Vrtlog jedne male lutalice

Neprospavana noć


Kasno je došla kući. Tiho je izula ciplice i bacila torbu u kut sobe. Bila je potištena. Ne postoji riječ da opiše čudan mix osjećaja koji su kolali njome. Znala je da nema pravo na njega, nikad ga nije ni polagala a takav je bio i dogovor. Ali ipak.. osjećala se ostavljeno. Vani je vjetar jecao za nju. Otvorila je prozor i sjela na rub. Voljela je šum vjetra u granama prije kiše. Jednostavno je sjedila u tišini. Zajedno sa prvim kapima kiše kanula i njena suza. I još nekoliko. Mrzila je sama sebe. Jedina utjeha je što je znala da se zaljubila bila bi još puno lošije.. 'Barem to nije' mislila je.

Kroz suzne oči i razmrljanu šminku vidjela je poruku na mobitelu. U trnu se i skamenila i razveselila i rastužila. Bila je njegova. Dugo je razmišljala.. Isplati li se biti sebična i boriti se za nešto što nije ni imala? Bilo joj je lijepo uz njega. Obožavala je njihove kasne razgovore, to što ju nasmijava, tješi i hrabri. Sviđao joj se zvuk njegovog glasa. Imao je neki poseban čar. Bio je otvoren i sve joj rekao. I to je i htjela. Znala je što može i ne može imati. Voljela je svoj ples i simpatiziranje i zavođenje na podiju. Zbog svega joj nije smetalo što ima druge pored nje. Znala je da ju vidi kao osobu i to joj je bilo dovoljno. Ali u trenu kad joj je rekao da je odabrao jednu drugu srušio se svijet na tren. Očekivala je to.. ali ne tako brzo. Mrzila se zbog toga. Ipak, odgovorila je na poruku. U trenu slabosti i jecaja dala mu je ipak doznanja što se događa.. Bio je iznenađen.

Narednih dva sata sjedila je na prozoru, sa mobitelom u ruci. Pred svitanje, već promrzla i umorna, legla je u krevet i čvrsto zagrlila jastuk. Krevet je bio tako velik i hladan... Ipak premorenost je pobjedila i zaspala je, skupljena u kolut ispod pokrivača

02.10.2009. u 23:17 | 0 Komentara | Print | # | ^

Morska sanjarenja

Bila je to super večer. Svi su se vratili jako kasno u apartman, veselo su brbljali prije spavanja. Svi osim nje. Dok su se vraćali kući vani se spremala oluja. Bila je to zadnja kap. Sjela je na balkon, sama s čašom u ruci, u mrak. Vjetar je šuštao u obližnjem drveću. Nebo su povremeno šarale munje. S vremena na vrijeme čuo se podmukli tutanj grmljavine. Preko ruba terase promatrala je mali usnli gradić i brodice kako se njišu pod valovima. Nakon par minuta vratila se na drveni stolac i ponovo uzela čašu. Bila je tužna. Vjetar nije ni čula, samo se prisjećala njegovog ugodnog glasa i prekrasnih zelenih očiju. Nije ga mogla maknuti iz glave. Drhtavim rukama uzela je i zapalila cigaretu, te otpuhnula dim. Prohladni vjetar joj je milovao uplakane oči. Tako žarko je željela da to bude njegov dodir! Nije znala što to sve znači.. nije spremna. A on se tako poigrava s njom..! Uživala je u naletima podivljalog vjetra, zajedno sa suzama oslabođali su je. Bila je izgubljena, rastrgana..

Ujutro kad se probudila, bila je još na drvenom stolcu na terasi, prekrivena dekicom. Nije znala tko ju je pokrio. Lagano promrzla nakon olujne noći ustala je i bosa otapkala do kuhinje. On je već otišao. Pristavila je kavu. Svi ostali su još spavali. Ponovo je izašla na balkon, sa šalicom vrele kave u ruci. Jutro je bilo hladno i ponovo se ogrnula dekicom. Tek sad joj je sinulo.. dekica je mirišala na njega! "Kakva loša šala!" - pomislila je. Jedna od cimerica je provirila na balkon, i sjela pored nje sa svojom šalicom kave. Brzo je odmahnula rukom da je sve ok, i namjestila mali osmijeh na lice. Šuteći, nastavile su piti kavu. Malo po malo, budili su se i ostali. Nakon brzinskog doručka, požurili su na plažu. Dečki su odmah hrabro ušli u vodu, dok su se cure malo nećkale. Naravno, ostala je zadnja. Nakon onakve noći, godio joj je topli dodir sunca. Na nagovor ostatka ekipe, ušla je konačno i ona.

Nakon većine dana provedene na plaži, umorni krenuli su doma na ručak. Naravno, ako nešto može krenuti po zlu - bude. Uspjela je ozljediti nogu! Nakon ručka, potjerala ih je nazad na plažu, a ona je ostala sama. Napokon malo mira! Ubrzo je zaspala na kauču. Probudio ju je hladan dodir. Od svih osoba na svijetu, upravo on je držao hladan oblog na njezinoj nozi - bila je šarena od podlijeva i natečena. Zabrinuto ju je gledao. Iako zahvalna na oblogu, željela je da ode. Pospremio je ostatke ručka, zamjenio oblog i sjeo se kraj nje. Skupila se u svoj dio kauča koliko god je mogla. Uključila je TV i okretala programe - zapravo je gledala u prazno. Nije se usudila ni pogledati ga. Nije se dao smesti. Samo se približio, rukom je privukao sebi i zagrlio. Bila je naslonjena na njegovo rame, udisala je miris kože.. Osjetila je kako ju miluje po kosi. Polako, nježno.

05.07.2009. u 18:08 | 0 Komentara | Print | # | ^

Oluja

Laganim korakom prolazim kroz kvart. Umornih nogu vraćam se s posla. Jedva sam dočekala izaći iz sparnog i prekrcatog autobusa. Već danima sunce žari, zagrijava zrak i asfalt oko mene. Ulazim u stan, izuvam sandale i bacam torbu u kut sobe.. Ispružim se na krevetu i lijeno protegnem. Kroz nekoliko minuta uz tihu glazbu na radiju padam u polusan.
Budi me neki neobični jaki šum. Jak hladan vjetar je širom otvorio prozor sobe. Ustajem sa kreveta i sjedam na rub prozora. Zatvaram oči i uživam u tom hladnom dodoru.
Prisjećam se jednog odlaska na more. Svako večer sam odlazila na susjednu plažu, sjedila na ogromnim stijenama i uživala u toj hladnoj poslastici. I sad se tamo nalazim. Zamišljam zalazak sunca. I tamne oblake. Vjetar postaje sve jači i hladniji. Paše mi taj hladan dodir. Mrači se sve više. Zapravo mi postaje hladno.. čeznem.. U moj savršen trenutak uletio je opet osjećaj. Tužna ostajem naslonjena na stijenama na obali. Vjetar stvara valove koji se pjene sve više.. Osjetim njihov mokar dodir, kao kišu u zraku. Pokušavam zamisliti njega.
Ostajem još neko vrijeme tako sama. U nekom neočekivamom trenu osjetim topli zagrljaj. poznat miris tijela. Šutim i dalje. Sitne kapi kiše mi sve češće miluju lice... Okreće me, miče lepršavu kosu sa lica i zagrli me. Uživam u toplini zagrljaja koliko i u vjetru. Odmakne se i poljubi me. Pod navalom topline njegovih usana srce mi počne treperiti. Osjećam laganu stuju po cijelom tijelu. Konačno uzvraćam zagrljaj i poljubac.
Odvlači me od ruba stijene na kojoj smo stajali. Pod obližnjom skupinim drveća nalazimo njegove stvari.. ruksak sa nešto odjeće i ručnik. Do tad zapravo nisam niti primjetila da ne nosi majcu. Nebo je i dalje uživalo u svojoj divljini. Ja u njegovom poljupcu i dodirima. Zapravo je imao slankast okus... po moru. Nisam ništa rekla kad mi je počeo skidati majcu, jednostavno sam uživala. Znala sam da nikoga nema. Svi su pobjegli pred prvim naznakama kišne večeri. Al nisam niti marila... Uživala sam pod njegovim toplim dodirima i poljupcima naspram hladnog vjetra i kapi kiše koja je već počela padati. Žarili su mojom kožom. Svake sekunde sam htjela sve više... Opijeni strašću uživali smo u našim tijelima i olujnom nebu. Hladnoća nas je tjerala sve bliže jedno drugom. Sve dok se nismo počeli i sami letjeti zajedno sa pobješnjelim vjetrom od užitka...




16.06.2009. u 18:58 | 0 Komentara | Print | # | ^

just.. like that

Sjedim u mraku svoje sobe, mjesta mog nekadašnjeg utočišta. Izgubljena, sjedim na krevetu. Čuje se šum vjetra i rominjanje kiše izvana. Radio svira, tek jedva čujno.
Čudno je. U sobi koja je bila utočište. Hoću plakati, vrišati.. a ne mičem se. Hoću pobjeći. Želim biti zagrljena. U sobi je miris tvoj, miris osobe koja mi fali, miris moj u tragovim izgubljen.. Hladni vlažni zrak ulazi kroz otvoren prozor.. Sve se miješa i gubim se..
Zatvaram oči. Zamišljam da me zagrliš. Kako je to ugodno. Otvaram oči. Pogled se gubi u mraku koji se nadvio nad grad. Tek pokoje svjetlo se vidi u daljini. Pokušavam ne slušati radio, koji kao da zna koje pjesme svirati. Nadam se da će netko doći, spasiti me. Zagrliti bar na tren. Pogled mi iz mraka biježi na mobitel, koji šuti već cijeli dan.
Vrata se otključavaju. Smijeh mojih cimerica i prijateljica. Pale svijetlo, mijenjaju radio postaju, oduzimaju mobitel iz ruke i grle me. Ne mogu ne nasmiješti se. Doduše kiselo. Ali eto.. oblačim najdraže traperice, neku majčicu koju su mi odabrale i raspuštam kosu. Uzimam cipelice i odlazim. Srce mi još uvijek muklo tuče. Želim se vratiti u mrak sobe, nekadašnjeg utočišta. Vožnju autom niti ne doživljavam. Ulazimo, glazba, svi se smiješe i plesuckaju okolo..
Sjedam na jedan mali kauč, tobože pripremajući se za ples. Cipelice su napokon na nogama, ali nekako ne želim na podij. Ne osjećam se sigurno. Kao da lebdim sve niže u ponor bez mreže. Drugačija muzika. Momci drsko pitaju djevojke oko mene za ples.. Odlaze, zagrljeno počinju plesati na podiju. Još više mi postaje hladno, i stišćem svoju jaknicu u zagrljaj. Imam dojam da to traje vječno...
Ipak.. možda.. U stvarnost me vraća nečiji topli zagrljaj. Dobim poljubac u obraz i ruku da me podigne. Novi zagrljaj i mrežu u mom ponoru. Barem nakratko. S tugom i strahom ostajem u zagrljaju, pratim njegove lagane i nježne kretnje...

04.06.2009. u 13:37 | 0 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2009  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

Poneki osjećaji i misli, poneka pjesma, ponešto mene..

Linkovi

Blog.hr


ako mi slučajno poželite nešto reći..

amaryllian


oni koje rado posjećujem..

nutella - frendica i plesačica yes

dijamantić - super frend i jedan od mojih plesača kiss
no

kayleigh - netko poput mene, a opet toliko drugačiji wink kiss




poneki stih..

Painful..

Tiho ove noći,
dok grad tone u san,
obasjana svjetlošću mjeseca,
grijana toplinom zvijezda,
osvježena kapima kiše,
moje srce treperi
lako poput vjetra,
kao rosa na travi,
kao san na jastuku...
Miris tako poznat,
dodir tako nježan,
osjećaj neponovljiv,
jedinstven za sva vremena...
Sa osmijehom na licu,
toplinom u srcu...


x x x x x x x x x x

With you...

I'm standing on a bridge,
I'm waiting in a the dark,
I tought that you would be here by now.
There's nothing but the rain,
no footsteps on the ground,
I'm listening but there's no sound.

Isn't anyone try to find me?
Won't somebody came take me home?

I'm looking for a place,
searching for a face,
is anybody here I know?
Cause nothing's going right,
and everything's a mess,
and no one likes to be alone..

Isn't anyone try to find me?
Won't somebody come take me home?


x x x x x x x x x x

Lost and found

I am a teacher, came to reach you,
take the old words back to you!
You were lost, but I found you
and it's your choice what to do!

I've learned a few things,
as I traveld through the years
through the door of evermore!

I came through fire, came through the water,
through the oily serpents kiss..
Climbed a mountian, chased a dragon
threw myself in the abbys!

Do I makle myself familiar to you now?





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se