srijeda, 27.07.2011.

8. Pravo mjesto, 14 sati prije svitanja.

Ušao sam s Maxom u spavaonicu. Nije bilo nikog osim nas. Promrzli, mokri i smrznuti, krenuli smo se skidati da bi se obukli u toplu i suhu odjeću.

Izvukao sam iz ormara najtopliji pulover koji sam mogao naći, samterice i druge cipele jer su mi ove koje sam imao dosad propustile vodu i bile su sve mokre iznutra.

Bacio sam se na krevet i uživao u mekoći posteljine ispod sebe. Odjednom osjetim nešto hladno za vratom i stresem se.
Podigao sam glavu i pogledao na jastuk i tamo pronašao crnu bočicu sa srebrnim čepom punu nekakve tekućine.

Pokraj bočice je bio žućkast pergament koji nisam uočio otprve zbog tog što je gotovo iste nijanse kao moja jastučnica. Pogledao sam ispod oka prema Maxu, a kad sam shvatio da se on još uvijek bori sa svojim ormarom tražeći što će obući, nastavio sam sa svojim poslom.

- Malo smućkaš, malo popiješ,
i u trenu ti nestaješ!
A na tvom mjestu drugi netko,
ovakva pomoć ti dolazi rijetko!
Starziću, odgovore na pitanja ti dajem,
no za ubojstvo se nimalo ne kajem!
Riješit će ti se u glavi mnoga pitanja,
samo budi na pravom mjestu 14 sati prije svitanja!

Koji vrag?!

- E, idem ja samo do društvene prostorije.- rekao sam Maxu koji je upravo bacao jedne kratke hlače preko ramena na krevet.- I ako ne možeš naći što ćeš obući, možeš nešto uzet iz mojeg ormara.

- Bog te blagoslovio, dijete.- odvratio mi je Max i pohitao prema mojem ormaru dok sam za sobom zatvarao vrata spavaonice

Odmah sam otvorio bočicu i provirio unutra.
Zlatni napitak... "Malo smućkaš, malo popiješ, i u trenu ti nestaješ, a na tvom mjestu drugi netko..." jasno, Višesokovni napitak. No, čim je on poprimio takvu boju već su ubačene nečije dlake u njega. Što je pošiljatelj napravio s osobom čije je dlake ubacio u napitak? Novo ubojstvo?

Pohitao sam na više razine dvorca jer mi u tamnicama nismo imali prozore. Morao sam vidjeti lebdi li iznad Hogwartsa ponovno tamni znamen. I tko zna bi li ga ubojica ovog puta uopće ispalio.

Stigao sam u hodnik u kojem je Velika dvorana i provirio kroz prozor. Odjednom osjetih deja vu. Kroz isti ovaj prozor sam ugledao tamni znamen kad je Chanell umrla. Ovog puta ničeg nije bilo na nebu. Otišao sam do drugog prozora ne bih li bolje vidio drugi dio neba iznad dvorca, no i dalje nije bilo tamnog znamena. Barem se mogu tješiti da ovo što radim nije totalno ilegalno. Ili...ovo što ubojica radi.

- Danas je ona konferencija za novinare, znaš? Jedva čekam sutrašnji Prorok da pročitam sve što će Dumbledore reći.- rekla je neka malena gryffindorka svojoj prijateljici dok su ulazile u Veliku dvoranu.

Što? Ma ne!

Približio sam se oglasnoj ploči pokraj vrata Velike dvorane i pročitao:- Mole se učenici da danas od 16 i 30 do 18 00 ne prolaze hodnikom u kojem je učionica Preobrazbe da ne bi smetali sudionicima tiskovne konferencije koja će se održati u tom razdoblju.

To mora biti to!

Svitanje, svitanje... Sviće u pola 7. Do ponoći je šest i pol sati, preostaje mi još sedam i pol sati...do 17:00 je sedam i još pola sata- 16 i 30! 14 sati prije svitanja!

Samo...napitak je tu, ali što ću s odjećom?

Ponovno sam izvadio komadić pergamenta s pjesmom.
Starziću...

U wc- u na drugom katu još uvijek piše Starzić i Nellica! Pohitao sam prema wc- u ne bih li provjerio svoju oštroumnost. I znate, bio sam u pravu.

Otpio sam napitak na eks i prvo se stresao od odvratnosti napitka, a zatim od transformacije. Postao sam debela žena s čupavim, dugim kovrčama i borama po cijelom tijelu. Brzo sam navukao odjeću koju sam našao u jednom odjeljku s wc školjkom ne bih li sakrio svoje odvratno tijelo od samog sebe. Nikad više neću poželjeti ženu ako ću se gledati još i jednu sekundu.

***

- Ispričavam se što kasnim.- rekao sam najženstvenijim glasom koji sam mogao proizvesti zatvorivši vrata učionice za sobom.

Zapravo, ovo baš i nije ličilo na učionicu. Svi stolovi su bili maknuti, a stolice su bile zgurane u redove nasred prostorije i na njima su sjedili novinari sa različitim perima i fotoaparatima. Svi su nešto mumljali za sebe.

Za dugačkim stolom, lica okrenutih prema novinarima, sjedili su onaj brkati detektiv, ministar magije, profesor Dumbledore, profesor Snape i neka plavokosa žena koju nikad dotad nisam vidio. Između njih i novinara bila je povišena učionička katedra.

Otišao sam sjesti u zadnji red stolica. Osjećao sam se nekako nezgrapno u ovom tijelu debele žene, no nisam mogao suzbiti uzbuđenje koje mi se komešalo u dnu želuca. Zašto moram biti tu i što ću doznati? Snapeov tmuran pogled me pratio otkad sam ušao u učionicu. Shvatio sam da samo čekam kad će skočiti na mene i odgristi mi glavu jer me prokužio. No ništa nije napravio. Nije čak ništa niti rekao. Možda ništa nije shvatio, na kraju krajeva, upravo je on bio taj koji je uvijek bez razloga volio tako buljiti u ljude.

- Možemo li početi s tiskovnom konferencijom?- upitala je ona plavokosa žena koju nikad dotad nisam vidio i okrenula se prema ljudima za svojim stolom. Svi osim Snapea su kimnuli glavom, a ona ga ili nije primijetila ili ga je odlučila ignorirati. Zatim se okrenula prema novinarima i položila desnu ruku na lijevu na stolu i pročistila grlo.- Ja sam Jessica Swan i vodit ću ovu tiskovnu konferenciju. Molim Vas...- započela je gledajući u novinare- čekajte svoj red da postavite pitanje. Ja ću vas prozivati, a vi samo dignite ruku kad spremite pitanje.

Kao da moraju spremati pitanja. Događanja u čarobnjačkom svijetu su pitanja sama po sebi!

- Detektive, možete stupiti za katedru.- rekla je Jessica Swan.

Novinari su počeli dizati ruke. Jessica je prozvala prvog.

- Jeste li pronašli ubojicu?- brzopleto je upitao novinar, sav sretan što može postaviti prvo pitanje. Nekoliko fotoaparata je zabljesnulo crveno lice detektiva.

- Svakim trenom smo sve bliže pronalasku. Naime, iako sam ja sada tu, preostala tri detektiva upravo sada marljivo rade u našem uredu.

- Je li ovo povratak Gospodara tame?- upitao je drugi novinar.

- Jasno da nije...- promrmljao je detektiv i pritom se sve više crvenio.- Poprilično smo sigurni da nitko nije mogao tako neprimijećeno ući i izaći iz dvorca...

Poprilično su sigurni... Pojma nije imao ni o čem!

- Poprilično ste sigurni? Znači li to da ostavljate otvorenu mogućnost povratka lorda Voldemorta?

- Mislim da svi znamo kako je lord Voldemort završio.- rekao je sada malo sigurnije detektiv i zbunjeno se nasmiješio.- Isto tako mislim da vam nemam više ništa posebno za reći.

Okrenuo se i sjeo na svoje mjesto za dugačkim stolom. Svakim trenom je sve više nalikovao na raka.

- Ministre, možete stupiti za katedru.- rekla je Jessica Swan.

Proćelav muškarac s okruglim naočalama i sjedim brčinama je ustao i stao za katedru.

- Kako komentirate to što su nakon ubojstva u Hogwartsu i pojave tamnog znamena paleži kuća čarobnjačkih obitelji sve češća? Vjerojatno znate da iznad spaljenih kuća ostaje tamni znamen.

- To komentiram kao slučajeve iz očaja. Propale pristaše prošlog režima pokušavaju sabotirati svijet koji smo izgradili. Djeca bivših smrtonoša iz ludosti i opčinjenosti misle da će se lord Voldemort vratiti i da će mu se ovakvim postupcima umiliti. No, mislim da čak i oni znaju da od povratka njihovog mesije nema ni P, jer se inače ne bi zaustavljali samo na paljenju kuća. Lord Voldemort se neće vratiti, a svi koji se nadaju suprotnom će se gadno prevariti.- rekao je ministar mirno.

Djelovao je jako uvjerljivo.
Detektiv je za stolom kimao glavom, kao da je on upravo to htio reći samo nije znao kako, a zapravo nema nikakvih dokaza da se Voldemort nije vratio.

Novinari su se smiješili, zadovoljni ministrovim odgovorom, a i ministar je sjao od zadovoljstva. Bio je omiljen u narodu, a svakom svojom ovakvom izjavom je postajao još omiljeniji.

Blicevi fotoaparata su opet obasjali cijelu prostoriju.

- Što će učiniti Ministarstvo po pitanju goblinsko-vilenjačkog rata?

Ministar je uzdahnuo i sa žalosti odmahnuo glavom.
- Tužna je to priča. Ministarstvo bi bilo najsretnije kad bi rat prestao i kad bi se vilenjaci vratili služiti svojim obiteljima, a kad bi se goblini vratili u radionice i banke, no...čini se da neće biti tako. Ovo nije rat čarobnjaka i vještica. Ne bi bilo fer miješati se u tuđe ratove.

- A je li fer to što se vilenjaci stoljećima iskorištavaju za najprljavije i najteže poslove na čarobnjačkim imanjima i to što su mnogo puta bivali kažnjavani bez razloga od svojih gospodara i nikad ih nisu napustili, a sad kad im treba pomoć čarobnjaci i vještice iz svojih udobnih domova uz čaj čitaju u novinama kako ih goblini svakodnevno kolju na desetke?- upitao sam bez da sam čekao da me Jessica prozove.

- Zamolila sam vas da pričekate...- započela je Jessica, no ministar ju je prekinuo.

- U redu je, gospođice Swan.- nasmiješio joj se, a zatim obratio meni.- Vidim, vi ste pobornik te ideje da pohrlimo spasiti vilenjake, je li? Eh, a što je s našim trezorima do kojih ne možemo bez goblina? Što je sa svim našim vrijednim predmetima koje su izradili upravo goblini? Neutralnost je najviše što možemo učiniti u ovom trenutku jer i jednoj i drugoj strani dugujemo previše.

- Čista sranja!- rekao sam i ustao. Otišao sam van iz učionice ne mareći za Snapeov i Dumbledoreov intervju.

Sranja! Čista sranja! Moji nikad nisu imali vilenjaka iako su si ga mogli priuštiti! I bio nam je potreban jer imamo stvarno veliko imanje, no majka mi je uvijek bila dovoljno vrijedna da ne bi dopuštala da drugi skupljaju za njom i njenom obitelji, pa makar to bili i prljavi vilenjaci.

Otišao sam u wc u kojem sam se ranije presvukao i pričekao da djelovanje napitka prestane.

***

Ugledavši je, nešto me steglo oko srca. Bio je to lijep osjećaj, no činio se tako pogrešan. Možda zato jer se zaljubljujem u drugu djevojku i provodim s njom vrijeme dok na Gradskom groblju u Londonu pokapaju moju jedinu i vječnu ljubav.

- Kako si?- upitala me Petra.

Odmahnuo sam glavom, a suze su kanule niz moje lice.
Krenula ih je obrisati rukom, no nije stigla. Zgrabio sam je u zagrljaj i počeo nježno, a opet tako željno ljubiti.


14:29 | Komentari (19) | Print | ^ |

subota, 09.07.2011.

7. Perivoj

Jasno da su je ubrzo našli.

Hogwarts se, rekao bih preko noći, no to se dogodilo u mnogo manjem vremenskom razdoblju, pretvorio u novo sjedište policije. Ili je barem tako izgledalo. U svakom hodniku je bio barem jedan član čarosudne policije, a vjerujte mi kad vam kažem da je Hogwarts stvarno imao puno hodnika. Osim tih čuvara, u dijelu dvorca gdje je bio Dumbledoreov kabinet bio je i ured u kojem su u smjenama radila četiri detektiva. Jasno da sam bio pozvan na ispitivanje. Začudilo me što mene nisu prvog pozvali da dam izjavu, na kraju krajeva, vjerujem da nema osobe u dvorcu, osim možda Maxa i Lizzie, koja bi dala ruku u vatru za moju nevinost.

Možda su se baš iz tog razloga svi kojima me bilo žao svim silama trudili da imam što manje vremena za razmišljanje o Chanellinoj smrti. Što bi tek učinili za mene kad bi znali da mi Chanellin ubojica prijeti da će policiji dati dokaze da sam ja krvavih ruku, ako mu ne vratim tu "uslugu" što je se riješio.

I tako mi se stranica rokovnika na čijoj gornjoj margini piše 4. 11. ubrzo popunila različitim sadržajem. Budući da se dogodila tragedija, današnji dan je bio dan žalovanja i nije bilo nastave. Vjerujem da je čak tzv. dan žalovanja bio samo paravan na koji je policija nagovorila Dumbledorea kako bi nesmetano mogli ispitati sve koje planiraju ispitati bez da ih moraju tražiti po učionicama u dvorcu.

U deset sati moram doći u ured policije, a odmah poslije toga idem na rani ručak s Maxom i Lizzie. U četiri sata se nalazim s Petrom u knjižnici.

Doručkovao sam sam. Zlim jezicima je to bilo dobrodošlo. Odmah su počele kružiti različite priče od stola do stola, od uha do uha.

- Pogledaj ga, sam jede. A i djeluje mi nekako zapušteno. Priča se da je totalno prolupao otkad su pronašli Greyicu.- promrmljala je neka djevojka iz Hufflepuffa svojoj prijateljici prošavši mi iza leđa. Zar su ljudi mislili da ja nemam uši? I kako to misli da djelujem zapušteno?

- Čula sam da ga se svi njegovi prijatelji boje i da nitko više ne želi imati posla s njim.- gorljivo je dobacila druga, a zatim su ubrzale korak uputivši mi pogled pun ismijavalačkog žaljenja.

Oh, ljudi, tugujte u miru za pokojnom dušom.

Zašto bi, tuguješ li ti, Starz? Priznaj da ti je Anonimni napravio uslugu!

Brzo sam odmahnuo glavom, a oni koji su me gledali su bili samo još više uvjereniji u to da sam potpuno lud.

***

Prošavši pokraj vodorige koja je skrivala stepenice do Dumbledoreova kabineta našao sam se u malom hodniku u kojem su bila samo jedna vrata i to točno nasuprot smjera iz kojeg sam došao. Pokraj vrata je bila klupa na kojoj je, sva shrvana, sjedila madame Pomfrey. Suze su tekle niz njeno zelenkasto lice i sada mi je djelovala deset godina starija nego inače. Eh što tuga čini izgledu.

Sjeo sam pokraj nje, a ona me pogledala i šmrcnula. Potapšala me lagano po ramenu i zajecala.

- Bit ćeš ti dobro, dijete...

I ona je znala za našu vezu? Jasno. SVI su znali.
Na kraju krajeva, to je i jedini razlog zbog kojeg sam sada ovdje. Ljubomora je oduvijek bila jedan od najčešćih motiva za ubojstvo. Svi koji me nisu poznavali su htjeli vjerovati da je i sada tako samo kako bi se ubojstvo riješilo da ne moraju strahovati oko tamnog znamena koji je bio nad Hogwartsom jučer ujutro. U svakoj sekundi u kojoj policija ne zna počinitelja ubojstva, čarobnjaci diljem svijeta strahuju od povratka najcrnijeg maga svih vremena.

Jedino ja znam da se Voldemort ne vraća, osim ako Voldemort nije imao kičasti, kosi rukopis, no što mi to znači kada to nisam mogao nikome reći?

Kimnuo sam madame Pomfrey, a ona je ponovno tupo uprla pogled u pod i zajecala.

Znači i ona čeka da je ispitaju. Jasno...ipak je Chanell pronađena mrtva u bolničkom krilu, dijelu dvorca za koji je bila zadužena upravo madame Pomfrey.

Ranije tog jutra su ispitane Chanelline prijateljice Lotta i May. One su nekad bile i moje prijateljice, no kad smo prekinuli, to društvo se prepolovilo, a meni su ostali oni dotad mi najbliži- Lizzie i Max.

Uto se naglo otvore vrata ureda, a iz njega izađe Severus Snape. Hitro je prošao pokraj mene, jednom me kratko pogledavši. Učinilo mi se da je čak kratko kimnuo glavom u znak pozdrava, no bilo je to tako brzo da ne mogu biti siguran. Netko je ustao na lijevu nogu jutros.

- Oh, mladiću.- provirio je kroz vrata debeli detektiv s gustim crnim brkovima i velikim naočalama. Na glavi je nosio šešir, dokazujući da detektiv nije detektiv ako nema šešir. -Madame, nećete se ljutiti ako pozovemo na razgovor učenika prije vas? Bit će brzo gotovo, obećavam.

Podigla je glavu kad joj se obratio i obrisala suze, kao da ih se srami, a potom samo kimnula glavom. Detektiv je širom otvorio vrata malog ureda, pustivši me da uđem pred njim. Ured je bio dosta pust. Nasred prostorije je bio kičasti, antikni stol od punog drveta. S jedne strane su bile dvije stolice, a s druge samo jedna, na koju sam ja sjeo. Iza leđa dvojice detektiva bio je veliki prozor, usput i jedini izvor svjetlosti u malenoj prostorijici.

Kad sam bolje promotrio ured, shvatio sam da je još nešto u njemu. Zapravo, netko.
Dumbledore je istupio iz kuta i stao iza mene.

- Ravnatelj je zahtijevao da bude ovdje prilikom ispitivanja svakog maloljetnog učenika.- rekao je drugi detektiv. On je bio mršaviji, s velikim krivim nosom i zalizanom kosom. Nije imao šešir. Onaj prvi mi je automatski postao draži. On će dokazati moju nevinost!

- Ovo je detektiv Macmoir, a ja sam detektiv Jayden.- rekao je brkonja.

- Ja sam...- započeo sam, no detektiv Jayden me prekinuo.

- Starz Skrable, bivši dečko ubijene, ako se ne varam.- čuo sam pitanje u njegovom tonu. Nagovarao me da nastavim.

- Da... Prekinuli smo prije mjesec, mjesec i pol.

Mjesec i 9 dana, no nisu morali znati baš detalje.

Onaj nosati je nešto pribilježio u svoj debeli rokovnik s kožnim uvezom.

- A zašto ste prekinuli?- upitao me ponovno brkati.

- Dobro detektive, je li ovo ispitivanje o njihovoj vezi i prekidu ili o ubojstvu?- prekinuo me Dumbledore taman kad sam zaustio reći da je našla drugog, mog najboljeg prijatelja. Bivšeg najboljeg prijatelja, pardon, kojeg sam prebio gotovo na mrtvo ime. Ali, ja stvarno nisam ubio Chanell!

Crno mi se piše.

- Gospodine, molimo vas da se ne miješate u naša pitanja. Moramo dobiti dojam o situaciji.- rekao je nosati Macmoir.

- Sudio sam u mnogim postupcima i takva pitanja se postavljaju na suđenju. Sudite li vi ovdje upravo preda mnom jednom mom učeniku ili mi se to samo čini?

Dumbledore mi je automatski porasao u očima. Njemu stvarno nije bilo bitno što sam Slytherin i što sam stvarno lako mogao biti neki zločinac, ili bar budući zločinac- bio sam njegov učenik i jedino je to vidio.

Macmoir i Jayden su izmijenili kratki pogled i Macmoir je preuzeo ispitivanje.

- Gdje ste bili prošlu noć?

Na marsu sam tražio tragove vode!

- Spavao sam.

- Mhm.- promrmljao je Macmoir i nešto ponovno zapisao u svoj rokovnik. - Može li netko potvrditi da se niste micali iz spavaonice tijekom noći?

- Pa, zapravo i ne. I moji prijatelji su spavali, a oni tako čvrsto spavaju da sam mogao pobiti i pola dvorca, a oni to ne bi čuli.- rekao sam, a potom shvatio da sam odabrao krivu igru riječima. Lako su ovo mogli shvatiti kao prijetnju.

Nosati je ponovno nešto zapisao. Pero je zaškripalo. Sve me počelo polako živcirati.

- Znate li nekog tko bi htio nauditi ubijenoj Chanell Grey? Netko tko bi imao ikakav motiv da je makne s lica zemlje?- upitao je brkati Jayden.

Uto su mi svakakve banalne stvari došle u glavu. Za mene bi motiv mogao biti bijes, tuga, ljubomora, za Lizzie ili Maxa to što me bacila u takvu depresiju iz koje su me jedva izvukli, za Petru bi motiv mogao biti to što je znala da i dalje volim Chanell, Damian bi joj se možda htio osvetiti za batine koje je dobio zbog njihove veze, za ostatak dvorca je motiv mogla biti njena ljepota jer je dečki nisu mogli imati, a cure su joj gadno zavidjele.

- Ne, ništa mi ne pada na pamet.

- U redu. Javite nam se ako vam išta padne na pamet.- rekao je brkonja i dao mi do znanja da mogu ići.

Odlično, preživio sam razgovor bez da sam se izblebetao o ičemu što znam!

***

Otkad nema vilenjaka u dvorcu, sve lošije i lošije jedemo. No, Dumbledore nam je rekao da već sutra stižu novi kuhari, ovog puta čarobnjaci, pa s ovakvom hranom moramo izdržati još samo večeru.

Kad smo za ručak pojeli neke suhe sendviče koji su ostali u hladnjaku od prekjučer, Lizzie i Max su me doslovno izvukli van iz dvorca.

Perivoj je bio prekrasan. Pod debelim slojem snijega, sve se činilo mnogo masivnije nego što zapravo je. Klupe na kojima smo mnogo puta tijekom lijepog vremena sjedili sada ne bi ničem služile, osim možda da dobro smočiš zadnjicu. Sa jela je stalno padao novi sloj snijega, tvoreći oko njih malene snježne brežuljke. Sav je život iz perivoja nestao. Bili smo samo nas troje tu.

Prošlo mi je kroz glavu da bi izgledali kao crne točkice na bijelom papiru iz zraka. Zapravo, dvije crne i jedna crvena točkica- naime, Lizzie je nosila crvenu vunenu šiltericu s poklopcima za uši. Slatko.

Još uvijek je lagano padao snijeg. Nisu to bile velike pahulje, no bile su dovoljno velike da shvatimo da se ovaj snijeg neće tako brzo otopiti.

- Idemo raditi snjegovića.- rekao je Max.- To je to iznenađenje.

Ponosno je pogledao u Lizzie, a zatim su se oboje zagledali u mene iščekujući veliku navalu adrenalina u meni. Dobili su samo začuđeni pogled.

- Ma hajde, zar nikad nisi čuo da bezjačka djeca rade lopte od snijega i slažu ih jedne na druge kako bi ličilo na čovjeka. Snježnog čovjeka.- rekla je Lizzie.

Slegnuo sam ramenima, a Lizzie je pljesnula rukama shvativši to kao pristanak. Napravila je malenu grudu u vunenim rukavicama i zatim je počela valjati okolo naokolo po snijegu. Otprve joj se snijeg uopće nije htio uhvatiti za grudu, no onda je gruda postajala sve veća i veća. Max i ja smo pratili njen primjer. Ubrzo smo imali tri velike, okrugle, gromade snijega.

Max je stavio svoju kuglu snijega na moju, a zatim je Lizzie pokušala podići svoju s tla da bi je stavila na Maxovu. Toliko se naprezala, no nije nam dopuštala da joj pomognemo. Bila je ovo njena igra i kako bi to izgledalo da joj mi sad pomažemo! Što nam je uopće palo na pamet?

Odjednom su joj samo ruke propale u kuglu snijega. Ispravila se i stavila ruke na bokove. Onda je počela nogom šutirati kuglu uništavajući je do kraja. Lice joj je bilo crveno od ljutnje i hladnoće

- Šugava kugla.- rekla je kad smo pomislili da je gotova sa šutiranjem snijega, no tad je još jednom opalila nogom.

Max i ja smo je gledali, a kad je primijetila kako je gledamo bacila se u snijeg i počela se smijati. Zamahnuo sam štapićem i tako uništio dvije složene kugle i pretvorio ih u velike pahulje snijega koje su polako padale po svima nama. I Max i ja smo se bacili u snijeg i jednostavno uživali u trenutku.

Po prvi put tog dana nisam imao Chanellinu smrt u glavi i ponovno mogu zahvaliti samo prijateljima na tome.

Život je poput perivoja. Iako svima dobro dođe malo samoće ponekad, može ti biti lijepo u njemu samo ako imaš prave prijatelje.

***

Sutra idem gledati HP. I šta poslije tog? HP svijet je završen? NIKADA UZ NAŠE PRIČE!


23:04 | Komentari (17) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se