utorak, 02.05.2017.

For what is a man, what has he got
If not himself, then he has not

Ne smijem više govoriti o ljubavi, pisati o voljenu, o nedostajanju
o malim stvarima koje su me nekad činile sretnom
jer izgubit ću nekog negdje putem.

Ne smijem više pisati o boli, razmišljati o tuzi što ju nosim pod rukom
o malim stvarima koje pokrenu lavinu i uruše sistem u meni
jer izgubit ću nekog negdje putem

a ja ne mogu govoriti
NE MOGU BITI
NE MOGU

(gnjev)

Ne smijem više gledati na život s takvim opterećenjem
od malih stvari praviti problem i plakati
jer izgubit ću nekog negdje putem

Kao što sam prije godinu dana izgubila bratića,
a sinoć moja sestrična izgubila je muža

Znate li koliko je žalosno kada prije 3 dana rodi savršeno mekano stvorenje, očiju velikih na nju
pomislite kako je život možda ipak konačno odlučio pomilovati vas po obrazu
vratiti vas u normalu
i onda 3 dana poslije
...to dijete nikad neće znati svoga tatu


Koliko tuge jedna osoba mora imati u sebi da bi se ta tuga opisala kao svečana?

- 21:58 - Komentari (2)

nedjelja, 17.04.2016.

Collecting pictures from a flood that wrecked our home.

danas smo imali oproštajku s najstarijim bratićem, šogoricom i nećakinjom (4), vraćaju se nazad za Kanadu.
mislila sam da ću im slomiti kosti koliko sam ih jako grlila, nisam ih htjela pustiti. jer to znači da se i sve oko nas sada mora vratiti u neku normalu.
i ostajem bez bratića uz sebe.
jedan u Kanadi radi, drugi u Zagrebu studira, a treći... moj najbliži. njega više nema. uopće.


tu noć kad mi je tata rekao za prometnu, spavala sam s krunicom omotanom oko dlana. ni danas ne znam zašto sam to napravila. ta 4 dana, koliko je dugo bio u komi, ja nisam ispuštala tu krunicu, bilo da sam spavala s njom u rukama, ili ju držala u džepu hlača tijekom dana da mi bude blizu. jednostavno... bilo mi je lakše tješiti se time, nego otići tati i reći "molim te, daj mi tabletu za smirenje jer mislim da ću si oderati kožu s lica" (a bila sam u stanju zbilja si oderati kožu s lica)
i tako sam 4 dana, dok su svi drugi bili pod tabletama, bila najoptimističnija osoba na svijetu. koja nije dozvolila da ju vlastita obitelj vidi kako je snuždena. koja je bila mašina, dvorila ukućane, dočekivala goste, tješila svaku osobu koja joj se obratila i zbilja vjerovala da će se on probuditi iz kome i sve će se nekako posložiti.
smiješno je kako sam ja bila ta koja je tješila potpune strance, koji su bratića poznavali tek onako, iz viđenja, umjesto da je netko tješio mene. koja sam ga znala cijeli svoj život.
ta 4 dana bila sam nevidljivi oslonac svima.
osim sebi.

u tjednima nakon sahrane, nitko me nije tražio. nitko mi se nije javljao.
kada mi je bilo najteže, kada mi je najviše trebalo društvo, ostala sam sama.
i nakon toga, nisam više imala potrebu odgovarati ljudima na pitanja. "kako si?" - "dobro sam" i tu bi bio kraj razgovora.
nemam više potrebu ikome išta govoriti. ikome se otvarati. ikome govoriti kako već više od mjesec dana ne spavam.
jer čim mi glava dotakne jastuk, mozak bez ikakve najave počne vrtjeti sva sjećanja na njega i suze ne prestaju.
jer nema više zajedničkih odlazaka na koncerte.
nema više odlazaka u kino.
nema više komentiranja serija.
nema više "sesTRIČna, ti si pametna, aj mi reci kako da kolegi s posla kažem da je glup?"
nema više "petre, bacit ću ovaj mobitel u zid, aj mi sredi to."
nema više nenajavljenih dolazaka kod mene u kasne sate jer je gladan.
nema više zajedničkih vožnji biciklom po gradu.
nema više "sesTRIČna, idem vozit trkalicu po Istri idući tjedan."
nema više "bogdaj."
nema više tračanja drugih članova obitelji.
nema više zajedničkih izlazaka i opijanja.
nema više skrivanja na čardaku kod njega da popušimo koju cigaretu.

jedan jedini ispit koji mi je ostao nisam bila u stanju riješiti ovaj mjesec. diplomski nisam u stanju započeti pisati.
moja daleko poznata upornost je odjednom iščeznula. nemam volje, nemam snage, nemam želje.
nema smisla. toliko toga odjednom nema smisla, beznačajno je i ne veselim se ničemu.
počela sam zaboravljati stvari, imena, obaveze. od običnog "nađemo se u 5 na trgu" do stojim-pred-štednjakom-i-zaboravila-sam-da-sam-stavila-vodu-za-kavu.

ali jučer sam se sjetila zašto sam takva. uporna i tvrdoglava, i nedokazna, i ovisna o akademskom uspjehu.
prije 3 godine, možda i više, vodila sam valjda najvažniji razgovor s njim. jer je odlučio odustati od fakulteta, otići u vojsku, otići odavde. i ja sam ga molila da to ne napravi (od faksa je zbilja odustao, vojska ga je prošla), a ustvari bila malo ljubomorna jer je s takvom lakoćom donio tu odluku. rekla sam mu da i ja želim odustati od svega, da me toliko toga muči, da ne mogu više ni faks, ni sebe, ni okolinu. i tada mi je rekao, "ne budi glupa. imaš taj faks, dobra si, izguraj to do kraja. mora netko biti stup upornosti. bit ćeš prva s diplomom. bit ćeš netko i nešto u ovoj obitelji. moj mlađi brat i tvoja mlađa sestra trebaju uzora koji će ih gurati naprijed. netko od nas mora pregristi jezik i istrpjeti sve, a ja sam lijen. ne odustaj."
i nisam. ni u čemu. i najmlađi bratić me zbilja još uvijek traži savjete oko faksa i da mu budem psiholog kad je pod stresom. jer "ti si to prošla, tebi to ide, valjda ću i ja tako." u svemu je bio u pravu, uvijek.
a sad... sad bih najrađe pobjegla, rekla i njemu i samoj sebi "dovoljno sam dugo trpjela i izigravala supercuru, sad i ja želim malo biti slaba, lijena i kukavica." ali neću. zbog njega. zbog onog u meni u što je on vjerovao.
u mojih 23 godine života, nikad se nismo posvađali.

svaki dan se pitam gleda li nas odgore i plače li zbog nas.


danas smo imali oproštajku s najstarijim bratićem, šogoricom i nećakinjom (4), vraćaju se nazad za Kanadu.
i pitam se, kako odlučiš jednostavno otići? ostaviti sve iza sebe? ostaviti dom, obitelj, prijatelje, i otići na drugi kraj svijeta i započeti novi život?
kako odlučiš ostati na istom mjestu?

kako odlučiš nastaviti živjeti?

- 18:29 - Komentari (6)

ponedjeljak, 04.04.2016.

never coming home,
never coming home

u 14:35, prije točno mjesec dana (bio je petak) su proglasili smrt.
ja sam saznala negdje oko 16:15, usred smjene na poslu. otrčala do kuhinje i pokušala sjesti, doslovno nisam mogla disati, pričati, misliti, kretati se. pala u nesvijest. kad su me kolege našle i kad sam došla k svijesti, toliko sam se tresla da otvoriti torbu nisam mogla da nađem mobitel i nazovem nekoga da me odveze kući. presvukli su me iz uniforme nekako i kolegica me odfurala doma.
došla u prazan stan... i počela vrištati. ridati. udarati. urlati.
sahrana je bila tri dana poslije, na sestrin rođendan.

u tih mjesec dana, na groblju sam bila samo tri puta nakon sahrane.
jer ne mogu.
ne mogu stajati pred grobom, grobom halo!, najoptimističnije osobe koju sam ikad poznavala.
koja me uvjeravala da voziti auto nije takav bauk i racionalnim argumentima pobijao moje teze da barem jednom u životu moraš imati nekakvu nezgodu u prometu.
On u to nije vjerovao.
i njegova prva prometna nesreća je ujedno bila i njegova posljednja.
kad zbog skliske ceste i užasnog pljuska auto prokliže baš u trenutku kad drugi auto dolazi iz suprotnog smjera.
ne mogu stajati pred grobom, gdje su svi aranžmani već odavno uvenuli i samo ostaju trake s ispisanim porukama i našim imenima, gdje svijeće još uvijek gore i svaki put ih je sve više, gdje je postavljena Tvoja slika s koje nam se tako bezbružno smiješiš...
ne mogu, shvaćate
jer svaki put kad stanem pred taj grob, tu sliku, to uvenulo svijeće, počnem plakati i ne mogu prestati
osvrćem se oko sebe svaki put u potrazi za njegovim licem, da nije možda skriven negdje i smije se jer nas je sve dobro zajebao i ovo je sve samo neka neslana šala.
zadnji put sam ga posjetila na uskrs.
sjedila pred grobom skoro sat vremena i samo plakala, sama u tišini, jer ionako ne znam što bih trebala
da se molim? u sebi? na glas? da pričam s Tobom? o čemu? jel me čuješ? jel me vidiš? jesi i Ti još uvijek nesvjestan svega?
jel znaš da ti najmlađi brat svaki dan plače?
čuvaš li nas?

znam nekad tako dok sam sama listati stare slike i to me baš svaki put rasplače.
jer uopće nismo znali da će nas ova nesreća snaći.
a možda je mali Ti to znao?
jesi li osjetio u tim stravičnim trenucima da je došao Tvoj kraj?

ujna je dan prije sahrane rekla da ona ne pita boga zašto jer bog ima svoje planove i on zna (tako se već mjesec dana tješi).
ali ja ne znam. i ja ću se zauvijek pitati.
zašto?

- 14:40 - Komentari (2)

utorak, 15.03.2016.

the world,
it carries on your memories and song
and your pictures on my wall are not forgotten

znaš, trebala sam Te držati pod ruku i otpratiti do oltara kroz koju godinu,
a ne otpratiti te do groba prije tjedan dana.
i dalje se ne mirim sa činjenicom da Te više nema s nama.
i što svi naši planovi sada postaju tek puko sjećanje.

u glavi mi i dalje odzvanja vrisak najmlađeg bratića na sahrani, "brate, volim te do neba i nazad"
i uju kako mu u pozadini odgovara "čuo te je, sine, čuo te je"
sva bol ove stvarnosti slila se u taj trenutak, i u suze koje sam mislila da ću vječno plakati jednom kada sam počela
i sestrin zagrljaj koji me bolio više nego što me tješio

rekla bih samoj sebi, "preživjela sam i gore, preživjet ću i ovo"
ali ništa me u životu nije boljeo kao ovo
jer jedini put kada mi je dozvoljeno javno tugovati, ja se ne usudim
pa gutam suze svaki put kad na radiju zasvira neka Njegova
ili kad me pitaju kako sam
ili kad me trogodišnja nećakinja pita gdje joj je "ujo Pejo" i kad će se vratiti (tada me sve na svijetu boli najviše ikad)
(čula je svoju mamu kako priča s bakom o sahrani i došla mi je s "a zašto su Peju nosili na kolima, jel ga bole noge?", doslovno sam čula dušu kako mi se raspada u komadiće)

pa noćima dok svi spavaju plačem u jastuk, tiho, da me nitko ne čuje
jer jedino se plakati i može
ali ni sve suze koje sam dosad isplakala ga neće vratiti (a isplakala sam se više nego sva moja plakanja kroz život zajedno)
i sva ova bol s tim suzama neće otići

gledam slike gdje smo klinci, bebači u pelenama,
i nitko od nas nije ni slutio što nas čeka...


napisat ću jednom priču. za Tebe. o Tebi. to Ti obećajem. to je jedino što sam ikad znala.
pisati.
Deer Tick - Goodbye, Dear Friend

- 00:04 - Komentari (2)

petak, 04.03.2016.

...but I'm forever missing him.

{19.10.2013.}
2. (mamina strana obitelji)
Sinoć sam pričala s bratićem i prvi puta ga vidjela, istinski
vidjela; gnjev koji čuva u sebi, pizdarije koje trpi, obaveze koje preuzima na sebe. Između svih psovki, ljutnje izražene pokretima ruku, mojih nogu koje su se tresle, zaključili smo da se razumijemo bolje nego ikad, da se vidimo.

***
danas je taj moj najdraži član obitelji (24) preminuo.
i ja doslovno ne znam kuda sa svom ovom tugom koja me preplavila.


{05.03.}
"Kada nam odlazi netko drag, ne boli smrt, nego boli sve ono što ide poslije. Boli praznina koja nikada neće biti popunjena. Boli nemogućnost da još nešto učinimo za njega. Bole riječi koje nismo rekli, a mogli smo. Bole suze. Bole uspomene. Boli šutnja. Boli to što znamo da nikada više nećemo biti zajedno, što se nećemo vidjeti i što nam se neće javiti. Boli to što će nam svugdje faliti i što će uvijek biti taj netko koji nedostaje.
Kada nam odlazi netko drag, ne boli samo njegova smrt nego i život koji je mogao još trajati, a ugasio se. Bole pobjede podjednako kao porazi, uspjesi podjednako kao neuspjesi i sve se, odjednom, na trenutak, poravna, postaje besmisleno, prazno.
Kada nam odlazi netko drag, odlazi i glazba koju je slušao, ljudi koje je poznavao, snovi koje je sanjao, odlaze njegove dileme, njegove tajne, njegovi strahovi. I sve boli… Boli kada postavimo pitanje je li sve bilo uzalud? Jesmo li pogrješili? Ili, je li moglo drugačije? A dobro znamo da nije…
Boli kada se sjetimo da ga nema. Boli svako sjećanje na njega. Bole fotografije. Bole mjesta kojima smo prolazili. Bole rječi koje smo rekli. Bole rječi koje nismo rekli, a morali smo. Bole njegovi prijatelji. Bole njegove ljubavi. Bole svačije ljubavi kada razmišljamo o njemu. Boli sve što podsjeća na njega, svaki djelić ovoga svijeta…
Kada nam odlazi netko drag, ne boli samo bol, boli sve drugo. Boli što zauvjek nestaje i što ga više nigdje neće biti. Boli saznanje da se nikada više neće moći radovati, smijati, maštati, trčati, penjati, bickati, plakati, stvarati, voljeti. Boli sve ono što je mogao učiniti, a nije. Boli sve ono što je tek trebao proći, a nije. Boli proljeće, boli sunce, boli more, boli nebo, boli kiša. Boli sve ono što živi bez njega, boli čitav svijet…
Kada nam odlazi netko drag, sve odjednom stane, zaustavi se na trenutak i podsjeti na prolaznost, na godine koje su prošle i koje će proći. Pravimo iskorak iz sadašnjosti i postajemo dio beskrajne vanvremenske nedokučive staze koja vodi samo u jednom smijeru.
Kada nam odlazi netko drag, odlazimo i mi zajedno s njim. Jedan dio nas, možda najlijepši. Odlazi ono nešto što smo imali s tom osobom i niti sa jednom drugom. Odlazi s njim i jedan dio našeg života koji smo proživjeli i koji se upravo njegovim odlaskom završio i pretvorio u sjećanje.
I na kraju, kada nam odlazi netko drag, ne boli smrt, već boli sve ono što ide poslije. A poslije, nažalost, ne ide ništa. I upravo to ništa najviše boli…"

- 18:15 - Komentari (2)

<< Arhiva >>