subota, 22.10.2011.

17. Što može izgubiti čovjek koji ništa nema?

- Što ćemo s ovim šatorom- kamp kućicom- kolibom- što god to bilo?

- Neka ostane. Kako sve izgleda, već će nekom vrlo dobro poslužiti u sakrivanju od neprijatelja.- odgovorio mi je na pitanje Damian, pritom se nimalo ne trzajući izgovarati na riječ neprijatelji.
Ili je već proradio u glavi cijelu nastalu situaciju i prihvatio svijet takvim ili je još nije ni počeo prorađivati.

Bezjaci i goblini su nam neprijatelji. Bezjaci, s kojima smo, preko našeg ministra i njihova premijera, bili u solidnim odnosima otkad su prestali progoni našeg soja i goblini s kojima smo sve ove godine ljudski, ako se goblini i ljudsko ponašanje uopće može upotrijebiti kao teza, surađivali u Ministarstvu.

Kimnuo sam glavom i pružio im lijevu ruku.

- Primite se za mene.

- Pokušaj da nas ne ubiješ, može?- rekao je Damian i čvrsto me primio za nadlakticu.

Ironično sam uzdahnuo, budući da je baš on bio taj koji se nikako, s naglaskom na nikako, nije znao aparatirati. To što sam se umalo ubio ne dovodi u pitanje to što sam njih doveo na sigurno i u cjelosti na ovo mjesto. No, svakako sam odlučio da ću ovog puta biti koncentriraniji. Naravno, odlično će mi koncentraciju potaknuti to što se ovog puta megadvorac ne urušava na mene.

Zavrtjeli smo se na mjestu i nestali s malene čistine ostavivši za sobom samo tragove u snijegu i nastambu u kojoj mi je spašen život.

Probudili smo se s prvim zrakama sunca, kako bi bili što sigurniji da nitko neće vidjeti tri dječaka kako se samo odjednom, ni iz čeg, pojavljuju pred vratima naizgled uobičajene kuće u predgrađu Londona. Često sam boravio ovdje. Za svake ljetne praznike bi Damian proveo mjesec dana u mojoj kući u gradu, a kad bi ga pakirali za povratak kući, odmah bi i mene spakirali jer sam sljedećih mjesec dana redovito provodio u njegovoj kući. I bilo mi je lijepo ovdje. Ako uzmemo u obzir da Hogwarts smatram drugim domom, nazvat ćemo Damianovu kuću mojim trećim domom.

Obožavao sam svježi zrak periferije koji je stvarno omogućavao da ti svaki udah bude udah čiste prirode. Osvrnuo sam se po malenoj uličici. Ulične svjetiljke su još uvijek gorjele, a ljudi se još nisu počeli buditi. Negdje se oglasio pijetao.

Veliko i prekrasno uređeno dvorište je prekrivao snijeg. Prisjetio sam se onog mirisnog cvijeća koje smo i ovog ljeta svakodnevno morali njegovati i zaljevati dok je Damianova mama radila. Da, ovo ljeto je bilo stvarno lijepo. Čak nas je i Chanell jednom posjetila. Sad sam se pitao je li to stvarno bilo zbog mene ili zbog simpatije prema Damianu koja je u rujnu eskalirala u veće, za mene gotovo pogubne, razmjere.

Damian je primio kvaku žute, pomalo hrđave, ograde i otvorio vrata.

- Hoćeš ući? Mama bi te sigurno htjela vidjeti.- rekao je Damian i u tom mi je trenutku postalo jasno da nije ništa rekao svojim roditeljima o našem odnosu nakon povratka u Hogwarts.

Odmahnuo sam glavom i rekao: - Želim vidjeti svoje, puno pozdravi mamu i tatu.

Promrsio sam kosu malom Chadu u znak pozdrava i kimnuo Damianu. Okrenuo sam se na peti i otišao iz predgrađa.

London. Za razliku od Damianovog mirnog okruženja, ovaj grad nikad nije mirovao. S prvim zrakama sunca su ljudi bivali primorani na jurnjavu i trpljenje buke, za koju bi mi uvijek trebalo neko vrijeme da se priviknem nakon povratka iz potpuno drugačijeg okruženja kao što je Hogwarts. Prvo što sam ugledao bila je susjedova, nimalo promijenjena i i dalje prekrasna, dvokatnica.

Okrenuo sam se prema svojoj kući s osmijehom na licu, a onda...

Krah svih mojih misli i osjećaja. U nemogućnosti održavanja na nogama sam pao na koljena i zgrabio pocrnjelu zemlju na kojoj sam kao mali učio voziti bicikl.
Zario sam prste u ono što je do ovog trena bilo jedino što mi je ostalo, a sada ni toga nema.
Moja kuća, moj dom... Spaljen do temelja. Zaplakao sam kao što nikad nisam. Ridao sam suze kakve nikada još nitko nije vidio. Propuzao sam na koljenima nekoliko metara prema kući hvatajući se šakama za ostatak suhe trave što je preostala.

Odjednom buka. Jača nego uobičajena u Londonu. Onako uplakan i u šoku, od shvaćanja da sam izgubio i roditelje, pogledam gore i ugledam helikopter kako se spušta na našu parcelu. U prvi tren u kojem mi je došlo do uma što se dešava sam se bacio na zemlju, odlučivši dopustiti helikopteru da polomi sve u meni, no onda...

- Rekao sam vam da će i on doći! Da će se kad tad vratiti tamo gdje ga je izlegla njegova odurna majka!- vikao je moj susjed drugome dok su trčali prema meni i mahali helikopteru da se spusti.

Ustao sam uz teturanje i blatnjavom rukom obrisao lice.

- Avada Kedavra!- izderao sam se i počinio dvostruko ubojstvo.

Zavrtio sam se na petama i, plačući još više nego dotad, otvorio vrata žute ograde trčeći prema jedinom preostalom domu.


19:26 | Komentari (14) | Print | ^ |

utorak, 04.10.2011.

16. Opći rat

Polako, a opet najbrže što sam mogao, otvorih oči. Oblizao sam suhe, ispucale usne. Bio sam tako žedan.

Isprepletene grane, pahulje koje nježno silaze s visina, tamno nebo. Uto shvatih da me malena pahulja danas neće dotaknuti jer to sve gledam kroz neku vrstu krovnog prozora.

Odjednom postanem svjestan topline koja mi pruži mogućnost bijega u blagdanske običaje godina prije ove. Prisjetio sam se kamina koji grije toliko jako da sam se uvijek bojao da ćemo biti jedina kuća u selu koja neće imati snježno dvorište za Božić. Odmah do kamina je, svake godine, još otkad pamtim svoje ime, bilo božićno drvce i uvijek bi bilo ukrašeno istim načinom. Nisam mislio pritom na kuglice, lampice, lance i lamete, koje smo svake godine mijenjali, ne znam iz kojeg razloga. Mislio sam pritom na tatino paradiranje s ukrasima koje bi postavljao točno na ono mjesto gdje bih mu ja, razmaženi sin jedinac s vrućom čokoladom u rukama, rekao gledajući ga poduzetnim pogledom. Majka bi se svako malo pojavila nudeći nas s nekom novom kremom ili pudingom koje želi da kušamo s onom starom bijelom pregačom koja bi svoju svrhu ispunjavala samo na današnji dan.

Razbudio sam se iz te prekrasne nostalgije čim sam postao svjestan nečijeg hrkanja kraj sebe.
Podigao sam glavu i pogledao unaokolo. Gdje god da smo se nalazili, a sudeći po krovnom prozoru, nismo otišli iz šume, poprilično dobro smo se snašli. Prostorija je bila poprilično prostrana za šumske okolnosti. Lijevo od mojeg kreveta bio je Chadov i malac je dobro hrkao u njemu, a između naša dva kreveta je bilo ognjište koje nikako nije izgledalo opasno, usprkos svim jezičcima koji su naizgled odavno trebali spaliti lijevu stranu mog kreveta. Bila je to ona vatra koja grije, ali ne može paliti stvari. Idealna za kampiranja ili prostorije bez kamina...u ovom slučaju- oboje?!

U podnožju mog kreveta je vodoravno bio postavljen još jedan krevet, no pokrivači su bili netaknuti. Damianu spavanje očito nije padalo na pamet. Sigurno je vani.
Odmaknuo sam pokrivač sa sebe i pritom je krevet malo zaškripao. Chad se promeškoljio na krevetu, no nisam ga probudio.

Skrenem pogled na noge i po prvi put otkad sam se probudio postanem svjestan stanja u kakvom sam ih ostavio kad sam pao u nesvijest. Ona osakaćena noga je na slabašnom svjetlu vatre djelovala normalno kao i prije. Bez ijedne male ranice, bez ijednog ožiljka.

- K-kako?- promrmljah opipavajući list.

Pokušam ustati i na tren sam mislio da ću završiti na podu na sve četiri, no zapravo je sve bilo kao i prije. Nasmiješim se sam sebi i nekoliko puta bosom nogom potapšam pod. Pogledao sam u podnožje kreveta i ugledao svoj štapić i vrč vode. Potegnuo sam nekoliko velikih gutljaja iz vrča i pokupio štapić.

- Lumos.- prošaptao sam i odmah je iz štapića suknuo mlaz svjetlosti. Osvijetlio sam po prostoriji i ugledao vrata s malenim prozorčićem u karo obliku u visini glave.

Pogledao sam kroz prozorčić i ugledao Damiana kako pred vratima sjedi u turskom sjedu. Djelovao je tako smireno i ozbiljno da je to bilo smiješno. Otkad ga poznajem, uvijek je bio onaj na kojeg se moralo paziti. Bio je neodgovorni krelac koji je imao sreću što ima takvog prijatelja kojem nikada nije bio problem izvlačiti ga iz nevolja. Tko bi rekao da se moramo zamrziti da bi se uloge okrenule.

Otvorih vrata što sam polaganije mogao, no čuo me i u sekundi se našao na nogama, okrenut prema meni sa spremnim štapićem u ruci. Zastao mi je dah. Tako bi mi se lako mogao sada osvetiti za ono premlaćivanje na kuli, no neće- spustio je ruku i ponovno sjeo u isti položaj jednako smireno kao da ga ništa nije ni prekinulo.

Dopustio sam samome sebi da sjednem kraj njega uz, jasno, određenu distancu.
Neko vrijeme smo tako sjedili u tišini. Ogledao sam se oko sebe. Damian si je stvarno dao truda. Iako je snijeg i dalje padao, onih naslaga bijelog smeća koje su nas dočekale kad smo tek stigli na ovoj maloj čistini nije bilo tako da smo sjedili na mokrom trulom lišću. Naše malo skrovište je, tek sam sad vidio, bio šator kockastog oblika koji je iznutra djelovao prečvrsto da bi bio sačinjen od platna.

- Stvarno si si dao truda, Dame.- rekoh i shvatih da mu se u trenu svaki mišić u tijelu napeo zbog nadimka iz starih dana.

Nekako je čudno kimnuo glavom, a meni u tom trenu zakruli u želucu.

- Koliko dugo nisam bio pri svijesti?- upitah ga.

Posegnuo je za kriškom kruha koju je imao pokraj sebe i pružio mi. Gotovo sam je pojeo očima.

- 3 dana. Već smo mislili da si gotov.- rekao je Damian poprilično mirno tako da nisam shvatio šali li se ili mu stvarno moja smrt ne bi igrala nikakvu ulogu.

Shvatio je da sam pojeo dobiveni kruh pa mi je dodao jabuku. Slatkasto kiselast sok iz jabuke mi je odlično pasao. Ako tijekom ova tri dana nisam doživio dehidraciju, ne znam kad ću.

- Znaš, Skrable, čista sreća je što si živ.- ponovno je započeo govor o mojoj smrti istim tonom kao i maloprije.- Da moj štreber od brata ne pati toliko za Travarstvom nikada ne bi dobio od roditelja one ljekovite trave za poklon. Sreća tvoja što ih nije ispustio prije urušavanja dvorca.

To se znači desilo. Chadova ljubav prema Travarstvu mi je spasila život. Odjednom osjetih veliku privrženost prema Chadu, ali i, začudo, prema profesorici Sprout. Nekako sam u ovom trenutku shvatio da se više nikada neću moći vratiti među njene biljke mesožderke i ostala čudesa koja drži u onim staklenicima. Školovanje mi je prekinuto, jednako kao i djetinjstvo.

- Ali...što se zapravo dogodilo tamo u Hogwartsu?- upitao sam ga.

Zapiljio se u neku točku ispred svojih nogu i stisnuo šaku na koljenu. Potom je šakom svom snagom udario po zemlji. Lecnuo sam se, a zatim ukipio. Toliko loše?
Damian je stisnuo zube. Čak sam i škrgut čuo.

- Goblini.- rekao je tu riječ s toliko gnušanja da sam bio siguran da će pljunuti.- Odali su nas bezjacima. Sve su im ispričali. Da smo toliko dugo među njima, a da paralelno s njihovim svijetom vodimo i svoj tajni svijet. Rekli su nam za naše škole, Ministarstva...

Zašutio je. Zašutio je na onaj način kad ljudi od patnje ne mogu govoriti. Osjetio sam tu nervozu i bijes pomiješan s agonijom koji je zračio iz njega.

- Dame...- rekao sam i položio dlan na njegovo rame.

Otresao se. Rekao bih više refleksno nego namjerno.

- Sve i jedna škola za vještice i čarobnjake i sve i jedno Ministarstvo magije diljem svijeta su bombardirani bezjačkim bombama i goblinskom magijom u točno određeno vrijeme kako se vijest ne bi proširila i kako se čarobnjaci ne bi evakuirali. Ministar i Dumbledore su poginuli. Ne pitaj me kako su probili zaštitna polja, stvarno ne znam. Ali kad je u pitanju Hogwarts... Istina je da bezjacima izgleda kao napušten dvorac, ali dovoljno je bilo bombardirati taj napušteni dvorac, jel da? A i mislim da Mattano ima nekakve veze s tim. Njegove takozvane zaštitne čini koje je postavio... kladim se da je samo iskorištavao situaciju kako bi čuo što će sve Dumbledore iskoristiti kako bi svojom magijom zaštitio dvorac.

Nekoliko sekundi nakon što sam proradio u mozgu dobivenu informaciju sam shvatio da su mi usta širom otvorena.

- Opći rat je tamo vani.- rekao je Damian pokazavši pred nas.- Čarobnjaci su se tek sad udružili s vilenjacima, a goblini nas rasturaju ruku pod ruku s bezjacima. Jednostavno... svi su ugroženi. Bezjaci nikad nisu bili ovako ujedinjeni. Teška vremena su pred nama.

Zamislio se.

- Odakle ti ova hrana?- upitao sam ga.- I odakle znaš to sve?

- Ah, to. Pa aparatirao si nas jako blizu izlaza iz šume. Neko malo čarobnjačko selo je tu. Svega dvadesetak kuća, no uspio sam nabaviti nešto hrane i svaki dan sam nam nabavljao Dnevni prorok. Današnja glavna vijest je bilo imenovanje Mattana za ministra goblinskog Ministarstva.
Znaš... ljudi iz tog sela su se organizirali kao neka mala četa vojnika. Kladim se da nisu jedini koji to rade. Uskoro ćemo možda čak i početi pružati otpor...

Shvatio sam na što cilja.

- Da. Znam, i u meni se probudila želja za obranom sad kad si mi ovo sve ispričao, ali prvo moramo posjetiti naše obitelji, ne misliš li tako?- upitao sam ga, a on je kimnuo glavom.- Odlazimo odavde čim svane.

Pošutjeli smo tako neko vrijeme, a onda sam mu rekao da može otići odspavati malo i da ću ja držati stražu za svaki slučaj, ako netko naleti. Prvo je malo negodovao i govorio mi kako ću zaspati zbog iscrpljenosti, no onda je prihvatio moj savjet, vjerojatno više zbog želje za snom nego zbog želje da mi udovolji.

- Hej, Damian, kako to da ste ostali ovdje sa mnom?- upitao sam ga dok je taman otvarao vrata naše male nastambe.

- Zaboravljaš kako smo uopće završili ovdje? I dalje se ne znam aparatirati.- rekao mi je.- A i Chad nikad ne bi dopustio da te ostavimo.

Vragolasto se nasmiješio i dobacio mi još jednu jabuku, a potom nestao iza vrata.


18:19 | Komentari (22) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se