Amerikanac

Svima je dobro poznato kako ovdje zivi cijela horda ljudi iz cijelog svijeta, svih mogucih boja, rasa i jezika. Ima, naravno, dosta ljudi i iz nasih krajeva, tako da bas nije rijetkost cuti na ulici kako neko breka, ili psuje na "tvom" jeziku. Isto tako, relativno je lako skuziti po naglasku tko je iz kojeg dijela svijeta. Za nas sa slavenskog govornog podrucja Ameri kazu kako imamo karakteristican naglasak (vjerovatno tvrd, tipa Tudjmanovog, op.a) i da neznamo, odnosno ne koristimo engleske clanove (the, a, an). Prepoznah se odmah, pogotovo u ovoj prici s clanovima.

Ali da te netko moze prepoznati samo po crtama lica (Kinezi i Japanci iskljuceni), bez izgovorene rijeci, priznajem malo mi je bilo teze za za povjerovati. No dva nedavna dogadja uvjerila su me u suprotno.

Scena 1. Prosli Bozic vozim se ja u svojoj Hondi prema O’Hare-u, idem docekati curu na aerodrom te slusam neku lokalnu radio postaju. Na naplatnim kucicama, gospodja koja naplacuje cestarinu, obrati mi se na tecnom srpskom uz veliki osmjeh: “Dobar dan!” Pomislih kako je to zeni izletilo slucajno jer su se slicne stvari desavale i meni, no ona me brze bolje razuvjeri dodatnim pitanjem: “Odakle si?” Ja se pocnem smijati i odgovorim kako sam iz Hrvatske, odnosno Dalmacije. I naravno, upitam je kako me prepoznala. Naime na autu nemam ama bas nikave hrvatske oznake, zastavice, naljepnice ili slicno sto bi joj moglo pomoci. Isto tako nisam ni progovorio niti jednu rijec da me je mogla eventulano prepoznati po naglasku, niti sam slusao hrvatsku glazbu. A Milica ce ponosito: “Ma kako da ne prepoznam lice naseg coveka..haha”. I prica kako je njen muz iz Dalmacije isto, pa pobjegao u ratu...jos mi tako izmjenismo rijec dvije, dok ovi u koloni iza mene nisu poceli urlati sirenama. Na kraju me teta Milica castila cestarinom.

Scena 2. Ovo ljeto ja ulazim u zrakoplov iz Chicaga za Frankfurt. Guzva za poluditi, stjuardese se rastrcale naokolo dok ja se probijam do svog mjesta. Na mjestu do mene vec je zasjela neka gospodja osrednjih godina. Ja se nasmijesim, onako iz pristojnosti, kad ona ce meni : Ej ti visoki, jesi li Srbin ili Makednac? Ja se zavalija od smija. Odgovorih kako sam Dalmatinac, te se na to i ona isto pocela smijati. Kaze, to joj je bila treca opcija. I opet ja upitam kako me je prepoznala. A Sneska se smeska: Pa po crtama lica. I tako, mi se raspricali o svemu i svacemu, Ona je iz Skopja, pola srpkinja pola makedonka, dobila green card na lutriji prije 6 godina, sada mlati pare u Chicagu i dovodi blizu i daljnu rodbinu ilegalno u SAD, ono napise garantno pismo, a ovi se nikad ne vrate doma. Kaze dosad je u 6 godina uhljebila 12 obitelji. Svaka cast. Unatoc svemu, let je protekao brzo i ugodno, a mi smo se lipo napricali.

Kako tumacite ovo? Ja imam samo dva objasnjenja. Prvo, mozda zbilja mi s Balkana imamo neke zajednicke dinaridske crte lica (kao sto bi rekao Sime Djodan, coskaste glave), koje ja ne mogu uociti zbog svog astigmatizma i miopije, ili mozda nesto nije u redu sa mojim crtama lica. Ipak bi volio da je istina ono prvo :-).