POGLED

subota , 06.06.2015.

gledam te kroz rupicu u vremenu
iz svoje
u tvoju vremensku sobu
iz komore u komoru
iz sutra u danas
iz danas u nekoć davno
i ne prepoznajem nam više lica
ni obrise
ni godove na rukama
samo glasove još uvijek znam
čujem ih kao što se čuje ritam
kojim proljeće otkucava pod vratom
čujem ga u unutarnjem uhu
kao cvrčka
jeku ukradenu od davnih planina
od prahistorije u kojoj smo se znali
bez svijesti
kao što se gliste znaju
ili kiša

izmrvilo nas od tada
uzrnilo
jer ljudi i nisu drugo
nego porozan papir
istrgnut iz bilježnice
i eto nas već u prašini i pijesku
eto nas začvorene u kamenu
nemoj tugovati, rado bih ti rekla,
no sve oko mene govori istu misao
da se more pretvara u sol
i unatoč valovima
i sol ostaje na hridi
i čeka neke bose noge
čije će tabane izgristi
nosim ti glas kao da je tijelo
kada je već tijelo daleki kamen
nosim ga kao što školjka nosi
svoju nagost u sebi
snove i strah istodobno
pa ga drobim kao lovorov list
i dlan prinosim nosnicama
i miris daljine zamiriše u dušniku
incognito
je li to ona davna daljina
suha i prežaljena već jednom
ili neka nova koja viri iz budućnosti
ogoljenih skuta

zašto vremena nosimo u sebi
kao što se nose krvna zrnca
ili prehlada
ili loši geni
zašto te ne mogu prosuti niz padinu
prosuti u proljetnu šumu
prosuti u neko buduće ljeto
kada ću te se s mirom sjećati
kao što se misli na djetinjstvo
ili na početke

gledam nas kroz rupicu u vremenu
i doista, ono je jedino koje je pogrešno

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se