nedjelja, 25.12.2011.

21. Napitak.

Kad se samo sjetim kako mi je trčala u zagrljaj na istom ovom mjestu nekoliko dana prije...

Pokopali smo Lizzie. Dostojanstveno kako i zaslužuje. Svećenik je vodio obred, a osim grobara koji su spuštali lijes u raku, jedini drugi svjedoci bili smo Max, Damianova obitelj i ja. Howard je odlučio ostati na pogrebu, a potom će otići u rat. Bio sam mu zahvalan što je to učinio, na kraju krajeva, jedva da je poznavao Lizzie.
Bilo mi je žao što nisam uspio dovesti Lizzieine roditelje, ali nismo znali gdje su. Pobjegli su iz vlastite kuće u strahu od susjeda. Tko zna, možda su i oni već mrtvi, samo bez mogućnosti pokopa jer nisu okruženi prijateljima. A opet, možda su u ratu. Tko će znati. Nitko ionako ništa ne zna u ovim vremenima.

Imao sam takvu grižnju savjesti zbog tog što se to dogodilo, a ako se već i dogodilo... žao mi je što je ovako skroman pogreb. Dostojanstven, u svakom slučaju, ali skroman. Lizzie je tokom svog života usrećila mnogo više od šačice nas koji se sada nalazimo ispred hladnog spomenika i nabacane zemlje prekrivene s nekoliko šarenih vijenaca. No, čak ni to nije bio glavni uzrok ove želje za kažnjavanjem samog sebe. Anonimac je to rekao, a i znao sam da je bio u pravu... ja sam kriv. Moja prokleta lajava gubica je kriva zbog tog što je Lizzie sada pod zemljom, a ne s nama u toplom domu Damianove obitelji. Od straha, nisam nikome ni rekao za poruku i ostatak otrova koji sam pronašao. Na kraju krajeva, ne želim prouzročiti još veću štetu nego što sam je prouzročio.

Plakao bih, tako bih rado plakao, ali ne mogu. Kao da sam presušio. Kao da sam otupio na svu bol koju bih trebao trenutno osjećati. Nakon svega, nakon svih gubitaka, kao da je njena smrt samo još jedna u nizu. A Lizzie nije osoba koja bi se ičime uklapala u masu, pa tako ni svojom smrću. No ponovno sam ja kriv i bila bi vjerojatno razočarana mnome kad bi znala kako se osjećam.

Penny je zato plakala kao da je upravo pokopano njeno dijete. Ne bih rekao da toliko suza dolazi zbog same Lizzie, koja je, doduše, bila prava pomoć u Pennynoj kuhinji i koja joj je pomagala u svemu posljednjih dana. Ne. Čak ne bih ni rekao da tako gorak plač dolazi iz saznanja da se prekinuo jedan mladi život. Mislim da plače zbog tog što je svjesna da je ubojica ušao u njenu kuću i da je mogao ubiti Chada ili Damiana. Ne znajući ništa o Anonimcu, vjerojatno misli da se neki susjed poigrava nama želeći nas smaknuti jednog po jednog... poput serijskog ubojice kojemu je prejednostavno ubiti na spavanju više ljudi. Ne. Penny misli da je želi izluditi. Zato i ne čudi njena apsolutno konačna odluka o hitnom preseljenju. Kad bi samo znala da nema tog mjesta gdje se počinitelju možemo sakriti...

Dok smo išli prema izlazu iz groblja, jer je Penny odlučila da je sigurnije koristiti javni prijevoz nego se dezaparatirati, prošli smo pokraj Chanellinog groba. Zastao sam na sekundu. Čak sam htio otići do tog mjesta i prekrižiti ga, želeći mu dati na još većoj svetosti, no nisam. Samo sam se zagledao u natpis na spomeniku.

"Pri rođenju kao da popijemo napitak sreće jer je najveća sreća živjeti."

Anonimac mi je dao višesokovni napitak da promijenim izgled kako bih izgledao kao stara novinarka kako bih mogao upasti na onu tiskovnu konferenciju u Hogwartsu čije su teme bile Chanellino ubojstvo i dotad samo goblinsko- vilenjački rat.

A sad je ubio Lizzie napitkom.

Ubojica mora biti dobar pripravljač napitaka. Najbolji pripravljač napitaka kojeg poznajem je Severus Snape. Je li moguće da je on stvarno ubio Chanell? Trune li u Azkabanu stvarno zbog vlastite krivice? Nemoguće. Anonimac mi je rekao da podmetnem one Chanelline fotografije u njegov kabinet kako bi ispalo da je bio opsjednut njome. Da, Severus nije krivac. Ali vrlo lako bi mogao znati tko jest, a da tog nije ni svjestan.

***

Sretan Vam Božić, dragi moji!


23:17 | Komentari (18) | Print | ^ |

subota, 10.12.2011.

20. Odlazak

Bio je to prekrasan dan u predgrađu Londona. Sunce je osvanulo i izgledalo je kao da nema mjesta na svijetu gdje mu se možete sakriti. Sige s krovova su se polako otapale, a snijeg bi ponekad samo odjednom skliznuo s krova jako udarivši o bijele naslage oko kuće.

A u kući... miješao se ponos, gnjev i tuga. Chad je bio strašno ponosan na očevu hrabrost. Damian je bio ljut što ga se i dalje tretira kao da je maleno dijete, a Penny je bila tužna i nije prestajala plakati. Nikakve riječi njenog muža nisu je mogle ohrabriti. Čvrsto je odlučio i nije dopuštao da ikakve emocije prevladaju. Baš kao što pravi ratnici rade.

Max i ja smo se većinu vremena trudili biti nepomični kako se ne bi upleli u obiteljsku dramu. Moje mišljenje je da Howard dobro postupa i bio sam strašno ponosan na njega što se želi upustiti u tako tešku bitku, ali razumio sam i Penny. Njih dvoje se znaju odmalena i najidealniji su par kojeg poznajem. Čak i moji vlastiti roditelji nisu izgledali tako savršeni jedno za drugo kao što izgledaju Howard i Penny. Dakako, razumio sam i Damiana. I ja sam se htio boriti, kao i on. Isto tako i Max, a znam da bi se i Lizzie složila s nama kad bi bila među budnima. Princeza još uvijek spava.

Kao jedina djevojka koja je gost Damianove obitelji, Lizzie je dobila svoj prostor u potkrovlju. Nije to bilo potkrovlje s pet zvjezdica, ali imala je svoju intimu koju djevojke u tim godinama jednostavno moraju imati. Nitko nije nikog budio ovih dana. Svima se dopuštalo da spavaju dokle žele jer...pa, svi smo imali svoj način borbe protiv stresa koji nas je gušio u ovim vremenima.

- Da... spreman sam. Sve je tu.- rekao je Howard i potapšao ruksak na leđima.- Sve što će mi trebati. Vjerojatno ćemo konstantno migrirati pa bi me više stvari samo opterećivalo.

Bio je okrenut leđima velikim vratima koja su pri vrhu poprimala oblik luka. Kroz maleni prozorčić na njima se probijalo u prostoriju danje svijetlo.
Primijetio sam kako je Penny stisnula usnice suzdržavajući se da ne zajeca. Toliko je suza prolila jutros, ali bez uspjeha. Howarda se nije dalo odgovoriti ni od čega. Tako ni od odlaska u rat. Da nije ovakva teška situacija, vjerojatno bi se i naljutila na njega, no budući da je postojala velika mogućnost da pogine i da ga nikad više ne vidi, samo mu je prišla i poljubila ga. Pokupila mu je mucicu s jakne i pogladila mu ruku po tom mjestu, baš kao što je običavala raditi kad bi odlazio na posao. Bilo je to kao da podržava Howardovu tezu o tome kako njegov odlazak moramo shvatiti kao odlazak na malo duži poslovni put.

- Ja idem probuditi Lizzie. Vjerojatno će joj biti žao ako se probudi, a nije vas uspjela poizdraviti.

Šutnja je uvijek u ovakvim situacijama značila odobrenje ili slaganje pa sam se otputio po strmim stepenicama u potkrovlje.
Nisam začuo ni šum u prostoriji u koju sam ulazio no nije me čudilo. Od dame kakva je Lizzie bila, a koja se ponekad znala sakriti, se ne može očekivati hrkanje.

Sunce je obasjavalo prostoriju i zrnca prašine su veselo plesala oko prozora. Zrak je bio težak i zagušljiv. Odjednom sam se osjetio kao da me sve nagomilane stvari u potkrovlju pritišću.

- Lizzie. Hej, Lizzie...- tresao sam je lagano u želji da je probudim.

Uhvatila me panika čim sam vidio komadić pergamenta u onoj istoj žutoj nijansi u kojoj mi se Anonimac uvijek javljao. Malena bočica pokraj papira je bila napola puna. Počeo sam mahnito tresti Lizzie, ali ona se nije micala. Bila je hladna kao led.

Zgrabio sam papir drhtećim rukama i pročitao: " Uz sve ostalo što si zaboravio si zaboravio i to da uvijek promatram sve vezano uz tebe. Tvoja slabost u čuvanju tajne je bila Lizzie. Ubojico."


22:21 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se