NEZNANJE

srijeda , 28.01.2015.


jutro ne zna
da je večer zaton koji iščekujem
dok se pijesak suhih minuta
hvata za grubu kožu dana

stablo ne zna
da u davno doba bijah krošnja
da je dvorac od lišća moje ime
i moja oporuka

moja sestra ne zna
da je ona moj neprežaljeni planet
klackalica beskrajnih uzaludnosti
s oba prizemljena kraka

ona ne zna
da je moja prijateljska luka
i nijemo prekoravanje
mnogo toga što nikada neću moći izgovoriti
istodobno

ti ne znaš
da ima toliko potreba
koliko i ljudi što zahvaćamo pogledom
i da svako lice dodiruje
jednu malu
gladnu točku
u nama

CRNO SUNCE

četvrtak , 22.01.2015.


njezino je ime julia
a knjiga joj se zove crno sunce
i premda smo se srele još davne
brucoške godine
u vremenima kada sam sa strahopoštovanjem
izgovarala intertekstualnost
polako i samouvjereno
baš onako kao da srčeš
vreo čaj iz vruće šalice
ne znajući da ću gordu imenicu
poslije i sama ljuštiti
glasom, olovkom
sigurnom kretnjom domaćice
koja ljušti luk u mirnoj kuhinji
i premda smo se znale
i premda smo se kružno skidale u režnjevima
to crno sunce zapeklo me sada u grlu
crno kao magija
sunce kao opijum
kao titrava srž
kojoj ne mogu umaknuti
i znala sam u trenu
da je njezin naslov
i moj naslov
a njezina knjiga
moja pjesma
i sjetih se opet marine
pjesnikinje
marine čija je majka
također govorila o suncu
rekla da će joj na koncu biti žao
samo zbog sunca
zbog sunca i muzike

julia, julia
zašto mi tvoje crno sunce
sjeda na tjeme
dok u glatkom krugu
vidim muški dlan
kako bijel
klizi niz bedro
je li to zbog otrova riječi
depresija i melankolija
u koje se tekstom zaodijevaš tako besramno
kao ljetnom haljinom
a ja ti zavidim
dok nosim i dalje to crno sunce
ispod grla
znam, mnogi ga nose tako
jesi li sretna kada se probudiš ujutro
pitala je ona žena na filmu
nisam, rekla je normalnim tonom
no to je samo na filmu
u stvarnosti ljudi priznaju da su kriminalci
pervertiti
špijuni
ali ne govore o tome kako se bude
i na što prvo pomisle
kada pogledaju kroz prozor
i vide kako nebo pada u krpicama
poput latica
kako nebo samo sebe drobi
sretni
nesretni
otpisani
ljudi nisu stabla
da se omataju cvjetovima
ljudi žive u svojim krugovima
šute i kad govore
crno sunce
julia
hoćeš li mi oprostiti to crno sunce
izvadit ću ga iz košulje
staviti na lančić
razapeti u krošnje
dosadilo mi šutjeti
a neprestano govoriti
bit ću krijumčar
ubojica
kockar
samo da mu rubove otkrijem
već ih vidim
kako nagrizaju papir

KRUGOVI

utorak , 20.01.2015.

ljudi žive u krugovima
u imaginarnim polutkama čežnje i sna
u naboranim ljuskama što podsjećaju na razbor
i krckaju prazninom
kao zubi sivog miša
u sivoj noći

ljudi žive u krugovima
u raširenim krinolinama od svjetlosti i šutnje
u kuglama magneta koji se privlače
se odbijaju

u grozdovima kružnih putanja
u prstenovima uzaludnosti
u lubanjama kojima škrguće samoća
u lancima nemoći
u fontanama prošlosti
ponekad
u kupolama rezignacije
mlohavom orukavlju frustracije

od kružnosti mi titra pred očima
od kružnosti mi bride prsti
noći su mi teške od kružnosti
već se i krećem kružno
okrećem
u svojoj kružnoj
tuđoj praznini

nije teško pretpostaviti
da će i smrt imati oblik kruga
poništiti smisao prvog
drugog lica
ukinuti strujni tok
žudnju što se rađa među polovima
osuditi mene na mene
tamu na tamu
bijelo na bijelo
stih na gramatički pasiv
kojim nas ponizuje vječnost


<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se