Amerikanac

Petkom u 5 popodne, na kraju radnog tjedna, u labu je uglavnom neformalno druzenje uz sir i vino te uz razglabanje dogodovstina iz proslosti. Nisam ni slutio da cu i ja uskoro postati glavna tema jednog od takvih meetinga.

Naime, nakon “nemilih” dogadaja u Bar Harboru, vijest o tome vrlo se brzo prosirila i do mog lab-a. Kako, neznam, ali ocito je da sef ima spijune na svakom koraku. Ili kako on to voli nazvati svoj “network”. Big brother uvijek gleda. Strasno.

Bilo kako bilo, nakon par casa vina (In vino veritas, op.a.), on je izrekao svoje misljenje, lose po moju reputaciju. Po njemu ja nisam dobro postupio jer je bakica mogla biti potenijalni donator za nase projekte. A para kao sto znamo nikad dosta. Pogotovo u znanosti. I da bi on svakako nesto “ucino” da oraspolozi bakicu nebi li odrjesila kesu ili jos bolje promjenila oporuku. Onaj tko donese masu dolara na faks u vidu donacija ili grantova odmah je u milosti dekana i promocija mu ne gine. Naravno, dekan nikad ne pita od kud lova. Bitno je da je on broji. Nadalje, kaze on, od znanstvenika se ocekuje da se puno zrtvuju, citaju, uce, rade od jutra do sutra, kolju stakore i miseve (to se inace zove eksperimentiranje), smrde po njima i nakon posla. Danima, mjesecima, godinama, kako bi napisali par znanstvenih radova, nasli izvore financiranja, otvorili vlastiti lab te na kraju dobili unaprjedjenje. Pa zasto bi onda par sati sa bakicom u jahti bili problematicni? Mozda je jadna bakica samo trazila malo paznje jer je stara i usamljena u ovom otudjenom svijetu?

Dakle, dao mi je jasnu poruku. Ako hocu uspjeti u poslu moram se zrtvovati. Jako. I raditi prekovremeno. I ne samo sa stakorima.