila cestarinom.

Scena 2. Ovo ljeto ja ulazim u zrakoplov iz Chicaga za Frankfurt. Guzva za poluditi, stjuardese se rastrcale naokolo dok ja se probijam do svog mjesta. Na mjestu do mene vec je zasjela neka gospodja osrednjih godina. Ja se nasmijesim, onako iz pristojnosti, kad ona ce meni : Ej ti visoki, jesi li Srbin ili Makednac? Ja se zavalija od smija. Odgovorih kako sam Dalmatinac, te se na to i ona isto pocela smijati. Kaze, to joj je bila treca opcija. I opet ja upitam kako me je prepoznala. A Sneska se smeska: Pa po crtama lica. I tako, mi se raspricali o svemu i svacemu, Ona je iz Skopja, pola srpkinja pola makedonka, dobila green card na lutriji prije 6 godina, sada mlati pare u Chicagu i dovodi blizu i daljnu rodbinu ilegalno u SAD, ono napise garantno pismo, a ovi se nikad ne vrate doma. Kaze dosad je u 6 godina uhljebila 12 obitelji. Svaka cast. Unatoc svemu, let je protekao brzo i ugodno, a mi smo se lipo napricali.

Kako tumacite ovo? Ja imam samo dva objasnjenja. Prvo, mozda zbilja mi s Balkana imamo neke zajednicke dinaridske crte lica (kao sto bi rekao Sime Djodan, coskaste glave), koje ja ne mogu uociti zbog svog astigmatizma i miopije, ili mozda nesto nije u redu sa mojim crtama lica. Ipak bi volio da je istina ono prvo :-).

- 04:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

09.10.2007., utorak

Zemlja velikih automobila

Koja je prva asocijacija koja vam padne na pamet kad cujete tu rijec?
Ovo je zemlja s vjerojatno najvecim brojem auta uopce, kao i sa najvecim brojem auta po obitelji. Zemlja u kojoj je automobilska industrija druga ili treca po vaznosti, odmah nakon industrije oruzja i zabave za odrasle. Jeste li se ikad upitali zasto?

Evo mog zapazanja.
Automobilska industrija je jedna od vodecih u svijetu, zaposljava miljune ljudi i da bi opstala treba prodavati nove aute. Kako to ostvariti, kad vec svi potencijalni kupci imaju po jedno auto? Naravno, treba stvoriti potrebu za drugo, bolje i novije.
Samo postoji problem kako „natjerati“ prosjecnog covjeka ovdje da kupi vise od jednog auta. Rjesenje je isprobani recept a sastoji se u mjesavini mitova i ispiranja mozga reklamama i iluzijama. Ukratko, postupak je slijedeci:
1. Napraviti mit o tome kako svatko mora imati kucu da bi bio sretan, stanovi su samo za budale, studente I luzere. To popratis filmovima u kojima svatko mlad, lijep, sretan ima kucu, s Bozicnim drvcem i nezaobilaznim jelenima u dvoristu, a svi oni ostali koji to nemaju su nesretni. I to ponavljas na ovaj i na onaj nacin godinama dok ne isperes mozak pojedincu.
2. Onda najprije prodas pojednincu kucu iz bajke u predgradju i potpomognes taj dio ekonomije. Nakon toga ubires godinama kamate i porez na nekretnine. Savrseno. Onaj tko ima imat ce jos i vise. Zadovoljna banka, zadovoljna drzava, a i pojednica su uvjerili pa je i on jako zadovoljan.
3. Da bi svatko mogao imati kucu, grad treba biti velike povrsine, jer nitko normalan ne stanuje u centru grada. Sto dalje, to je bolje. Suburbana podrucja su zakon. Dakle prevedeno na Hrvatsku, svi koji rade u Zagrebu trebali bi zivjeti u Zagorju, okolici Siska, na Kordunu i slicno. Sat-dva voznje do posla je nista, zar ne?.
4. Dakle, svatko u obitelji treba negdje putovati, a naravno, mrezu javnog gradskog ne treba graditi ili je treba odrzavati u toliko losem stanju da je koriste samo beskucnici.
5. Uz to, uredno svaku vecer treba pustiti 10-tak reklama s bijesnim autima i pozeljnim komadima tipa Zete Jones ili Claudie Schiffer. I kako sad da pojedinac ne kupi jos jedno ili dva automobila. Moze i tri. Naravno na kredit. Tko ne moze dobiti kredit, kao ja na pocetku mog zivota ovdje zbog loseg kreditnog rejtinga, onda taj pjesaci. I vozi se s klosarima. Ili ga popapa noc.

Dva primjera.
Primjer 1. Od svih ljudi na mom radnom mjestu otprilike 75% domacih (ne racunajuci nas strangere) ima u svom voznom parku pickup track s kojim idu na posao. To je onaj kamion s prikolicom (poput naseg TAM-ica) koji je idealan za ljude koji zive na farmi i trebaju nesto za transport. Sto ce to ljudima u gradu i koja je svrha voznje toga na posao, nije mi jos jasno. Jer umjesto da trose 7 litara na 100 km, ovi trose 30. I onda, mi se cudimo zasto SAD potrose pola svjetske godisnje potrosnje benzina, zasto cijene goriva lete u nebesa i zasto netko optuzi nekog tamo za neka oruzja masovnog unistenja samo zato jer ovaj ima naftu i ne zeli je prodavati. Zanimljivo.

Primjer 2. Moja veza, hrvatski emigrant o kojoem sam pisao, je ostvario svoj „dream“. Uspjesan, obrazovan, govori engleski bez naglaska (majko moja kako li je to uspio), s bleech porculanskim zubima i naucenim osmjehom. Sta mislite koliko ima auta? PET!
I kad sam ga naivno upitao sta ce mu pet auta, on je naravno pronasao vrlo dobre razloge. Prvo, minivan treba kad nekog docekuje na aerodromu i kad ide u shooping. Onda drugi auto je jedan obiteljski srednje klase kad ide s obitelji na godisnji. Treci je pak auto nize klase za posao i za djecu, onako eknomican, jer ne trosi puno. Cetvrti auto je za zenu kad ide kod frizera i na trac partije sa svojim kolegicama. I naravno peti, sportski, crveni, za sminku i ukupni opci dojam.

Koliko sam ja daleko od svoga „sna“? CINI MI SE JAKO. Naime, imam samo jednu polovnu Hondu koja trosi 6 litara i nemam kucicu u predgradju.

- 01:17 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.10.2007., nedjelja

Zivio shopping ...ili kako lijecim(o) depresiju

Jedna od stvari koja me je posebno iznenadila ovdje je kupovina i nacin kako je ljudi ovdje dozivljavaju.
Za vecinu mojih kolega na poslu, shooping je ludnica, prava stvar i to iz nekoliko razloga:
1. time pokazujes da si rodoljub jer se novac okrece i tako guras ekonomiju domovine naprijed (cemu stediti, jer novac u banci ionako ne sluzi nicemu).
2. oni radikalniji (medju njima i moja sefica) kupuju samo americke proizvode jer je Amerika "u krizi" joj pa svaki savjesni rodoljub mora pomoci (hej Hrvati diljem svijeta, jeste li culi ovo, nema kupovine vise u Merkatoru ili u Grazu:-)
3. shooping moll-ovi – (nesto tipa Importanne-a ili King Krossa u Zagrebu) su mjesta gdje se ljudi susrecu, ispijaju kave, idu u kino, lijece depresiju i naravno kupuju stvari koje ne trebaju s novcem kojeg nemaju (naravno koristeci kreditne kartice)
4. shooping lijeci depresiju (u to sam se i sam uvjerio, jer bljestavilo izloga i obilje svacega barem na kratko otjera depru iz duse, samo za razliku od Madone, ja u depresiji obicno potrosim 50-100$).
5. SALE!!! Kolio god puta otisao u Shopping Moll (zimi gotovo svaki tjedan jer se nema gdje drugdje izaci), nikada nisam usao u ducan, a da nije bila neka rasprodaja: Dan sekretarica, Dan oceva, Dan mama, Dan baka, Dan sefova, Dan kucnih ljubimaca, Halloweeen, Bozic, Nova godina, kvartalna rasprodaja, likvidacijska rasprodaja i tako dalje. Sto god da kupis uvijek je snizeno, tako da se na kraju uvjek osjecas jako ponosno i pobjedonosno sto si masu para ustedio, haha. Naravno, jos vise bi ustedio da si ostao kuci i nisi nista kupio. Ali naravno, to u ducanima ne spominju. Bitne su rijeci usteda i rasprodaja te njihovi milozvucni utjecaji na potrosacke usi i ponasanje.

Nedavno me sokirala vjest da je unutarnji dug SAD-a oko 270 triljuna dolara (triljuna!) i da kontinuirano raste. Nije mi jasno kako to oni rjesavaju. Vjerojatno preljevaju iz supljeg u prazno jer je na kraju bitno samo da se trosi, sve vise i vise. Tko ce to na kraju platiti taj njihov dug, oni to vjerojatno znaju. Vjerovatno znate i vi. I kako se nas Sanader usudi komentirati da smo puno zaduzeni.

I za kraj jedna anegdota o stvarnoj vrijednosti stvari koje kupujemo. Proslu zimu ja zapikirao krasnu jaknu u GAP-a. Cijena sitnica od kojih 88.99$. Ja se zagrijao kao blesav, ono dobar materijal, moderna, dobro grije, kako bi moja mama rekla otvara u struku ;-). Pretvaram cijenu u kune, izgleda normalno i prihvatljivo, dapace i jeftino. I taman ja na kasi, kad ono zaboravo novcanik kod kuce. %#$@%@
Evo mene za dva dana opet natrag u GAP. Dolazim po svoju jaknu, kad ono cuda, neki 2 DAY SALE, cijena 50% niza. O moj Boze, pomislih, pa zbilja sam rodjen pod sretnom zvijezdom. Kupim sav ponosan jaknu za samo 44.99$, sepurim se kao mladi pjetlic narednih par tjedna. Za dva-tri tjedna, otidjoh opet u GAP , naravno obucen u svoju jaknu, kupiti koju majcu. Kad ono, „moja jakna“ vise nije 44.99, nego 15.99 ! Prosto da ne povjerujem vlastitim ocima. Uhhhhhhhh.
Naravno, ne vjerujem da oni iz GAP-a na njoj gube. I sa 15.99, oni su masno zaradili na njoj. I onda ja vas pitam kolika je stvarna vrijednost moje jakne?
Odgovor su mi dali moje iskusnije kolege. Ovdje roba uopce nema vrijednosti, ona vrijedi koliko je ljudi hoce platiti. Pa ako GAP ili tko vec moze prodati jaknu vrijednosti 1 $ za 1000 $ oni ce to uciniti. Samo treba pronaci budale kojima ce to utrapiti. Naravno, ovakve poput mene.

- 21:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.10.2007., subota

Cvijece bez mirisa, hrana bez okusa, ljubav bez osjecaja

Mojih prvih mjesec dana proteklo je uglavnom u mom uhodavanju u novi zivot. Na poslu dane sam provodio u iscitavanju brda literature koji su obicno zavrsavali s glavoboljom i ibuprofenom. U slobodno vrijeme, jos bez auta, bijah osudjen na setkanje do ducana u kojima naravno nikad nisam mogao pronaci sve sto sam htio i trebao kupiti. Sve u svemu, zivot mi je izgledao puno drugacije od onog u filmovima.

Gdje kupiti normalnu blitvu, gdje naci palentu, mljeko i jogurt bez kukuruznog secernog sirupa (koji je glavni sastojak gotovo svih namirnica ovdje) bila su pitanja koja su me danima sludjivala. Nemoguce je bilo pronaci mlijeko s normalnim okusom, nesto tipa naseg u tetrapaku. Toga ovdje jednostavno nema, sve je pakirano u plasticne kanistre od galona i pola galona pa se ti sad lipo frigaj. A od pustih mlijecnih proizvoda u kojima sam se davio doma, preko Ab culture, Vipi-ja, Kiselog mlijeka do Kefira, ovdje postoje samo vocni i obicni, drugih nema. No nazalost, oni su nejestivi zbog kolicine secera u njima, a taj ocajni okus se nemoze isprati iz usta niti ispijanjem vode. Ne mogu vam opisati moju srecu kad sam prije par dana u lokalnom ducanu otkrio kefir, koji zbilja ima okus kefira i uz to nije sladak. Trebam li spomenuti kako ga moje kolege na poslu upoce ne kupuju jer im je gadnog okusa .

U pocetku su me jako zabavljali ljudi u ducanu, svi sa hrpom nekih kupona izrezanih iz novina ili pronadjenih u hrpama poste kojom nas svakodnevno zatrpavaju. Pomislih u sebi, a jadnika koliko tlake za 10-tak centi ustede. Uskoro, to mi je postala nocna mora, jer kad taman pomislis da si konacno dosao na red nakon desetak minuta cekanja na kasi, mila bakica ispred tebe izvadi podeblju hrpicu isparanih novina i onda pocinje trazenje kupona. Zbilja te bakice znaju razveseliti covjeka.

Najvise me sokirala cinjenica da za cijene koje su u pravilu vise nego nas, ne dobijes kilu voca ili povrca nego samo funtu (opet pametna ideja ovih trgovaca ovdje nebi li zaradili vise), a to je manje od pola kile. Tako da jedan kilogram jabuka preracunato na kile kosta gotovo 3, krumpira 2, kruha 3-4, kapule 2 dolara. Dalje i necu nabrajati. Kad bi sve to bar imalo neki okus i miris, ne bih se niti bunio. Ovako svaki put kad odem u ducan imam osjecaj da sam opljackan. Ili kako je to slikovito opisala majka jedne kolegice iz Hrvatske nakon prvih par dana boravka: Ovo je zemlja u kojoj cvijece uopce ne mirise, hrana je bez okusa, a ljudi uglavnom bez osjecaja.




- 19:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #

05.10.2007., petak

Prvi dan na poslu


Negdje rano ujutro, oko 4, trgla me zvonjava mobitela. Naime, moji doma, ustravljeni od 11. rujna nisu oka sklopili cijele noci cekajuci na moj poziv, a ja, u cjelokupnoj ludinci , nisam se stigao javiti. Malo sam se izderao na njih (poslje mi bijase zao), komentirajuci kako, u slucaju da nesto i dogodilo zrakoplovu, oni bi to odmah znali, jerbo su to oduvijek udarne vjesti za Dnevnik ili Slobodnu.
Opet sam se vratio natrag u krevet, samo sad ne mogu vise spavati. Vrte mi se po glavi tisucu pitanja, kakvi ce mi biti sefovi, ekipa na poslu i sve ostalo. Naime, sefove nisam upoznao, imao sam samo tele-konfereneciju na kojoj smo se malo popricali i na temelju koje su se oni odlucili za mene. Zbilja, nije mi jos ni sad jasno kako sam ih mogao opciniti sa svojim engleskim s dalmatinskim naglaskom. No svjedeno. Listam rjecnik te pokusavam sloziti neku suvislu spiku za posao.
Moja veza je tocno u 7.30 pozvonila na vrata. Ovaj put umjesto minivan-a, neki bjesni sporski auto crvene boje. U par minuta dosli smo do mog posla. Ogromna zgradurina, nalik na one nase socijalisticke novotvorevine sa nekom glupom skulpturom ispred. Ulazimo u lift. Srce lupa jace i jace. Poslozih osmjeh broj osam (to je onaj kad se vide i kutnjaci osmice) i hrabro krocim u laboratorij.
Prvo me spazi managerica laboratorija, Mrs B. tipicna Amrikanka srednjih godina, naravno izblajhanih konjskih zubi, kovrcave crvene kose u nezaobilaznim trapericama. I naravno, osmjeh broj 8 kojeg ne skida s lica. Pomislih jadne li zene, ja se kesim samo 5 minuta i vec mi se ukocilo lice, a kako ona to izdrzi cijeli dan.
Mrs B. me je provela po laboratoriju, upoznala s ljudima (njih oko 30-tak raznoraznih rasa, boja i naglasaka) Odmah mi je bilo lakse, pa ja sam dokotorirao engleski u odnosu na one Japance i Kineze tamo.
Mrs B. me je uvela u moje nove odaje, par metra kubnog prostora, kompjuter, stol i stolica u uredu kojeg cu dijeliti s jos 3 covjeka. Sve u svemu nije lose, moglo je biti nesto tipa “cubicle” sto ima vecina ljudi tamo, “nehumani virtualni office” velicine 1.5 metra kubnog, sa naljepljenim slikama tate, mame, psa, macke i ostalih kucnih ljubimaca. Doduse nadje se malo prostora za one svima poznate natpise tipa Arbeit Macht Frei ili Leave Hope Before You Enter Here.
Na kraju secer, upoznavanje sa seficom i sefom. Ona, tipicna country sveamericka girl, doktorica znanosti, 30 i kusur godina, rastavljena. Naravno nezaobilazne neispeglane traperice, frizura koja nije vidjela frizera dobrih pola godine, neka jadna majca. Sve u svemu i klosari bi joj bili zavidni na stilu. Vrlo impresivno.
Sef, mladjahan uspjesan znanstvenik svjetskog glasa, sminker u Boss odjelu s kravatom i…. mokasinke (ups, vec sam ocekivao krasne Nike-ice na nogama). Naravno, umisljen i bahat, uporno ponavlja fraze tipa awesome, spectacular, at the end of the day i slicno.
I tako malo po malo mi se raspricali, culi oni za Hrvatsku, naime njena oceva familija je tamo negdje iz srednje Evrope pa to i nije tako daleko. On cesto putuje u Evropu, ali u Hrvatskoj jos nije bio. Sve u svemu vrlo dobar dojam ostavise oni kod mene.

I onda usljedio sok!! Pita ona mene kako mi izlazimo na kraj s gubom u Hrvatskoj. Prvo pomislih da sam nesto krivo cuo pa je onda uljudno zamolim da mi ponovi pitanje jer je nisam razumio. I ona opet: Guba! Nisam mogao vjerovati da jedna doktorica znanosti, profesorica na fakultetu, pita mene za gubu u Hrvatskoj, usred Evrope.

I onda mi je bilo jasno zasto je stajala na udaljenosti od kojih par metara od mene dok smo pricali. Bojala se zena da ne pokupi gubu. E svasta...

- 23:10 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.10.2007., četvrtak

Konacno Amerika


Dolazak u Chicago bijase poput nekog traumaticnog sna kojeg se niti danas bas najbolje ne sjecam. Je li zbog bilo zbog mog soka ili zbog jet lag-a, jos nisam uspio otkriti...
Izlazim ukocen iz aviona otecenih ociju. Pogled mi se zaustavlja na tisucama ljudi koji uzurbano trce po O’Hare-u, svatko za nekim svojim poslom, dok ja uredno cekam u redu na druzenje s imigracijskim sluzbenikom. On, neki Hispanoamerikanac, nije me upitao ama bas nista, samo mrklo odmjerio i nesto nasvrljao u putovnicu. Nakon toga izmjenih par rijeci s carinikom i to je bilo to. Najteze je kazu, proslo.
Na izlazu iz aerodromske zgrade docekala me moja “hrvatska veza” i odvezla do novog doma negdje u predgradjima velikog grada. On, uspjesni amerikanac hrvatskog porjekla, me je odmah poceo upucivati o zivotu ovdje. Naravno na engleskom, jer ja moram uvjezbavati uho, a i njemu je tako lakse. I dok je on pricao, ja sam od Chicaga mogao samo u daljini naslutiti ogromne nebodere ciji su vrhovi bili pokriveni kisnim oblacima. Zbilja, nisam mogao vjerovati da su toliko visoki.
Stan nije bas bio kao na filmu. Oronuli kucerak s osam stanova, skripavi parketi, pogled naravno u nista, kupatilo koje kapa, s rabljenim namjestajem i naravno sve to samo za 600$, uz 600$ nekog security depozita kojeg ce moji gazde uzeti i lijepo drzati dok se ne iselim. Stan je mi 10 minuta hoda od posla pa bi se trebao tako lakse snaci dok ne kupim auto.
I tako dok ja zbunjeno pitam kako to nema ves masine u stanu, jer kod nas to je sastavni dio kupaonice, moja „veza“ mi sa smjeskom odgovara kako je ovo ipak Amerika, zemlja sa najboljim standardom na svijetu i da tako nesto tipa perilice je zbilja nepotrebno bacanje novca. No, ja bih trebao biti jako sretan jer u podrumu moje zgrade imam perilicu (naravno, koja ne kuha robu) za samo 75 centi po pranju pa ne trebam ici u javne praonice kao vecina drugih "sretnika" s iznamljenim stanom.
I tako, dok ja vrtim film o perilicama u glavi, prisjetih se nekih scena iz praonioca u filmovima i sve mi odmah postade jasno. Praonice su ovdje hit...i dobra poslovna prilika.
Ljubazno sam odbio nedjeljni rucak i druzenje s obitelji svog domacina te sam brze bolje odletio u krevet. Moj mozak, sludjen vremnskom razlikom od kojih 7 sati, nije mogao obraditi toliko informacija odjednom. Shvatih da me jet leg hvata u punom obliku. Stopostah se u krevet, niti zube ne oprah.
Samo da se naspavam, sutra se vec pocinje raditi, a moji novi poslodavci su nestrpljivi da me vide cim prije.

- 23:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.10.2007., srijeda

Ostvarenje jednog djecackog sna

Kada prije pet godina prvi put udjoh u zrakopov za Chicago, s hrpom papirologije koje su mi poslali moji novi poslodavci te s dva kofera u koje sam potrpao sav svoj zivot u Hrvatskoj, srce mi je jako zalupalo (s onim osjecajem u vratu), a u zelucu sam osjetio neki cudan spoj mucnine i nelagode, nikad prije dozivljen. Nisam znao je li to bila posljedica neke moje unutarnje tjeskobe ili mozebitno strah od onoga nepoznatog sto me ocekuje u toj “obecanoj” zemlji. I dok se Lufthansin Jumbo polako odvajao od tla i parao kisno juto nad Frankfurtom, mojom glavom proletila je misao: " Nije li to zauvjek?"

"Neeeee", odgovorih sebi, "ipak je to samo na par godinica kako sam prvobitno i planirao."

Jako dugo sam se mucio s osjecajem krivnje jer mi se nekako cinilo kako radim nesto zbog cega cu se vjerojatno kajati jednog dana, ali zelja da okusim nesto novo, zivot u toj “obecanoj zemlji” toliko puta isprican u brojnim filmovima, knjigama i emisijama koje sam naprosto gutao u djetinjstvu, je ipak bila jaca i onaj presudan kamen na vagi moje neodlucnosti.

I tako dok je zrakoplov klizio put Amerike, kroz prozor ugledah obrise kopna Evrope koje cu opet vidjeti tko zna kada. U oku je zasjala suza koju sam manirom vjestog glumca uspio skriti od svog suputnika, srednjovjecne bakice sa skotskim naglaskom. I sjetih se brojnih mojih sunarodnjaka koji su, iz istih ili drugih razloga, odlucili podignuti sidro iz rodnog kraja i uputit se u nepoznato. U zemlje koje prihvacaju odvazne, koje obecavaju jako puno, daju nesto, a uzimaju vjerojatno sve. Ostavih sve: dobar posao, obitelj, prijatelje, najljepse more na svijetu, jutarnje kave na rivi, romanticne setnje, zalaske sunca, klapsku pismu… sve zbog necega vrlo obecavajuceg i primamljivog, premda jako neizvjesnog i imaginarnog.

I jos dan danas, pet godina poslije, ne osjecam se bas ugodno kad se sjetim tog dana, jer se gorak okus te tjeskobe vrlo lako se vrati, odnosno, ponekad mi se cini kako nikad nije ni ispran iz srca.

Je li se sve isplatilo? Meni je tesko je naci odgovore...Samo cu pokusati docarati i podijeliti neka od mojih iskustava s ove strane Atlantika.

Pogled sa Sears Tower-a, najveceg nebodera u SAD


Podzemna/nadzemna zeljeznica


Buckingham Memorial Fountain - jedna od najpoznatijih fontana u Chicagu


Pogled na Michigan Ave

- 07:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

  listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2013 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (4)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (4)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (1)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (4)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (9)
Veljača 2008 (4)
Siječanj 2008 (9)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (18)
Listopad 2007 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Zivot Dr. Q, modernog hrvatskog emigranta, u obecanoj zemlji

Linkovi

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se