AMA-GI* (Sloboda nije božje sjeme…)

Okrećeš glavu koja je do tada bila lagano ukošena ulijevo, podižeš pogled i čvrsto ga uperiš u ekran pred sobom – u prozor što spaja svjetove. Napisat ćeš ogled o slobodi. Imaš slobodu odabrati temu iz nepreglednog mnoštva tema, no tvoja je tema već odabrana. Tvoja je sloboda odabrala slobodu. Freiheit, kako je imenuju Nijemci, i čini ti se nekako da samo i isključivo u tom jeziku ta imenica ima svu potrebnu gordost i dostojanstvo. Asocira te na orla – snažnog, širokog i ponosnog, u strmoglavu naletu s litice. Za razliku od naše umiljate slobode, pomišljaš, mirisne, tople i mefke poput bakina vanjkuša; za razliku od anemične freedom, blijede, nemoćne i sive kao engleska popodneva.
I nema čovjeka koji o njoj ne bi znao prozboriti koju, koji na njenom licu ne bi pronašao rezove svojih poljubaca (pih, i to mi je neka tema… u mikrozrncu vremena klikće tek jedna siva stanica onog malog cinika u tebi). Trogodišnjak i školarac, radnik i student, biskup, predsjednik države i zatvorenik, prosjak i lutalica, ostarjela udovica, prostitutka i ratnik… Baš svatko misli da prepoznaje njezin glas. Ipak, oduvijek ti se nekako čini da su rijetki oni koji je doista znaju. Pomalja ti se ponekad, samo ponekad, kao velika, prekrasna zmija – veličanstvena otrovnica koja krasi vrat odvažnima i ubija kad najmanje očekuješ.

Sloboda je svijest o skladu nesklada nesavršenih ljudi, kaže, prilično uvjereno, Branimir Johnny Štulić, istodobno i sam potvrđujući da ju je mnogo lakše definirati negativnim određenjima, toliko puta osporavanima – pa tako nije božje sjeme, nije jednostavan domaći zadatak, nije krilatica reklamnog panoa, a nije ni uzajamno milovanje idiotskih glava… A nema dana, priznaješ sam sebi, kada te ne uštipne za obraz, ne povuče za uho ili barem nonšalantno ne mahne u prolazu. Ponekad, dočeka te neočekivano – u vibraciji trepavice pri slučajnu pogledu, u retrovizoru automobila, u odvažnoj rečenici… U beskrajno učinkovitom efektu iznenađenja kojim uvijek tako svježe inspirira ljudska glupost. I, uviđaš već poduže, svi pričaju o njoj… Vijesti, dnevnici, obrazovne, političke i znanstvene emisije, osrednji cjelovečernji filmovi, osnovnoškolska i srednjoškolska lektira, ljudi za šankom, propovjednici za oltarom, umovi parlaonica… Parlaonice naročito – njihovi su mikrofoni najfiniji med za bezbrojne mudrace i mudrice, med na koji se lijepe zujava im zlatna krilca. Tebe je, međutim, kakofonija glasova na istu temu sve više uronila u spoznaju o imaginarnosti predmeta. I primijetio si već da u ozbiljnom, pomalo patetičnom diskursu silnih pametnih glav(ic)a, sloboda izranja kao zavodljiva, kičasta slika, kao daleka, egzotična zemlja koju svakako valja posjetiti, premda su rijetki ti koji se mogu pohvaliti da su tamo doista i bili. Primijetio si da je uvrštavaju u album utopije kao velike šarene fotografije koje su donijeli s godišnjeg, ne bi li je pokazivali zavidnim prijateljima, zamutili im oči, a srce ispunili klicom slijepog divljenja.

Da apsolutne slobode nema, shvatio si odavno. Međutim, kolika je ta mistična, optimalna mjera slobode – ona koja ne stvara tjeskobu, već ispunjenost, ona koja ne negira samu sebe. Jer kći apsolutne slobode njena je vlastita negacija, nastavljaš misliti, i sam nedovoljno uvjeren u ispravnost puta kojim si krenuo… Ne proždire li apsolutna sloboda svoju vlastitu djecu? S druge strane, ne zapadamo li u oksimoron pokušavajući je gradirati ili secirati (kao da režemo tortu na dječjem rođendanu, dok mnoštvo mališana čeka u redu), smije li se ona dijeliti i cjepkati ili se naprosto guta u cijelosti, kao velika tableta – brzo, stisnutih očiju, da se ne osjete nabori u grlu?
Ono što je sigurno, čvrsto si uvjeren, svakako je spoznaja da se samouvjerena gospođa ozbiljuje u više svojih tijela, već prema trenutku i potrebi. Za stare Grke njena najzanimljivija obličja bila su eleutheria (sloboda kretanja, sloboda djelovanja i ponašanja), parthesia (sloboda govora) i autarkia (sloboda raspolaganja samim sobom, sloboda samoodređenja). U današnje vrijeme uglavnom je razgraničavamo na kolektivnu i osobnu slobodu. I dok bi prva, razmišljaš, možda i zaslužila prolaznu ocjenu, mršavu dvojku, za drugu već nisi siguran…

I dođe ti sve češće da je osloviš prkosno, no prisno i glasno kao staru znanicu iz osnovnjaka: O, Autarkia! Tvoje je ime zavodljivo, a ruke su ti blage i opojne! Tvoje sestrinsko tijelo sačinjeno je od valova – od uzgona i zaborava! I taj plimni nabor u vremenu, slutiš u sebi, nije ništa drugo doli užitak trenutnog prepoznavanja.
I tako, ti i ona, svakodnevno. Dok zavidiš onima koji su lišeni njezine sjene (što ti korake neprestano uranja u hlad), sve rjeđe susrećeš one druge. Slijep u svojoj usredotočenosti. A žudnja za njom pohodi te prigušeno, ali neotklonjivo – kao bol u mišiću potkoljenice, stalna i oduvijekna. Prozirna kao zrak i neupitna kao znak. I pitaš se, što da se čini s njezinom kodiranom zadatosti?

Možda nisi svjestan, no jedno od univerzalnih pitanja „najboljih godina“ jest ono o tome kada je nastupio trenutak u kojem o životu prestajemo pripovijedati u budućem vremenu – kada je doživljaj života postao doživljaj kutija u kutiji, imaginarnih i stvarnih. Postavljamo ga tako (svjesno i podsvjesno, glasno i tiho, strasno i smireno) potpuno svjesni činjenice da nam se ne nudi mogućnost klika na zelenu strelicu ulijevo, ali ni udesno. Akceleraciju u vremenu možemo opravdati samo imaginarnim produktom ljudskog uma koji stari.

Kršćani, to dobro znaš, barem oni upućeni, pozivat će se na svetog Pavla i njegovu Poslanicu Galićanima, najeksplicitnije mjesto Biblije kad je riječ o slobodi. „Za slobodu nas Krist oslobodi“ temeljna je rečenica tog Evanđelja slobode, kako ga mnogi nazivaju. Takvu slobodu po Kristu Pavao prvenstveno vidi kao oslobođenje od grijeha i smrti, od onih sila koje čovjeku ozbiljno prijete u njegovoj stvorenoj čovječnosti. Riječ je o unutarnjoj slobodi zahvaljujući kojoj, i jedino uz koju, u navedenoj koncepciji čovjek može ostvariti svoju odgovarajuću ljudsku dimenziju pred Bogom. Osnovni princip na kojem se temelji Pavlovo shvaćanje čovjekove slobode jest činjenica da je čovjek slobodan jer je ljubljen pa, kao takav, samo u ljubavi može ispravno živjeti svoju slobodu. Sloboda je, dakle, dar ljubavi, što isključuje bilo kakvu mogućnost individualnog slobodarstva. Iz ovakva shvaćanja proizlazi da se u svakoj pojedinoj misli/riječi/djelu sloboda može i ne mora ostvariti, iako sloboda koja je neostvariva, po svojoj osnovnoj definiciji, zapravo nije i ne može biti sloboda. U kršćanskom shvaćanju, međutim, sloboda je izbor kojim čovjek može izabrati činiti dobro ili činiti zlo, prostor različitih mogućnosti koje stvarnost nudi. Cjelokupna biblijska predaja u sebi nosi pretpostavku čovjekove sposobnosti donošenja slobodne odluke, ali i izuzetne odgovornosti za svaku takvu odluku. Onaj koji bira zlo, zapravo i nije slobodan u okvirima kršćanske slobode jer sloboda je tamo gdje se želi činiti dobro. Jedan od argumenata ovim postavkama upravo je u činjenici da se ljudi koji nisu slobodni ujedno i najviše opiru „činiti dobro“. Neosporno je, razmišljaš, a djelomice i razumljivo, da se iz perspektive suvremena čovjeka trećeg tisućljeća ova formulacija u prvi mah čini metaforičnom, međutim, uviđaš s druge strane, neprestanim isticanjem da je riječ o „unutarnjoj slobodi“, Pavlov se pogled, star dvije tisuće godina, podudara s učestalim i popularnim eksploatiranjem sintagme u najrazličitijim inačicama (kvazi)znanstvenog, (kvazi)književnog, pa i promidžbenog diskursa.
S obzirom da je sloboda jedna od sastavnica koje ulaze u sve filozofske definicije čovjeka (a pitanja kao što su što je sloboda, ima li slobode bez odgovornosti te pitanje odnosa slobode pojedinca i interesa društva – univerzalna pitanja filozofije), ne čudi te činjenica da gotovo i nema filozofa ili filozofske škole koji se njome nisu bavili. Uvaženi Hegel, interpretirajući pojam samosvijesti, poseže upravo za pojmom slobode. Svijest o samom sebi, biti kod samog sebe (Bei – sich – selbst – sein) – upravo to je za Hegela sloboda, sloboda kao bit duha, za razliku od stanja kad smo zavisni o nečemu, tj. prema nečemu drugome. Zagovaratelj kategoričkog imperativa, Kant, slobodu smatra pretpostavkom odgovornosti i moralnog zakona – sloboda je ono svojstvo kauzaliteta po kojem on može djelovati nezavisno od tuđih uzroka (autonomija volje), nezavisno od kauzaliteta prirode i uzroka osjetilnog svijeta. Nadalje, gotovo su opće poznate Marxove tvrdnje o carstvu slobode koje počinje tek tamo gdje prestaje rad koji je određen vanjskom svrsihodnošću (carstvo slobode je s one strane nužnosti). Genijalni Camus, tvoj miljenik, zapravo je sve rekao o slobodi vlastitom interpretacijom stare antičke pričice, mita o Sizifu. Bez obzira što je Sizif na prvi pogled apsurdan i tragičan junak, zahvaljujući svojoj svijesti, slobodi volje, u mogućnosti je nadvladati svoju tragičnu sudbinu. Tako, i jedino tako. Ujedno, sloboda volje, sloboda ljudskog uma, jedine su koje priskrbljuju mogućnost promjene uobičajene percepcije Sizifa time što nam nude izbor – osim ustaljene predodžbe, Sizifa možemo vidjeti i kao sretnog („Pronicljivost koja mu mora donijeti muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje prezirom. Ako za ponekih dana silazak protječe u bolu, može također proteći i u radosti“). Sartre pak ističe da je čovjek osuđen da bude slobodan („Osuđen, jer nije sam sebe stvorio, a ipak, inače slobodan, jer je, jednom bačen u svijet, odgovoran za sve što čini…“) jer, zapravo, i nije ništa drugo nego sveukupnost svojih čina. I tako dalje, i tako bliže, vrtiš ih redom, igraš se njima… Ono što je zajedničko svima, neovisno o tome jesu li se prvenstveno bavili slobodom za (slobodom volje), slobodom od (slobodom od različitih ograničenja) ili slobodom izbora, jest spoznaja da je sloboda bit čovjeka. Ona je čovjekova prednost, ali i kušnja. I kad god podliježe toj kušnji, ne udovoljivši joj na adekvatan način, vrlo se brzo pretvara u njegovo prokletstvo.

Istodobno, nimalo ne dvojiš, strah je najbolji put da se odreknemo slobode. Strah, to sjeme ukorijenjeno u porama svijeta. Crni, truli strah srednjovjekovlja, i od srednjovjekovlja, što te ispunjavao drhtavicom u osnovnoškolskim klupama, iz perspektive svakodnevice koja frenetično zasipa bizarnostima i tragedijama pred kojima riječi gube svoju bit pretvarajući se u kosture sebe samih, u natuknice iza kojih ne slijede misli, već prazna bjelina, takav ti se davni strah, međutim, sada čini kao dječja igra… Kao crtani film u 19:15 s kraja sedamdesetih, kao predvorje za lijepe snove… Čini ti se, recimo, kao Murnauov Nosferatu u usporedbi s Buńuelovim Andaluzijskim psom ili Kubrickovom Paklenom narančom. Kao simpatični Quasimodo prema Gregoru Samsi ili Josefu K.
Strah je, strah je, dakle… šapće ti opet onaj mali glas u tebi, onaj vječito pohabani bunar… strah je najučinkovitiji put da se počnu prezirati sve glatke i transparentne površine s efektom ogledala, u doslovnom i prenesenom smislu. Strah od zamjeranja, napuštenosti, obveza i odgovornosti, strah od uspjeha i od neuspjeha, od isticanja i od neisticanja, strah od samoće i strah od ljudi. Strah od Drugog i od biti Drugi. Strah od arete – od ispunjenja i od neispunjenja vlastite sudbine. Strah od jučer, danas i sutra. Strah od govora i strah od šutnje. Od djelovanja i, još više, od nedjelovanja – od toga da se propusti učiniti… Pa tko da se sad tu snađe („..tko da podijeli pravdu“, pitao bi Desnica)...

O, Autarkia, Autarkia… je li moguće da su ti stopala bešumna? Je li moguće da nisi ništa drugo nego raskrečena Crna Mrlja usred bjeline neispisane s(a)v(i)jesti?
I ovaj put, tobože, odlučuješ joj ostaviti slobodu šutnje. Lukav si ti... a zapravo, ugodno ti se pretvarati da imaš izbora. Sebi pak, s bolnim užitkom, dopuštaš još jedan, posljednji pogled u stranu. Blag i pomalo nostalgičan … te sasvim lagano ukošen…
Sloboda govora. Sloboda šutnje. Sloboda mišljenja. Sloboda prikazivanja samoga sebe. Sloboda sudjelovanja. Sloboda nesudjelovanja. Sloboda vlastita viđenja i doživljaja. Sloboda kritike. Sloboda odluke. Sloboda procjene. Sloboda ideje. Sloboda neuklopljenosti. Sloboda nesigurnosti i oklijevanja. Sloboda pogreške. Sloboda nedovršenosti. Sloboda pisanja. Sloboda čitanja. Sloboda strepnje.

Da, upravo strepnje, sugovorniče, kličeš u sebi, sada već gotovo na rubu strasti...
I posljednje rečenice koje želiš prišapnuti u to već umorno, imaginarno uho, opraštajući istodobno sam sebi što su posuđene, upravo su one koje i meni padaju na pamet svaki put kad pomislim na tebe. Na tebe koji si tražio božje sjeme i koji si loveći snove, sam sebe ulovio. I ako ti je vjeđa barem malo zadrhtala – ne od straha, već od iščekivanja ili čežnje (da ih čuješ, da ih vlastitim uhom uloviš) – moja je mjesto ispunilo svoj cilj.
Nastavljam te gledati kroz rupicu na platnu stvarnosti, kroz prozorčić koji spaja svjetove. „Kroz ključanicu, u kojoj sam već ranije okrenuo ključ da bih te mogao motriti. I sada te gledam i bojim se…“
Strepim da se ne pretvoriš u mrak, u ništa. U zid, stolicu, konja, pčelu… U automatizam tijela i misli.
O, Autarkia! O, Ama-gi!


*Prema nekim izvorima, sumerska klinasta riječ ama-gi najstariji je zapisani simbol slobode.