ponedjeljak, 30.01.2012.

23. Iskušenje

- Ovo mjesto je fascinantno.- rekao je Max gledajući kroz prozor bijelu padinu. Svjetla u malom planinskom selu su se jedva nazirala od snježnih nanosa koji nisu zastali ni na trenutak otkada smo stigli.

Ja sam ležao na jednom od 4 kreveta koji su bili u sobi. Chad, Damian, Max i ja ćemo dijeliti sobu, dok je Penny dobila svoju.

- Da. Stvarno je. Još uvijek me fascinira njegov bezjački stroj za proizvodnju električne energije.

Max je kimnuo glavom, a zatim se okrenuo prema meni.

- Bojiš li se?- upitao me.

Uzdahnuo sam.

- Znaš, ponekad mislim da se bojim, ali zapravo... nekako sam već otupio na strah. Zašto pitaš?

Sjeo je radijator ispod prozora i slegnuo ramenima. Izgledao je izgubljeno. Razočarano. Po prvi put sam ga vidio takvog. Ili možda dosad nisam obraćao pozornost?

- Zato što... ne znam. Sve je otišlo kvragu. Ništa više ne razumijem i stalno mislim da znaš nešto više od mene, ali da mi ne želiš reći. I nekako... nekako me to boli više od ičeg. Jer... shvaćam nekako da ništa više nemam osim tebe, ali tebe bih trebao imati jel da? A nekako... odsutan si. Ništa mi ne govoriš. Jedva da razgovaramo. Kad se samo sjetim Hogwartsa i svih onih silnih razgovora i zezancija... Mislim, razumijem da nisi toliko dobre volje da se zezamo. Nisam ni ja. Ali opet... ne znam. Osjećam se kao da sam te izgubio.

Postavio sam se u sjedeći položaj i zagledao se u njega, a zatim sam ustao i pomalo se nasilno zabio u njega i zagrlio ga. Nisam mu dao da diše. Bio sam toliko ljut na njega, a zapravo sam baš razumio što govori jer bio je u pravu.

- Nikad, ali nikad nemoj pomisliti da si me izgubio! Nikad!- u nekom drugom svijetu bi ovo zvučalo užasno patetično i ženskasto, ali ovako... ovako je zvučalo baš kako je trebalo.

Nije bilo školaraca koji bi mogli krivo protumačiti naš zagrljaj.

- Onda mi reci. Molim te. Reci mi što znaš. Gledam u tvoje oči i vidim beznađe! Prazninu! I tako svaki dan, a onda... onda me iznenadiš. Primijetio sam na tebi bljeskove koji ti dolaze. Vidio sam kako si izgledao kad je Lizzie ubijena. Bio si shrvan, ali znao si nešto više. I... ako si ti ubojica, onda te molim da ubiješ i mene jer ne želim živjeti u svijetu u kojem mi je jedina bliska osoba ubila drugu najbližu osobu.- rekao je i nekako se čudno nasmijao kao da je stvarno uzimao to u obzir.

- Joooooj, budalo!- nasmijao sam se i malo ga počupao za oštru kosu.

Nacerio se i nastavio: - A zatim... na groblju. Kad smo ponovno prošli pokraj Chanellinog groba, zagledao si se u spomenik kao da si vidio...nešto. A ništa nije bilo drugačije. I zatim ponovno danas. Fotografija Azkabana u predvorju Bernardove kuće... kao da ti znači nešto više od fotografije.

- Ja... ma, ništa.- rekao sam. Tako sam mu htio reći sve, ali ne mogu! Ne smijem!

Kimnuo je glavom, a zatim se nešto nasmiješio za sebe.

- Idem k ostalima u boravak.- i stvarno je krenuo. I otišao bi da ga nisam uhvatio za ruku.

- Smiri se. Sjedni.- rekao sam mu.

- Ne, znaš što? Neću sjesti i neću se smiriti! Rekao sam ti sve! Ogolio sam dušu pred tobom! Gotovo sam i zaplakao na tvojem ramenu! Na ramenu najvećeg glumca u povijesti!

I tad se sve srušilo. Sve brane. Zaplakao sam. Zaridao sam. Imao sam osjećaj kao da me cijeli svijet čuje, ali nije me bilo briga. Imao sam zašto plakati. Kleknuo sam i naslonio glavu na Maxova stopala. Uhvatio sam se rukama za njegove noge da ne može otići jer...pokušao je.

- STANI! Stani, molim te. Ne mogu ti reći, kunem ti se. Ubija me to. Želim ti reći, ali ne mogu. Ne još. Zasad te samo tražim da mi vjeruješ.- podigao sam se u klečeći položaj i pogledao ga u oči.- Molim te. Molim te, Max! Ono sa Chanellinom grobom i sa fotografijom Azkabana je pomiješano i moram doći u Azkaban! Što prije! Nekako!

- Ti... ti si potpuno lud. Znaš da je to nemoguće.- rekao je Max i još jednom pokušao otići jer ga sada više nisam držao.

- Ne, nije.- na vratima mu se ispriječio Chad.- U predvorju je s razlogom fotografija Azkabana. Moj davni predak ga je osmislio. Angažirao ga je tadašnji ministar magije, moj predak se javio na natječaj i predao nacrt i... uspio je. Znam da je to istina. Uvijek mi je majka pričala o tome dok sam bio mali. I Damianu isto. Djed je jednom i potvrdio, ali... nikada nije htio potvrditi ono što je naša majka također jednom rekla.

- Što to?- upitao sam, sada totalno nesvjestan položaja u kojem sam se nalazio.

- Ako je istina to što sam čuo... Taj moj slavni predak je napravio kopije nacrta, a u našoj obitelji se te kopije prenose s koljena na koljeno na najstarije dijete.

- Ti... mali... želiš reći da...- Max je zamucao.

- Djed Bernard nije imao ni braće ni sestara.- kimnuo je.

***

Bilo je gluho doba noći. Nisam uopće spavao. Po nepravilnom Maxovom disanju sam primijetio da je i on budan, no oboje smo se pretvarali da spavamo kako bi zavarali Damiana. Nakon onog ispada za večerom prije dolaska kod Bernarda se naš odnos ponovno narušio i gotovo ni s kim nije pričao osim s Chadom i Bernardom, a uzmimo u obzir da je Bernard jako malo govorio. I jednostavno... nismo htjeli riskirati njegove nove ispade i neslaganja. Nismo bili sigurni koliko bi mu se svidjelo provaljivanje u zatvor zbog nepoznatog razloga kad se ni na planinu nije htio popeti, a imao je pred sobom posložene sve valjane razloge.

Kad sam napokon bio savršeno siguran da Damian spava, ustao sam i navukao hlače i majicu na sebe najtiše što sam mogao. Pogledao sam kroz prozor i, koliko sam mogao vidjeti, snijeg još nije prestao.

Prišao sam Maxovom krevetu i nagnuo mu se nad uho.

- Idem k Bernardu. Koliko god ti mislio da sam lud, vjeruj mi, sve će ti biti jasno uskoro. Samo održi svoj dio dogovora. Ne dopusti Damianu da shvati da me nema.- šapnuo sam najtiše što sam mogao. Čak sam se i upitao je li glas uopće izašao iz mojih usta, no zatim je kimnuo glavom pa sam shvatio da me čuo.

Izašao sam iz sobe najtiše što sam mogao i uputio se prema Bernardovoj. Dobro da nam je ranije pokazao gdje je jer bih sad gadno riskirao da uletim Penny u sobu.
Nisam se uopće trudio kucati. Ionako bih trebao kucati dovoljno glasno da ga probudim, a time bih riskirao i buđenje drugih. Nekako se to, unatoč tome što će ionako svi saznati ukoliko se plan ispuni, zasad činilo pogrešno.

***

Ljudi, kako stojite s Lidranom ove godine? Ja imam literarni, novinarski i 2 dramska rada. Monodramu koju sam sam napisao i predstavu s ekipom iz škole. :) Sutra se održava gradsko i moja škola je domaćin i svi smo dosta uzbuđeni oko toga. Svi polažu ogromne nade u mene pa se to prenijelo i na mene. Očekujem obavijest u komentarima da je bar netko od vas ove godine u literarnom dijelu. :)



20:28 | Komentari (15) | Print | ^ |

ponedjeljak, 16.01.2012.

22. Bernard

- Dobar tek.- rekla je Penny i beštek je zacveckao.

Vani se spustila noć, a nestalo je struje pa smo večerali pod svjetlošću svijeće. Pogledao sam odrezak u tanjuru i teško progutao. Još jedna u nizu gluma koju sam morao izvesti o ovakvim situacijama. Ne znam kad sam zadnji put imao tek. Kad se samo sjetim kako sam prije volio jesti. Uvijek sam bio veliki gladuš koji bi trpao u sebe sve što bi dohvatio, a sad... čak ni servirano ne mogu pojesti. I to se vidjelo na meni. Gubio sam kilu za kilom. Vjerujem da sam svima izgledao bolesno i upalo, pogotovo u Damianovoj odjeći koji je i dalje građe kao i prije. I ja sam jednom bio iste takve građe. Žalosno. Zatvorio sam na tren oči i zatim krenuo jesti, ignorirajući stisnuti želudac. Penny, koja je sjedila preko puta mene za okruglim stolom je zadnjih dana stalno bila zamišljena. Mnoge brige su je morile i koliko god se trudila... nije to mogla sakriti.

Svi su promrmljali nešto u želji za dobrim tekom, a nekoliko minuta poslije je Penny uzdahnula i prestala jesti.

Vidio sam krajičkom oka da ju je Damian zabrinuto pogledao, a ja sam se, kao i Max i Chad, pravio da nisam ništa primijetio.

- Dečki, razmišljala sam zadnjih dana o svemu što se dogodilo u zadnje vrijeme i donijela sam odluku za cijelu obitelj.- rekla je.- Stvarno mislim da je tako najbolje i ne vjerujem da ćete se složiti sa mnom, ali možda shvatite jednom kada ćete i sami odgovarati za svoju djecu.

- Što je bilo?- upitao je Chad.- Mama, što si odlučila?

- Mislim da bi bilo najpametnije da se maknemo iz predgrađa Londona. Toliko je razloga... stari Walfare me već nekoliko dana čudno promatra kad god izađem iz kuće. Mislim da već sumnja...

- Paranoična si!- rekao je Damian i nastavio jesti.

- Nisam paranoična nego sam gotovo sigurna u to što vam govorim! Zar želite završiti spaljeni kao...- i tu je zaustavila pogled na meni. Od dragih i brižnih ljudi su moji roditelji odjednom postali način da se djecu nagovori na napuštanje kuće. Koliko god dobar razlog bio, svejedno je boljelo.

Penny je odmahnula glavom u nevjerici što je uopće spomenula to. Shvatio sam da je sva rastresena pa sam i ja samo odmahnuo glavom i rekao: - Sve je u redu. Vaša majka je u pravu.

- Starz, tebe molim da se ne miješaš u ovo! Mama je jasno naglasila da je donijela odluku za cijelu obitelj. Ti i dalje ne spadaš u tu rečenicu.- rekao je Damian.

Bio sam svjestan tog što je rekla, ali to nije pobijalo činjenicu da je u pravu. Damianovo ponašanje je bilo suludo i nikako nisam mogao shvatiti zašto se ovako ponaša prema meni nakon poboljšanja odnosa.

- Da, rekla sam da sam donijela odluku za cijelu obitelj, ali to ne znači da Max i Starz neće poći s nama. Naravno, ne moraju... ako ne žele, ali bilo bi mi drago da pođu. Znala bi da su na sigurnom.- rekla je Penny.

- Ali, mama, kamo bi otišli?- upitao ju je Chad koji je ovako zbunjen i prestrašen izgledao još minijaturnije od djeteta od deset godina, koliko je i imao.

- Kod djeda.- rekla je.- Sigurno je i ništa vam neće nedostajati. Već sam ga obavijestila.

- Već si ga obavijestila?!- Damian se izderao i ustao od stola.- Moram otići na planinu iz kuće u kojoj sam odrastao radi tvoje paranoje i za to saznajem tek kad je već sve dogovoreno?

Penny je ljutito ustala od stola i lupila šakom o stol.

- To je za vaše dobro! Nije razlog samo stari Walfare, nego i to što nam se netko šetao noću po kući! Kvragu, u našem potkrovlju ti je ubijena prijateljica, kako ne shvaćaš, Damiane?! Ne spavam od tog dana! Svako pucketanje u kaminu si predočavam kao nečiji korak! Možda me možeš ponovno nazvat paničarkom, ali su u svakom slučaju valjani razlozi za to i točka!

Damian ju je oštro pogledao, a zatim otišao ljutito u sobu i zalupio vratima.

- Mama, ali gdje će nas tata pronaći kad se vrati?- upitao je Chad.

Penny je sjela i pokušala jesti, no onda je ustala i plačući otišla u sobu. Chad je otrčao za njom i tužnim odgovorom koji je ostao visjeti u zraku, a koji njemu nije bio jasan. Penny je izgubila nadu u mužev povratak.

Još neki dan je za ovim stolom večeralo sedmero ljudi. Samo nekoliko dana nakon toga smo se Max i ja pogledali s razumijevanjem i odložili beštek.

***

Nikad nisam planinario, a na skijanju sam bio samo jednom pa mi je planina u svakom slučaju bilo nešto nesvakidašnje i novo. Bila je u potpunosti prekrivena snijegom i zapitao sam se koliko glasno nešto smijem reći, a da me ne zatrpa lavina. Ostao sam pri normalnom govoru, za svaki slučaj. Iskreno se nadam da Penny i Damian neće ponovno povisivati ton jedno na drugo. Već 24 sata ne razgovaraju i trenutno mislim da je tako i najbolje.

Već sam nekoliko puta vidio Damianovog djeda. Tu i tamo bi došao na pokoji rođendan svojih unuka, no većinom je boravio ovdje. Na planini je bilo još nekoliko kuća, ali one su bile u malenom selu u podnožju. Čak je i to selo očito bilo prenapučeno za Bernarda Fittera koji se odvojio od njih sa četristotinjak kilometara nadmorske visine.

Hvala Bogu da se nismo morali penjati, jer ne znam baš kako bi nam to išlo po ovom snijegu. I ovo kratko vrijeme dok smo čekali da nam Bernard otvori je bilo dovoljno da protrnem od hladnoće. Kucali smo na vrata novog doma. Onaj stari je završio baš kao i moj pravi dom. Spalili smo ga kako bi i oni koji su sumnjali u naše čarobnjačke mogućnosti povjerovali da smo mrtvi i kako nas nitko ne bi tražio.

Bernardova kuća je bila malo raskošnija nego što sam je zamišljao. Kad god bi mi netko spomenuo planinu i nastambu na njoj, jedino što bih si mogao zamisliti bi bila drvena koliba bez struje i vode. Ovo me iznenadilo. Bila je katnica i na trijemu je bilo upaljeno svjetlo. Nigdje nisam vidio žice kojima bi dobivao struju iz sela, a i čisto sumnjam da bi se kroz ovo kamenje u tlu mogao provući podzemni kabel. Mora da sam proizvodi struju, samo...kako?

Otvorio nam je vrata i nasmiješio se. Malo je ostao zbunjen kad je ugledao i mene i Maxa. Dobio sam dojam da mu nas Penny nije ni spominjala, ali nisam ništa prokomentirao. Pa pustio nas je u kuću, zar ne?

A zatim, u hodniku koji je vodio do dnevnog boravka sam ugledao sliku. Jednu jako staru sliku jedne jako stare građevine.


20:13 | Komentari (22) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se