<link rel="alternate" type="application/rss+xml" title="I'll be dead before the day is done." href="http://blog.dnevnik.hr/allthedevils/rss.xml" /> <link rel="EditURI" type="application/rsd+xml" href="http://blog.dnevnik.hr/wlw/rsd.php?12481344" /> <link rel="shortcut icon" href="http://www.blog.hr/blog.ico" type="image/ico" /> <meta name="keywords" content="allthedevils,blog,hrvatska,film,fotografija,gastronomija,ljubav,glazba,humor,internet,karijera,književnost,novac,obitelj,obrazovanje,osobno,poezija,politika,priče,putopisi,računala,religija,seks,sex,sport,televizija,umjetnost,zdravlje,znanost,rasprave,diskusije,korisnik,politika,www" /> <meta name="description" content="blog.dnevnik.hr/allthedevils" /> <link type="text/css" rel="stylesheet" href="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/css/main.css?v=2012-09-27a" /> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/common/js/facebook.js?v=2011-09-30"></script> <script type="text/javascript" src="http://blog.dnevnik.hr/resources/themes/toolbar/js/main.js?v=2012-09-27a"></script> <script type="text/javascript"> <!--//--><![CDATA[//><!-- var pp_gemius_identifier = 'p8ZF1D7vmeoe8Uuxwuq2j_TSLd8RN1sF.aREMenHvGT.i7'; // lines below shouldn't be edited function gemius_pending(i) { window[i] = window[i] || function() {var x = window[i+'_pdata'] = window[i+'_pdata'] || []; x[x.length]=arguments;};}; gemius_pending('gemius_hit'); gemius_pending('gemius_event'); gemius_pending('pp_gemius_hit'); gemius_pending('pp_gemius_event'); (function(d,t) {try {var gt=d.createElement(t),s=d.getElementsByTagName(t)[0],l='http'+((location.protocol=='https:')?'s':''); gt.setAttribute('async','async'); gt.setAttribute('defer','defer'); gt.src=l+'://hr.hit.gemius.pl/xgemius.js'; s.parentNode.insertBefore(gt,s);} catch (e) {}})(document,'script'); //--><!]]> </script> <!-- slowmetrics --> <script type="text/javascript"> /* <![CDATA[ */ (function() { var d=document, h=d.getElementsByTagName('head')[0], s=d.createElement('script'); s.type='text/javascript'; s.async=true; s.src='http://test-script.dotmetrics.net/door.js?id=' + (document.location.hostname.indexOf('dnevnik.hr')== -1? 610: 977); h.appendChild(s); }()); /* ]]> */ </script> <script type="text/javascript"> var _gaq = _gaq || []; _gaq.push(['_setAccount', 'UA-696110-50']); _gaq.push(['_trackPageview']); (function() { var ga = document.createElement('script'); ga.type = 'text/javascript'; ga.async = true; ga.src = ('https:' == document.location.protocol ? 'https://ssl' : 'http://www') + '.google-analytics.com/ga.js'; var s = document.getElementsByTagName('script')[0]; s.parentNode.insertBefore(ga, s); })(); </script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/prototype.lite.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/moo.ajax.js?=1"></script> <script type="text/javascript" src="http://www.blog.hr/js/hr/frontend.js?=2"></script></head> <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="http://connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
boem
- short story written by Azra Blythe
intro.
Nije mi žao što nisam uspijela završiti ju, ili započeti. Nemojte biti ljuti na mene, to ne bih mogla podnijeti. *sjetan osmijeh*


- Catharine Elijah, 17 {infinitive}
- John Manich, ?
- Danielle Urg, ?
layout basecode by ohvenuss!
intro

*unregretable (je li ovo uopće pravi oblik?) chicken yes I am*
Da, dobro ste me čuli. Nije mi žao što sam si zadala još jednu brigu na vrat, jer ja to mogu i jer Azra to zaslužuje, 'bem joj sve.

Za Blanš moju, jer je divna i uporna i tako hebeno udaljena od mene. *we were never meant to meet*
I za Teu, jer je rekla da shipa Jonaha i Azru, jer, premda ne smijem ništa incestirati/miješati (aka: opasne vode) ovo je jedini način da joj se odužim. *plazi jezik*
I za Anamariju. Anamariju uvijek (ovaj put i za Maju), moj chessy mess.


Ne želim da mislite da žalim svoju odluku. Ionako uvijek dođemo do kraja, do toga osjećaja kao da ste u poluzraku, raširenih ruku, osjećate hladan zimski zrak na licu i... tada znate, osjećate da je kraj. Ja sam se uvijek tako osjećala i to ne negiram. Ne plašim se i nije me strah posljedica koje su se dogodile mojim izborima. Uvijek sam znala gdje sam, realnost me vezala s Zemljom i s racionalnim odlukama.

Zato mi je uvijek sve bilo bistrije, mogla sam bolje razaznati stvari ali neznanjem sam prekrivala svoje znanje. Koštalo me je to na kraju krajeva.
Vjerojatno se pitate čemu sve ovo. Možda neka vrsta poslijesmrtnog žaljenja? Perhaps, ali se ne bih htjela kladiti u to. Ionako ovako mrtva i ne vrijedim ništa a kamoli moja riječ.

Slegnuti ću na svaku vašu pretpostavku, ni ne zanima me previše. Bilo što ona namjeravala biti.

A sada da krenem u krajnosti.
Promatrala sam ju prije nekoliko tjedana. I dalje je izgledala onako otužno pokvarena i istrošena, da njezine kosti su odveć sada prelomljive i krhke i da se ne namjerava predati cijelom tom životu poroka. Slegnem ramenima na svu tu njezinu lažnu sigurnost u vlastita djela.
I on je dalje tu. Više kao neka fantomska maglica obrubljena zelenom bojom, ali je i dalje prisutan blizu nje, utiskujući joj poljubce u čelo svaki put kada posrne na mokrim pločnicima ulica. I kako joj uvijek grli bok svojom koštatom rukom, samo kao znak da će ju i dalje držati. A ja ih samo promatram u tom nekom međusvijetu, lišena dodira, sluha, mirisa i glasa. Opsujem mentalno njega i njegovu dvoličnost. Ona barem neće primjetiti.

Nasmijem se na to. Koliko god mislila da me to neće dirati, čak i kada umrem, da ću biti lišena toga žaljenja, tog nekog osjećaja pripadanja i... obitelji, smetalo mi je. I nije otišlo, samo se pogoršalo.
Dodirnem prstima tanku membranu koja me dijelila od stvarnog života. Želim da nestane taj osjećaj melankolije i nostalgije. Gadi mi se.
U međusvijetu bi ionako samo trebala biti vječna tama, osjećaj nepostojanja i vječnog zaborava. A ne svakodnevni jebeni podsjetnik na svoje jedino kažljivo djelo koje bi me trebalo poslati u Pakao.

Šteta što nije, zapravo. Sve bih dala da se maknem od smrtnika, smrtnika koje sam znala.

Voljela bih se maknuti od ovog mjesta, ali osjećam, ako to nešto se može opisati kao osjećaj (više kao neka spona koja me drži s ovim dijelom Zemlje) da se ne bih trebala maknuti i nastaviti sa svojim lutanjem.
Moj vid ne može reći gdje sam, a da i vidim vjerojatno ne bih niti prepoznala to mjesto, moja sjećanja su već i počela blijediti, tako da odustanem od neprestanog pokušavanja da prepoznam mjesto. Ionako mi je bolje išlo prepoznavanje ljudskih silueta i njih samih. U tome sam barem uživala, na neki način, promatrajući kako im se crte lica fokusiraju i odfokusiraju, kako su im boje očiju neprirodno svijetle i kako im je koža prozirna.


Već ste se sigurno zapitali tko sam? Cijelo ovo vrijeme samo trabunjam besmisleno i puno stvari nema smisla, zar ne? Tako je to s nama duhovima, zaboravljamo na trenutke.
Ime mi je Catharine, ili jednostavno Cat (ponekad se pitam zašto su mi dali taj nadimak, nikad ga nisam ni voljela). I prije nekoliko godina sam umrla. Za točan broj godina me nemojte pitati, nekad mi je teško i prisjetiti se svoga imena a kamoli godine svoje smrti.

Kako sam umrla? Moždani udar, tako su utvrdili doktori, dok su vadili moje žive i u dobrom stanju unutrašnje organe, stavljali ih u metalne posude koje su čekale da budu dostavljene sljedećem umirujućem pacijentu. To je i pisalo na mojem liječničkom kartonu kada je moje tijelo došlo do mrtvačnice.

Roditelji? Njih se ne sjećam. Zapravo, sigurna sam da ih se uopće nisam niti sjećala dok sam bila živa, dakle možemo pretpostaviti da sam bila ostavljena kao dijete i posvojeno dijete drugim obiteljima. Ili sam možda doživjela traumu koju sam potiskivala, dok sam bila u bijegu od njih. Nikad se neće znati, a sumnjam da sam govorila o tom s ova dva debila koji su živi i koje promatram tako pažljivo svakodnevno. Usavršila sam svoju tehniku stalkanja kako bi se reklo po naški.

Moje godine? Znam da mi je sedamnaest godina, prilično ubičajena godina za smrt tinejđera, ionako je to jedino pisalo pokraj moga imena i prezimena na kartonu. Što sam točno proživjela u tih sedamnaest godina nisam ni sama sigurna. Samo znam da sada, kao mrtva i u ovom duh-stanju sam jako povezana s ovo dvoje ljudi, da ne mogu napustiti međusvijet i da... jednostavno polako nestajem. Nelako priznajem da se to i dogodi duhovima koji nakon podužeg vremena ostanu zarobljeni ovdje.

Previše je to fikcionalno za mene.

Polako okrećem glavu prema ljudima, pokušavam pronaći dvoje poznatih ljudi ali ih ne mogu vidjeti u sve većoj gužvi ljudi na berlinskom kolodvoru.

Sporije nego prije, prepoznajem ih. Oboje nisu stariji od sedamnaest godina, ali nešto u njihovim licima... osjetiš kako su drugačiji. Evo prolazi djevojka, kratke tamno plave kose, lagano izbljednjelih plavih vrhova, niskog stasa i anoreksičnog izgleda (kao što sam rekla), u uskim tamnoplavim trapericama, parom sivih Conversica na nogama i u narančastom pletenom đemperu. Dečko pokraj nje ima poludugu smeđu, lagano kovrčavu kosu, podosta je viši od djevojke, odjeven je u sive traperice i crnu jaknu. Čudan mu osmijeh titra na licu i ja osjetim kako se moja nevidljiva koža naježila. Ili barem pomislim.

Odjednom osjetim kako me neko povlači prema unutra i ja nečujno vrisnem. Moj vid se odfokusira s djevojke i dečke i ja odustanem od traženja ih ponovno. Osjetim kako mi nešto gmiže po licu i zavrti mi se u glavi. Padnem na pod (uglavnom, na nešto tvrdo) i oči mi se sklopu.

Tmina.

02:51 - komentari 4 -

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se