LJUDI ODLAZE

subota , 25.10.2014.

ljudi odlaze
kao vlakovi
u ravnim i cik-cak linijama
ljudi odlaze
dolaze
odlaze
povratno i nepovratno
nijemo i glasno
neki nehajno
neki sa srdžbom
neki sasvim nesvjesno
kao, recimo, moj djed
koji je jedne večeri legao
miran
i nije se više probudio

nikada nisam znala primati odlaske
svaki takav let
jedno je novo astronomsko otkriće
i jedna mala
velika
smrt
nikada nisam
jer volim ljude
svoje
tuđe
ljude
uživam u njihovim tijelima
i usnama
uživam u njihovim lažnim
istinitim pričama
u suludim pokretima
traganjima za onim samo njima važnim
i u tuzi ih volim
čak i kada njome tetoviraju
moje radosne vjeđe

ljudi odlaze
ostavljaju tanke bijele repove
na nebu tuđih misli
kao dah mlažnjaka
putanju jedne bezopasne
opasne
igre
zapravo, točnije bi bilo reći,
da tijela odlaze
a ljudi ostaju
pa nam pune svakodnevicu
jadom i plačem
brigom i nostalgijom
čežnjom
olakšanjem ponekad
ili teretom
pa se vraćaju onda dok im se najmanje nadamo
u jesensko jutro
pismom
čestitkom
u sivom danu
nekrologom
u ljubavnom izgaranju
iznenadnim pozivom
u snovima
kada izviru kao vodenjaci iz dravskog vira
kao i moja baka
koja mi je jednom davno
pokazala lice smrti
pa ono iskrsne sasvim iz čista mira
u desetljećima udaljenoj noći

ljudi odlaze
a ja volim ljude
sve svoje ljude
pa i one koji to još ne znaju da jesu
čekaju me na nekom zavoju futura
u jednom danu
u nekom gradu
kontinentu
zakukuljeni u rečenici
u koju ću se možda zaljubiti
jer se zaljubljujem u rečenice
u razigrane oči
ili nehajne ruke
mislim o njima danas
bez razloga
možda je ovo takav dan
kada se sjemenke ljudskih težnji
skupljanju pod istom paučinastom kupolom
nadsvođene onim što jesam u ovom trenu
kao u paperjastoj glavi maslačka
krhkoj od prolaznosti
drhtavoj u ljepoti

možda je ovo takav dan
u kojem se sitne sjemenke grupiraju u jata
tražeći neku jasnu zvijezdu
(ne zbog ideala, već zbog orijentacije)
dan u kojem se prozirni padobranci
slučajno poklapaju u masi
ujednačuju u težini i trenutku
pa se istodobno zalijeću u moju kosu
pletući od nje čarobni šešir
u sinkronicitetu
i evo, taj veo već leprša oko mene
nevidljiv a težak
mirisan od nostalgije
naboran od strepnje

i znam
potrebne su godine
stoljeća
da se ovo ponovno dogodi
da nosim sve svoje drage
čudne ljude
sa sobom
da me oblaci njihovih želja podignu iznad tla
iznad glatkog ispoliranog jutra
i ponesu u ovako naborano nebo
na livadu gdje se kao u nekom vječnom danu
zatječu svi
istodobni i živi

ljudi odlaze
dolaze
a ja uživam u ljudima
ja se i sama rađam
neprestano
kao netko drugi
pa odlazim u neke skrivene predjele
na livade
u nečije pahuljaste kose
gdje čekam neku zoru
u kojoj se može umrijeti prozirno
načinom maslačka

RAZROKA PJESMA

četvrtak , 16.10.2014.


svakome je potrebno davati
samo ono što može primiti
rekla je davno moja prijateljica
i ja se opet ovih dana
sjetila njezinih riječi
samo ono što može
samo

jer ovih dana
opet vidim različito
na lijevo i desno oko
pa skrećem pogled čas na jednu
čas na drugu stranu
i slika se mrvi
nikada cijela
nikada dovršena
dan ima oblik pčelinjeg gnijezda
strukturu saća
dok zavirujem redom kroz šupljine
sve su iste
sve su različite
najradije bih ih, stisnuvši kapke,
sve strpala u usta
i uživala u slatkoj tečnosti
koja skuplja usne
umrtvljuje riječi
sve ih sažvakala
kada bi se moglo
kada bi se moglo

no tijelo je sasvim nepropusno
za takvo doziranje
buni se u njemu i sjećanje i iskustvo
buni se glas predaka
i glas razuma
i podivljat će slatke molekule
nagristi zube
učvoriti jezik
jer med se uzima
saće po saće
kao i život
kao i ljudi

i dobro je rekla
samo onoliko koliko mogu primiti
koliko možeš primiti
pa ostavi nešto i za druge
čujem kako zuji
taj mali kukac u glavi
kako zlatno zuji
baš onda kada bi ruka posegla za tobom
kada te nema, a ima
ostavi nešto i za one druge
treće oči
posvuda su oči
i ljube te okularno
kada kliziš kroz svoje dane
ritmom djevojčurka,
paraosjetom udovice
a nisi ni jedno ni drugo
sve je iluzija
kao i ono što vide oba tvoja oka
mutna fantazija
jedne dovitljive zjene
i ti se radije baviš nekim drugim
tuđim pogledima
ti si radije dijete
posvuda su
posvuda oči
zatječeš ih
dok nastojiš odmjeriti
relativnu gustoću svakodnevice
ono otprilike i odoka
tu mjericu davanja
potrebnu da ispuni oblu
ljepljivu prazninu
medom bliskosti
rastezljivom fluidnošću riječi
koje pokrivaju sve i ništa

taman da bude dovoljno
ali ne i previše
nikako previše
i ti opet vidiš različito ovih dana
svakim pogledom drugačije
i lijevo oko suzi sve više
slika mu sve mutnija
kada te netko pogleda, pomisli da plačeš,
no zbunjuje ga tvoje desno
bistro oko
koje se smije
bezglasno se smije

davati
davati samo ono što se može primiti
a ostalo lomiti
mrviti zlatan prah krutim jagodicama
prosipati u vjetar
dijeliti ga prosjacima
hraniti njima neke druge
treće oči
samljeti zvijezde
pa onda kao šećerom u prahu
zabijeliti rijeku
nahraniti ribe
oploditi lopoče
zrniti
zrniti
taliti sve do one slijepe pjege
gdje će se vidna polja
tvog prvog i drugog oka
napokon opet spojiti
stopiti u žutu, mjesečastu svjetlost
i toga ćeš dana i ti
baš kao neki novorođeni Kiklop
vidjeti jasno
vidjeti se jasno
u svojoj bijeloj sljepoći
u svom bolnom vidu




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se