ponedjeljak, 13.06.2011.

6. Zaplači, bijeli golube.

Ući u bolničko krilo je trenutno bila najlakša stvar na svijetu. Madame Pomfrey je bila sa svima u Velikoj dvorani. Bilo je pomalo neodgovorno ostaviti pacijente ovako bez nadzora, no Dumbledoreovu zapovijed su morali poštovati svi, a i onako su svi pacijenti spavali. Kad sam ušao u treću sobu po redu ugledao sam pretučenog Damiana u dubokom snu. Madame Pomfrey ga je dobro zakrpala. Ponegdje na licu se još vidjela neka modrica, no sve u svemu je izgledao normalno. Prišao sam krevetu i razgledao prostoriju. Dobro što tražim? Zašto je taj anonimus zahtijevao da dođem u Bolničko krilo kad nema nikog budnog? Što trebam naći? Jedina poveznica s ovim dijelom Hogwartsa mi je trenutno bio pretučeni Damian, no nitko nije znao da sam mu ja to učinio. Nadam se.

Htio sam obići krevet da bi pregledao noćni ormarić s druge strane jer sam mislio da ću tamo možda nešto naći, no shvatio sam što sam trebao pronaći. Na podu je ležala plavokosa djevojka. Čak i sad je bila prekrasna, unatoč užasnutom izrazu lica i izbuljenim mrtvim očima. Chanell.

Vriskovi i dernjava su se proširili po cijelom dvorcu i nisam mogao ignorirati osjećaj da će me netko ovdje zateći. Što bi ljudi pomislili? Mnogi su me već sumnjičili za brutalno premlaćivanje bivšeg najboljeg prijatelja, a sada je i Chanell mrtva... Par koji mi je slomio srce je imao i boljih dana, mogli bi reći.

Damian se promeškoljio na krevetu, no i dalje je čvrsto spavao. Srce mi je sišlo u pete kad sam pomislio da će otvoriti oči.

Suze su mi krenule niz obraze. Gledati je tako...beživotnu, sa strahom na licu...bilo je to nešto najgore što sam ikada vidio. No znao sam da se ne smijem tu zadržavati. Obrisao sam suze i okrenuo se prema vratima i tek tad mi je sinulo. Ubojica...ubojica mora da je anonimac koji me je pozvao ovdje. Možda mi želi smjestiti. Možda i mene želi ubiti. Ne. Nije mi se to činilo logičnim. Rekao je da želim doći ovdje. Mogao je to reći i samo zato da me zainteresira no... Osjećao sam da to nije to. Vratio sam se još jednom do mrtvog tijela. Nisam mogao a da je ne dotaknem. Pomilovao sam joj sitnu ručicu. Još je bila topla. Ponovno sam zaplakao. Došlo mi je da vrisnem iz petnih žila, no glas nije izlazio iz mene.

Zašto? Zašto se to dogodilo?

Eto, sad je ona mrtva. Prošla je bolje nego ti. Ti si mrtav, a živiš.

Ne! To nisu moje riječi! Tko mi je to u glavi! Starz! O čemu to razmišljaš?

Protrljao sam oči i krajičkom oka primijetio da ona nešto drži u ruci. Još se nije ukočila pa sam lako izvukao pergament iz stiska.

- Nema na čemu, Starz. Nikome ne smiješ reći za ništa od ovog jer ću inače svima objasniti da si je ti ubio. Imam dokaze. Budući da si mi dužan veliku uslugu, dug ćeš mi vraćat kroz cijelu godinu u više navrata.- pisalo je istim rukopisom kao i na onom pergamentu iz omotnice.

U što si se to uvalio, Starz?!

Istrčao sam iz bolničkog krila prema tamnicama kako bi se, kad se vratim u Veliku dvoranu, činilo da sam otišao u društvenu prostoriju.

Dvorac je bio u kaosu. Posvuda su trčali učenici, a profesori su u paru patrolirali hodnicima i tjerali ih u njihove domove. Ono što me začudilo bili su kuhinjski vilenjaci koji su trčali po hodnicima prema izlazu iz dvorca. Dumbledore se izderao za njima da stanu, no nisu ga htjeli poslušati. Dumbledore nije mogao utjecati ni na šta i po prvi put nisam vidio onu sigurnost u njegovom stavu.

Svi su strahovali zbog tamnog znamena na nebu, no oni nisu znali tko je poginuo. Za vrijeme Voldemorta, on i njegove pristaše bi nakon svakog ubojstva iznad zgrade u kojoj je počinjeno ubojstvo ispalili tamni znamen u znak straha i užasa. Svi ljudi bi se po povratku kući uvijek bojali da ih svjetlost tamnog znamena ne dočeka iznad krova. No...ovo je stvarno nelogično. Voldemort je mrtav godinama, zahvaljujući Potteru. Osim ako Potter nije zakazao. No...čulo bi se da se smrtonoše natrag vraćaju Gospodaru tame, a u tisku nigdje nije bilo ni naznaka o tome. Možda je ovo samo još jedna osveta nekog smrtonoše koji je izbjegao zatvor. Te osvete nisu bile česte i nikad dosad nisu uključivale ubojstvo, no obitelji koje su smatrali izrodima su često pronalazile kuću u plamenu. Još jedna stvar koja je sumnjiva je to što nije samo tako lako ući u Hogwarts. Trebalo bi puno mudrovanja da bi se probile zaštitne čarolije, a i tad bi trebalo biti puno slučajnosti kako nitko ubojicu ne bi primijetio.

Definitivno je to morao biti netko iznutra. Možda dijete ili unuk nekog smrtonoše. Ili samo netko tko je stvarno mrzio Chanell, a na ovaj način je htio uzburkati javnost kako bi se svi više pobojali povratka Voldemorta, a manje se bavili istragom oko ovog ubojstva.

Iz razmišljanja me prenula Lizzie. Udarila me u rame dok sam stajao naslonjen na zid.

- Kamo si otišao?- upitala me.- Izgledaš kao da si vidio duha.

Nisam uspio izustiti ni riječi kad me prekinula:- Jesi ti to plakao?

Odmahnuo sam glavom.

- Što je bilo?- upitala je. - Bojiš se?

Nisam mogao vjerovati da me ovo pita. Jasno da sam se bojao no ne zbog toga na što ona misli. Tamni znamen je za mene, trenutno, predstavljao neko drugo značenje.

- Što je Dumbledore rekao?- upitao sam je.

- Moramo ostati u domovima. Bar dok ne dođe Čarosudna policija kako bi temeljito pregledali dvorac. Moguće da je ovo samo nečija spačka. Iskreno se nadam da jest.- rekla je i učinilo mi se da se sva stresla od pomisli na to da ovo nije nečija neslana šala.

Kimnuo sam glavom.

- Idemo prema tamnicama.- rekla je Lizzie i obgrlila me oko ramena.- Ima još nešto...

Uto mi je pritrčala Petra i ovila mi ruke oko vrata. Zatečen, samo sam ostao stajati. Grli me druga dok Chanell leži mrtva. Tko zna...možda je to stvarno jedini način da je prebolim. Od silnog Petrinog zaleta izletio sam iz Lizzienog zagrljaja i Lizzie nas je samo zbunjeno gledala. Potom je shvatila što se događa s nama i pogledala me nekako sa žaljenjem. Znala je da bih dao sve da je netko drugi na Petrinom mjestu, ali nije znala da sada stvarno nema nikakve mogućnosti da tu osobu opet zagrlim.

Petra mi je jecala na ramenu i odjednom mi je bilo užasno krivo. Jasno je da je prošlo jedva mjesec dana od prekida, no u tih mjesec dana sam se ponašao kao da je kugava i jedva da sam je dotaknuo. Mislim, nije da smo bili zajedno, ali ona je to htjela. Bila je zaljubljena u mene i borila se svim snagama da iskoristi to što sam slobodan.

- Hej, bit će sve u redu.- šapnuo sam joj na uho, a nekoliko vlasi njene crne kose me poškakljalo po nosu.

Pustila me i obrisala suze. Zapravo, obrisala bi ih kad bi imala šta obrisati. Suza nije bilo! O Bože, ona glumi da bi dobila utjehu od mene. Na što sam natjerao jadnu curu.

Pravio sam se da nisam shvatio da je odglumila plač. Možda nije plakala, no sigurno joj nije bilo drago zbog tamnog znamena na nebu.

- Ideš sa mnom i Lizzie u društvenu.- rekao sam joj.

Kimnula je i krenuli smo se probijati kroz gužvu u hodniku pred Velikom dvoranom.

- Lizzie, nešto si mi htjela reći.- rekao sam i pocrvenio zbog tog što ju je Petra prekinula na onakav način.

Prvo me pogledala zbunjeno, a zatim se sjetila.

- Da, jasno. Dumbledore nam je rekao da su goblini...- počela je, ali joj je Petra upala u riječ.

- Goblini su objavili rat vilenjacima!

Lizzie je okrenula očima. Uvijek je mrzila kad bi joj netko upadao u riječ. Max bi zbog toga redovito dobivao kletvu crva u gaćama. Bilo mi je drago da se sad udostojila suzdržati, ipak je ovo puno ozbiljnije.

- Stvarno? Upitao sam. A zato su vilenjaci ovako popizdili...- primijetio sam.

- Da.- rekla je Petra.- Nije se o tome pisalo u novinama, no moj brat radi kao čuvar u Gringottsu i rekao mi je da su tamošnji goblini u zadnje vrijeme često odlazili prije kraja radnog vremena u velikim skupinama na nekakve sastanke. To se, očito, dugo planiralo. Inače ne mrzim gobline dok me ne diraju, ali, znaš, oni su ti stvarno gadna stvorenja.


14:20 | Komentari (27) | Print | ^ |

subota, 11.06.2011.

5. Poziv u Veliku dvoranu.

Ne znam koliko je bilo sati, no za moj pojam bilo je prerano za ovako nasilno buđenje kakvo nam je pripremio Dumbledore. Glas pojačan čarolijom je odjekivao dvorcem i zavlačio se u sve hodnike i sve kutove na koje je naišao.

- Mole se svi učenici da odmah siđu u društvenu prostoriju svog doma. Prefekti, molim vas da tamo preuzmete učenikei organizirate miran dolazak kolega iz vaših domova u Veliku dvoranu. Ovo vrijedi za sve učenike i ponavljam, dolazak mora biti odmah!

Još umorniji zbog ovako paničnog trzanja iz sna jedva sam ustao iz kreveta. Navukao sam prvu pelerinu koju sam našao i otrčao se bar umiti kad nam ne dopuštaju da prije zube operemo. Bila je gužva na stepeništu koje je vodilo iz hodnika sa spavaonicama do društvene prostorije, no nije bilo zastajkivanja jer su svi ozbiljno shvatili Dumbledoreovu molbu. Ili je to više bila naredba?

Ovo je prvi puta da nas ovako doziva u Veliku dvoranu, a prefekti su se stvarno iskazali u slaganju kolona i tako smo u paru, poput male dječice, krenuli prema Dvorani. Hodao sam pokraj malene djevojčice s bahatim izrazom lica. Čangrizava stvorenja su ta dječurlija, nema šta.

Propeo sam se na prste i osim ljudi koje sam znao eventualno iz viđenja u društvenoj prostoriji nisam nikog prepoznao, no uto me netko zazove odozada. Okrenuo sam se i ugledao Maxa. Mahnuo sam mu i opet se okrenuo prema naprijed kako bih prošao kroz vrata doma.

Iako su prefekti dali sve od sebe kako bi nas utišali, nisu mogli spriječiti da se već počnu stvarati svakojake urotničke zavjere i mogućnosti što se moglo dogoditi da nas Dumbledore budi prije nego što se sunce uopće pojavilo.
Dok smo došli do Velike dvorane, pojavila se već i ideja o tome kako su bezjaci natjerali Dumbledorea da nas sve tamo pozove kako bi nas ubili.
Čak i kad bi zanemarili to što je Dumbledore morao imati štapić da bi ovako pojačao glas te bi tim štapićem lako otklonio bilo kojeg bezjaka ili to što je bezjacima Hogwarts samo napušten dvorac, i dalje ne bih mogao povjerovati u tu soluciju.

Svi smo sjeli za stol doma kojem pripadamo, a ja sam se čak uspio nekako dokopati mjesta blizu mojeg uobičajenog mjesta za stolom. Na stolu kod mojeg uobičajenog mjesta bila je omotnica. Pogledao sam ostatak stola. Nigdje ništa osim nekoliko svijeća. Odlučio sam zanemariti omotnicu i okrenuo sam se prema Dumbledoreu.

Stao je za govornicu, a taman kad je započeo s objašnjavanjem, pozvao me neki dječji glas.

Bila je to ona mala koja je hodala kraj mene dok smo išli prema Dvorani.
Dotad uopće nisam primijetio da je ona ta koja sjedi kraj omotnice.

- Ti si Starz Skrable?- upitala je, a ja sam kimnuo glavom.- Ovdje piše tvoje ime.

Pokušala je podignuti omotnicu sa stola, no nije ju mogla podići. Izgledalo je nenormalno teško i lice joj se već počelo crveniti od napora da je podigne. Kao da je bila zalijepljena. Ljudi su se počeli osvrtati. Digao sam se s mjesta i preko stola pokupio omotnicu. Meni je bila lagana kao pero. Zapitao sam se ima li uopće šta u njoj.

Čitkim rukopisom je stvarno bilo ispisano moje ime i maknuo sam pečat i zavirio unutra. Mali komadić pergamenta. Samo to.

- Bolničko krilo. Ne govori nikome kamo ideš. Vjeruj mi, želiš doći.- pročitao sam i osjetio nelagodu u dnu želuca.

Uto kao da je cijela Dvorana pročitala ovaj komadić pergamenta jer su svi nekako filmski užasnuto udahnuli.

- Što je bilo...nisam slušao.- rekao sam nekom malom slytherinu s prve godine koji je sjedio kraj mene. Ostao je gledati razjapljenih usta u mene.

Što? Nije valjda Dumbledore nekako saznao tko je pretukao Damiana i objavio to pred svim učenicima i učiteljima koji su sjedili za učiteljskim stolom ispred svih nas.

Ljudi su počeli vrištati i trčati. Nastao je kaos i iskoristio sam to da bih istrčao van iz Velike Dvorane. Čuo sam Maxa kako se dere za mnom da je Dumbledore naredio da ne smijemo napustiti prostoriju, no nisam ga slušao. Morao sam saznati što me to čeka u Bolničkom krilu, a kad sam prolazio pokraj prozora ugledao sam tračak zelene svjetlosti na tamnom nebu. Zaustavio sam se i pokušavao bolje zaviriti u mrtvi kut koji se nije mogao vidjeti iz ovog hodnika. Razbio sam prozor čarolijom i nagnuo se preko prozora da bih bolje pogledao je li istina ono što mi je bilo u glavi.

Da, ni više ni manje, iznad Hogwartsa je lebdio tamni znamen.


15:03 | Komentari (17) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se