Jorge Luis Borges: Mjera vremena

petak , 14.06.2013.

Nisam siguran da postojim,
u stvari. Ja sam svi pisci
koje sam poznavao,
svi ljudi koje sam sreo,
sve žene koje sam volio;
svi gradovi koje sam posjetio…
Nisam ni u što siguran,
ne znam ništa…
Možeš li zamisliti da čak ne znam
ni datum svoje smrti?


Jorge Luis Borges (Buenos Aires, 24.8.1899. – Ženeva, 14.6.1986.)




***
Vani je suton, mračni dragulj
okovan u vrijeme
i duboki slijepi grad
pun ljudi što te ne vidješe.
Večer šuti ili pjeva.


***
Što je Buenos Aires?
To je Majski trg na koji se vratiše, nakon duga ratovanja
po kontinentu, umorni i sretni ljudi.
To je rastući labirint svjetala što ih vidimo iz aviona.
To je pločnik gdje je moj otac, već slijep, zaplakao vidjevši
drevne zvijezde.
To je luk u Ulici Bolivar kroz koji se vidi Biblioteka.
To je posljednje zrcalo koje odrazi lice mojega oca.
To je, u pustoj noći, neki ugao Oncea na kojemu mi Macedonio
Fernández, sada mrtav, i dalje tumači kako je smrt varka.
Što je Buenos Aires?
Ne želim nastaviti; ove su stvari odveć osobne, odveć ono što
jesu da bi mogle biti također i Buenos Airesom.
Buenos Aires jest druga ulica, ona kojom nisam prošao, to je
ono što pročelja kriju, to je moj neprijatelj, ako ga uopće
imam, to je osoba kojoj se ne sviđaju moji stihovi (ne sviđaju
se ni meni), to je ono izgubljeno i ono što će nastati, to je
sljedeće, drugo,ono što znamo i volimo.




***

Što ne bih dao za uspomenu
Na tebe kako mi kažeš da me voliš
I kako nisam zaspao do zore,
Uzbuđen i sretan.
To je ljubav. Morat ću se skriti ili pobjeći.
Uzdižu se zidovi njezine tamnice, kao u nekom groznom snu.
Lijepa maska se promijenila,
Čemu mi služe moje amajlije: bavljenje književnošću,
opća naobrazba, mirno prijateljstvo, hodnici Knjižnice,
obične stvari, navike, mladenačka ljubav moje majke,
vojnička sjena mojih mrtvih, vanvremena noć, okus sna?
Biti ili ne biti s tobom je mjera mojega vremena.



***

Čime te mogu obvezati?
Nudim ti uske ulice, očajne sutone, mjesečinu pomamnih
predgrađa.
Nudim ti gorčinu čovjeka koji je dugo promatrao samotni
mjesec.
Nudim ti svoje pretke, svoje mrtve.
Nudim ti vjernost čovjeka koji nikada nije bio vjeran.
Nudim ti onu jezgru vlastitosti što sam je, na neki način,
sačuvao – središnje srce koje se na bavi riječima, nema
posla sa snovima i nedirnuto je vremenom, veseljem ili
nevoljama.
Nudim ti uspomenu na žutu ružu, viđenu u suton mnogo
godina prije tvojega rođenja.
Nudim ti objašnjenja o tebi, teorije o tebi, izvorne i
iznenađujuće vijesti o tebi.
Mogu ti dati svoju samoću, svoju tamu, glad svojega srca;
pokušavam te podmititi neizvjesnošću, opasnošću,
razočarenjem.




Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se