VELJAČA, PTICE

nedjelja , 15.02.2015.

već nekoliko jutara
čujem ptice kako pjevaju u jatima
jato-zvuk ulijeće kroz prozor
kao da i ne pjeva ptica
nego okrugla bjelina koja se nadvila nad svitanje
pa kako je to moguće, čudim se
ptice nikada nisu pjevale tako okruglo
kao velik avion nadnesen nad gradom
i sve je jedna velika čelična pjesma
s raširenim krilima koja urastaju u dan

ptice su oduvijek voljele zrak veljače
no bile su to raspršene crne točke
titrave note
sada su bijela divovska jedra
bile su kao neka zračna cesta što pulsira pred nama
recimo, kada sam ono jednom
bilo mi je šesnaest
pisala priču o klaunima koji žive vječno
dvojeći nad odlukom treba li ptica koju spominjem
biti galeb ili gavran
ili ono devedeset i osme
dok sam kroz autobusno staklo gledala nebo
klizeći u jednu zaljubljenu bolničku sobu
oblaci su toga dana imali oblik lavice
bili su njezino ružičasto rebro
i ptice su pod njima bile ružičaste
kao rasprsnute sjemenke

veljača je ove godine lišena boje
ali prepunjena zvukom
veljača je slijepi orkestar
kao onaj bijeli sindrom o kojem piše Saramago
(da vjerujem u pakao, zamišljala bih ga baš tako
kao mlijeko pocrnjelo od dna)
veljača je sada kao baba Jaga
stostrukog lica
i nitko ne zna koje je pravo
interpretacija je bezbroj
a ti svejedno šećeš šumom koju si skrojila
od zakukuljenih staza, grmlja i lišća
i ne bojiš se više ni babe Zime
ni kolibe od kostiju
ni koštanih nogu
ovješenih staračkih prsiju
kljuna koji kljuca
kljuca
ti znaš
Ježi baba je samo stara
poluslijepa ptica
a ti si oduvijek znala sa pticama
jednu bi sakrila u dlan
drugu vjetrila na ramenu
treću slušala pred zoru
u gluhe sate kada nitko ne čuje
kada postoje samo ptica i nebo
tama i zvuk
taj gutljaj razlivene pjesme
veljača