ponedjeljak, 30.05.2011.

4. Juda.

Zašto Max? Zbog toga što, kad ti najbolji prijatelj podmetne nogu, ne mareći što ćeš upasti u vražji kotao zbog tog, netko drugi pruži ruku u zadnji čas i izvuče te iz kipuće lave, on zauzme njegovo mjesto.

Poznajete li neku osobu vašeg uzrasta od koje mlađi zaziru? Zapravo, zazirati je umanjenica od tog užasa koji se pojavi na licima djece kad ugledaju tog nesretnog stvora. On fura svoj film. Zamišlja kako je stvorio svoj svijet i igra se Boga puštajući samo rijetke ljude unutra. One koji žele u taj svijed smatra otiračima, a one koji ne žele smatra nedostojnima znanja i samog njihovog imena.

Osim što se većina pripadnika doma Salazara Slytherina ponaša upravo tako, rijetkima ostaje u svakim trenucima takva mističnost u auri. Osoba sa najmističnijom aurom i najzlokobnijim pogledom koji sam vidio je Damian.

Damian je Juda, nažalost. And she`s in love with Judas, baby.

***

Kad sam već pomislio da su se svi leptiri opametili i napustili Hogwarts zajedno s ljetom, našla se crna ovca u tom rodu i odvela me do vrha astronomske kule. Oduvijek sam volio leptire.

To mora prestati.

Na kamenoj ogradi, sklupčan pokraj stupa, sjedio je Damian i promatrao pejzaž oko dvorca.

Mogu li dovoljno tiho proći ovih par metara da ne primijeti i ne stigne reagirati?

Okrenuo je glavu prema meni. Kvragu, prekasno je za ubilački pohod.

Jedva da me pogledao, no lagano je kimnuo glavom. A ja...eh...kad bi pogled mogao ubiti.

Stisnuo sam šaku i mislim da sam na tren zaustavio cirkulaciju. Okrenuo sam se odakle sam i došao i stisnuvši zube krenuo po stepeništu dolje.

- Stani!- povikao je.- Ja...htio bih ti se ispričati.

Nisam ga htio slušati. On misli da postoji isprika za takve stvari?

Napravio sam još jedan korak, a zatim sam se okrenuo i sve što sam osjećao je izletjelo iz mene. Osjećao sam se kao da isijavam vatru iz sebe. Odmah me oblio znoj.

Izvadio sam štapić i potrčao prema njemu. Iako sam sada bio još dalje nego kad me tek primijetio, bio sam brz i mislim da se skamenio od šoka. Gurnuo sma mu gornji dio tijela preko ograde i prislonio štapić na udubinu ispod vrata. Kao da i ovako nije dovoljno blizu smrti. Jedino što ga je spašavalo bilo je to što sam ga ja držao, a ja ga neću držati dovijeka.

- Mo...Mol... Molim te, Starz! Molim te! Molim te!- govorio je kao da će jezik progutat, a slina mu je počela curit niz lice.

Nasmijao sam se.

- Da te sad vidi Chanell...

Šutio je na to i šaptom me i dalje molio za milost.

Stisnuo sam mu štapić uz grkljan i mislim da je natren ostao bez daha jer se gadno zakašljao.

- Ali ti si sada s Petrom Dark!- izderao se.

Ovo me malo izbacilo iz takta. Gotovo sam ga pustio iz stiska.

- O čemu pričaš ti?- izderao sam se i gurnuo vrh štapića jače u grkljan.

Zagrcnuo se sa slinom i počeo kašljati. Cijelog me zapljuvao, ali nisam mario.

- Vidio...vidio sam vas ispod stare bukve. Prošli...prošli...prošli tjedan! Ležali ste z...zaa..zajedno!

Maknuo sam ga s ograde i, i dalje ga držeći za pelerinu, bacio na pod.
Prišao sam mu i jednom ga jako udario u međunožje. Okrenuo je očima i pomislio sam da se onesvijestio, ali je zamucao i odao se. Da je ostao ležati možda bih ga i pustio na miru.

Prišao sam mu s boka i nekoliko puta ga nogom udario u rebra. Želio sam mu slomiti svako rebro. Želio sam da mu svako rebro probije pluća tako jako da nikad više neće ni pomisliti na udah. Kao što ni ja nisam mogao normalno disati sve ove dane dok se on okolo šepirio sa mojom Chanell!

Starz, što ti je? Ona nije tvoja Chanell.

Savjest je proradila i zaustavio sam se prije nego što sam ga još jednom udario. No nisam mogao samo tako otići. Stao sam mu jednom nogom na trbuh i uperio mu štapić u lice. Prva kletva koja mi je pala na pamet bila je kletva gnojnih čireva.

Gnojni čirevi su mu automatski izbili po cijelom licu.

- Idi joj sad takav pred lice!- izderao sam se.

Okrenuo sam se oko sebe i vidio sam da me nitko ništa nije vidio. Na tren mi se učinilo da je netko bio na dnu stubišta, ali prevario me vid.

Čučnuo sam i šapnuo mu na uho:- A samo probaj ikome odati tko ti je ovo napravio... Vidjet ćeš što te tek onda čeka.

Pljunuo sam mu u lice i otrčao niz stubište.


14:31 | Komentari (29) | Print | ^ |

ponedjeljak, 16.05.2011.

3. Dobro sam i bit ću.

Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.


***

U svoj toj tuzi, boli i samosažalijevanju nisam uspio pogledati nijednom na kalendar. Današnji dan mi je govorio upravo ono što mi je cijelo vrijeme bilo negdje u primisli, ali nisam se trudio slušati to. Već mjesec dana tratim glavnu funkciju vremena. Kažu da ono liječi sve rane, a ja...ja sam te rane produbio. Kao da sam ih širio tupim bodežom i bio sretan što sam uopće sposoban još uvijek nešto osjećati, makar to bila bol.

Izlazeći iz slytherinske društvene prostorije kako bih otišao na doručak sreo sam Maxa. Bio je to zapravo čudan susret. Taman kad sam kročio nogom da ću izaći, povukao me za ruku i moja ruka se nekim čudom sudarila s njegovim međunožjem.
Zbunjeno me pogledao, a ja sam se opalio smijati. Smijao sam se i smijao i smijao i smijao. Pao sam na koljena i smijao se poput najveće budale najvećoj budali. Max me bez riječi gledao i u čudu otvorio usta.

- Ja...oprosti...- nekako sam protisnuo kroz smijeh. Mogao sam si misliti na što mu ličim sad ovako sav uplakan od smijeha i crven u licu dok klečim na vratima i smijem se tome kako sam ga udario u strateško mjesto.

Na tren je rukom prošao po mjestu gdje sam ga udario, očito zbunjen, a potom je raširio oči kao da je vidio duha. Potrčao je po stepenicama i, budući da nije smio ući u žensku spavaonicu, započeo s dernjavom. Vjerujem da je tada zaboravio da subotom ujutro ljudi vole malo odspavati.

- Lizzie! Lizzie! Moraš, ali moraš doći ovdje!!! Brzo! Brzo!- gledao sam ga kako se sav napinje od deranja i to mi je malo obrisalo onaj udarac iz glave pa sam se pribrao i ustao.

Odjednom se u cijelom tom prizoru našla i Lizzie. Trčala je poput ispaljene strijele prema Maxu, a njena se čokoladna kosa u trku još više razbacala nego što je i dotad bila, a vjerujte mi...njenu kosu stvarno niste htjeli vidjeti rano ujutro. Široka majica nekog rock benda jedva da joj je pokrivala gaćice i vidio sam da je Max na jednu milisekundu odmjerio njene duge, vitke noge kad je stala pred njega. Sljedeću milisekundu je Lizzie lovila zamah rukama, a u onoj sljedećoj ga je ošamarila svom snagom objema rukama! Primio se za obje strane lica, čučnuo i počeo jaukati. Potom ga je šutnula bosom nogom u guzicu.

- Majmune retardirani, jel ti mene pokušavaš ubiti? Proklet bio tvoj mutirani glas! Što niste mogli zauvijek ostat jebena mala derišta sa ne- napaljenim mislima, bar malo mozga i normalnim, cvilećim glasom?- derala se iz petnih žila, očito ne shvaćajući da kako je on nju, a i vjerojatno pola Slytherina probudio, ona upravo budi onu polovicu koja je prpspavala Maxov napad deranja.- Što je bilo tako bitno?

Prvo ju je uštipnuo za bedro kako bi joj vratio za šamare, a zatim upro prstom u mene i izderao se:- Ono tamo, vještice jedna!

- Uh, stvarno si me spustio...- promrmljala je, a onda pogledala u smjeru gdje je pokazivo prstom.

Primio sam se za naslon svoje omiljene fotelje jednom rukom, a drugom sam se primio za trbuh jer me već bolio zbog novog naleta smijeha. Ponovno sam se smijao kao da se nisam smijao tristo godina, a ne kao da je prošlo samo mjesec dana. Već sam mislio da sam i zaboravio kako se to radi.

Razjapila je usta i gledala u mene s istim čuđenjem kao i Max.

On se ustao i unio joj se u facu:- HA!

- Što se događa?- upitala je i potrčala k meni sa prekrasnim osmijehom na licu.

Nisam joj stigao ni odgovoriti, a već je skočila na mene i obgrlila me rukama i nogama.

- Ništa. Ništa se ne događa. Samo je sve dobro.- rekao sam i nastavio se smijati.

Naslonila je čelo na moje rame i jednom tiho zajecala.

- Hej, nema više plakanja! Ja sam dobro. I bit ću dobro.- šapnuo sam joj u nepočešljanu kosu i nasmiješio se.

Kimnula je glavom i pogledala me u oči. Obrisala je suze i nasmijala se.

- Mislila sam da si poludio, budaletino.- lupila me šakom u prsa, umalo mi izbivši dah iz pluća. Uto je dotrčao Max i skočio na nas, srušivši nas na kauč.

Ponovno se društvenom orio smijeh dok smo se nespretno pokušavali iskoprcat jedni ispod drugih i prepoznati koja je čija ruka ili noga. Ljudi su izlazili iz spavaonica i čudno nas gledali jer oni nisu znali cijelu priču. Nisu ni morali znati.

Ja sam Starz Skrable, učenik 6. godine u Hogwartsu, Slytherin sam, a ovo dvoje morona su moji najbolji prijatelji koje ne bih mijenjao ni za što na svijetu.


18:39 | Komentari (32) | Print | ^ |

subota, 14.05.2011.

2. Maštaj sa mnom

Napisi mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li cu umeti.

Reci jesu moje igracke, cakle mi se u glavi kao oni sareni
staklici kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u ocima kad
zazmurim.

Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam...

Napisi mi pesmu, molila je, i nisam znao da li cu umeti.
Voleo sam je tako lako, i tako sam tesko to znao da pokazem.

I onda, odjednom, na rasporedu mladeza na njenim ledjima,
kao tajnu mapu,
pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...

I tako, eto ti pesma, ludo jedna...


Bješe to dan koji je promjenio svijet koji poznajem. Toliko toga zelenilo može da promjeni, a još više kamen hladni kroz čija vrata ušla je ona koja je srce otela. Napiši mi pjesmu. Imaš li je?

Imat i boga i vraga s desna ili s lijeva ne znači ti ništa, vrag će otići, a bog će mislit na tvoje bolje i otići. Ili je obrnuto. Ili je obrnuto upravo onako kako treba biti.

***

- Hoćeš li vjerovati sa mnom u novi život?- upitao sam je gledajući u prekrasno, mirno jezero od čije se površine odbijala zlatna sunčeva svjetlost. Poneka buba bi proletjela pokraj nas, a sa stare grbave bukve su se čuli cvrčci.

Priroda je tako normalna i u našem nenormalnom svijetu.

Uzdahnula je. Prekrasne grudi su se podigle, a zatim spustile. Lagana crna majica na bretelice jedva da ih je sakrivala. Toliko jeftino izgleda, a toliko bi je bilo skupo izgubiti.

Podigla je glavu s trave i pogledala u mene. U tom pogledu sam po prvi put vidio koliko sam joj drag. Približila se za onih pola metra trave koja je bila dotad između nas. Sunce je polako počelo zalaziti. Sklupčala se pokraj mene.

Glavu je položila za moje rame, a ruku, sa savršeno ukrašenim noktima, položila na mjesto gdje je slabašno trepereći preživljavalo moje srce. Zažmirila je, a uskoro joj je suza smočila trepavice.

Ne rekoh ni riječi.

- Žao mi je što se moram truditi toliko. Bez ikakvih uspjeha.

- Znaš da nije tako.- rekoh, a onda se pokajah. Previše sam joj dao do znanja.

Nastupila je tišina. Tako je mi je pasalo pritisnuti je uza sebe. Raditi joj što god poželim. Jer mogao sam upravo to. Žudjela je za mnom jednako kako sam ja žudio za kraljicom prošlosti.

Podigla je glavu s mojeg ramena i tiho zajecala. Nove suze su krenule niz rumene obraze. Pokušala je približit usne mojima. Okrenuh glavu prema stazici koja je vodila prema dvorcu i rekao:- Vidi, netko dolazi.

Hvala ti neznani stranče što spasi me od kajanja dosad više neodgodivog.


14:19 | Komentari (28) | Print | ^ |

ponedjeljak, 09.05.2011.

1. Neka ovaj kraj bude moj novi početak.

Osmjesi. Ozbiljnost. Tmurni pogledi. Iskre zaljubljenosti u očima.

Tako je lako promatrati ljude iz skrovitog mjesta.

Sjedim u kutu omiljenog kafića, koji je danas samo bolna uspomena na poljupce primljene i dane u starim, istrošenim kožnim separeima. Zapalio sam treću cigaretu otkad sam stigao i ispustio dim u smjeru šanka za kojim se stariji, ćelavi konobar pokušavao sporazumjet s nekom pijanom budalom. Kava uvijek kasni u ovom kafiću i ne bih ga baš preporučio onima koji imaju problema sa strpljenjem, lošom poslugom ili hladnim pićem kojeg bi inače na drugom mjestu dobili toplog.

Otvore se vrata i umjesto idiličnog zvuka zvonceta iznad vrata, pažnju mi na to skrene njihova nervirajuća škripa. Posljednje, slabašne zrake sunca su nakratko obasjale mračan kafić.

Uz mnogo poleta koji je uvijek nagoviještavao pucanje životne energije u njoj, prišla mi je stara prijateljica i sjela nasuprot mene.

Šaljivo je preokrenula očima i promrmljala neku ispriku oko gužve u prometu.
Njeni smeđi, čokoladni, rekao bih, uvojci, lagano su se razmrsili dok je vješala tanku jaknu na naslon svoje stolice.

- Muki, ja ću kavu s mlijekom. Potrudi se da stigne prije nego što ću odlazit, može, srećo?- viknula je konobaru koji se i dalje hrvao riječima s lokalnim pijancem.

Zatim je pozornost usmjerila na mene. Nalaktila se na mramorni, okrugli stolić i sklopila ruke te na njih naslonila bradu. Oči, zelene poput najzelenijih proljetnih livada, zagledale su se u mene i prepoznah zabrinutost u njenom pogledu.

- Kako si?- dahnula je pitanje koje je bilo više od uobičajene kurtoazije.

- Živim.- rekoh.

- I mentalno?- upitala me.

- Plešem po granici đavoljeg kotla.

Uzdahnula je.

Još se na tren zamislila promatrajući moje ispijeno, blijedo lice, a zatim iz džepa jakne izvadila kutiju plavog Waltera.

Ironično sam uzdahnuo vidjevši cigarete.

- Nije bilo onih mojih, pa sam kupila ovo.

Kimnuo sam glavom.

- Pišeš?

- Ne pišem, ali vjeruj mi na riječ da sam veći umjetnik no ikad prije.

Kimnula je glavom i pripalila cigaretu.
- Trebao bi pisati. Uvijek sam voljela tvoje pisanje.

- Da se pisanje sastoji od puno ništavila, napisao bih već bezbroj knjiga dosad, ali znaš...riječi su tu.

- I ubijaju te.- shvatila je.

***

Hvala Vam svima. Neopisivo.


20:36 | Komentari (17) | Print | ^ |

četvrtak, 05.05.2011.

Novo.

Maknuo sam dizajn jučer s ovog bloga. Na čistoj, bijeloj pozadini stajalo je samo par slova o tome kako se ne vraćam više nikad jer mi je inspiracija otišla zajedno sa željom za životom.

Uzela mi je prošlost. Sadašnjost. Budućnost. Prijatelje. Život. Smisao života. Glazbu. Sreću. Ambicije. Snove. Želje. Planove.

Neću joj dopustit da mi uzme i ovaj svijet. Kad su me pitali zašto brišem blog, rekao sam da me previše stvari ovdje veže uz nju jer sam zbog nje i počeo pisati. To i je točno, ali ona nikada nije uistinu pripadala ovom svijetu kao ja. I nikad ga nije voljela tako kao ja.

"Ti si anđeo, a ja sam nevolja koja donosi bol." neka bude zadnji otpjevan stih mojih krvnika.

Neću je više nikad spomenut ovdje. Tražim od Vas isto. Nikada mi je više u životu nemojte spomenuti. Pokušavam napisati novo poglavlje svog života. Trebat ćete mi pomoć u pisanju istog.


20:26 | Komentari (12) | Print | ^ |

Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se