utorak, 20.05.2008.
Postati mama
Mislim da to nije samo posljedica nekih posebnih hormona što me u zadnje vrijeme opasno 'pucaju'. Ipak, ti osjećaji u meni postoje još otkako znam za sebe.
Šetam rivom i stalno nailazim na ponosne roditelje s kolicima, bebačima koji oko njih veselo trčkaraju. Susrećem trudnice, znate to su one prekrasne žene s posebnim sjajem u očima ...
Želim biti majka.
Želim biti majka i najradije bih odmah nosila dijete u sebi.
Na žalost, zbog subjektivnih razloga (studentica bez posla, financijski ovisim o roditeljima, momak na drugom kraju 'zemlje seljaka na brdovitom Balkanu' ... ) to trenutno nije moguće. Ili barem još koju godinu. Ponavljam, na žalost.
Ali, biti mama- zar to nije najljepši osjećaj na svijetu? Dijete koje je plod ljubavi, brižno čuvaš u sebi i nosiš u svojoj utrobi, u sebi. Staneš pred ogledalom, promatraš kako ti trbuh svakim danom raste. Dodiruješ i nježno maziš trbuh, sjajiš od sreće jer znaš da je tu tvoje dijete. Pogledaš svog partnera koji te potajno promatra i shvatiš da skriva suzu u oku, suzu ponosnu. Svjestan je kao i ti da ste stvorili nešto zajedničko, dijete ljubavi.
Pa i kad se probudiš u pola dva u noći i poželiš topli sendvič s kiselim krastavcima, makar ih prije ni u ludilo ne bi okusila. Pa nježno, mazno probudiš dragog i kažeš :' ljubaviiii, oćeš ti svojoj ženici otić kupit topli? ' A on te sav čmeljav i pospan u čudu pogleda i najradije bi opsovao i topli i krastavce i majonezu - pogotovo kad se sjeti da je najbliži dežurni fast food udaljen 15 minuta vožnje. Ali pogleda tvoj trbuh i sjaj tvojih očiju, samo ustane i ode.
A kad se konačno vrati- nađe te kako jedeš sendvič sa čajnom jer ti je u međuvremenu postala nekako privlačnija od onog što si poželjela.
Svejedno, poljubi te, kaže ti da te voli i ode spavat (s nadom da sljedeći put ipak poželiš pojesti komadić kruha, toga ionako uvijek ima u kući).
A kad dijete dođe na svijet, nitko sretniji od vas dvoje. Gledate to maleno, posve nježno i ranjivo stvorenje željno ljubavi i ne vjerujute da je vaše, da ste ga vi stvorili. Ali vaše je. I beskrajno ste zahvalni na tome. Kada majka prvi put uzme u naručje svoje dijete, kada osjeti njegovu glavicu prislonjenu na svoje grudi, srce zna. Ona zna. Zna da je dijete najvrijednije na svijetu, ništa se s osjećajem kada postaneš roditelj ne može mjeriti. Sva patnja, trud, muka, trnovit život- za sve si sada nagrađen.To mora da je prekrasan osjećaj...
A tek kada dijete dođe kući, pa cijela kuća dobije taj jedinstven dječji miris, aaahhh.... Kremice, kupke za dijete, pelene, puderi, vlažne maramice, dječja kadica, tuta, dječja robica... Svi ormari postanu pretijesni, kupaonica postaje bazen, a kad dijete prohoda- cijeli stan postaje premalen... Osjeća se miris ljubavi, miris obitelji.
Svjesna sam da odgajati dijete nije nimalo lak zadatak- pogotovo ne u danjašnje vrijeme. Sve neprospavane noći, višednevne brige, 'obiteljski sastanci' - sve je to također dio roditeljstva...
Biti roditelj najljepši je, ali i najteži zadatak, nešto što traje cijeli život, nešto nakon čega nema povratka jer beba nije mikrovalna koju možeš kupit pa u roku trideset dana vratit, ako s njom nisi zadovoljan. Dijete je ljudsko biće, biće koje zahtijeva brigu, pažnju, sigurnost i prije svega ljubav. Ako ono osjeti ljubav, ono ljubavlju i uzvraća- ne postoji posebniji osjećaj nego kad te dijete zahvalno pogleda tim svojim krupnim, sjajnim, nevinim okicama... Prekrasno...
Ah, mora da je predivan osjećaj biti roditelj...
Voljela bih barem jednom osjetiti taj osjećaj ponosa, sreće, ... Nade... Ljubavi...
kakav li je to osjećaj?
nositi dijete devet mjeseci u sebi
i onda ga, onako malenog,
na svoje grudi prisloniti?
vidjeti anđela dok umoran
blaženim snom pajki,
nježno ga dodirnuti i
ponosno reći :
ovo je moje dijete...
i shvatiti da si postala majka...
da sve se promijenilo...
da si potrebna tom malom biću...
znati da si nekom majka?
- 14:54 -
U tu beskrajnost moja miso tone... (21) - Isprintaj - #
