petak, 24.02.2012.

27. Pali borci

Izašli smo kroz ogromnu rupu u zidu. Vrištanje i deranje iz zatvora je bilo neizdrživo i jedva sam dočekao da se malo udaljim od tih zidova prekrivenih mahovinom kako bi me vjetar zasuo hladnim snijegom po licu, ne bih li došao k sebi.

Toliko tog je bilo jasno. Toliko tog. Sve je odjednom sjelo na svoje mjesto. Cijelo vrijeme sam znao da mi Anonimac mora biti netko blizak, ali od toliko raznih događanja...jednostavno nikoga nisam mogao isključiti.

- Mislim da bi bilo najbolje da se što prije vratimo kući.- rekla je Penny, a njen glas je nekako kroz pahulje i nalete vjetra došao i do mojih uški.

A potom i taj glas...

- Ne tako brzo. Zabava tek počinje.

Svi smo se okrenuli u istom smjeru. Taj kristalno čist glas nije mogao biti ičiji drugi, nego Petrin.

- Lumos!- povikao sam i osvijetlio joj lice. Bio je to jedini dio cijelog njenog tijela koji nije bio zakukuljen u crno.

- Petra.- rekao sam.- Živa si.

Grleno se nasmijala, a zatim se nešto iza njenih leđa pomaknulo. Shvatio sam da nije sama pa sam svjetlom prošao i iza nje. Tu su još bile tri prilike. Stariji muškarac i žena te Spike, Petrin brat kojeg sam viđao u Hogwartsu, iako je nekoliko godina stariji. Nakon njegovog odlaska iz Azkabana, Petra bi ga spomenula tu i tamo govoreći o njegovom poslu u Gringottsu.

- Nemoj se praviti da si iznenađen što me vidiš. Znam da si me vidio na groblju i isto tako znam da ti je on sve rekao.- uprla je prstom u Snapea, a glasu joj se začula mrvica zgroženosti.

- Da... rekao mi je. Sve...- nisam znao kako razgovarati s njom o tome. U tom trenutku sam shvatio da je preda mnom višestruki ubojica. Bojao sam se za svoje prijatelje i za sebe i shvatio sam da Petri nikada nisam ni vjerovao. Cijelo je vrijeme bila zamjena za Chanell pomoću koje sam si pokušavao objasniti da mogu ponovno voljeti. Nikako nisam mogao shvatiti da ću vjerojatno jednom i moći, ali ne tako brzo.- A u vezi groblja...ne razumijem...

Okrenula se na peti, pokazujući vitka leđa. Pelerina joj se podigla i veselo zaplesala oko nje. Bilo je nešto sablasno u toj kretnji.- Nisi valjda stvarno očekivao da ću zadržati onu grbu? Bila je to krinka. Jedna od mnogih, u svakom slučaju. Nego, dosta razgovora, sad kad sve znaš, vrijeme je da te napokon ugostim u rezidenciji Darkovih. Sve ću ti tamo objasniti.

- Starz ne ide nikamo!- povikala je Penny i stala ispred mene stežući u ruci štapić.

- Oh, da, gospođo Penelope, zaboravila sam kako ste postali brižni nakon što je siroti gospodin Walfare ubio djevojčicu pod vašim krovom!

- Stari Walfare?- upitao je Damian. Glas mu je puknuo pri kraju pitanja.

Petri se to dopalo pa se još jednom nasmijala.

- Taj dio još niste shvatili? Pa rekla sam vam već da sam imala mnogo maski u cijelom ovom periodu.- zapucketala je jezikom od nepce.- A ti, Damiane, nisi htio poslušati majku oko toga da je stari Walfare čudno gleda i prozvao si je paranoičnom! Jao!

Sve ju je ovo zabavljalo. Očito joj se cijelo vrijeme plan ostvarivao i sve je kulminiralo ovime što smo se sreli. Bojao sam se pitati za ostatak plana.

- Djevojčice, ne znam tko si, ali mislim da bi bilo najpametnije da prestaneš s igrarijama i dopustiš nam da odemo.- progovorio je Bernard oštrim tonom. Bio je vidno iznerviran što ga neka balavica gnjavi.

- Oh, tako je očito da sam ja postavila zaštite?- upitala je.- A ništa, jedino rješenje je da onda svi pođemo u dvorac Darkovih.

Pružila mi je ruku i nasmiješila se. Shvatio sam da je osmijeh isti kao za vrijeme cijele one sprdnje od naše veze.

- Zaštite nestanu i kad onaj tko ih je postavio umre!- povikala je Penny.- Bombarda!

- Protego!- povikala je Petra i ispred nje se pojavio štit.

Primijetio sam oštrije kretnje iza Petre. Postalo je očito da je i njena obitelj isukala štapiće.

- Severuse, odmaknite se!- povikao sam. Iskreno, nisam očekivao da će me poslušati, ali je.

- Omami!- povikao sam, iako je Pennyna poruka bila jasna.

Uskoro su se bljeskovi izmjenjivali sa strane na stranu. Čuli su se uzdasi u žaru borbe i poneki blagi jauk, a zrak je odjednom postao kovitlac mirisa po paleži od svih sukobljenih eksplozija. Petra se borila s Penny, Damian i Bernard su se borili s Petrinim tatom, Max s Petrinom mamom, a meni je preostao Spike.

- Spike, pazi da ga jako ne ozljediš!- povikala je Petra braneći se od Pennyne čarolije. Spike se samo na to nacerio, pokazavši pravilne bijele, ali guste, zube. Odjednom sam dobio dojam da bi me tim zubima najradije rastrgao da može.

Oduvijek sam ga pamtio kao nabitog, previše agresivnog dečka, koji je iskorištavao položaj svojih roditelja u čarobnjačkoj zajednici kao ispriku za sve loše što je radio. Većinom mu to kod Dumbledorea, naravno, nije polazilo za rukom, ali zato je druge zastrašivao s tim položajem pa su mnogi pristali na to da ih potajno maltretira, samo kako njegovi roditelji ne bi saznali kako se neki prljavac usudio tužiti njihovog sina. Duga je to priča i brojne su Spikeove žrtve. Jedini zaključak je da ja ne želim završiti kao oni- s trajnim psihićkim posljedicama.

Krenuo je prema meni i neverbalnom inkantacijom poslao snažnu čin ravno u moja prsa. Nisam se stigao obraniti pa sam uletio u zatvor kroz rupu koju je načinila Penny. Zatvorenici su vrištali od bijesa. Zapitao sam se odakle im tolika snaga jer mi se od tih vriskova krv ledila u žilama. No, naravno, ubrzo je potekla brzo jer je adrenalin zbog borbe učinio svoje.

- Incarceus!- povikao sam, a iz mojeg je štapića poletjela užad prema Spikeu. Nasmijao se i ponovno pokazao one guste zube.

- Diffindo!- povikao je, a užad je, presječena napola, samo pala na pod ispred njega.

Odmjerio me, a onda odmahnuo glavom.
- Koji si ti papak. Uopće ne vidim što moja sestra vidi u tebi.

- Crucio!- povikao je. U jednom trenutku sam znao što me čeka, a u drugom me već to dočekalo. Pao sam na pod kao pokošen, a tijelo mi se odjednom zgrčilo i dobivao sam trzajeve. Sve me boljelo i bilo je nepodnošljivo.

- Mmmmmolim...- pokušao sam mu reći.

Samo se nasmijao. Tako sam ga mrzio! Malim dijelićem mozga, kojem nije bilo trenutno najveća okupacija nepodnošljiva bol, sam shvatio da je jedini izlaz odavdje moj štapić. Pogledao sam uokolo, no nije ga bilo. Tko zna kamo je odletio.

- Crucio!- Spike se ponovno izderao, a bol se za duplo pogoršala, ako je duplo veća bol uopće mogla postojati.

Tako sam samo htio pomoć! Samo pomoć! Molim vas, neka mi netko pomogne... bilo tko.

- Prekini! Isti čas!- netko se izderao. Bilo mi je teško koncentrirati se na sva osjetila. Sve je bilo mutno, a glasovi su odzvanjali. Zatvorenici su vrištali, a nečiji glas me pokušavao spasiti.

- Svi su pali. Ženska se najduže držala, ali uspjela sam je savladati.- ponovno je rekao isti glas. Postalo mi je jasno da je to Petra. Odjednom, bol je samo nestala. Mišići su mi i dalje bili zgrčeni, ali mojim tijelom više nije kolalo ono razdiranje kao maloprije. Svejedno, bilo mi se teško koncentrirati na sve. Netko me podigao na rame. Shvatio sam da je to Spike.

Kako je to Petra mislila da su svi pali? Nisu valjda mrtvi? I kako se ta misao pojavila u mojoj glavi, izgubio sam svijest.


18:53 | Komentari (13) | Print | ^ |

petak, 17.02.2012.

26. Grbavac

Svjetlo je prodiralo kroz prozore hodnika na drugom katu. Da nisam bio toliko usredotočen na njene oči, čuo bih i smijeh nekolicine djevojaka koje su brzim korakom prošle kraj nas, žureći se na nastavu.

- Ja nisam čuo zvono.- rekao sam i meko je poljubio.

Zahihotala se. Onako kako je samo ona znala.

- A ti?- upitao sam je i sa smješkom na licu uronio nos u valove prekrasne plave kose koja je mirisala po nekom voćnom parfemu i po cigaretama, koje su joj davale samo još više seksi miris.

- Pa ne znam. Učinilo mi se da sam nešto čula...- rekla je zadirkujući me. Ponovno se zahihotala. Obožavala mi je prkositi, makar u šali.

Trgnuo sam se iz božanskog mirisa njene kose i ponovno je poljubio.

- Nell...

Ne sjećam se točno kako je to bilo. Sigurno je bilo lijepo. Uvijek ju je bilo lijepo ljubiti, no nikada se zapravo nisam mogao sjetiti tog posljednjeg poljupca. Možda i bolje.

- Golupčići, neću vam dopustiti da opet markirate. Snape je ionako dovoljno bijesan zbog izgubljene utakmice protiv Gryffindora.- pojavila se Lizzie.


- Starz? Ne izgledaš baš najbolje.

Podigao sam glavu i pogled mi se susreo s Damianovim.

- Ah...- promrmljao sam.- Da.

Počeo sam skupljati prastare nacrte s kreveta, usput jako pazeći da ne oštetim vrijedan pergament. Damian se pravio da mu je to jako zanimljivo i promatrao me naslonjen na dovratak.

- Slušaj, ne znam točno kakav je naš odnos. Mislio sam da se sve popravlja, onda si onako bezobrazno reagirao, a sad si odlučio ići sa mnom u Azkaban...

- Da, to kod nas kod kuće... Žao mi je zbog tog. Ni ti ni Max niste nimalo krivi zbog svega. Uvijek si se bolje nosio sa stresom nego ja i nisam trebao onako reagirati i pokvariti naš odnos onom rečenicom da vi niste dio naše obitelji... Jasno smo vam danas pokazali da vas itekako smatramo jako važnima u našim životima.

Kimao sam neko vrijeme glavom.

- Stres? Tako to nazivaš?- upitao sam ga i nasmijao se u pod.

Damian nije odgovarao. Samo je nastavio gledati u mene, a onda se naglo pomaknuo. Prišao mi je i sjeo na krevet.

- I ti i ja znamo da moramo napokon obaviti ovaj razgovor.- rekao je i položio mi ruku na rame.- Žao mi je što je sve tako ispalo.

Kimnuo sam glavom, a zatim ga upitao.- Možeš li mi, molim te, objasniti kako ste vi samo tako odjednom prohodali? Baš taj dan kad ste objavili svima da ste par smo ona i ja proveli prekrasno jutro zajedno. Ne razumijem. Koliko je to trajalo? Varala me s tobom?

- Stari moj, mislim da si ti sebi zamislio da ste proveli prekrasno jutro zajedno. Tu večer mi je prišla u društvenoj prostoriji i rekla mi da već dugo vremena želi mene i da... da si joj ti samo zamjena za mene. Nije te varala sa mnom, ne bih to nikada dopustio, ali ti moraš razumjeti... ona te nikada nije ni voljela.

- Pokušavaš li ti nastradati prije nego što uopće odemo u ozloglašeni zatvor?- izderao sam se na njega.- To je nemoguće!

- Molim te.- rekao je smireno.- Stišaj se. Ne želim da svi ovdje dolete jer misle da ćemo se poklat.

Pogledao sam ga, a zatim se malo zamislio. Bio je u pravu, ostali bi nas samo spriječili da obavimo ovaj razgovor do kraja.

- Da, kad si već to spomenuo... Žao mi je što sam te onako unakazio na Kuli.- rekao sam i malo se nasmijao na to. - Stvarno sam ubio Boga u tebi taj dan.

- Eh, vratit ću ti već nekad za to!- rekao je i nasmijao se.- Ja se ispričavam što sam prohodao s Chanell. Iako mi je rekla da pati za mnom i da me voli, nisam trebao dopustiti da razori naše dugo prijateljstvo. Da je bila ijedna druga cura u pitanju, nikada to ne bih dopustio.

- Ali ona je bila posebna.- rekao sam i kimnuo glavom. - Ne mogu ti zamjeriti što si je volio. Ja sam zadnja osoba koja ti na tome može zamjeriti. Ali, prijatelju, dobre stvari nikada ne dođu tako kao poklon.

- Kako to misliš? Ne razumijem.

- Razumjet ćeš već.- rekao sam i ustao pokupivši nacrte s kreveta.- Idemo li provaliti u taj Azkaban ili ne?

Zbunjeniji nego što sam ga viđao u zadnje vrijeme, Damian je ustao i pošao za mnom u prizemlje.

***

Aparatiranje u Azkaban je bilo jednostavnije nego što sam mislio da će biti. U najmanju ruku, očekivao sam da ćemo se morati aparatirati izvan samog zatvora i da ćemo morati razoriti zid kako bi ušli, a zapravo smo se bez ikakvih zapreka našli u samom srcu građevine.

- Stvarno ste bili u pravu oko ovih zaštita.- rekao sam Bernardu.

- A kako ne bih bio, sve zaštite i čarolije su nestale čim je Ministarstvo srušeno. Povezano ti je to sve, znaš. A i uzmimo u obzir da je većina ljudi koji su postavljali zaštitne čarolije mrtva...

- Mrtva? Mrtvaaa?- netko je prosiktao iz tame. Penny se lecnula.

- Lumos!- svi smo se izderali, a zbog dernjave su se probudili svi zatvorenici i zatvor je izgledao još strašnije sada kad je bio obasjan zlaćanom svjetlošću iz svih pet štapića. Iskrivljena lica ispijenih zatvorenika su nas promatrala iz trošnih ćelija. Primijetio sam da je svatko imao posebnu ćeliju, za razliku od bezjačkih zatvora gdje ih je bilo barem po dvoje u jednoj. Vjerojatno je bilo ovako zbog veće sigurnosti. Začuli su se patnički vriskovi žena zatvorenica u dnu hodnika.

- Moramo im pomoći!- povikao sam i krenuo prema njima.

- Stani, ludi dječače!- Bernard me čvrsto stisnuo za podlakticu.- Ne ideš ti nigdje! Moraš biti svjestan da je tu mnogo zatvorenika skrenulo zbog dementora i zbog...uvjeta.

Pogledao sam ga i shvatio. Ne smijem dopustiti da me išta omete u cilju.

- Mislim da one žene nisu vrištale zbog ludosti.- povikao je Max i uperio prst iza mene.

Okrenuo sam se i ugledao dementora. Smrtno polako je klizio malo iznad poda i pružao ruke prema nama. Zrakom se širio odvratan miris plijesni i truleži, a u sebi sam polako počeo osjećati očaj.

U isti mah sam vidio Chanellino i Lizzieino lice, a zatim lica svojih roditelja. Svi su me oni dozivali. Molili su me da im pomognem, no nikako nisam mogao, kao da nisam bio u istoj dimenziji s njima. Borio sam se da dođem k njima i da nekako otjeram opasnost, ali nisam mogao! Nisam mogao!

- Expecto Patronum!- netko je povikao, a sva lica su nestala. Trepnuo sam nekoliko puta i primijetio prekrasnog zlatnog sokola ispred nas. Bernardove oči su bile žive i sjajile su nekim posebnim žarom. Mogli biste vidjeti snagu u tom čovjeku gledajući ga samo u te žive oči!
Dementor je pobjegao, a zatvorenici su se još više uskomešali. Čuo sam povike u kojima su spominjali čarobni štapić. Odjednom mi je bilo jako drago što su im ih oduzeli dok su ih smještali ovdje.

- Moramo pronaći Severusa Snapea.- povikao sam i potrčao prema onom kraju hodnika gdje sam čuo one žene.

- Onda bi bilo dobro da staneš.- čuo sam glas iz jedne od ćelija. Odmah sam se ukipio. Max se zaletio u mene i gurnuo me na hladne, prljave rešetke. Refleksno sam se odmaknuo od ćelije, iako sam bio apsolutno siguran da mi Snape neće ništa napraviti.- Što bi ti mene mogao trebati?

Bio je hladan kao i uvijek, no osjetilo mu se iznenađenje u tonu glasa jer smo mi bili jedini ljudi koje je uspio vidjeti otkad je zatvoren, ako izuzmemo zaposlenike Ministarstva koji su ih hranili.
Pogledom je preletio preko Damianovog i Maxovog lica. Bernarda i Penny gotovo da i nije primijetio. Ustao je i prišao rešetkama. Sada sam ga mogao bolje pogledati.

Kosa mu nije bila uobičajene dužine, i iako je proveo svega par mjeseci ovdje, vidjela se velika razlika. Uvijek mu je bila masna i prljava, ali ovo... Bio je obučen u prljavu, crnu pelerinu koja je bila poderana na lijevoj nozi i na prsima. Lice mu je bilo masno od sve prašine koja se stopila sa znojem.

- Ja sam vas smjestio ovdje.- rekao sam. Jedva sam uspio održavati kontakt očima. Došlo mi je da pognem glavu, no morao sam ovo učiniti do kraja. Mama i tata bi bili ponosni ljudi da me sad čuju.

- Ti si što?- prosiktao je, a truli zadah me zapuhnuo. Nisam ustuknuo, bilo bi to poput likovanja, a ja nemam razloga likovati. Radi toga da zaštitim sebe sam poslao nevinu osobu u ovakve uvjete.

- Ja... Morao sam. Bio sam prisiljen, znate.- pokušavao sam objasniti.

- Znao sam da si je ti ubio!- povikao je Snape, a optužba je odzvonila zatvorom.

Zatvorenici su ponovno počeli kreštati i ispuštati životinjske zvukove. Blizu sam začuo plač.

- Ubiooo, ubiooooo!- netko je prosiktao u blizini.

Osvrnuo sam se. Hvatala me jeza jer ne mogu imati oči na leđima, a okružen sam svim ovim ludim ljudima koji su, i kada nisu bili ludi, vjerojatno bili ubojice.

- Nisam!- zarežao sam i uperio mu svjetlo iz štapića u oči. Primijetio sam da se Bernardov sokol malo uznemirio na njegovu ramenu i odlučio sam ovo što prije završiti.- Ali odlučio sam ispraviti grešku. Samo mi morate odgovoriti na nekoliko pitanja. U redu?

Snape je prepoznao u glasu moju namjeru pa je kimnuo glavom. Svom snagom se primio za jednu rešetku i stisnuo je. Prsti su mu pobijelili.

- Imate li ikog na umu tko bi vam htio smjestiti? Mislite li da je netko mislio da bi bilo najlogičnije da ste vi ubojica, pa je krivnju sa sebe svalio na vas?- upitao sam.

- Ne. Mogao je to biti bilo tko. Ako me pitaš tko te...prisilio...da me okriviš, ne znam. Da sam znao da te netko prislio, već bih ja shvatio sve. Naime, imao sam dovoljno vremena ovdje.

Odlučio sam ignorirati njegovu zajedljivost iako nisam imao razloga biti pristojan prema njemu. Na kraju krajeva, i sam je bio nebrojeno mnogo puta bezobrazan prema meni, a i više mi nije profesor. Primijetio sam da je sokol na Bernardovom ramenu blago zatitrao. Bernard je očito gubio koncentraciju i snagu pa sam mu odlučio pomoći jer se više ne želim dovesti u ono stanje od maloprije.

- Expecto Patronum!- rekao sam i pogledom ispratio zmiju koja je poletjela u zrak. Max je prizvao svog vepra, a Damian lava. Penny je dopustila Bernardu da se osloni na nju jer je bio iscrpljen.

- Jeste li ikome nakon smrti Chanell Grey davali Višesokovni napitak?- upitao sam ga.

- Ne.- rekao je.

- Jeste li dopuštali nekome da ruje po vašem kabinetu?

- Čim ti mene smatraš?- povisio je ton, a onda se naglo zamislio. Na tren je izgledao sumanuto i već sam pomislio da je i on izgubio razum, no onda sam postao svjestan da razgovaram sa Severusom Snapeom.- To si bio ti! Znao sam da mi se učinilo da je nečija prilika na onoj konferenciji za novinare blago zatitrala! Ah, da, prevelika razlika u osobi koja je uzela nečiji oblik i osobi čiji je oblik uzet...

- Ali ti nikad ne bi znao pripremiti Višesokovni napitak! Sjećam se tvojih ocjena! Nikad nisi pazio na mome satu!

- Zato vas i pitam za vaš kabinet. Netko mi je dao višesokovni napitak. Ista osoba koja me natjerala da podmetnem fotografije u vaš kabinet...

- Zašto mi se čini da ti već znaš tko je to?- upitao me Snape. Već gotovo da su mi se nosnice i navikle na odvratan zadah iz njegovih usta.

- Najbolji pripravljač napitaka u cijeloj godini je bila...- započeo sam, a onda mi je Snape upao u riječ.

- Petra Dark.

Kimnuo sam glavom.

- Starz?- pozvao me Max. Okrenuo sam se prema njemu i primijetio njegov nedefiniran izraz lica.

- Žao mi je što sam je doveo u vašu blizinu... nisam znao.- prošaptao sam. Ne toliko zbog tog što nisam htio da itko drugi čuje, nego zbog tog što si jednostavno dosad nisam htio priznati da bi Petra bila spremna na takvo nešto.

- Ali, jutros u Bernardovoj kući... Dao si nam do znanja da je ta osoba koja te tjerala na to sve... Dao si nam do znanja da je ubila Lizzie! Ja sam jasno vidio kako je na Petru Dark pala greda prije nego što sam se dezaparatirao iz Hogwartsa koji se raspadao. Dosad ti nisam ništa spominjao jer je ni ti nisi spominjao. Nisam htio produbljivati rane ili započinjati temu s kojom sam mislio da se ti još nisi spreman sukobiti.

- Greda, kažeš?- upitao sam ga, a onda sam se zamislio.- Sjećaš li se onog puta kad smo bili na groblju i kada smo vidjeli onog pogrbljenog zakukuljenog čudaka? Izgledao je baš kao da mu je greda pala na leđa.

Penny je sve gledala u šoku. Vjerojatno nije znala tko je Petra Dark, osim ako je nešto čula o njenim roditeljima koji su bili ugledni članovi čarobnjačke zajednice, ali je shvatila da mi je bila vrlo bliska. Damian je bio zbunjen. Nije razumio zašto bi Petra ubila Chanell. Jasno da nije razumio kad ga je ljubav zaslijepila.

- Alohomora!- povikao sam, a ćelija se otključala. Pomaknuli smo se da Snape može izaći van.- Pričat ćemo kad se vratimo na planinu.

Ostali su kimnuli.

- Djede, možeš li nas odvesti kući?- upitao ga je Damian.

Bernard, koji je malo došao k sebi, je kimnuo glavom i svi smo se primili za njega. Držao sam ga za zapešće one ruke u kojoj nije držao štapić i vrtio po glavi sva nova saznanja ili sva saznanja koja sam si tek sad odlučio glasno priznati.
Svi smo se okrenuli na mjestu i svaki čas sam očekivao Bernardovu toplu kuću, no ništa se nije promijenilo.

- Ali nemoguće!- povikao je Bernard, a zatim ponovio postupak. Ponovno smo se svi okrenuli na mjestu, ali opet se ništa nije dogodilo.

- Nemoguće je da smo uspjeli upasti u dvorac i da nas nisu spriječile nikakve zaštitne čarolije, a da nas sad spriječe. Jednostavno čarolije ne funkcioniraju tako...- mrmljao je Bernard, pomalo više za sebe.

Svi su bili u šoku. Odjednom sam se osjećao kao u grobu. Tri patronusa su i dalje levitirala u zraku, no osjećao sam se sve tjeskobniji. Osjećao sam kako moj patronus slabi, a isto to sam vidio i na Maxovom vepru i Damianovom lavu.

- Znači li to da je netko postavio zaštitne čarolije nakon što smo mi ušli?- upitao je Damian.

Nitko nije ništa govorio, ali svi smo se pogledali međusobno.

- Da. Mislim da je upravo to u pitanju.- rekao je Bernard.- Samo, ovo nisu uobičajene čarolije kojima je ikad bio zaštićen Azkaban. Ne poznajem ove čarolije. Ne poznajem!

- Onda moramo pristupiti drugom izlazu, jel da?- Penny je postavila retoričko pitanje i zgrabila nacrte koje sam cijelo vrijeme držao u rukama. Raširila ih je na podu i proučavala.

- Ovo je glavni hodnik, ako se ne varam. Ovdje je ovaj ugao.- rekla je i pokazala na mali zavijutak u kojem je hodnik skretao u lijevo pa se opet nastavljao istim tokom.- Po svemu sudeći...

Još je malo promatrala nacrte, a onda se zaletjela prema onom kraju hodnika iz kojeg smo došli. Mi ostali, skupa sa Snapeom, potrčali smo za njom. Stigli smo je taman kad je uperila štapić u zid. S lijeve i desne strane su bili zatvorenici u ćelijama koji su pružali ruke prema nama.

- Bombarda!- povikala je Penny i nastala je ogromna rupa u zidu.

***

Mislim da je ovo najduži post od svih ovih 26 koje sam objavio otkad vodim ovu priču, a uzmite u obzir da je priča započeta u svibnju prošle godine. Nešto me sve polagano krenulo ovih dana pa se to valjda vidi i u mojoj inspiraciji. Nadam se da vam se sviđa. Najbolje tek dolazi, rekao bih. :)


20:19 | Komentari (13) | Print | ^ |

petak, 10.02.2012.

25. Reakcije

Nakon, zbog silnog uzbuđenja, neprospavane noći, jedva sam dočekao da se začuju kretnje u kući. Penny je prva ustala i počela namještati stol za doručak. Ustao sam i otputio se do nje kako bih joj pravio društvo. Max, Damian i Chad su još uvijek lagano hrkali.

Penny je izvadila tanjure i noževe, a zatim iz hladnjaka izvadila med, pekmez od borovnica i meki sir za mazanje na kruh. Primijetila me kako silazim niz stepenice točno kad je postavljala vodu za čaj. Na tren sam se zapitao odakle Bernard pribavlja tu svu hranu, budući da je hrana jedna od rijetkih iznimaka kad je stvaranje magijom u pitanju. Odlučio sam držati se toga da ustvari nije u potpunosti izoliran iz civilizacije jer je negdje ipak to sve morao kupiti.

- Dobro jutro, Starz!- rekla je zvonkim glasom i sjela dok voda za čaj prokuha.- Kako si?

Slegnuo sam ramenima i sjeo na stolicu.- Ah, dobro sam valjda.

Nisam htio odmah odati što sam dobio od Bernarda. Nisam htio bezbroj puta ponavljati istu priču pa sam odlučio pričekati da se svi okupe na doručku. Na tren sam pomislio na nacrte na krevetu. Lagano sam ih prekrio pokrivačem kako ih nitko ne bi pronašao. U tom trenutku sam se zapitao je li moguće da ih više neće biti kad se vratim gore. Na kraju krajeva... Anonimac je neopaženo ušao i u naše bivše sklonište u predgrađu Londona.

Malo smo se zapričali o neobaveznim stvarima kao što je vrijeme. Naime, snijeg je napokon prestao padati. Bilo ga je barem 70 centimetara. A uskoro su i ostali počeli pristizati dolje. Uvelike mi je laknulo kad se Bernard živ i zdrav spustio stubištem jer sam još od jučer bio u strahu da sam mu previše otkrio. Očito pametni Anonimac ne može svugdje prostrijeti svoje uši!

Svi su prionuli na doručak bez previše razgovora. Bila je to jedna od glavnih karakteristika ovog vremena. Svi su jako malo razgovarali. Jednostavno, ponestalo je tema jer- uzet ćemo za primjer ove ljude s kojima sam bio- svi su provodili vrijeme zajedno i nije bilo ničeg što je netko doživio, a da drugi to nisu vidjeli, a i nije baš da se na planini prekrivenoj snijegom može nešto previše zanimljivo dogoditi. Ja sam zapravo bio jedini koji je imao nešto na umu što drugi nisu znali, no ni s tim se neću moći još dugo hvaliti. Vrijeme je da im svima kažem. Zapravo, kad bolje razmislim... Još samo Penny i Damian ne znaju za moj naum, budući da sam s Maxom i Chadom i smišljao plan kako sve obznaniti Bernardu.

- Volio bih nešto podijeliti s vama.- izabrao sam to kao sredstvo privlačenja pažnje jer, iskreno, nisam htio zakuckati nožem prekrivenim pekmezom o šalicu. Bio je to glavni holivudski klišej.

Svi su podigli pogled prema meni. Bernard je čvrsto u ruci stisnuo bijelu šalicu s vrućim čajem. Imao sam osjećaj da će porculan odletjeti na sve strane, ako je još malo jače stisne.

- Max, Chad i Bernard već znaju sve što im smijem reći, no mislim da je red da kažem i vama.- rekao sam pogledavši prvo Damiana pa Penny.

- Zvuči ozbiljno.- rekla je Penny i odložila kruh s namazom na tanjur. Prestrašeno je pogledala u Chada kao da se pitala što sam se to njemu povjerio, a Damianu i njoj nisam.

- Hmm. Pa zapravo i je dosta ozbiljno.- rekao sam i naslonio se na naslon prekriživši ruke na prsima.- I sami ste svjesni da se u zadnje vrijeme oko nas dogodilo bezbroj čudnih, užasnih stvari. Meni se dogodilo takvih stvari više, samo vam ne smijem ništa reći o njima. Jednostavno, zabranjeno mi je.

- Zabranjeno? Tko ti je zabranio?- upitala me Penny i položila ruku na moje rame.

Odmahnuo sam glavom.

- Ne. Kako ne razumijete? Ne mogu vam reći. Ne još. Jako sam blizu rješenju slagalice, no glavni dio s najvećom tajnom mi stalno nekako promiće. I... imam plan koji zahtijeva vašu podršku.- nekako mi se učinilo pravednim da tako sročim rečenicu, no slagali se oni sa mnom ili ne, učinit ću što sam naumio. Pa makar sam provaljivao u Azkaban!- Ja moram provaliti u Azkaban.

- Oh, ali to je nemoguće.- rekla je Penny, a zatim sumnjičavo pogledala prema Bernardu.

- Nije nemoguće.- rekao sam.

- Jadno dijete, toliko si toga pretrpio u zadnje vrijeme, buncaš...

- Ne buncam!- pobunio sam se.

- Penelope, dao sam mu nacrte. Ne moraš se pretvarati.- oglasio se Bernard preko puta stola. Svi pogledi su se odmah premjestili na njega.- Vjerujem u njegovu priču. Možda je malo lud, ali... Ne znam, uspio me uvjeriti.

- Dementori...- započela je Penny istom izlikom kao i Bernard sinoć.

- Su u ratu.- prekinuo sam je.- A zatvorenici nemaju čarobne štapiće.

Svi su na trenutak zašutjeli. Nitko više nije jeo osim Damiana. Odjednom, izraz lica mu se promijenio. Spustio je kruh na tanjur i, nalaktivši se na stol, pogledao me pogledom koji govorio da shvaća barem jedan dio od cijele priče koju sam pokušavao sakriti.

- Jedina osoba koju poznajemo tamo je Severus Snape!- uzviknuo je.- Kad si rekao da se oko nas dogodilo bezbroj čudnih, užasnih stvari... mislio si na Chanellino ubojstvo!

- Između ostalog.- rekao sam.- Ne mogu vam više ništa reći. Oprostite, ali to je za vašu dobrobit.

- Za našu dobrobit? Netko je stradao jer si mu rekao istinu?- ponovno mi se obratio Damian, a ona je ponovno poprimio onaj znalački izraz lica.

Samo sam ga gledao, nadajući se da ipak nije ništa shvatio. Barem ne još.

- Lizzie.- prošaptao je.

Penny se uhvatila za srce, a Max me zgrabio za rame.

- Je li to istina?- izderao se Max na mene.- Izložio si je opasnosti? Mrtva je zbog tebe?

- Ja... ne mogu. Ne smijem o tome s vama. Ne smijem.- rekao sam i ustao sa stolice.- Ja... Odlazim večeras.

- Ali ne možeš sam!- povikala je Penny.- Idem s tobom! I ti ideš, jel da, tata?

Bernard se zagrcnuo čajem. Bio je to podeblji muškarac sa sijedom kosom. Ne znam koliko bi nam mogao služiti protiv preostalih dementora, ali sigurno je bio jedina živuća osoba koja zna svaki hodnik u Azkabanu.

- Ja... Pa dobro. Ionako nisam ništa bolje isplanirao za večeras.- rekao je to kao da ga pozivamo u kino.

- I ja idem.- rekao je Damian. To me iznenadilo.

Cijelo vrijeme sam se bojao njegove reakcije na sve ovo, a sad je odlučio poći sa mnom!

- Ne, ne ideš! Moglo bi biti opasno.- rekla je Penny.

- Mama, Chanellina smrt je povezana s ovim.- rekao je, a zatim još dodao:- A i Lizzie mi je nekad davno bila prijateljica.

Malo me ubolo u srce to što sam imao osjećaj da Damian misli da je mogao imati iole slične osjećaje prema Chanell kao što sam ih ja imao, ali nisam ništa rekao.

- Mama, ja bi...- započeo je Chad.

- Ne, ne bi! Ne bi ti ništa!- povikala je Penny.- Pokušavate li vi svi meni izazvati živčani slom?

Chad je pokunjeno sjeo i pomalo prenasilno, u želji iskazivanja prkosa, prekrižio ruke na prsima.
Ja sam se okrenuo prema Maxu. I dalje je gledao u mene s istim onim razočaranim pogledom što sam dopustio da se Lizzie nešto dogodi. Kad bi to bilo moguće, i sam bih se tako gledao u ovom trenutku.

- Poći ću i ja.- rekao je Max, ali morao sam primijetiti da nije bio onako entuzijastičan kao što je bio jučer kad smo pripremali plan nagovaranja Bernarda.


16:17 | Komentari (13) | Print | ^ |

nedjelja, 05.02.2012.

24. Ludi dječak

Lagano sam prodrmao Bernarda po ramenu i već sam pomislio da ga nikad neću probuditi. Zatim se samo odjednom trgnuo.

- O! Ludi dječače, što radiš tu?- upitao me.

- Moram razgovarati s vama. Poprilično je bitno.

Protegnuo se u krevetu i madrac je zaškripio. Protrljao je skupljenim šakama oči i podigao se na laktove.

- Što može biti toliko bitno da me nisi mogao pitati ujutro?- noćni zadah iz Bernardovih usta me zapuhnuo u lice, no ignorirao sam ga iz pristojnosti.

- Pa pretpostavljam da sam mogao pričekati do jutra, ali... htio sam razgovarati nasamo s vama. Damian je u zadnje vrijeme poprilično čudan oko svih promjena i nisam htio riskirati njegov novi ispad bijesa prije nego što čujem vaše mišljenje.

Bernard mi se sa činio potpuno budan i skoncentriran na moju priču. Lagano je kimao glavom, a zatim se postavio u sjedeći položaj i popravio si jastuke iza sebe kako bi se mogao nasloniti.

- Ako sam te dobro shvatio, ti pričaš o nekoj novoj promjeni mjesta boravka koja se Damianu ne bi svidjela?- upitao me.

Pokušavao je sakriti uvrijeđeni ton u glasu, no nije mu baš uspjelo. Mogu si samo misliti kako je samo nezahvalno zvučalo sve ovo dok još nije znao cijelu priču.

- Da...- nisam znao kako nastaviti pa sam odlučio da je dosta odugovlačenja.- Chad mi je rekao da ona fotografija u vašem predvorju ima posebnu simboliku. Po njegovim riječima... vaš predak je projektirao Azkaban.

Bernard je nervozno otpuhnuo zrak i počeo sumanuto popravljati neravnine na poplunu. Imao sam osjećaj kao da će me izbaciti iz sobe ili još gore- iz kuće!

- Chad stvarno ponekad ima dug jezik, ali, da, rekao je istinu.- Bernard se primirio i prekrižio ruke na prsima. Ne moram biti vrsni psiholog kako bih znao da je to obrambena aktivnost. Osjećao se ugroženim. Vjerojatno je cijeli život nastojao zadržati tu tajnu u obitelji.

- Nemojte se ljutiti na njega. On mi nikada ne bi rekao nešto što ste mu povjerili da stvarno nije od velike važnosti, čak i od životne.- pokušao sam primiriti situaciju.- Ja to neću nikome reći. Ionako nemam nikog više osim vaše obitelji.

- Mmm.- mrljao je Bernard.- Da. Vjerojatno je Chad dobro prosudio. Dobro. Da čujem što te muči, ludi dječače.

Po drugi put je upotrijebio taj izraz i iskreno sam se nadao da se tog nadimka neće još dugo držati.

- Ne mogu vam reći sve... jednostavno, volio bih da mogu, ali... za vašu dobrobit je bolje da ne znate ništa. I za dobrobit cijele vaše obitelji.

Na tren sam se upitao bi li me Anonimac pronašao i ovdje. Penny nas je ovdje dovela da nas makne od cijelog onog nereda koji se odvija u civilizaciji, no bi li Anonimcu kilometri udaljeni od našeg bivšeg mjesta prebivališta i malo povišena nadmorska visina smetali da nas pronađe?

Taman kad mi se u glavi formirala misao da nas neće ovdje pronaći, sjetio sam se da je ista ta osoba počinila ubojstvo u, uz Gringotts, najčuvanijem mjestu na svijetu i izvukla se bez pale dlake s glave.

Bernard me mrko gledao. Vjerojatno je mislio da sam lud. Mogu samo zamisliti koliko je trenutno bio ljut na Chada što je odao obiteljsku tajnu strancu koji čak ne može ni objasniti zašto mu ta informacija treba.

- Pokušat ću vam objasniti bez da vam išta direktno kažem. Jako puno zločina se dogodilo zadnjih mjeseci... Meni. I vašoj obitelji. Samo... oni nisu direktno svjesni opasnosti koja im prijeti. Pokušavam ih što više zaštititi od prijetnje, ali... mislim da je vrijeme da se suočim s njom. Uz sav ovaj rat, kome trebaju još i uhode?- rekao sam i odmah stavio ruku na usta.

Jesam li rekao previše? Hoće li Anonimac ubiti Bernarda kao što je ubio Lizzie zbog mojeg dugog jezika?

Bernard me gledao neko vrijeme. Malo se ogledao po sobi kao da je očekivao da će ugledati nekoga, no onda je ponovno fiksirao pogled na mene.

- Moram otići po neke odgovore u Azkaban. To bi sve riješilo. Siguran sam.

- Jesi li ti svjestan svojih riječi, ludi dječače?- šapnuo je, a glas mu je podrhtavao.- Tražiš od mene da prekršim savez koji je moja obitelj davno sklopila s Ministarstvom. Kad bi ti dao tajne nacrte, Ministarstvo bi me...

- Ministarstvo je gotova priča još otkad su goblini sklopili pakt s bezjacima! Sjetite se bombi koje su diljem svijeta bačene na Ministarstva magije i na čarobnjačke škole. Nema vas tko kazniti.- rekao sam.

- Da, da...- počeo je frfljati, očito tražeći neki novi izgovor zbog kojeg mi ne smije dati nacrte.- Ali da i uspiješ ući unutra, nikada ne bi izašao van! Dementori vladaju tim dvorcem beznađa! Misliš da bi imali milosti? Ne. Iskoristili bi tvoj očaj, sve tvoje patnje i muku koju proživljavaš svaki dan da se nahrane, a zatim bi te odbacili kao krpenu lutku.

Malo sam se nasmijao. Bilo mi je jasno da Bernard živi daleko od civilizacije, ali isto tako mi je bilo užasno čudno koliko malo zna o svim događajima koji su se dogodili u zadnje vrijeme.

Naime, otpor bezjacima i goblinima je počeo pod vodstvom Minerve McGonagall. Dok smo još bili u Damianovoj kući, primili smo pismo od bivše profesorice u kojima poziva sve na novačenje u vojsku. Savezu bezjaka i goblina se suprotstavljaju vilenjaci, čarobnjaci, kentauri, vodenljudi i dementori.

- Dementori sudjeluju u ratu na strani čarobnjaka. Vrlo vjerojatno su svi napustili Azkaban, a ukoliko su neki i ostali, nekolicina nas će se lako obračunati s njima.- rekao sam.

- Nekolicina nas?- Bernard je ponovio za mnom.- Kog ti točno misliš povesti sa sobom?

- Pa sve koji žele poći sa mnom. Zasad jedino znam da će Max sigurno ići sa mnom.- rekao sam.

Bernard je odmahnuo glavom. Nikako se nije slagao s mojom idejom, no na svaki njegov argument za ostanak kod kuće, ja sam imao odličan protuargument.

- Nešto će poći po zlu! Ako nema dementora, sve one ubojice su na vrhuncu snaga.

- Ali nemaju čarobne štapiće! Molim vas, prestanite me pokušavati razuvjeriti. Ako mi vi ne pomognete, naći ću drugi način, a uz taj način ću se vjerojatno samo još više izložiti opasnosti.- rekao sam mu. Stvarno me već ljutilo ovo njegovo ponašanje.- Molim vas, pomognite mi!

Bernard se na neko vrijeme samo zagledao u svoja stopala, a zatim je još malo odmahivao glavom lijevo- desno.

- Znam da ću požaliti.- rekao je i iskobeljao se iz kreveta.- Molim te, ustani.

Ustao sam s kreveta, pa se on iskobeljao van. Navukao je papuče na noge i popravio si svilenu košulju za spavanje. Bila je plava s crnim okomitim prugama. Iste takve su bile i hlače.

- Ajde, pomozi mi sad.- rekao je i primio gornju stranicu kreveta. – Primi donji dio i gurni.

Poslušao sam ga i primio stranicu u podnožju kreveta. Gurnuli smo u isto vrijeme krevet, no nije nam baš išlo. Začudo, to nije bilo zbog Bernardove slabosti. Sa svojih šezdesetak godina je imao puno snage u mišićima, no krevet je bio težak. Gurnuli smo krevet još jednom i išlo nam je sve bolje. Barem je krevet klizio gotovo nečujno, ako već ništa drugo, pa nismo morali brinuti oko toga da ćemo probuditi ostale.

Kad smo napokon odgurali krevet onoliko koliko je Bernard htio, uspravili smo se. Bilo je mračno i nisam vidio ono u što je Bernard gledao. Izvukao sam štapić.

- Lumos!- prošaptao sam i sobu je obasjala zlatna zraka iz štapića.

Bernard je prstom na parketu crtao neke nevidljive simbole. Bio je vidno uzrujan. Prsa su mu se nadimala u snažnom ritmu zbog ubrzanog disanja, a na čelu mu je pulsirala vena. Odjednom se na mjestu na kojem je Bernard crtao pojavila okrugla metalna kuglica. Bernard ju je primio i okrenuo, a zatim podignuo malena vratašca u parketu.

Prišao sam kako bih osvjetlio rupu u podu. Rupa je bila obložena drvetom i bila je duboka možda tridesetak centimetara. Izgledalo je vrlo uredno iako,vjerojatno, nije otvarano desetljećima. Jedino što je bilo unutra je bilo nekoliko zarolanih pergamenata.

- Izvoli.- rekao je Bernard pružajući mi stare nacrte.- Rješenje tvojih problema.

***

Prošao sam na Lidranu s monodramom i kao jedan od glumaca u predstavi. Nije baš ono što sam očekivao, ali nećemo cjepidlačiti. :)


13:56 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se