Sakrit ću se. Samo ne znam gdje.
Ispod kreveta, možda. Tamo je dovoljno mračno da me nitko ne vidi, a ima i dovoljno svjetla.
Ne, ne ispod kreveta. Nisam počistila. A i ne volim biti zarobljena ispod nečega. Ne, ne ispod kreveta...
U podrum možda. To je kao soba. I dovoljno mračna.
Ne, ne u podrum. Vlažno je. I podsjeća me na vinski podrum u kojem je zazidan onaj jadnik iz Poeve priče. Ne, ne u podrum...
Među ljude, možda. Netko ovako bezličan kao ja lako bi se mogao izgubiti u masi istih takvih. I nestati. Bar na trenutak. Ali, čak i u toj masi, naći će se netko koga će zanimati što ja tu radim. I postavljat će pitanja. A od pitanja bježim. Ne, ne među ljude...
U mrak, možda. To je dobro. Mrak. Ne, ne valja. Mrak ima različite definicije, a meni se ni jedna ne sviđa. Premračne su mi. Ne, ne u mrak...
Za početak, sakrit ću se kod tebe. U tvoje oči. Tu je dovoljno mjesta za mene. I dovoljno privatnosti. Mogu živjeti s tim da netko zna gdje sam se sakrila, ako je taj netko ti. A kad poželim, mogu i izaći. Ako ti to isto budeš želio. A kad se želim pronaći, pogledat ću u tvoje oči.
To je dobro. Sad otvori oči. I pogledaj me. Da se sakrijem. U tvojim očima...
