ponedjeljak, 21.11.2011.

19. Novogodišnje odluke

Kad god bih preko ljeta odspavao malo duže, čim bih se probudio bi me dočekale majčine riječi kako baš uvijek propustim najljepši dio dana.

I u trenu poput ovog shvatio bih da je bila u pravu.

Damianova soba je bila hladna. Peć u hodniku je ugasla noćas još oko 3 sata tako da se vidjela para dok sam disao. Vladao je takav mir. Oduvijek sam obožavao ovaj mir predgrađa, no ovog puta me nešto tištilo u dnu želuca. Bila je to misao kako je ovog puta drugačije- ovog puta nema povratka doma. I odjednom zaželim buku centra Londona i odvratan smog koji jedva da se primiri preko noći.

Podigao sam se u sjedeći položaj stišćući k sebi poplun koji je zbog svoje težine htio poljubiti parket. Pogledao sam van. Ova strana kuće je gledala na livadu i šumu u daljini. Sve je bilo tako bijelo i prekrasno. Nijedno stablo na sebi nije imalo ni lista i sve što je preostalo na njemu su bile usamljene grane koje su se pružale prema nebu. Na njima je bio tanašan sloj snijega, obrubljujući grane koje su u tom kontrastu izgledale crne kao noć.

Jedino što se čulo bilo je hrkanje Damianovog tate koji danas nije morao na posao jer je Nova Godina. Odjednom postanem svjestan činjenice da sam njegovog tatu slabo viđao kad god bih bio ovdje jer je uvijek bio zatvoren u radnoj sobi ili bi žurio na posao. Nešto slično i mom ocu. Sad mi je žao što je bilo tako.

Prisjetio sam se što je prvi siječnja prije značio za mene. Bio je to dan kad su se donosile velike odluke za cijelu sljedeću godinu. Rijetko kad bi ijednu ispunio, ali bio je to dan kad sam mislio da sam svemoguć, da mogu natjerati vodu na svoj mlin u bilo kojem smislu i da će mi se zvijezde ove godine poklopiti. A danas? Danas je to dan kad sjedim u tuđem krevetu, smrzavam se ispod premalenog popluna i slušam tuđeg tatu kako hrče negdje u stanu.

Tras!

Stresao sam se, trgnuo iz unutarnjeg monologa i okrenuo se prema prozoru. Sova je bila priljubljena uz staklo i počela je padati prema dolje. Skočio sam s kreveta i otvorivši prozor pustio hladan zrak unutra, ali nije bilo važno! Jadna sova!
Uperio sam štapić u nju dijelić sekunde prije nego što je upala u hladan i mokar snijeg visok jedan metar.

- Accio sova!- prošaptao sam, ali bez svrhe. Ionako su već svi bili u sobi sa spremnim štapićima u rukama.

Zatvorio sam prozor čim je sova stala na pod i zahvalno zahukala.

- Što je bilo?- upitao je Howard, Damianov otac.

Šest izbuljenih para očiju je gledalo u malenu sovu. Tek sam sad shvatio da ima zavezan pergament oko noge.

- Već sam mislila da smo napadnuti.- užasnuto je rekla Penny. Njen muž ju je stisnuo oko struka.

- Gledajte! Pismo!- povikao je Chad i pohrlio prema sovi. Sova se malo trznula na takav nalet entuzijazma, ali nije uzmaknula od Chadove ručice.

- Već danima nisam vidio nijedne sove.- rekao je Damian.

To je bilo sasvim jasno. U prospektima za bezjake kako da prepoznaju čarobnjake je pisalo da pripaze na kuće u kojima živi obitelj sa ljubimcem sovom ili na kuće na koje često dolaze sove.
Čarobnjaci nisu morali pročitati prospekt da bi znali da moraju prestati s tako javnim dijeljenjem informacija.

- Priključite se vojsci i pomozite nam vratiti svijet na onakav kakav je bio! Nama čarobnjacima su se pridružuili vilenjaci, kentauri, vodenljudi i dementori iz Azkabana kako bi zaustavili ubojstva naših vrsti. U svakom većem čarobnjačkom mjestu se možete prijaviti za ispomoć bilo kakve vrste, s naglaskom na priključenje vojsci bez obzira na godište, spol ili vrstu!- pročitao je Chad.

- Nema potpisa?- upitala je Lizzie.

- Nešto je naškrabano, ali ne vidim pročitati. Djeluje mi kao da sam već vidio ovaj potpis.- rekao je Chad, a Lizzie mu ga je uzbuđeno otela iz ruke, a zatim zinula.

Sve nas je pogledala, a onda prozborila:- Poptpisnica pisma je Minerva McGonagall!

***

- Znao sam da se ta stara kokoš neće dati tako lako!- po deseti put za vrijeme doručka je već rekao Howard.- Kad se samo sjetim kako sam je znao raživcirati na Preobrazbi... Ah, da, bila su to dobra vremena. Nikad me nije voljela. Od prvog dana. Mislila je da sam praznoglavi Slytherin kojemu je samo važna zezancija. Naravno, bila je u pravu.

Trknuo je laktom u ruku Penny i namignuo joj. Ona je samo odmahnula glavom sva ozarena od sreće.

Svi su bili dobre volje i svima je po prvi put, otkad sam ovdje, apetit odlično proradio. Ovo pismo bilo je samo potvrda da se nećemo predati bez borbe i da ako treba poginuti, nećemo poginuti tako da će nas izdati prvi susjed ili najbolji prijatelj, nego ćemo poginuti na bojištu boreći se za pravedan i ravnopravan svijet. Odjednom sam shvatio da sam donio prvu novogodišnju odluku.

***

Nakon doručka su se svi ostali malo družiti u boravku, ali ja sam pohrlio prema spavaćoj sobi kako bih u miru pročitao još jednom pismo. Tražio sam skrivene znakove, šifre ili poruke koje bi nam Minerva mogla poslati, ali ništa nisam pronašao, a već sam mogao cijelo pismo napamet izrecitirati. Osmijeh mi cijelo vrijeme nije silazilo s uma. Shvatio sam da moj život ipak ima neki smisao.

Probudio sam se dosta rano i toliko iščitavanje tog pisma me pomalo umorilo pa sam odlučio još malo odspavati- nije da sam imao pametnijeg posla za raditi. Odmaknuo sam poplun i doživio deja vu. Ovakav pergament me na krevetu dočekao i onda kad sam morao odnijeti Chanelline slike u Snapeov kabinet. Slike zbog kojih je Snape, ni kriv ni dužan, optužen za ubojstvo i zatvoren u Azkaban. Zgrabio sam papir i pročitao što piše.

- Nisi valjda mislio da si zaboravljen od mene? Imam za tebe još pregršt zadataka. Prvi je da spojiš najboljeg prijatelja i prijateljicu. Slomi nogu!

Ne!!!!!! Ne!!!!!!!!!!!!!!!!! I ovdje me je pronašao!!!

- Dosta je!- povikao sam i primio se objema rukama za glavu.

Netko je provirio kroz vrata. Bila je to Lizzie.

- Što je bilo, frajeru?- upitala je i blago se nasmiješila.

Taman kad sam malo zaboravio na tog anonimnog bolesnika, evo ga opet. Je li ono bio on na groblju? Stresao sam se od same pomisli na to da mi je bio tako blizu, ali zašto bi nas netko onako promatrao?

Sve je započelo kad je ubijena Chanell. Anonimni pošiljatelj pisma mi je rekao da odem u bolničko krilo i kad sam tamo otišao ugledao sam mrtvu Chanell. Pisalo je da odsad moram slušati sve što mi on kaže, inače će dati čaropoliciji dokaze da sam ja ubio svoju bivšu djevojku. Naravno, radi se o namještenim dokazima, no ne sumnjam da bi mi uspio to prišiti. Poslušao sam ga. Uslijedilo je slanje na tiskovnu konferenciju vezanu za goblinsko-vilenjački rat i Chanellino ubojstvo na kojoj sam se pojavio prerušen kao stara novinarka nakon što sam popio višesokovni napitak koji mi je ostavio pošiljatelj. Nikad neću zaboraviti onaj sumnjičavi Snapeov pogled kad sam ušao u sobu u kojoj se održavala konferencija. Kao šlag na tortu došlo je Snapeovo uhićenje zbog ranije spomenutih slika.

Odjednom sam shvatio koliko sam cijelo vrijeme bio pokvaren. Da bih zaštitio sebe od zatvaranja u Azkaban, ja sam tamo poslao svog profesora koji je bio apsolutno nevin. Dosta je mojeg upletanja u tuđu sudbinu! Ne želim mijenjati život Maxu i Lizzie spajajući ih u nekakvu ljubavnu vezu, ma što mi ovaj gad napravio. U zatvor me više ne može strpati, budući da je čaropolicija prestala s radom onog dana kad su bombardirani Hogwarts i Ministarstvo magije.

Odsad ga više ne slušam. Bila je to moja druga novogodišnja odluka. Drugi znak da moram prestati biti pasivan i trgnuti se.

- Sjedni, Lizzie. Moram ti ispričati nešto. Moraš shvatiti da ovo još nisam nikome rekao i veoma je važno da ne kažeš to ikome drugome. Ne znam kako bi to itko drugi shvatio. Sve je započelo kad je ubijena Chanell...- počeo sam, osjećajući u sebi snagu i odlučnost.

******

Nisam nestao i neću si dopustiti da ostavim još jednu priču neispričanu do kraja. Bez brige, ekipo, najzanimljiviji dijelovi tek dolaze!


20:04 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 01.11.2011.

18. Groblje

Ona panika i kaos u glavi mi sada nedostaju. Stvari su mnogo gore kada se počnu slijegati i kada moraš prihvatiti da je jedino što ti preostaje prihvaćanje situacije takvom kakva jest. Na trenutke, dok bih ležao u krevetu i buljio u strop, zapitao bih se kako netko sazna kad izgubi razum. Postoji li neka granica koja se mora prijeći i je li ta ludost odmah vidljiva ili postaje vidljiva tek s pogoršavanjem zdravstvenog stanja? Možda bi bilo lakše da sam lud. Ludi ljudi imaju priliku biti sretni u svom tom kaosu koji ih okružuje, no, naravno, uvijek su tu oko njih oni dosadni šupci koji im kvare sreću guranjem tableta u usta.

Damian, Chad i Penny, Damianova majka koju već dugi niz godina oslovljavam imenom na njen zahtjev, se nisu ustručavali biti ti koji će mi gurati tablete u usta. Naravno, u nimalo doslovnom smislu. No bili su tako veseli, optimistični, a ujedno toliko suosjećajni da mi se povraćalo od sve te predstave koju su izvodili samo kako bi me probudili iz ovog transa koji me je zaokupio sve otkad sam saznao strašnu istinu o roditeljima. Izgledao sam im tako smiren, a ujedno nikako nisam mogao pronaći mir.

Penny je odmah nazvala šefa i rekla mu da uzima nekoliko dana slobodnog kako bi mogla što više vremena provesti sa svojom djecom, ali i kako bi bila tu svaki put kad bih je zatrebao. Ja je, naravno, nijednom nisam zatrebao, no to je nije sprječavalo da se nekako tajno, u sjeni, uvijek kreće po prostoriji u kojoj sam i ja.

Otkrio sam i kako su se moji roditelji odali. Budući da Damianovu obitelj nitko nije smatrao čarobnjacima zbog jednostavnog načina života, i njima su podijeljeni prospekti koji su jednostavno isijavali paranoju. Na prospektima je bio objašnjen život čarobnjaka, zapravo, sve što su goblini znali i odlučili podjeliti s bezjacima. Tako je pisalo da se pripazi na obitelji čija djeca s deset godina počnu odlaziti svake godine u neke daleke internate, čija kuća ima lijepo uređeno dvorište jer je moguće da je uređeno magijom, za koga znaju da imaju puno metli... Mnoge stvari su bile toliko besmislene da se ne bih začudio da se paranoični bezjaci ne bi uskoro sami među sobom počeli prijavljivati policiji zbog dva partviša pred vratima.

- Dečki, hoćete li da pričekamo s večerom dok se tata ne vrati s posla ili želite odmah navaliti?- čuo sam Penny kako viče iz kuhinje iz koje se širio ugodan miris.

Chad je iz boravka onim odsutnim glasom, koji uvijek ima kad igra Play Station, doviknuo da mu je svejedno, a ja sam potvrdio njegovo mišljenje. Budući da sam Chadu ukrao krevet pa sam sada bio s Damianom u sobi, što ne znam koliko mu se svidjelo budući da je morao spavati u boravku, okrenuo sam se prema Damianovoj strani sobe i ugledao ga kako spokojno spava.

Sudbina sigurno ima smisao za humor prožet ironijom. Koliko je faza prošao odnos Damiana i mene u samo 4 mjeseca? Od najboljih prijatelja smo postali smrtni neprijatelji, zatim mi je taj isti neprijatelj spasio život, a sad se nalazim u njegovoj kući gdje se igramo normalne obitelji iz predgrađa. Odmah me je uhvatila glavobolja, kao i sve protekle dane. Nisu to bile jake migrene, bile su to obične sitne glavobolje koje su bile tu čisto toliko da mi kažu da me svijet želi uništiti. I stvarno, kad se osvrnem oko sebe, svijetu je jako dobro išlo.

Ustao sam, zgrabio štapić i okrenuo se oko svoje osi.

Budući da sam već nekoliko puta bio na londonskom groblju, mogao sam precizno zamisliti mjesto na koje se želim aparatirati. U trenu oka sam iz Damianove sobe sletio u grmlje pokraj mrtvačnice. U slučaju da je netko u blizini, neka misli da sam vršio nuždu jer je danas bolje biti i oskvrnitelj groblja nego čarobnjak. Gotovo sam mrzio to što sam od rođenja.

Na sreću, nikog nije bilo u blizini dok sam se koprcao iz grmlja prekrivenog snijegom. Trebao sam ponijeti nešto toplije od običnog džempera, ali, hej, tko u trenutku ideje pazi na odjeću?
Groblje je bilo ogromno. Kamo god sam se okrenuo, svijet je u ovom trenu izgledao kao hrpa nadgrobnih spomenika. I da, primijetio sam ironiju u svojoj misli.
Jednostavno nije bilo moguće pronaći neki grob, ako ne znaš barem otprilike gdje se nalazi. Ja, točno pogađate, nisam imao pojma gdje je Chanellin.
Već sam polako počeo razmišljati o tome da se vratim u Damianov dom, nisam se ni javio niti išta, no, iskreno, znao sam da se neću vratiti nakon što sam sada ovdje, kad me je odjednom nešto presjeklo u dnu želuca.

- Starz!- bio je to glas iza mene. Glas koji bih bilo kada prepoznao na bilo kojem mjestu, pa tako i sada.

Okrenuo sam se, a već je trčala prema meni. Njena tamna kosa je vijorila u zraku, a lice, crveno od hladnoće, je iskazivalo potpunu sreću.

- Lizz!- prošaptao sam kad mi se zaletjela u zagrljaj. Onaj osmijeh je nestao i kao da su moje ruke oko njenog struka prelomile tu bitku u njoj. Počela je plakati, ako se te suze mogu opisati tako jednostavnom riječi. Pokušavala je nešto reći, ali ništa je nisam razumio i, iskreno, to mi u ovom trenutku nije ni bilo važno. Toliko mi se loših stvari dogodilo u zadnje vrijeme i povratak najbolje prijateljice je nešto najbolje što mi se sada moglo dogoditi.

- Max? - upitao sam je. - Gdje je?

Pomalo sam se bojao njenog odgovora. Je li stradao u Hogwartsu? Je li stradao poslije? Možda se i on raspolio, ali njemu nitko nije mogao pomoći travama?

- Na drugoj strani groblja je. Čeka kod Chanellinog groba, očekivali smo te ovdje. Ja sam otišla do mrtvačnice, kao i obično, jer smo znali da nećeš točno znati gdje joj je grob.- rekla je susprežući suze.

- Kao i obično?- upitao sam, a ona se odvojila od mene.

- Skupa smo se aparatirali iz Hogwartsa. Nikog nismo uspjeli spasiti.- rekla je i ponovno briznula u plač, prekrivajući mokro lice dlanovima.- I od prvog dana nakon pada Hogwartsa svakodnevno obitavamo ovdje. Bili smo kod tebe doma i... vidjeli. Znali smo da ćeš kad tad doći ovdje. Gdje si bio dosad?

- Ja... Hajde idemo prvo do Maxa pa ću vam ispričati sve. Može?- rekao sam i bratski je obgrlio oko ramena. Stopila se uz mene i samo lagano kimnula glavom.

Ispostavilo se da je Chanellin grob bio na pet minuta hoda, između raznoraznih grobova, od mrtvačnice. Ne toliko daleko, ali vrlo teško za pronaći u tom moru mramora.

Max je bio naslonjen na spomenik iza sebe i iz čiste dosade, rekao bih, čitao natpis na velikom, lijepom spomeniku kojeg kao da je čuvao za mene u ovih desetak dana. Refleksno je okrenuo glavu prema nama kad je opazio micanje s lijeve strane. Potrčao je i preskočio jedan nizak spomenik i zaletio se u mene tolikom silinom da sam zateturao nekoliko koraka unazad dok me je grlio kao da je ugledao Mesiju. Tako mi je bilo drago što smo svo troje opet na okupu. Nasmiješio sam se kad je i on počeo plakati, no njega sam ipak nešto i razumio.

- Toliko dugo smo te čekali. Već sam počeo i gubiti nadu.- rekao je i odmah sam shvatio što to znači. Mislio je da sam mrtav. Tko zna, vjerojatno mi je ono cijepanje u aparaciji spasilo život jer bih gotovo stopostotno izgubio život u kući s roditeljima da sam se odmah bio u stanju prebaciti doma.

- Ajde, ajde, tu sam sad, frendiću.- rekao sam i potapšao ga. Lizzie nije dugo oklijevala da se priključi zagrljaju.

Jednostavno obožavam ove ljude. Uvijek su tu kada mi je najteže.

Kad smo se napokon odvojili iz zagrljaja, zagledao sam se u spomen- ploču pred sobom. Velika slika Chanell Grey je prekrivala lijevi dio spomenik. Nešto me ponovno presjeklo u želucu, samo ovog puta ne na dobar način. Zgrčio sam se i čučnuo primivši se za mramor što je okruživao zemlju koja je sada bila prekrivena snijegom. Taj pogled je bio gotovo onako živahan kakvog sam ga i ja pamtio. Ta kosa... bila je gotovo jednako sjajna kao njena uživo.

Gurnuo sam vrhove prstiju u zemlju gdje je pokopana moja Chanell. Tolika ljubav, tolika patnja. Kako mi je mogla ono učiniti? Zar je moguće da je mogla ikog voljeti više od mene? Nakon svega! Nakon svih odricanja! Kako je mogla izabrati njega? I kako je onda, kad je izabrala njega, mogla umrijeti bez da mi pruži priliku da se izborim za nju natrag?

- Molim te, vrati se! Molim te! Pomozi mi, vidiš da sam ti tužan.- plakao sam sve dublje gurajući prste u zemlju.

- Starz.- Lizzie me primila za jedno rame, a Max za drugo. Pogledao sam nju pa njega, a zatim shvatio što mi žele reći. Kimnuo sam i pokušao se smiriti.

Odjednom, nešto se pomakne na putu, koji je prolazio po dužini groblja, nedaleko od nas. Ugledao sam crnu zakukuljenu priliku. Bila je pogrbljena i pognuta prema dolje. Gledala je ravno u nas, no kapuljača joj je bila toliko prevelika da nisam ništa uspio razaznati. Zapitao sam se vidi li nas uopće.

Pokazao sam Lizzie i Maxu na tog čudnog putnika.

- Mislim da bi bilo najbolje kad bi se maknuli odavde. Trnci me prolaze. Zašto se ne miče nego samo tako stoji i bulji u nas?- upitala je Lizzie i zadrhtala.

- Imaš pravo, ni meni se ovo ne sviđa.- rekao je Max.- Idemo.

- K Damianu doma.- kimnuo sam glavom.

- Molim?- dao bih se kladiti da su na trenutak zaboravili na zakukuljenu priliku jer su blenuli u mene kao da sam poludio.

- Hajde, ispričat ću vam sve tamo.- rekao sam i zavrtjeli smo se na mjestu.

Zadnje što sam ugledao prije nego što smo iščezli s groblja bio je natpis na spomeniku Chanellina groba.

" Pri rođenju kao da popijemo napitak sreće jer je najveća sreća živjeti."


18:43 | Komentari (10) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se