Vrtlog jedne male lutalice
just.. like that
Sjedim u mraku svoje sobe, mjesta mog nekadašnjeg utočišta. Izgubljena, sjedim na krevetu. Čuje se šum vjetra i rominjanje kiše izvana. Radio svira, tek jedva čujno.
Čudno je. U sobi koja je bila utočište. Hoću plakati, vrišati.. a ne mičem se. Hoću pobjeći. Želim biti zagrljena. U sobi je miris tvoj, miris osobe koja mi fali, miris moj u tragovim izgubljen.. Hladni vlažni zrak ulazi kroz otvoren prozor.. Sve se miješa i gubim se..
Zatvaram oči. Zamišljam da me zagrliš. Kako je to ugodno. Otvaram oči. Pogled se gubi u mraku koji se nadvio nad grad. Tek pokoje svjetlo se vidi u daljini. Pokušavam ne slušati radio, koji kao da zna koje pjesme svirati. Nadam se da će netko doći, spasiti me. Zagrliti bar na tren. Pogled mi iz mraka biježi na mobitel, koji šuti već cijeli dan.
Vrata se otključavaju. Smijeh mojih cimerica i prijateljica. Pale svijetlo, mijenjaju radio postaju, oduzimaju mobitel iz ruke i grle me. Ne mogu ne nasmiješti se. Doduše kiselo. Ali eto.. oblačim najdraže traperice, neku majčicu koju su mi odabrale i raspuštam kosu. Uzimam cipelice i odlazim. Srce mi još uvijek muklo tuče. Želim se vratiti u mrak sobe, nekadašnjeg utočišta. Vožnju autom niti ne doživljavam. Ulazimo, glazba, svi se smiješe i plesuckaju okolo..
Sjedam na jedan mali kauč, tobože pripremajući se za ples. Cipelice su napokon na nogama, ali nekako ne želim na podij. Ne osjećam se sigurno. Kao da lebdim sve niže u ponor bez mreže. Drugačija muzika. Momci drsko pitaju djevojke oko mene za ples.. Odlaze, zagrljeno počinju plesati na podiju. Još više mi postaje hladno, i stišćem svoju jaknicu u zagrljaj. Imam dojam da to traje vječno...
Ipak.. možda.. U stvarnost me vraća nečiji topli zagrljaj. Dobim poljubac u obraz i ruku da me podigne. Novi zagrljaj i mrežu u mom ponoru. Barem nakratko. S tugom i strahom ostajem u zagrljaju, pratim njegove lagane i nježne kretnje...
