{19.10.2013.}
2. (mamina strana obitelji)
Sinoć sam pričala s bratićem i prvi puta ga vidjela, istinski vidjela; gnjev koji čuva u sebi, pizdarije koje trpi, obaveze koje preuzima na sebe. Između svih psovki, ljutnje izražene pokretima ruku, mojih nogu koje su se tresle, zaključili smo da se razumijemo bolje nego ikad, da se vidimo.
***
danas je taj moj najdraži član obitelji (24) preminuo.
i ja doslovno ne znam kuda sa svom ovom tugom koja me preplavila.
{05.03.} "Kada nam odlazi netko drag, ne boli smrt, nego boli sve ono što ide poslije. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da još nešto učinimo za njega. Bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole suze. Bole uspomene. Boli šutnja. Boli to što znamo da nikada više nećemo biti zajedno, što se nećemo vidjeti i što nam se neće javiti. Boli to što će nam svugdje faliti i što će uvijek biti taj netko koji nedostaje.
Kada nam odlazi netko drag, ne boli samo njegova smrt nego i život koji je mogao još trajati, a ugasio se. Bole pobjede podjednako kao porazi, uspjesi podjednako kao neuspjesi i sve se, odjednom, na trenutak, poravna, postaje besmisleno, prazno.
Kada nam odlazi netko drag, odlazi i glazba koju je slušao, ljudi koje je poznavao, snovi koje je sanjao, odlaze njegove dileme, njegove tajne, njegovi strahovi. I sve boli… Boli kada postavimo pitanje je li sve bilo uzalud? Jesmo li pogrješili? Ili, je li moglo drugačije? A dobro znamo da nije…
Boli kada se sjetimo da ga nema. Boli svako sjećanje na njega. Bole fotografije. Bole mjesta kojima smo prolazili. Bole rječi koje smo rekli. Bole rječi koje nismo rekli, a morali smo. Bole njegovi prijatelji. Bole njegove ljubavi. Bole svačije ljubavi kada razmišljamo o njemu. Boli sve što podsjeća na njega, svaki djelić ovoga svijeta…
Kada nam odlazi netko drag, ne boli samo bol, boli sve drugo. Boli što zauvjek nestaje i što ga više nigdje neće biti. Boli saznanje da se nikada više neće moći radovati, smijati, maštati, trčati, penjati, bickati, plakati, stvarati, voljeti. Boli sve ono što je mogao učiniti, a nije. Boli sve ono što je tek trebao proći, a nije. Boli proljeće, boli sunce, boli more, boli nebo, boli kiša. Boli sve ono što živi bez njega, boli čitav svijet…
Kada nam odlazi netko drag, sve odjednom stane, zaustavi se na trenutak i podsjeti na prolaznost, na godine koje su prošle i koje će proći. Pravimo iskorak iz sadašnjosti i postajemo dio beskrajne vanvremenske nedokučive staze koja vodi samo u jednom smijeru.
Kada nam odlazi netko drag, odlazimo i mi zajedno s njim. Jedan dio nas, možda najlijepši. Odlazi ono nešto što smo imali s tom osobom i niti sa jednom drugom. Odlazi s njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje.
I na kraju, kada nam odlazi netko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. A poslije, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli…"