RASKOL(J)-NIKOV

bio je tvoja prva čitateljska groznica
imala si sedamnaest, i u bunilu prepisivala riječi
bilježnicu prepunila
smrću i pitanjima
i slova su sama ispadala iz korica
kotrljala se po podovima
uvlačila u parkete
po nekima od njih hodat ćeš godinama kasnije
kotrljala su se odjednom
po svim glatkim površinama svijeta
ostavljala filigranske godove
po pločicama
asfaltu
staklenim policama biblioteka
za koje nisi ni slutila
da ćeš u njih zakoračiti
po hladnim hrptovima knjiga
što si ih nosila sa sobom
prenosila
po papirima
ekranima
bridovima svih vrsta
po smrznutim jutrima
ogledalima zaleđenih rijeka

bio je tvoj prvi raskol
rascijep onoga za što nisi mislila
da se može rascijepiti
pa ipak se odvojilo
začuo se samo krckavi zvuk
i gotovo
kao da izdiše suha srpanjska oranica
kao da puca kora kruha
netom porođena u peći

bio je i onaj mladić
kojeg si srela na putu u grad
koji i sam, taj grad,
nije drugo nego raskol
nego poraz
nego raskomadana Neretva

i taj mladić iz autobusa
čitao je Dostojevskog
i baš uporno želio čavrljati o tome
a ti si čitala svoje
nešto mlađe ali jednako krvavo
i nisi mu htjela reći
da predaješ književnost na sveučilištu
nisi mu htjela reći baš ništa o sebi
čak ni to da si tada
na usporednom sjedalu autobusa
u njegovim očima vidjela raširen
raskoljen pogled
Porfirija Petroviča

i bio je taj grad u koji si se uputila bez razloga
i bio je most u tom gradu
rascijepljen
raskrečen
i bio je Hajrudin
graditelj
i bili su oni koji ruše
znajući da je brzina stida
sporija od brzine ruke

i bila je jedna druga ruka
u Radimlji
i bio je raskoljen kamen
i onaj filigran s početka pjesme
u njega uklesan
bijelim dahom ugraviran
o, Rodione Romanoviču
kako se izgovara Palmira
kako se izgovara Sibir, Bosna,
i kojim si koncem na koncu prošio jezik
spojio taj rascijep glasnica
opšio usne
kojim srebrenim koncem
na srebrnoj koži
kirurški savršen zahvat
samo je pauku vidljiv

pa ti iz usta sada teče
još samo prozirna nit
sakrivaš je u kut sobe
sakrivaš se u kut sobe
zapaučen
zacrnjen u se