utorak, 27.05.2008.

Kuda plovi ovaj brod?

Obožavam navečer, kad grad već polako tone u san otići u rekreativnu šetnjicu. Doduše, gotovo nikad ne idem sama, uvijek je sa mnom barem jedna prijateljica. Tada možemo na miru razglabat o kojekakvim tričarijama i problemima koje i inače muče djevojke u ranim dvadesetima. Baš maloprije sam se vratila iz šetnje s jednom prijateljicom koja pripada najužem krugu prijatelja.

Poprilično sam društvena osoba, rado upoznajem nove ljude, sklapam nova poznanstva ali imam tek nekoliko osoba koje zovem prijateljima. Tom nevelikom krugu pripadaju tri cure i jedan dečko. Te ljudi poznajem jako dugo i o njima znam sve. S njima sam dijelila radost i sreću, suze i tugu, njima sam se jadala, njih sam podržavala... Istina, jedna cura je 'naknadno' upala u krug prijatelja, ne poznajem je baš od djetinjstva, svejedno - potpuno zaslužuje da je zovem prijateljicom. Ovaj post odnosi se ipak na ostalih troje.

Nego, da se vratim. Dakle, šetala sam s Bučnom i nešto smo zaključile- život je totalno nepredvidljiv! Ok, ok, možda nismo otkrile toplu vodu niti istosmjernu (ili kako se već zove) struju - ali do nekakvog otkrića smo ipak stigle.
Shvatile smo da neke stvari nisu ispale onako kako smo možda tile dok smo bile mlađe, isto tako - neke nove stvari su nezamislivo dobre. Nismo previše raspravljale, samo smo se složile oko toga i otišle svaka svojoj kući. S namjerom da učimo, dakako.

Ispred mene stoji zdjela s keksićima, pokraj nje pola litre vode. Meni s desne strane nalazi se nessica, pokraj nje jagode i samljeveni šećer (nisu baš nešto posebno slatke ove jagode, a prodavačica mi se skoro na svoju blitvu zaklela da su vrgoračke). S lijeve strane ima toliko toga da ne bi stigla nabrojit da pišem još barem pola sata - samo nekoliko hintova - vijača (iliti uže za preskakivanje), novčanik, etui s cd-ovima, bilježnice, skripte... I sad ja sjedim ispred kompjutera i razmišljam. Kažem razmišljam jer tipkovnicu jedva da uspijem pronać. Ispiti su, znate kako je.

Eh, ja i moje didaskalije...

Pri samom završetku osnovne škole nalazile smo se na najvećoj životnoj prekretnici. Dani igranja barbie lutkicama (ili vožnje autića oko zgrade - no dobro, nisam se baš uvijek igrala barbikama pa šta sad :p ), preskakanja laštika preko odmora i sl. bili su gotovi... Sjećam se kako bi za vrime velikog odmora odlazili kupit pizzetu ili topli (taj topli je bio nešto najljepše što sam ikad okusila) za vrijeme velikog odmora i onda bi se mi ženske natefterile na zidić i navodno se 'uživjele' u neke trač partije samo kako bi se pravile da ne primjećujemo dečke koji glume paunove kako bi privukli našu pozornost. A zapravo su nam baš bili simpatični, naravno nismo to smjele ni u ludilo priznat. Eh, dičja posla...

Uglavnom, završetkom osnovne škole na neki način završilo je i djetinjstvo.
U srednju školu smo morali putovat busom i svi smo se odmah, na samom početku prvog razreda, totalno promijenili. Postali smo važniji (ipak se vozimo busom, ko da je to mala stvar :p ), promijenili stil odjievanja, neke cure su se počele napadno šminkat, ma kao da smo svi postali nekako odrasliji, zreliji. Naš grad u kojem je dotad sve bilo idealno, zaštićeno - odjednom nam je postao premal. Dobili smo krila.
Neki su otišli predaleko pa su im ljudi našeg grada izazivali mučninu u želucu samo zato jer nisu bili 'gradska dica'. Dojučerašnji takozvani najbolji prijatelji odjednom su se prestali pozdravljati na ulici, ništa nije bilo kao prije.

Ali, nisu se svi promijenili. Ili barem ne drastično. Postoje i oni, kao što smo na primjer moji prijatelji i ja, koji su oduvijek znali cijeniti osobu, a ne grad u kojem živi ili društveni sloj kojem pripada. Mi nismo dali da prijateljstvo propadne zbog gluposti, mi smo pamtili one koji su uvijek bili uz nas. Istina, svi smo išli u različite škole i nerijetko smo bili u različitim smjenama u školi ali uvijek smo pronalazili vremena jedni za druge. Četverogodišnje pronalaženje vlastitog identiteta, prolaženje raznih kriza i preispitivanje vlastitih mogućnosti nije narušilo ono zbog čega smo postali takvi, nije narušilo naše prijateljstvo - nije narušilo nas same. Nije bilo lako, ali nismo popustili raznim iskušenjima velikog grada i nekih novih kvazi prijatelja (mislim prvenstveno na 'face' i njima slične koji ti ni u ludilu ne bi prišli u normali, al kad bi im zatrebala tvoja pomoć oko bilo čega- hop, eto njih i odjednom smo najbolji prijatelji.... Not. ). Znali smo odakle potječemo i tko smo.

Uh, raspriča se ja, al ponijelo me pa eto. Nego, zbog čega je život nepredvidljiv...

Naime, kad smo završili i srednju školu bili smo već koliko toliko formirane osobe, s nekim svojim stavovima, novim (sa)znanjima i sl. I tako smo, na jednoj od zajedničkih kava malo pričali o tome kako mislimo da će nam život izgledat za nekih pet godina otprilike. Od mene se, s obzirom da sam jedina od njih završila gimnaziju, nekako najviše očekivalo što se daljnjeg obrazovanja tiče. Bučna nije namjeravala ić na faks, Koka također. Zora je jedina znala šta i kako- ekonomija je bila njena sudbina. Što se tiče Jeana, on je htio postati arhitekt.

Od završetka srednje prošle su tri godine. Iza mene i Koke je jedan krivo upisan fakultet (zalomilo se, kriva procjena i tako to), i dvije godine nekog nazovi studiranja na drugom fakultetu, nama srodnijeg. Bučna je upisala faks i rasturila sve živo- još malo pa će upisat četvrtu godinu, a Zora nakon završene tri godine ekonomije namjerava upisat još dvi. Jean je također, kao Koka i ja, upisao jedan faks pa shvatio da to nije to. Sad je jedan od najperspektivnijih mladih hrvatskih dizajnera, i sretan je- mnogo sretniji nego što bi bio da mora projektirat nekakve dosadne zgrade i po cile dane se zezat sa tlocrtima i bokocrtima.
Zora je u vezi skoro četiri godine, ne namjerava se udat još najmanje pet godina. Koka je u vezi dvi i po godine i nedavno se zaručila. Dogodine se vjenčaje i imam čast biti njena kuma. Kad se samo sjetim da se moja mala Kokica udaje, mogla bih se rasplakat. S njom sam podijelila baš sve dosadašnje trenutke, zajedno smo odrastale, jedna drugu bodrile, zajedno se smijale, zajedno plakale, zajedno pojele nebrojeno Domaćica... Al, sve je to dio odrastanja. Bučnoj prvi dečko ne da nije bio Hrvat, nije bio čak ni s istog kontinenta! Došao je 'poslom' iz tamo neke sunčane zemlje s juga Amerike - ali zajedno su bili otprilike osam mjeseci, s tim da su u tih osam mjeseci imali 'pauzu' od mjesec, dva al Bučna se voli hvalit da je veza trajala toliko pa nek joj bude. Jean nema curu - kaže da nema vrimena ni spavat a kamo li još i curu imat - i ja mu virujen. On je uvijek, kada bi radio nešto što ga jako zanima, davao cijelog sebe u to.
Ja sam, što se studiranja tiče, ispala crna ovca jer sam već neko vrijeme u nimalo motivirajućoj ništa-mi-se-ne-da fazi, dečka sam sasvim slučajno upoznala preko neta i zajedno smo skoro godinu dana. Najljepših godinu dana u mom životu. Nisam otišla toliko daleko kao Bučna - ma koliko udaljen bio od mene, još uvijek smo, Bogu hvala, u istoj državi.

Bez obzira što činili i čime se (ne) bavili, neizmjerno sam ponosna na svakog od njih, prekrasni su to mladi ljudi i zaslužuju svu ljubav ovog svijeta.


I da, just for the record, najpoznatije face (da ne kažem fufice) osnovne škole već godinama su majke, neke od njih su se, u svojih dvadeset godina, uspjele udat, rodit, razvest, ponovno nekog novog zavest i rodit drugo dijete...

Ima tu još toliko toga što bi mogla ispričat, al bit je u tome - da nam je netko prije par godina rekao što nas sve čeka, kroz kakve ćemo putove proći i kuda će nas to sve skupa dovest, nitko od nas ne bi vjerovao.


I sad ja razmišljam - tko zna što nas još čeka u ove dvije godine (znači kad bude pet godina od završetka srednje) a kamo li kamo će nas život odvest kasnije. Možda ja zbog ljubavi napustim rodnu i tako voljenu Dalmaciju, možda on zbog mene napusti slavonsku ravnicu? Možda se putovi mojih prijatelja i mene jednom i raziđu, naravno glupo bi bilo očekivat da ćemo uvijek u životu baš sve moći radit zajedno - ipak odrastamo - ali nadam se da ćemo uvijek znati cijeniti jedni druge i da nikad nećemo zaboraviti one istinske dragocjenosti.

Pa čak i ako nas život odnese svakog na svoju pučinu i ostavi da se koprcamo u nepoznatom moru - mislim da ćemo se nekako svi znati vratiti kući i ponovno obradovati pronađenom, u biti nikad izgubljenom, iskonskom blagu.


friends





- 01:58 -

U tu beskrajnost moja miso tone... (37) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

  svibanj, 2008 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Studeni 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (5)
Svibanj 2008 (14)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

... život dalmatinke sa mjesecom u očima ... zubo

ne sad ozbiljno, ovaj blog je posljedica mojih zapažanja o svijetu koji me okružuje.
ponekad su ti utisci predočeni u stihove, ponekad u nešto drugo.




ako poželite nešto komentirat- molim vas, jedan komentar je sasvim dovoljan. eventualno dva komentara- ako se slučajno nečeg tek kasnije sjetite... znači nemojte mi u jednom postu napisat ' pozzzz ', u drugom nešto kao komentirat , u trećem ' svrati' , u četvrtom 'kisssss' i sl.
ljudi moji dragi ovo nije facebook, myspace, a sasvim sigurno nije ni msn.
nemojte mi zamjeriti, ali ja pišem iz srca i važno mi je vaše mišljenje, a ne broj komentara. sretan




Jebeno Pametan

JebenoPametan


moj podsjetnik na odlične blogove i drage ljude

Stana
BLOG ZA HUMANITARNE AKCIJE
Tišina
Anđeli slomljenih krila
Moje pjesme i stihovi
Morska zvijezda
Martonus
Viam Inveniam
1step2far
Euro smijeh
Defton
Barbara
ljubavni kutak
Prorok (!)
nepoznata ulica broj 24
mala1803
zdravlje.sreca.ljubav.zivot.


ambis




Provalija ili bezdan? zujo

veliki sam sanjar, vječiti borac za pravdu, propali student i osoba koja ne može živit bez ljubavi, mora, boja, muzike i čokolade fino

volim dobru hranu, plišane igračke, bedževe, parodije... obožavam miris pokošene trave i miris tableta za komarce (nekako me podsjećaju na lito i odlazak na spavanje bez teških prekrivača - na krevetu samo lancun (plahta), ah sloboda... )

peace_dog



volim knjige, poeziju, 'pucam' se balaševićem... zubo
i, kako je jedna meni jako draga osoba primijetila, svaki predmet na meni ili u mojoj okolini ima svoju priču i značenje sretan

šta se tiče zemalja koje bi volila posjetit - to su definitivno kuba, irska, indija, a volila bi ponovno vidit španjolsku i doživjet je na malo drugačiji način...

tila bi naučit neke nacionalne plesove - flamenco, samba, rumba, tango ... šta bi još volila? probat bungee, naučit neke stvari koje ne znam...

ono što ne volim i ne podnosim su nepravda, ljudska zloba, gledanje tuđih poslova i... tripice zubo







Designed by In Obscuro